Kužne pošasti u starom Splitu (2)

U jesen 1783. dogodilo se u splitskom Lazaretu nekoliko sumnjivih smrtnih slučajeva, ali su liječnici uporno tvrdili da im uzrok nije kuga. Tek kada se 30. siječnja 1784. na Lučcu razboli jedan od namještenika lazareta, zavladala je panika. Žena mu s djetetom pobjegne iz kuće, a vlasti postave stražu. Kada slijedećeg jutra bolesnik u nastupu bunila pokuša pobjeći, stražari ga ustrijele. Umre i jedan mladić na rovinjskom brodu koji je ispred lazareta krcao teret za Veneciju. Unatoč svemu splitski su se liječnici i dalje prepirali je li ili nije u pitanju kuga. Crna Smrt tog je puta nastupala postupno i veoma "lukavo". Slijedećeg tjedna umre još nekoliko osoba koje su imale dodira s Lazaretom. Zatim broj umrlih naglo poraste.

Tek 31. ožujka (uoči Velikog četvrtka) službeno je proglašena epidemija kuge. Građani se u paničnom strahu povuku u kuće. Susjedi su s prozora sumnjičavo gledali jedni druge. Osobe koje su po službenoj dužnosti hodale ulicama nosile su duge štapove da bi se mogle obraniti ako im se tko pokuša približiti. Zatvorene su sve crkve i javne ustanove. Na žalost prekasno! Bolest koja se ugnijezdila na više mjesta, sada se naglo razbuktala. Broj oboljelih rastao je iz sata u sat. Svaki je slučaj podrazumijevao ujedno i osudu svih ukućana, jer ih se automatski proglašavalo sumnjivima. Morali su se na obali ispred Lazareta svlačiti do gola i prati se u morskoj vodi. Zatim su dobivali čistu odjeću (vojničku ili kažnjeničku!). Tako su "plemići i pučani, svećenici i svjetovnjaci, muškarci i žene bili odjeveni svi na isti način". Nakon toga odvodili su ih u nastambe za sumnjive, a to su bile daščare podignute na ledini ispred Sustipana ili šatori i velike vinske bačve postavljene na zapadnom bastionu te pozadi crkve sv. Arnira.

SPLIT Adam city view

Bolest se naglo proširi i među vojnicima. Stotinu i dvadeset vojnika kneževe straže nemoćno je ležalo izdišući na današnjem Narodnom trgu. Četa oboljelih vojnika hrvatske narodnosti bila je smještena u Crkvi Gospe od Zdravlja, a neki drugi u skladištu dominikanskog samostana. U nekoliko galijica bili su izolirani oboljeli mornari i galijoti. Svećenik bi ih iz daljine nagovarao na ispovijed, a oni bi morali glasno iznositi svoje grijehe. One koji više nisu mogli govoriti, pronašao bi pogledom i dao im odrješenje sub conditione...

* * *

Obilje pojedinosti o tragičnoj svakidašnjici okužena grada saznajemo iz zapisa oca kapucina Fedelea (1728.-1801.) koji je sa subratom živio u nastambi smještenoj na rubu jugoistočna bastiona (danas vrt Biskupske palače) i svakodnevno obilazio okužene. Njega je kuga poštedjela, ali mu je odnijela subrata. (Njegove "zapise" objavio je u hrvatskom prijevodu dr. Ivo Donadini u časopisu Kulturna baština, Split, br. 17 /1987.)

Na opći zahtjev građana jednog je predvečerja pustim ulicama projurila krnja procesija s moćima gradskog zaštitnike sv. Dujma. Jedan kanonik praćen od dvojice plemića nosio je svečeve moći. Pratili su ih trojica kanonika u svjetovnim odijelima (!) s gorućim bakljama u ruci, te dvojica svećenika pjevača. Na čelu i začelju povorke kročio je po jedan momak sa štapom vičući: «Životom će platiti tko nam se pokuša približiti!»

Njima se usput pridruže i dvojica spomenutih kapucina. Obilazili su gradom uz tužnu zvonjavu, dok su iz zatvorenih kuća dopirali prigušeni vapaji, jecanje i krikovi očajnih građana... Dok su prolazili Obalom pozdravljale su ih topovske salve s usidrenih brodova, a iz zgrade Generalata u kojem je pribivao mletački zapovjednik sa svitom, odjeknuše zvuci truba i puščana paljba...

Kuga Split2

Ulicama su kročili "kopci" odjeveni u duge crne kabanice premazane katranom, tek dvije rupice u visini očiju omogućavahu im da vide kuda gaze. Na dugim motkama nosili su stolice s okuženima, ili nosila s umrlima. (Napominjem da su se sve do Drugoga svjetskog rata u splitskim karnevalima pojavljivale tako odjevene krabulje, a zvali smo ih "maškare od kuge"!) Mrtve su prenosili čamcima na rt Bačvice (danas Katalinića brig), a dio oboljelih u barake ispred Sustipana. Morale su se raskužiti i sve crkve. Na gradskim ulicama nije bilo žive duše. Sva vrata i prozori bili su zatvoreni.

Sredinom svibnja kuga je prodrla i u kneževu palaču, pa je gradski knez s obitelji i pratnjom pobjegao u Kaštel Lukšić. Od mletačkog Senata imenovani izvanredni providur za zdravstvo Angelo Diedo stigao je u Split tek 1. lipnja! Tada je već bilo prekasno da bi se poduzele odgovarajuće zaštitne mjere. Najviše je stradao stari dio grada i predgrađe Lučac. Iz lučkih uličica – kaže otac Fedele - neprekidno je odjekivao plač i kuknjava, te potresno naricanje žena narikača...

Zabilježeno je da su na dan 29. srpnja u svojim kućama ostale zatvorene obitelji: Milesi, Cindro, Bernardi, Ergovac, Pavlović, Bajamonti. Također i redovnice u samostanima Sv. Marije i Sv. Anira.

Svima njima svježu su hranu povremeno donosili oni iz Veloga varoša, jer je kužna pošast to predgrađe poštedjela. Skromna jestiva stavljali su u košarice koje bi ukućani na konopcu spuštali s prozora. Poslije se pričalo da su se mnoge velo-varoške obitelji "nakrcale" zlatna nakita baš na račun tih opskrbnih usluga.

Držalo se da je veoma opasno piti. Oboljeli liječnik Nikola Foscolo (djed slavnoga pjesnika Uga), iako je znao da je i najmanje uzimanje tekućine pogubno, ipak je ne odoljevši žeđi ispio nadušak čašu vode govoreći:

“Istina je, na žalost, da onaj koji pije – umire!” te izdahnuo.

* * *

Događalo se da su češće obolijevali oprezniji, nego oni manje oprezni. Bilo je slučajeva da su bolest preživjela nježnija stvorenja, a umirala fizički jača. Ponekad je umirao njegovatelj, a oboljela bi osoba ozdravila. Spominje se slučaj čovjeka koji je imao nadimak Mazza-la-morte (Ubij-smrt) On je prije 12 godina na Krfu bio “umro” od kuge, međutim dok su u istu raku spuštali drugoga mrtvaca, odjednom je pokazao znakove života... Sada se smatrao “besmrtnim” i bez straha je oboljelima pružao svestranu pomoć.

Prihvatne bolnice za oboljele civilne stanovnike bile su improvizirane u dvije kuće na Lučcu i podno Veloga varoša. Prihvatilište za "ozdravljene" nalazilo se u kašteletu Capogrossa u Mejama. Zanimljivo je pripomenuti da je u jeku epidemije mnogo neokuženih Splićana i Splićanki sklopilo brakove. Naročito oni koji su bili izgubili bračnog druga, a nalazili su se u karanteni. U suživotu i spolnom odnosu između muškarca i žene tražili su utjehu i sigurnost... Kada bi se preživjeli vraćali kućama, često su ih zatekli opljačkane.

Mrtve su pokapali na rtu Bačvica, Sustipanu i zapadnom bastionu. Samo na Katalinića brigu, u 800 je raka položeno po dva-tri leša i zaliveno živim vapnom! (Zaboravili smo da se njihovi kosturi i danas nalaze tamo! Ne znam zašto je tridesetih godina prošlog stoljeća uklonjen kameni križ koji se tamo nalazio njima na spomen!?) Grad je s predgrađima tada brojio oko 8000 stanovnika. Bila je okužena 661 kuća (bez Geta). Najviše je stradao Lučac. Predgrađa Veli Varoš i Manuš ostala su pošteđena. Na Dobrome bolest se pojavila samo u dvije kuće. Opasnost je prestala 5. srpnja, a slobodan promet s ostalim krajevima uspostavio se tek 15. siječnja 1785

* * *

Nakon prestanka kuge, početkom srpnja 1784. Split je izgledao mrtav grad. Preživjeli stanovnici bili su još uvijek zatvoreni u svojim kućama. Valjalo je najprije raskužiti 661 zaraženu kuću. Taj dugotrajan i veoma naporan posao potrajao je mjesecima. Obavljali su ga posebno određene osobe i to "vrenjem, umakanjem i provjetravanjem". Kuće bi ispraznili. Vunene predmete: tkanine, tepihe i slično, dva su sata "kuhali" u kipućoj vodi, zatim dvanaest sati namakali u hladnoj i tek onda sušili. Ako se željelo izbjeći "kuhanje", predmete je trebalo ostaviti devedeset sati u tekućoj vodi. Glinene ili staklene posude ispirali su nakratko. Metalne predmete močili su u octu ili morskoj vodi. Knjige, slike, svilene tkanine i kožnate predmete provjetravali su prevrćući ih puna četrdeset i dva sata. Šavove kišobrana, končane i papirnate dijelove nekog predmeta mazalo se katranom. Veće komade pokućstva (koje se nije iznosilo iz kuće) "potpaljivalo" se gorućim granama. Bio je to opasan posao. Često je dolazilo do zapaljenja kućnih podova i greda.

Nakon što bi ispražnjeni stan / kuću dobro pomeli i počistili paučinu, zatvarali bi vrata i prozore te postavljali plamenike sa takozvanim "oštrim mirisima" (goruće katranirane vrpce, sumpor, goveđe papke). Poslije dva dana uslijedilo bi premazivanje zidova vapnom. Kada bi se osušili, opet se kadilo: najprije "oštrim", zatim "blagim mirisom" (tamjan, mirta, kadulja, ružmarin, smrča). Tek se tada raskuživanje smatralo završenim. Međutim, mnogi su iz pretjerana straha palili sve predmete koje se inače moglo spasiti. Vatra je ipak bila najpouzdanije sredstvo pročišćenja. Zato je poslije svake kužne pošasti plamen progutao mnoge dragocjene rukopise, knjige, slike i druge vrijedne umjetničke predmete. Bile su to neprocjenjive štete po splitsku kulturnu baštinu.

Kuga4

Nakon svih tih postupaka, stanovi i kuće pružali su otužnu sliku. Zato je i nastala izreka "izgleda kao da je ovuda kuga prohujala!" Sve vrijeme trajanja raskuživanja, iz ostalih kuća mogao je uz posebnu pismenu dozvolu izlaziti samo po jedan član obitelji i to na znak zvona od 12 do 14 i od 22 do 23 sata. Prekršitelje su kažnjavali najstrožim kaznama, čak i smrtnom.

Iako je bilo teško suočiti se sa stvarnošću i prihvatiti nenadoknadive gubitke rodbine, prijatelja i znanaca, mnogi su se osjećali nanovo rođenima. Junacima dana postali su oni pojedinci što su izlažući se smrtnoj opasnosti njegovali oboljele, a da se sami nisu zarazili. Uskrslima od mrtvih smatralo se i onih 250 građana koji su uspjeli preboljeti opaku pošast.

Na blagdan Gospe od Zdravlja (21. studenoga) u katedrali je održana misa zahvalnica. S pratnjom je pribivao i mletački providur za zdravstvo Angelo Diedo. Međutim, još uvijek je toliko strahovao od minule kuge, da je izričito zahtijevao da ga od vjernika odvoje posebnom ogradom...

Frano Baras

 

Čet, 28-05-2020, 02:02:26

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.