Konspirologija i demonologija (I.)

Kada se god što neobično dogodi, primjerice atentat, pad zrakoplova, politički prevrat, Zdravko fotka 2019 6isforsiran sporazum („Istanbulska konvencija“, Globalni kompakt o migracijama – „Marakeški sporazum“), iznenadna pošast (klimatski poremećaji) ili bolest (’koronavirus 2019’, koji je prvo napao kinesku pokrajinu Hubei, napose njezin glavni grad Wuhan, te se širi po svijetu, prijeteći čovječanstvu tko zna kolikim brojem zaraženih i umrlih te golemim poremećajima u redovnom funkcioniranju složenih sustava), mnogi se ljudi počnu pitati ne stoji li i iza toga neka tajna organizacija, ili neka vrhunska obavještajna služba, ili neki zločesti vlasnik laboratorija poput likova iz filmova o Jamesu Bondu koji maštaju kako uništiti svijet, ili netko tko iz tko zna kakvih razloga želi nanijeti štetu drugima.

Uloga tajnih društava i urota u povijesti

U takvim slučajevima tajna djelovanja ili skupine ostaju tajnima dok se ne otkrije (ako se ikada otkriju) koja je tajna skupina urotnika „stajala iza toga“. A kad se otkrije, tajne nestaje, nema tu više nikakvih skrivenih dila, sve je postalo vidljivo i objašnjeno. Neki od „misterija“ te vrste rasvijetljeni su, neki baš i nisu, ili nisu dokraja (npr. katastrofa Titanica, atentat na J. F. Kennedyja ili uzroci havarije u nuklearnoj elektrani u Čornobilju). Bilo kako bilo, zavjerama je bio opečaćen već sam početak prošloga stoljeća, kao stoljeća dvaju dotad u povijesti najvećih ratova: iznimno okrutno svrgavanje srbijanske dinastije Obrenovića g. 1903., dolazak na vlast Karađorđevića, osnivanje tajne organizacije „Crna ruka“ („Ujedinjenje ili smrt“) g. 1911., zatim pod njezinim pokroviteljstvom i „Mlade Bosne“ te naposljetku Sarajevski atentat na pravoslavni Vidovdan (standardizirana je hrvatska riječ: Vidovo), 28. lipnja 1914., koji je poslužio kao casus belli za prvi veliki rat. Taj povijesno prijelomni atentat organizirala je srbijanska „Crna ruka“ pod vodstvom srbijanskog vojnog obavještajca, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Tvrdnja da su iza tog atentata Crowleystajali masoni nije pozitivno dokazana, jer se pojavila protutvrdnja da su neki sudionici urote dobili instrukcije u zatvoru neka govore o vezama s masonima kako bi se na njih prebacilo dio krivnje, kako krivnja ne bi pala samo na Srpstvo…

Bilo kako bilo, kada se proučilo i rekonstruiralo što su velike masonske lože u najmoćnijim europskim metropolama i što su istaknuti masoni, iluminati i poneki crni mag, okultist i agresivni satanist, (Aleister Crowley, osobito, koji je za sebe tvrdio da je dok je boravio u Meksiku bio iniciran u masoneriju, i koji bijaše stekao reputaciju „najopakijeg čovjeka na svijetu“, ali nipošto ne samo on) planirali još od druge polovine XIX. stoljeća, moralo se zaključiti da se mnoge stvari nipošto ne događaju slučajno. Tako su, nedvojbeno, i sam atentat i niz događaja koji su mu prethodili, a osobito posljedice rata koji je izazvao, poslužili svrhama planiranima ne samo u vojno-političkim i obavještajnim stožerima, nego ponajprije u tajnim društvima: uništenju četiriju carstava, novoj preraspodjeli europskog i bliskoistočnog ozemlja te uništenju dotadašnjeg monarhizma u korist republikanskih demokracija i ostalih, suptilnijih i teže dokazivih masonskih ciljeva i učinaka.

Povijesne i druge znanosti težište stavljaju na realpolitičke, geopolitičke, ekonomske i druge ciljeve i interese. Dosta, sve to imalo je neizmjerne reperkusije te vrste. No to nipošto ne znači da u važnim ciljevima nisu postojali i drugih, Masonerijanazovimo ih „duhovni“, razlozi i ciljevi, dapače, da im možda nisu bili važniji čak i od onih proklamiranih i realno mjerljivih. Riječ je bila o idejno-duhovno re-profiliranju temelja na kojima je dotad stajalo ljudsko društvo skupa s religijom, moralom, tradicijom, identitetom, duhom, gospodarskim modelom i ukupnim načinom života.

S druge strane, mnogi olako prozivaju i okrivljuju masonske lože, iluminate i druge moćne i tajnovite skupine za sve i sva. To paušalno i nerijetko iskonstruirano okrivljivanje nipošto nije dobra metoda želi li se doći do pozitivne istine. No istina je „voda duboka“. Istina je naravno i to da su tajna društva imala i imaju određenu ulogu u povijesti svijeta. I da se ona stalno iznova potvrđuje. Određenom vrstom urote odnosno borbe tajnih skupina protiv drugih opečaćen je i sam početak ovoga stoljeća: nevjerojatnim rušenjem twin-towers Svjetskoga trgovinskog središta u New Yorku, koje je pokrenulo zbivanja u cijelom nizu zemalja, od Afganistana do Iraka do tzv. „Arapskog proljeća“ i susljednim zbivanja u zemljama MENA-e (Bliskog istoka i sjeverne Afrike). Taj čini dogodio se je 11. 9. 2001., dakle baš prve godine ovog stoljeća i tisućljeća. „Teoretičari urota“ ispreli su i o samom događaju i o numerološkom značenju tog događaja čitave ’fantastične’ romane, i u svojim tumačenjima u smislu „teorije urote“ ne posustaju.

Postoje li i koliko su vjerojatni „ugovori s đavlom“?

Određeni ezoterijski, kvazireligijski obredi, simboli i učenja koja se njeguju u nekim tajnim društvima razlog su da se u njima često vidi i nešto više od „običnih“ skupina, zajednica ili organizacija. Takve sastavnice pokazuju da neka Sorostajna društva imaju ne samo fizičke, nego i duhovne ciljeve, koji su im nerijetko važniji od svih ostalih. Dobar je primjer suvremena mreža još uvijek živog Georgea Sorosa, koji ne skriva da ima točno određene ideje i da želi ’milom ili silom’ izmijeniti tradicionalni krajolik Zapada, a kada bi uspio, i cijeloga svijeta. Želi promijeniti ono u što ljudi vjeruju. Hoće dokinuti religiju u korist neke nove kvazireligije. Odakle mu to pravo? Što ga na takvu preuzetnost potiče? Nije li iniciran u „tajna znanja“ i u „tajna društva“? „Veliki svećenik“, ili bar „ministrant“ Nečastivog? Odakle mu toliki novci, i odakle mu tolika moć i toliki učinci, čak i na razinama kao što je UN, Vijeće Europe, mreža sveučilišta i medija i tako dalje? Dobiva li ona potporu i od nadnaravnih sila, od demona, recimo putem okultne komunikacije s njima?

Po vjerovanju mnogih, u povijesti svijeta vodi se uvijek ne samo fizički, nego i duhovni, (protu)religiozni, „kozmički boj“. „Kozmički“ zbog toga što su u nj uključene ne samo ljudske odnosno prirodne, nego i nadljudske odnosno natprirodne sile (anđeli, demoni, nepoznate sile i „energije“). O „kozmičkom boju“ govori u iznimno dojmljivim slikama zaključna knjiga Biblije, „Otkrivenje/Apokalipsa“, a i neke druge biblijske knjige ili njihovi ulomci i redci. Odatle je izavrela nepregledna, tzv. apokaliptička literatura na temu posljednjih vremena i drugog dolaska Kristova. No i izvan Biblije i kršćanstva postoje mnoga vjerovanja i predaje koje govore o duhovnom boju, o razrješenju povijesti u „posljednjim vremenima“ i o ponovnom dolasku Proroka i Kralja koji će nad svijetom opet uspostaviti božanski zakon, pravednost i red.

U umjetničkoj književnosti (fikciji) jedno od najsnažnijih djela u kojima se govori o borbi odmetnutih anđela protiv Izgubjljeni rajBogu vjernih anđela i protiv ljudi kao stvorenja Božjih jest junačko-religiozno-mitski spjev „Izgubljeni raj“ engleskog književnika Johna Miltona iz 17. stoljeća. U tom djelu protagonist je Sotona osobno. A sve postojeće ili moguće svjetove, od ovog našega ljudsko-povijesnog preko „limba“ i svih krugova pakla pa do najviših sfera raja iznad kojeg je samo Bog, Presveto Trojstvo, još je u 14. stoljeću dočarao (u punoj slobodi umjetničke konfabulacije) nenadmašni Dante Alighieri u jedinstvenoj Božanskoj komediji.

Demonske sile, otkako su prvi put u ljudskoj povijesti spomenute, prikazivane su kao one koje se bore da napakoste dušama i tijelima ljudi, njihovoj sreći i njihovu vječnom spasenju. I u Goetheovu Faustu imamo oživljen čest srednjovjekovno-renesansni motiv o „ugovoru s đavlom“, Mefistofelom, koji će glavnom liku služiti na ovomu, a zauzvrat će Faust njemu služiti na onomu svijetu. I tako redom, imamo primjera odnosa između ljudi i demona na nebrojenim mjestima, i ne samo u svetim knjigama ili u fiktivnim, umjetničkim djelima, nego i u provjerljivo zabilježenim događanjima, u autobiografskim svjedočanstvima i drugdje. Ono što nas uvijek iznova intrigira jest pitanje: Koliko je „ugovor s đavlom“ čest i prisutan u ljudskom društvu, osobito kod onih koji žele uspjeti i dosegnuti velike počasti, slavu i bogatstvo, ili ostvariti moć i prevlast nad drugima. I bave li se time i neka tajna društva. Brojna svjedočanstva, osobito ispovijedi pojedinih osoba koje su se uspjele iščupati iz tajnih društava, sekti i opskurnih, nerijetko sotonističkih obreda upućuju na to da nije riječ samo o književnoj fikciji, o umišljanjima, mitovima i „srednjovjekovnim“ legendama.

Sukob dobra i zla i odnos s božanskim ili demonskim silama

Nedvojbeno, čitava ljudska povijest svjedoči o gotovo neprekidnim sukobima između dobra i zla, u čovjeku, u društvu, među vojskama i narodima. I gotovo svi akcijski filmovi drže se tog obrasca. Isto tako nebrojeni junački i religiozni epovi, drame, pripovijetke, romani. U sukobima tijekom povijesti, osobito kada se dogode užasne okrutnosti i Dobro i zloneobjašnjiva zlosilja, prisutne su često i nedovoljno poznate sile, pa i sile čije pokretače jedan smjer psihologije i psihijatrije nalazi u „nesvjesnomu“ (kao dubljoj, mračnijoj, iracionalnoj zoni ljudskoga bića). Njih je psihijatar Jung povezao s nesvjesnim pamćenjem čovječanstva, koje nam je navodno svima zajedničko, i s odgovarajućim obrascima „kolektivne svijesti“ koja nam je na racionalno teško objašnjiv način svima zajednička. Kako bi takvo što bilo moguće bez nekih drugih razina zbilje? Nije li i sam Jung neoprezno dopustio da bude uvučen u „zonu sumraka“, u kojoj djeluju i bića odnosno sile koje nisu samo ljudske?

U takvim „zonama sumraka“ pojavljuju se bilo kao branitelji ljudī bilo kao protivnici ljudi ili kao posrednici između ovoga našega i nekih drugih svjetova i demonske sile. S jedne strane imamo svećenike, svece, proroke, čudotvorce, karizmatike, kao osobe kojima Bog udjeljuje posebne milosti, a s druge strane događa se tomu suprotno „silaženje“ zlih, demonskih sila među određene ljude, koji im se izlože i otvore, upletanje u ovozemaljska zbivanja. Takve sile mogu davati i posebne, nadnaravne moći čarobnjacima, vračarima, gatarima, iscjeliteljima, šarlatanima i smutljivcima. A mogu i zavoditi i nadahnjivati ih da čine ono što je zlo u Božjim očima. U svakom slučaju, đavao, demon, Lucifer, Sotona, „Lažni prorok“, „Otac laži“, „Protivnik“, „Djelitelj“… definiran je u teologiji i katoličkom učenju kao duhovno biće koje nedvojbeno postoji, i koje iz zavisti prema čovjeku kao slobodnom stvorenju Božjem nastoji spriječiti ostvarenje njegove sreće i vječnog spasenje i time omesti Božji plan s ljudima.

Sfere u koje radije ne ulazimo

Sve to o čemu se sada govori ulazi u sfere u koje najradije ne ulazimo. Ili zato što smo svjesni da bismo se u njima mogli izgubiti, naći se na udaru upravo takvih opasnih sila, ili zato što smo svjesni kako se time izlažemo riziku da nas drugi proglase luđacima i paranoicima. Pa čak i brojni svećenici i teolozi, koji su pod jakim utjecajem novovjekovnog pozitivizma i racionalizma. U takve pak mračne sfere, unutar hrvatskog jezika, osobito bijaše uronio Miro Glavurtić, napose sa svojim knjigama „Satana“ i „Pakao“, koje su krcate navodima, podatcima, detaljima i Satanatumačenjima iz raznih izvora o prisutnosti demonskih sila u povijesti među ljudima, a isto tako i o raznim opskurnim društvima koja s takvim silama uspostavljaju odnose ili na njih računaju ili se na njihove filozofije oslanjaju.

U opisu Glavurtićeve knjige „Satana [riječ je o inačici hebrejske riječi haschatân, koja znači „protivnik“, koju u hrvatskom obično izgovaramo „Sotona“, a stilski pojačano i „Satan“ – Z. G.]. Uvod u demonologiju“ (Sion, 2002.) na stranicama nakladnika čitamo: „U vrijeme kada je ’dim Satane’ ušao u Crkvu, ’kroz neku pukotinu’, kako kaže papa Pavao VI., pravo je vrijeme da se progovori o Sataninom postojanju i djelu. Utoliko prije što dio crkvenog personala nastoji Satanu i demone proglasiti mitom, dok drugi izbjegavaju o njima govoriti. Ipak, to je jedna realnost, o kojoj nedvosmisleno i jasno govori Sveto Pismo. Job prolazi kroz strašna iskušavanja; Satana iskušava i Našeg Gospodina Isusa Krista; sv. Pavao piše Solunjanima da mu je ’Satana presjekao put’ za Solun; demoni su se javljali na putovima posvećenja velikih mistika. Posjednuća su jedna strašna stvarnost demonskog djelovanja među ljudima, kao i djela magije. Znanost nije mogla osporiti te činjenice. Upravo doživljavamo krvavu renesansu magije, koja se očituje u različitim oblicima. Ova knjiga nastoji prikazati neke ličnosti i neke povijesne trenutke, koji naslućuju imanentnu grozu pustoši i tajnu bezakonja. To su samo neki primjeri, koji ilustriraju djelovanje Satane na povijesnom planu.“

Jedno od središnjih pitanje svih dosadašnjih naraštaja, društava i kulturu na koje se tražilo odgovor jesu mogućnosti, Masoernijanačini i koristi od suobraćanja i povezivanja s nadzemaljskim silama i bićima. Osim što je takvo stremljenje da se dođe u kontakt s Bogom, anđelima ili svecima prisutno u svakoj molitvi, pobožnosti, primanju sakramenta i blagoslovina, ono je, kao tamno naličje, prisutno i u različitim načinima uspostave komunikacije s nepoznatim ili demonskim silama, s dušama pokojnih, s „kozmičkim energijama“ itd. U ovom drugom slučaju često je cilj postići za sebe ili za određenu skupinu veća znanja i moći no što ih drugi ljudi imaju i no što ih se uopće može steći samo na temelju ljudskim sposobnosti.

Zazivanja đavala, kućnih (lari i penati), prirodnih ili drugih duhova, spiritističke seanse s ciljem prizivanja duša umrlih i razgovora s njima (sjetimo se spiritizma pjesnika Preradovića, koji je nastojao doći u dodir s dušom svoje pokojne žene, čiju smrt nije mogao preboljeti, ili spiritističko iskustvo koje je demistificirao književnik Fran Mažuranić), svakovrsne astrologije i teozofije, gatanja, vračanja i čaranja, proklinjanja i otklinjanja, astrološka, „proročka“ predviđanja budućnosti (Delfi, tarot, grah, gledanje u kavu, u vodu, u vatru itd.) bile su u nekim razdobljima uobičajene prakse. I danas, u ovo doba navodne prosvijećenosti, velik broj ljudi upušta se u takve prakse ili poseže za pomoći onih kakve su prije nerijetko spaljivali na lomačama zbog bavljenja nedopuštenom magijom, a kakvi su danas u društvu prilično cijenjeni i ugledni, a otvorena su im i vrata privatnih televizija i ostalih javnih prostora.

Objava i jednobožačke religije zabranjuju okultne prakse

Posebnu ulogu imale su u povijesti općenito, a u određenoj mjeri i u povijesti djelovanja nadnaravnih sila, određene (polu)tajne zajednice, redovi, pokreti, društva, organizacije – javne, polujavne i tajne. Razumne i nerazumne. Prosvijećene i mahnite. Isto tako i znanja: zbiljska ili umišljena, opća ili „posebna“. Okultna. Ezoterijska. Iznimno je bilo mnogo onih koji su smatrali da će nekim posebnim znanjima razotkriti tajne svemira, prodrijeti u zemaljske i božanske tajne i dočepati se tako onih moći koje nisu na raspolaganju drugim ljudima. (I eksperimente u švicarskom Cernu, gdje je u najsvečanijoj prigodi izvedena i neka jezivo sotonistička inscenacija, performans, ritual, što li, neki tumače kao nastavak takvih praksi, tvrdeći da nose potencijal uništenja čitavog svemira, tj. sve materije.)

Iz čovjekove težnje za spoznajom i za upravljanjem svijetom i drugima, odnosno za „Nadčovjekom“, proistječu i brojna gnostička (grč. gnosis= znanje) traganja, učenja i nalaženja. Nalaženja čega? – Tajnih znanja, tajnih sila. „Prosvjetljenja“ (iluminacije)? Stjecanja osobitih moći u posebnim obredima ili na magijske i druge problematične načine.

Biblija, židovska i kršćanska, a i islamska odnosno svaka jednobožačka religija i njezin vjersko-moralski nauk strogo zabranjuju okultne prakse kao što su čaranja, vračanja, zazivanja duša umrlih ili demonskih sila, pokušavanje „viđenja“ budućnosti ili utjecanja na budućnost. To trebaju svi imati na umu i ne upuštati se u takve bogohulne i opasne prakse u kojima se otvaraju vrata nepoznatim silama. No ipak, mnogi se vjerskog nauka ne drže, što iz neznanja, što iz drugih razloga. Oni pak koji uđu u tajna društva razumljivo je da će morati i njihove tajne čuvati samo za sebe. Zbog toga se o svemu čega u njima ima ne zna ili se teško može doznati sve. Ili se sve to može krivo razumjeti. Tajne ponekad otkrivaju pojedini odmetnici, „zviždači“. No i njihova svjedočanstva mora se uzimati s oprezom, kao što se i sve što se o njima piše ili priča mora uzimati s velikim oprezom, jako kritički, i u načelu ne treba vjerovati ni u što, bar ne u činjeničnom smislu, ondje gdje se činjenice ne mogu na bilo koji način sa sigurnošću provjeriti.

Tajna društva utječu i na izbore i politike, na ratove i mirove

I tako, u nedostatku pouzdanih i znanstveno obrađenih i objašnjenih znanja, nebrojene rasprave i danas se vode o tome koliko su ezoterijska, okultna, mistična i misteriozna društva, organizacije, sljedbe, redovi ili učenja doista prisutna i koliko su utjecala ili i danas utječu na ljude i društva, na kulturu i politiku, na ratove i mirove. A što zapravo privlači neke ljude u takva društva? Nedvojbeno, duboka žudnja za spoznajom, za zadovoljenjem potreba, za srećom ili slavom, za moću nad drugima, za besmrtnošću. U edenskom vrtu Zmija je Evi ponudila upravo to: ubrati i pojesti plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Prekršiti Božju zabranu kako bi se postalo „kao Bog“.

Imamo li, dakle, pravo zanemariti ili proglasiti pukim tlapnjama takvu vrstu „pregalaštva“, te tajnovite odnose s duhovnim silama i bićima (zazivanje demona, štovanje Lucifera, ili Aštarte, Afrodite, „Majke Zemlje“, ili raznih idola, npr.) koja (navodno) napučuju nevidljivi svijet te iz njega silaze u ove naše privatne, društvene, ekonomske, političke, vojne, medijske i ideološke zbilje? I nije li, na kraju krajeva, gotovo sve to skupa niz svakovrsnih mistifikacija, bajkovitih priča, koje počivaju na vjerovanju da je uopće moguće ono što zapravo nije moguće? I imamo li pravo, smijemo li se uopće upuštati čak i u istraživanja svega toga, držeći se na distanci od svega toga, htjeti i sami otkrivati tajne i tajna djelovanja? – U smislu upoznavanja i spoznavanja svijeta, takvo pravo zacijelo imamo. No nužno je znati svoju mjeru i granice. I bolje je sebi i drugima priznati da ne znamo pouzdano ono što ne znamo pouzdano nego na temelju djelomičnih uvida i oskudnih informacija donositi čvrste zaključke i ocjene.

Kako pak pronaći pravu mjeru u našem spoznavanju svijeta i utvrditi pravu istinu o svem tom nepreglednom području na kojem su sve svoje umne moći uprezali nebrojeni umovi, napose vodeći ljudi takvih društava, učitelji i gurui, posvećenici, ljudi najvišeg stupnja takovrsnih spoznaja? I koliko su zamisli i „pipci“ takvih rodonačelnika i njihovih društava prisutni i formativni u svakodnevnom životu, u kulturi, znanostima i umjetnostima, u tajnim jezgrama stranaka i institucija, u političkim i ideološkim sustavima, u konkretnim društvima, u međunarodnim organizacijama, kretanjima i odnosima? Sve su to pitanja na koja bi bilo korisno znati odgovore. No baš zato takva društva i štite sebe i svoje pripadnike od nepoželjnih uljeza i radoznalaca… pa čak i na ne baš nježne načine. „Imati informaciju znači imati moć.“

Informacijski sustavi kojima smo izloženi svaki čas podsjete nas na takve zbilje, kada recimo pronesu vijest da se na nekom dobro čuvanom mjestu, daleko od očiju javnosti, sastaje Bilderberška skupina, ili kada se spomene Trilaterala, ili Rimski klub, ili kakva fanatična sekta, ili iluminati i „masonerija“ općenito. Tako se ovih tjedana osobito opširno i detaljno izvijestilo u obliku fotoreportaže i susljednih članka o masonskoj loži i masonima u Zagrebu. O loži koja okuplja ozbiljne ljude, od kojih neki raspolažu i položajima, i novcima, i ugledom, i biznisima, i vezama. Naravno, ne i o onomu što je u samoj srži svega skupa, što mora ostati nepoznato izvan kruga iniciranih, a možda čak i većini iniciranih!

Pitanja o tomu što (nam) sve čine tajna društva, službe i organizacije, pokreti, sumnjive sekte i ostale družbe postaju još dramatičnija kada se razotkriju stanovite urote, kada procure čudni detalji s razina na kojima se odlučuje o budućnosti svijeta, Zapada, Europe, Hrvatske, o „rodnoj ravnopravnosti“, o migracijama, o daljnjoj sekularizaciji, o oskvrnuću katoličkih crkava, o satanističkim obeščašćenjima vjerskih svetinja, spomenika, grobova...

Povremeno se kod nas ozbiljno razgovaralo primjerice o tome je li prvog nam Predsjednika u ovom stoljeću na to mjesto „postavila“ skupina kojoj pripada i moćna američka obitelj Rockefellera, ili možda g. Soros. Isto tako, nije malo onih koji su i javno nagoviještali da je bivšu Predsjednicu „dovela na to mjesto“ moćna i tajnovita skupina „Bilderberg“. Te da je u nekoj svezi s time i njezina sklonost oslanjanju na savjete astrologinje (o čemu je svjedočila sama astrologinja), na simboliku brojki (numerologiju) i prakticiranje joge. Sada se neki pitaju nije li i novoizabrani Predsjednik bio za to mjesto „predodređen“, nije li naime na nj „doveden“ planski, tako da je to odlučilo neko nevidljivo središte moći, iako smo imali slobodne i demokratske izbore i na njima sami birali. Kako je i to moguće? Kojim se sve sredstvima „izbornog inženjeringa“ i utjecaja na svijest ljudi i na odgovarajuće strukture moći (ili: „strukture grijeha“) služe i kakva su sve umijeća usavršile političke klike, promidžbene agencije i sumnjive agencije kao što je Oxford Analytica?

Ezoterijske, okultne, magijske dimenzije

U osnovi je kod takvih pitanja ili davanja odgovora riječ o onomu što se danas obično naziva „teorijama urote“ (praslavenska riječ *rota znači prisegu, zakletvu; u hrvatskoj jezičnoj praksi poznat je prijevod drugoga stiha drugoga psalma: Ustaju kraljevi zemaljski, † / knezovi se rote protiv Gospodina *, koji je i antifona u Božanskom časoslovu, a svima je poznat bar naslov Kumičićeva romana Urota zrinsko-frankopanska). U jezičnoj pak praksi prevladava u Hrvatskoj srbizam „teorija zav(j)ere“. No protivnici „teorije urote“ izruguju i ismjehuju one koji zbivanja pokušavaju protumačiti na taj način. Kao, paranoični su svi koji uopće pomišljaju da bi se išta moglo tajno aranžirati. Iako nam zdrav razum i iskustvo govori da postoje tajne obiteljske, prijateljske, ljubavničke, financijske, poslovne, ispovjedne, vjerske, obavještajne, državne i razne druge. Pa ako i u privatnom i u poslovnom životu postoje razne tajne, koje se štite i skrivaju od ostalih, po kojoj to logici ne bi mogle postojati tajne i urote na razinama na kojima se odlučuje o stvarima iznimno važnima za budućnost svijeta? Ili se valjda naivno misli da su Soros, Kissinger, Putin, oba Busha i ostali svoj javnosti uvijek otkrivali baš sve što znaju, što misle i što im je u najdubljoj dubini njihova osobnog ili nekog skupnog plana odnosno strategije?

Ono što nas šokira kad je riječ o tajnim društvima, redovima, sljedbama, znanjima i učenjima nije toliko njihova praktična dimenzija. Nisu to čak toliko ni čudni, egzotični rituali, prostori, procedure, kostimi i znakovlje, recimo u masonskim ložama, svima vidljivi na objavljivanim snimkama, u filmovima i slično. Neusporedivo više šokira nas spoznaja da su tijekom dosadašnje povijesti bar neka od svih tih društava – ma koliko bila posvećena legitimnim i humanim ciljevima i svrhama (vitezovi templari duhovnom životu, stezi i samopožrtvovnosti, križarskim ratovima radi oslobađanja Svete Zemlje, koju su silom zaposjeli muslimani, masonerija prosvjećivanju, razvoju znanja i umijeća, pomaganju ljudima i građenju boljega društva te osobnom uspjehu, bogaćenju i napretku članova) – imala kao neotuđiv dio svoga identiteta ne samo religiozne ili racionalne, nego i ezoterijske, okultne, magijske dimenzije. To je ono što nas navodi na razumljivo pitanje: O čemu je zapravo riječ? Je li moguće da se takvo što uopće događa: da više sile pokazuju svoju prisutnost i da ta društva uz pomoć viših sila ostvaruju svoje ciljeve? – Otprilike, kao kad bi ta društva sama za sebe govorila, ili kao kada bi njihovi članovi govorili, da se druže sa izvanzemaljcima (u što mnogi obični ljudi i vjeruju, no što je vjerojatno dio strategije širokopojasnog zbunjivanja i zavaravanja radoznalih), s ne-ljudskim bićima.

Drugim riječima, šokira nas svako eklatantno prožimanje „realnoga“ i „nadrealnoga“, napose komuniciranje s nepoznatim duhovnim bićima, silama ili „energijama“. Jako nam je čudno i to da se neki inače obrazovani, pametni i ugledni ljudi počnu zanositi tako nevjerojatnim idejama, odijevati čudna ruha, stavljati na sebe čudne znakove, štovati čudnovate drevne simbole, prolaziti kroz pomalo jezive procedure inicijacije, obdržavati nekakve obrede/rituale – iako kod tih svjetovnih ljudi i skupina nije riječ ni o vjeri ni o crkvi ni o sekti, nego o sasvim racionalnom okupljanju, lišenom praznovjerja, „zaostalosti“ i tradicionalističkih „trica“. Nelagodu izaziva i kada čujemo da ti ljudi zagovaraju neke čudne ideje, da se ljudi egzaktnih i posve ovozemaljskih zvanja (bankari, liječnici, pravnici, poduzetnici…) sastaju u tajnovitim okolnostima i govore u duhu koji se jako razlikuje od duha njihova svakodnevnog života i rada.

Zdravko Gavran

Sri, 1-04-2020, 18:55:09

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.