Genitiv

Genitiv je prvi kosi padež, to svi znamo. A znamo i to da se padežima bavi gramatika. Te bi se na prvi pogled pomislilo da ni genitiv ni gramatika nemaju ništa s politikom; da se prva bavi jednim, a druga sasvim drugim stvarima. Pa ipak, nije uvijek odnosno nije nipošto samo tako. Vidjet će se to poslije uvodnih riječ o genitivu, poslije stanovitih gramatičkih rasvjetljenja, koja su nužna za razumijevanje dotične teme i ideje. A uz gramatiku i Gavranpolitiku ide i povijesno pamćenje, koje će nas uvesti u sferu suodnosnosti gramatike i politike u novijoj hrvatskoj povijesti. I to baš na primjeru (partitivnog) genitiva.

Trajna sklonost hrvatskoga jezika popridjevljivanju partitivnog genitiva

Hrvatski jezik ima dubinsku i trajnu sklonost izričaje u kojima su povezane imenica u nominativu s imenicom u genitivu, koja se naziva partitivni genitiv, pretvarati u izričaje – odnosno prevoditi izričajima – u kojima će imenica u genitivu biti pretvorena u odnosni pridjev u svojstvu atributa. Ne ćemo, dakle, primjerice govoriti ni pisati „prava čovjeka“ (francuski: droits de l’Homme), nego „čovjekova prava“, „čovječja prava“ ili „ljudska prava“. Ne kažemo „sunce jutra“, nego „jutarnje sunce“, ni „trenutci zvijezda“, nego „zvjezdani trenutci“.

Takvo pravilo primjenjuje se često u prijevodima sa stranih jezika i za potrebe novih stvari i pojava, a isto tako i za definiranje raznih znanstvenih i stručnih disciplina i pojmova. Tako primjerice gotovo nikada ne kažemo „narodi Europe“, nego „europski narodi“, ni „stranka naroda“, nego „narodna stranka“, ni „ribe rijeke“, nego „riječne ribe“, ni „ribe mora“, nego „morske ribe“, ni „rad majstora“, nego „majstorski rad“, ni „rad umjetnika“, nego „umjetnički rad“, ni „sud trgovaca“, nego „trgovački sud“, itd. Po tom obrascu stvoren je iznimno velik broj sintagmi, koje su nam ušle u naviku te ne možemo ni zamisliti da bi bilo kako drukčije. A prevoditelji, kada prevode s jezika u kojima su češći slučajevi imeničko-imeničkih izraza, kakvi su primjereniji dotičnim jezicima, moraju stalno imati na umu da ih se treba ili može prevesti pridjevsko-imeničkim oblikom. Engleski star wars ne će se prevesti kao „ratovi zvijezda“, nego kao „zvjezdani ratovi“, a njemački Faktenlage ne će na hrvatskomu glasiti „stanje činjenicā“, nego „činjenično stanje“. Itd.

Ukratko, čini se kako je opće pravilo: Gdje se god to može i gdje to izriče točno željenu misao, imenice u genitivu koje stoje iza imenica u nominativu popridjevljuju se te se kao novostvoreni pridjevi stavljaju ispred imenice u nominativu (a zatim se takvi izrazi slobodno sklanjaju). I čini se da ta metoda dosta dobro funkcionira, budući da nalazi široku primjenu u praksi, i da politika nema nikakvu potrebu miješati se u gramatiku. Niti da se gramatika ima potrebu miješati u politiku. A i kako bi? Pa ipak, nije baš tako ni glede prvoga ni glede drugoga.

Odanost genitivu kao odanost Titi, Partiji i jugoslavenskoj državi

U jednom razdoblju novije hrvatske povijesti prijepor između partitivnog genitiva i pridjeva postao je ozbiljnim političkim pitanjem. U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (i u drugim republikama) vlasti su inzistirale na partitivnom genitivu. Neformalno, ali djelotvorno zabranjivale su uporabu pridjeva u službenim nazivima. Stoga nije smjelo (više) postojati Društvo hrvatskih književnika, nego samo Društvo književnika Hrvatske. Isto tako nisu smjeli „postojati“ ni udruge hrvatskih likovnih umjetnika, filmskih radnika, inženjera, liječnika, omladinaca ni komunista, nego samo udruge likovnih umjetnika ili filmskih radnika Hrvatske, inženjera Hrvatske, liječnika Hrvatske, Savez socijalističke omladine JugaHrvatske, Savez komunista Hrvatske itd. Pridjev „hrvatski“ bio je nepoželjan, vlasti su ga doživljavale kao opasan i gotovo protudržavan. Kao da se njime dovodi u pitanje i ujedno narušava „bratstvo-jedinstvo naših naroda i narodnosti“ i anacionalni karakter čak i onih republika (pet od šest) koje su se zvale po većinskim i službenim narodima tadašnje federacije. Oni koji su davali nazive morali su dobro paziti da poštuju genitivni oblik. Pridjevni oblik značio bi opasnu sklonost „nacionalizmu“. Nije smio „postojati“ čak ni ’hrvatski radni narod’, nego je bilo dopušteno „postojanje“ samo ’radnom narodu Hrvatske’. Isto tako nije se smjelo ni zucnuti o ’hrvatskom antifašističkom pokretu', nego isključivo o ’antifašističkom pokretu Hrvatske’. I tako redom, u nedogled.

Ta „logika genitiva“ toliko je prevladala da se primjenjivala čak i na saveznoj razini. Jedina dozvoljena partija zvala se Savez komunista Jugoslavije – a ne Jugoslavenski komunistički savez, a isto se pravilo primjenjivalo i na ostale organizacije, od „Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije“ (a ne ’Jugoslavenskog saveza Titoudruženja boraca…’) do Saveza rezervnih vojnih starešina Jugoslavije (a ne ’Jugoslavenskog saveza rezervnih…’). Ni malo veći intelektualci od boraca i vojnih starješina nisu, iako su mnogi dobro poznavali gramatiku, smjeli svoje organizacije nazvati drukčije. I one su se zvale npr. „Savez književnika Jugoslavije“, ili „Savez udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije“. Iako su Tito i Partija svim silama nastojali jačati jugoslavenstvo, s ciljem da ostvare što veću „jugoslavensku sintezu“, tj. asimilaciju svekolikih „naroda i narodnosti“ u jedan jedinstveni ’jugoslavenski narod’, te bi im jugoslavenski pridjev u tomu čak ponešto i pomogao, nisu posegnuli za time. Zacijelo u strahu da (neke) republike ne bi na svojoj razini primijenile to isto pravilo popridjevljivanja.

Sve u svemu, biti odan genitivu postalo je sinonim i najjednostavniji test za odanost vodstava i članstava Titi, Partiji i državi. I gramatika je bila stavljena u funkciju provjeravanja odnosno dokazivanja „političke podobnosti“. O leksikologiji, pravopisu, etimologiji i nazivu jezika da i ne govorimo. Moralo se dakle i u sintagmatici, i to ne samo u najslužbenijoj, nego i u manje formalnoj uporabi nazivlja paziti da se ne ugrozi ’anacionalni genitiv’. U protivnomu, čovjek bi smjesta stekao epitet nacionalista, šovinista, klerofašista ili neprijatelja države. Te je mogao u karijeri i životu imati zbog toga svakovrsnih loših, pa i kobnih posljedica.

„Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod“

U tako zadane odnose gramatike i politike uletjela je meteorski hrabro katolička novinarka, pripovjedačica, vatikanistica i poliglotkinja Smiljana Rendić g. 1971. Tada je u književnom časopisu Kritika, koji su združenim snagama izdavali na javu Društvo književnika Hrvatske i Matica hrvatska (ona je zadržala pridjevni oblik u nazivu dan joj još u 19. stoljeću, jednako kao i ’Jugoslavenska akademija nauka i umjetnosti’), objavila svoj (poslije tako Rendućkvalificiran) znameniti politički esej – „Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod“. Koliko se god auktorica suzdržavala i pazila da ne prijeđe sve dopuštene granice (a tzv. Hrvatsko proljeće bilo je upravo u svom zenitu), da ne polupa lončiće koje se nije smjelo polupati čak ni u slučaju najžustrijih polemika, sve skupa nije dobro prošlo. Taj, osamnaesti, broj časopisa bio je zabranjen. Poslije toga izašla su još dva broja, a zatim je pauk u središtu mreže zvane „jugoslavenski samoupravni socijalizam“ zvani Tito, na sastanku „državno-partijskog vrha“ u Karađorđevu, osudio zbivanja i gibanja u Hrvatskoj. I Kritika i neki drugi časopisi bili su privremeno ili trajno zabranjeni, Matica hrvatska ukinuta, a mnogi „hrvatski nacionalisti“ smijenjeni, otpušteni, progonjeni, uhićeni, premlaćivani, zatvarani i suđeni. Neki i ubijeni u misterioznim okolnostima. Smiljani Rendić suđeno je g. 1972., branio ju je Milan Vuković, no ni njegova obrana nije pomogla, nego je osuđena na oduzimanje radnog mjesta, na jednu godinu strogog zatvora i na još jednu godinu zabrane javnog djelovanja. Sljedeće godine, doduše, sud joj je kaznu strogog zatvora preinačio u uvjetnu, ali je radno mjesto (u časopisu „Pomorstvo“) ostalo izgubljeno, te je otišla u prijevremenu mirovinicu.

Zbog svoje uloge, ne samo glede tog članka, osuđen je i urednik Kritike, Vlatko Pavletić. On je još 1967. bio izbačen iz Gradskog komiteta i iz Partije zbog toga što je potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. KritikaUhićen je 11. siječnja 1972., istodobno s još nekoliko sudrugova iz Matice hrvatske (Tuđmanom, Đodanom, Veselicom, Gotovcem i još nekima) te je osuđen na godinu i pol strogog zatvora kao hrvatski nacionalist, i to zbog „pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja“. Nije on, dakako, nikakvo „državno uređenje“ rušio, niti je pozivao na protuustavnu promjenu „državnog uređenja“, niti se time uopće u političkom smislu bavio. A niti bi to božanstvo od uređenja imao čime srušiti, da je to kojim slučajem i pokušao. Jedino zbog čega je bio i mogao biti osuđen bilo je pisanje i govorenje s hrvatskoga gledišta o tomu kako stvari doista stoje, a kako bi trebale stajati.

A što je to bilo toliko opasno u Rendićkinu članku? On započinje dvama primjerima iz života u kojima ’odgovorni drugovi’ protežiraju u praksi termin „srpskohrvatski“. Nastavlja se razmatranjem o „kolonizaciji hrvatskoga nacionalnog bića“ pa preko ilirizma i „konstitucije ugarske“ dolazi do „mita o Austriji kao tamnici naroda“. Uspoređuje Austro-Ugarsku s Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, i pritom primjećuje ovo: „Najgore što se hrvatskom saboru u toj ’tamnici naroda’ moglo dogoditi bilo je to da ga kralj raspusti. No, kad bi hrvatski zastupnik (konkretno, Ante Starčević) usred sabornice mirno odsjekao: ’Despocije propadaju, ali se ne popravljaju’ – to nije bio razlog kralju da raspusti hrvatski sabor. (U drugom parlamentu, gdje se zazivalo ’Bože pravde,…’, kamo nas je odveo zanos za bijelim orlovima, dobili smo metke iz parabeluma i kraljevsku diktaturu za mnogo manje. Danas, poslije desetljeća režimskog straha od riječi, straha ulivena u kosti, tako duboko da je postao upravo forma mentis čovjeka na hrvatskom prostoru, teško je uopće shvatiti intenzitet i značajke toga straha u ’Austriji tamnici naroda’…“

„Jugoslavenski integralizam“ raširio se „u hrvatskom nacionalnom biću otrovno i duboko…“

U nastavku Rendićka spominje i spaljivanje mađarske zastave i još ponešto, a zatim prelazi na poglavlje „Jugoslavenski integralizam“, za koji primjećuje da se „raširio u hrvatskom nacionalnom biću otrovno i duboko, a ono što ga je činilo još pogibeljnijim bilo je to da je on bio isključivo hrvatska pojava“ te dodaje: „Jugoslavenski integralizam u staroj Jugoslaviji bio je velikosrbizam.“ Poslije navodi svjedočanstva „nekih velikih hrvatskih imena – Trumbić, Meštrović, Kljaković“, koje je „upravo totalitarna imperijalistička brutalnost velikosrbizma ’odjugoslavenila’…“ Prelazi zatim na značenje HSS-a kao predstavnika hrvatskog naroda, a nakon toga na „rastapanje hrvatskoga jezičnog identiteta“. Tu se pak dohvaća Marxa: „njemu su Hrvati Jelačića bana bili jednostavno ’pretorijanci reakcije’“. Zatim priča kako su dokumenti II. zasjedanja AVNOJ-a napisani na nekom jezičnom hibridu, iako bijaše odlučeno da budu napisani na „južnom narječju“, tj. na hrvatskom jeziku, ali da je to bila preteška zadaća za daktilografkinju iz Srbije. Kreće i korak dalje: „Partizanska vojna terminologija srpska je i puna rusizama“, a takvu kvalifikaciju prenosi i na „gotovo svu političku i pravnu terminologiju u Hrvatskoj“. Podsjeća na liniju khuenovsko-maretićevskoga jezičnog hrvato-srpstva odnosno velikosrpskog vukovstva.

(Tomu bi se dalo pridodati ništenje hrvatskih tradicija i samobitnosti od 1918. nadalje, prelazak hrvatskih pisaca s ijekavskoga na ’ekavski’, srbizaciju starih hrvatskih toponima i prezimena, sustavnu ćirilizaciju, pravoslavizaciju dijela katoličkog i dovršetak srbizacije nesrpsko-pravoslavnoga stanovništva, i još podosta toga. No i ovo što je rečeno za mnogočije je uši dovoljno, ili čak previše. „Tvrd govor“. Od Hrvata, naime, kao da se i dalje, kao u Rendićkino doba, očekuje dovoljna mjera meketave ’kršćanske’ mekoće. Inače se ulazi u zonu ’moralno-političke’, eventualno i kaznene odgovornosti.)

„U domovini koja nije administrativni genitiv“

Nakon što je apsolvirala dvije već propale države, Rendićka prelazi na bavljenje „radikalnom kolonizacijom hrvatskog Rednijezika“ – od nove Jugoslavije. I tako dolazi do genitiva: „Hrvatska i njezine institucije – u genitivu. Vlada Hrvatske u genitivu, Sabor Hrvatske u genitivu… kao da se ništa nije moglo protiv proskripcije hrvatskoga imena, ništa protiv kolonizacije hrvatskoga jezika, ništa protiv sustavne vanifikacije hrvatskoga nacionalnog bića, ništa protiv prekida hrvatskoga kulturnog kontinuiteta, ništa protiv konstantne agresije na hrvatsku inteligenciju. Da bi se nešto moglo početi protiv svega toga, trebalo je najprije izići iz genitiva, učiniti od genitiva pridjev, steći moralnu hrabrost da se konačno postane hrvatska vlada i hrvatski sabor. Netom se ta hrabrost počela stjecati, Hrvatska je izišla iz sjene.“ Na kraju eseja auktorica citira Schillerove stihove te referirajući se na njih piše zaključne rečenice: „’Ovdje su jaki korijeni tvoje snage.’ Ovdje. U domovini koja nije administrativni genitiv.“

Ima u tom eseju još dosta toga, koga više zanima, neka pročita sve u knjizi Smiljane Rendić „Katolički identitet i hrvatski preporod“ (Glas Koncila, Zagreb, 2012.). O knjizi je kada se pojavila pisao Davor Dijanović (časopis Obnova, br. 2, svibanj 2014., str. 99.-105.), a ovaj je portal prenio njegov članak. Nama je pak zadržati se na genitivu. Čak dotle da u nekoj mjeri osporimo tu antigenitivnu jezikoslovnu, filološku i iz nje uzavrjelu političku postavku.

Postoje i suprotna jezikoslovna pravila, makar ih neki znanstvenici i ne poštovali

U gramatici su pravila iznimno važna, kao i u drugim disciplinama i znanostima. Obrasci. Koji su važni i drugdje, recimo u proizvodnji i postavljanju tapeta. Poteškoće se pojave na prekidima, zavojima, prijevojima i prekidima tapetiranih površina. To se događa i u jezikoslovlju. Ono pravilo s početka o pretvaranju partitivnih genitiva u pridjeve nije baš tako sveopće kako se dalo pomisliti. Recimo, „U ime naroda“ nikada nije preinačivano tako da glasi „U narodno ime“. „Glas naroda“ rijetko je kad pretvoren u „Narodni glas“. „Dolazak Hrvata“ (u ove krajeve) nije nazivan „GramatikaHrvatski dolazak“. „Nalet vjetra“ ne ispravljamo u „vjetreni/vjetrovni nalet“. „Dan rada“ nikomu ne pada napamet izmijeniti u „Radni dan“, ni „Dan ženā“ u „Ženski dan“. Ni „ustanak robova“ ne pretvaramo u „robovski ustanak“. „Sudar brodova“ ne mijenjamo u „brodski sudar“, a ni „imenik učenikā“ ne ispravljamo u „učenički imenik“. „Smak svijeta“ nije nikada postao „svjetski smak“. Ecovo „Ime ruže“ nije preinačeno u „Ružino ime“. Ni „Glas Amerike“ nije se ni pokušalo lektorirati tako da glasi „Američki glas“. Kada za koga kažemo da je „(na) ponos Domovine“, ne osjećamo potrebu takav izraz promijeniti u „(na) domovinin ponos“. Ni „udar groma“ ne prelazi u „gromov/gromski/gromovski udar“. Itd.

No kada razni stručnjaci i znanstvenici nauče jedno pravilo, nerijetko počnu pokazivati trajnu sklonosti provoditi ga nekritički, bez razmišljanja, bez svijesti o potrebi razmišljanja i provjeravanja cum grano salis. I bez svijesti da postoji i ono drugo, možda i treće i četvrto, pravilo, koje bi isto tako morali uzimati u obzir kao što se ravnaju sukladno onomu prvom. Riječ je o umovima koji (sit venia verbo!) vole gotove obrasce poput tapetara, koji rado sve razvrstavaju u unaprijed zadane pretince, koji običavaju oblike znanja i mišljenja pretvarati u čvrste ljuske, u njih uguravati sadržaje ili ih rastezati da popune prazan prostor. Kao što je nekoć zasužnjene nesretnike mučio Prokrust na svojoj groznoj postelji, tako i danas i uvijek imamo dosta ljudi koji pokazuju sklonosti ’navlačiti sve na svoje kalupe’, naime i ono što na njih može, i ono što na njih ne može stati. Na uvriježene kalupe. A ukalupljivanje nazivlja, pogotovu neprimjerenog nazivlja, nije baš u skladu sa znanstveno-kritičkom metodom. Više je pak u skladu s metodom petrificiranja, okamenjivanja, steriliziranja i umrtvljivanja znanstveno-istraživačkog duha. I slobodnoga ljudskog duha. Na području jezikoslovlja, u ovom slučaju u pogledu odnosa genitivnih i pridjevnih sintagmi, dobro će se vidjeti o čemu je zapravo riječ.

’Biblijska teologija’ ili ’teologija o Bibliji’?

Pođimo od dviju kraljica svih znanosti, tj. od disciplina duha koje su prethodile svima ostalima, od teologije i filozofije. Te dvije znanosti upoznaju se i izučavaju na akademskoj i na višoj, znanstvenoj razini na ’teološkim’ i ’filozofskim’ fakultetima. Potraži li se korijen obaju pridjeva u tim izrazima, otkrit će se da je to „filozof“ odnosno „teolog“. Odatle bi se dalo zaključiti kako je bitno i supstancijalno da se ti fakulteti sastoje od teologa i filozofa, a ne od profesora teologije i filozofije, od odsjeka, katedara i predmeta obuhvaćenih tim dvama znanostima te, zar ne, i od studenata koji na tim fakultetima uče, izučavaju i polažu ispite iz predmeta teologije i filozofije. Pođemo li pak korak dalje pa se Biblijazapitamo jesu li teolozi i filozofi onaj središnji sadržaj, bit, kvintesencija tih fakulteta, zacijelo ćemo čuti niječni odgovor. Još odlučniji odgovor bit će ’ne’ zapitamo li jesu li teolozi i filozofi ili njihova ’proizvodnja’ svrha tih studija.

A što je onda temeljna svrha tih studija?, pitat ćemo dalje. I moći ćemo pronaći kao jedini pravi odgovor taj da je temeljna svrha tih fakulteta predavanje i izučavanje teologije i filozofije. Da nije dakle težište na teolozima i filozofima, nego teologiji i filozofiji. Ako je pak tako, zašto se ti fakulteti ne zovu prikladnije, da se odmah iz naslova može zaključiti o čemu je tu riječ? Oni s istančanijim osjećajem za značenja uzvratit će da zato radije kažu „teologijski“ odnosno „filozofijski“ fakulteti ili studiji – kojima su u korijenu teologija i filozofija, a ne teolozi i filozofi, no da je prevladala praksa ’kraćih’ oblika. A kada bismo željeli preciznije opisati o čemu je riječ, zapravo bi najbolje bilo takve fakultete nazvati: „fakulteti teologije“ ili „fakulteti filozofije“. Posegnuti dakle za genitivom, a ne za dubioznim, mutnim i zavodničkim pridjevom! Ili se pomoći akuzativom: fakultet za teologiju, fakultet za filozofiju.

No to je samo početak problematizacije dalekosežnoga grozda (clustera) nazivlja. Unutar teologije postoje, naravno, razne discipline, kao što su ’biblijska teologija’, ’fundamentalna teologija’, ’dogmatska teologija’, ’pastoralna teologija’, ’moralna teologija’ i druge. Naziv ’biblijska teologija’, gledano strogo lingvistički, navodi nas na zaključak da bi tu bila riječ o teologiji kakva je dana u Bibliji. Što bi značilo i to da su Bibliju pisali teolozi. No smisao te discipline nije, bar ne samo i ne primarno, teologija kakva je objavljena, sadržana, izražena i protumačena u Svetomu pismu. Već je riječ o humanističkoj znanstvenoj disciplini koja se bavi Biblijom, pa tako i njezinim teologijskim izričajima, ali nipošto ne samo njima, dakle o disciplini u kojoj se živi suvremenici – baštinici višetisućljetnog bavljenja pitanjima o Bogu, čovjeku, smislu, spasenju itd. – bave time kako razumjeti čitavu Bibliju, svaki njezin dio i njihove međusobne odnose, kako odatle derivirati i formulirati vlastite odnosno zajedničke današnje spoznaje o Bogu i božanskoj objavi. Odatle proistječe i činjenica da postoje različite ’biblijske teologije’, a i različita učilišta na kojima se ona poučava ili izučava: katolička, pravoslavna, judaistička, adventistička, sekularna i druga. Među kojima postoje bitne razlike u razumijevanju Biblije, pa čak i različit broj knjiga priznatih kao dijelovi Biblije. U svakom slučaju, nije na tim učilištima sržna Biblija sama po sebi, ne tumači ona na njima samu sebe, nego je tu sržno predavanje o njoj, izučavanje, proučavanje i tumačenje nje, tj. Svetoga pisma. A tim se tumačenjem bave teolozi usredotočeni na Bibliju odnosno znanosti koje se odnose na Bibliju, kao što je recimo dogmatika, lingvistika, etnologija, historija i povijest religija.

Ako dakle težište nije na povijesti izraelskog naroda prikazanoj u Bibliji ni na biblijskim pripovijedima, propovijedima i prispodobama, čak ni na samoj Objavi, nego na onomu što je čovječanstvo ili što je pojedina konfesija i koja škola odnosno tradicija proučavanja Biblije o tomu dosad otkrila, problematizirala, protumačila, utvrdila, zaključila ili uvidjela, – tada takvu znanstvenu disciplinu treba i nazvati tako da odmah bude posve razvidno o čemu je zapravo riječ… Naime, da nije posrijedi znanost (teologija) same Biblije, nego suvremena ljudska znanost (teologija) o Bibliji (Svetom pismu, Objavi), nego djelatnosti i djela znanstvenika usredotočenih na Bibliju u njezinim raznim aspektima, dimenzijama, značenjima i tumačenjima.

’Moralna teologija’ i ’moralni teolozi’!?

Nešto slično moglo bi se reći i za ’dogmatsku teologiju’, naime da nije riječ o znanosti koja samo tumači i obrazlaže vjerske istine, nego i koja se afirmativno i u povijesnim kontekstima, ali i komparativno i kritički, bavi izučavanjem dogmi (izričaja i sadržaja temeljnih vjerskih istina) u raznim njihovim aspektima. Sveti obraćenik Newman čak je napisao knjigu o „razvoju dogme“. Bi li onda trebalo uspostaviti i disciplinu koja bi se zvala „razvojnodogmatska teologija“? Ma ne! Dovoljno bi bilo i tu i drugdje samo preinačili pridjevni naziv u genitivni, ili lokativni, te bismo imali recimo ’teologiju o Bibliji’, ’teologiju temeljnoga’ (a ne ’fundamentalnu teologiju’), ’teologiju dogme’ (’dogmatiku’), ’teologiju razvoja dogme’, ’teologiju o Crkvi’ (’ekleziologiju’), ’teologiju pastorala’ (a ne ’pastoralnu teologiju’, ili na hrvatskomu ’pastirsko bogoslovlje’), ’teologiju sakramenata’, ’teologiju morala’ (a ne ’moralnu teologiju’) itd.

Ovaj posljednji naziv osobito je zanimljiv s jezikoslovnoga gledišta. Riječ ’moral’ znači običaj, ispravan način življenja, ponašanja i postupanja odnosno djelovanja/činjenja, način pravilna razlučivanja između dobroga i lošega te  načela osobnog odlučivanja između dobra i zla u danim situacijama kada se može postupiti ovako ili onako, itd. Moral se u kršćanskoj tradiciji oslanja na božansku objavu, na etiku (kao filozofijsku disciplinu koja izučava načela primjenjiva na području morala), a ona opet na spoznaje o moralu do kojih je došla filozofija, recimo Aristotelova, te druge moderne znanosti. Što bi pak značila ’moralna teologija’? Teško je uopće racionalno odgovoriti, osim reći kako se time naziva teologija koja se bavi moralom, moralnim načelima, normama i osobnom odgovornošću za vlastite čine. Ako bismo umjesto riječi latinskoga korijena posegnuli za hrvatskim nadomjeskom, imali bismo izraz ’ćudoredno bogoslovlje’. Ni on nam ne bi nimalo olakšao razumijevanje, ali bi nam pomogao pojmiti pojmovnu zabunu do koje dovodi takva sintagmatika. Razbistrio bi nam pred očima koliko je taj u hrvatskoj novijoj povijesti uvriježeni naziv problematičan i zapravo neprikladan.

Nadalje, ta bi nam hrvatska inačica riječi ’moral’ otkrila još jednu jezično nesretnu i zbunjujuću okolnost (konotaciju): da je pridjev suprotan ’ćudorednomu’ – ’ne-ćudoredno’, jednako kao što je pojam suprotan ’moralnomu’ – ’ne-moralno’. Pa bismo se počeli pitati: Ma gospodo, zar možda postoji i nećudoredna odnosno ’nemoralna teologija’? Otkrila bi nam se i sva humoristička suzvučja odatle deriviranog naziva za znanstvenika koji poznaje i izučava tu teologijsku disciplinu: ’moralni teolog’ ili ’moralist’. Automatska asocijacija nagoni nas, ako ne i na diskriminaciju među teolozima, a ono svakako na posve ljudski spontan i srdačan smijeh (pri čemu, razumije se, slobodno možemo zanemariti pitanje je li taj smijeh ’moralan’, tj. dobar, ili ’nemoralan’, tj. loš, zloban). U hrvatskomu naime odnosni/opisni pridjev ’moralni/ćudoredni’, ’moralan/ćudoredan’ kvalificira što po kriteriju sukladnosti pravilima morala, a ne znači samo ono što se na moral odnosi. Naziv ’moralna teologija’ i nizovi riječi koje se izvode iz imenice ’moral’ i pridjeva ’moralan/moralni’ na žalost su odviše dvoznačni ili nedovoljno razvidni ili zavaravajući izrazi.

Bavljenje moralom odnosno načelima, mjerilima i drugim aspektima morala ima za svrhu rasvijetliti sebi ono što se tiče spoznavanja ljudske odgovornosti u slobodi te donošenja osobnih odluka o vlastitu djelovanju ili činjenju, i to po kriteriju pozitivnih normi odnosno zapovijedi, s ciljem odupiranja napasti činjenja onoga što je loše ili zlo. Svako činjenje/djelovanje (recimo nesebično darivanje ili činjenje pobačaja) može biti sukladno ili suprotno zapovijedima danima od Boga (’Božjim zapovijedima’), ili od Crkve (’crkvenim zapovijedima’), ili običajnim propisima, ili svjetovnim zakonima, ili ’glasu savjesti’ utkanomu u samu čovjekovu nutrinu odnosno u njegovu ljudsku narav (’naravni zakon’). U svakom slučaju, riječ je i o znanosti i o struci koja ima za svrhu razlučivanje onoga što je u ljudskom djelovanju dobro ili loše (zlo), u nastojanju da ljudi u što većoj mjeri čine samo ono prvo. No zadaća te znanosti jest i prepoznati ona područja na kojima ne činimo ovo ili ono što nije ni dobro ni zlo, područja koja ljudskog djelovanja koja su spram dobra/zla neutralna. Balotanje ili igranje nogometa ili plesanje ili plivanje ili pecanje ili kopanje nije samo po sebi ni moralno ni nemoralno, nego je u smislu vrjednovanja po mjerilima moralnih normi – neutralno.

Tražiti točnije i primjerenije nazivlje, a ne držati se zastarjele maksime „Pleti kotac kao otac“

Sve u svemu, već ovo malo što je rečeno potvrđuje nam da bi umjesto „čarobne riječi“ (ministrica Divjak o ’koeficijentima’ plaća) ’moralna’ trebalo posegnuti za mnogo prikladnijom riječju ’moral’, ’ćudoređe’ ili nekom trećom, tj. umjesto pridjeva za imenicom u genitivu ili lokativu. Te da bi se profesori etike i morala – a isto tako i znanstvenici drugih struka – trebali skupa s jezikoslovcima ozbiljno potruditi kako bi potražili i našli jednoznačnije i primjerenije nazivlje od onoga koje je dvojbeno, neprikladno ili netočno. A ne držati se kao pijedestala slijepo naučenoga, po maksimi iz nekih bivših vremena: ’Pleti kotac kao otac.“

Istina, prava odnosno prikladnija jezična rješenja na tom području iznimno je teško naći. Jezične mogućnosti jezikhrvatskoga, a i drugih jezika, ograničene su, napose tvorbene mogućnosti i rasponi fleksije. Popridjevljivanje pak omogućuje preskakanje takva truda. Ono „pravim“ rješenjima utire put po metodi ’linije manjeg otpora’. No pomoću takve surogat-metode mnogo se toga iznevjeruje ili izokreće te se stvaraju dalekosežne zabune u razumijevanju. Zato nipošto ne treba odustajati od daljnjih nastojanja, u duhu spoznaje da se i jezik razvija i da živi, a sukladno znanstveničkom imperativu jačanja ’kritičkog mišljenja’, da sve treba stalno iznova provjeravati. Od jezikoslovne inventivnosti treba zauvijek odustati i sve što jako ’škripi’ ostaviti takvo kakvo jest.

A da je primjena ’genitivnog pravilo’ moguća, često i nužna, pokazat će nam bar nekoliko primjera. S obzirom na sadašnjega Papu, prva asocijacija koja se javlja jest „teologija oslobođenja“, koju nijedan hrvatski prevoditelj, teolog, sociolog, publicist ili što god tko bio nije ni pokušao prevesti u „oslobodilačku/oslobađajuću teologiju“. Zašto? Zato što bi time bio iznevjeren izvorni smisao, a on nije u tomu da bi teologija ljude od čega oslobađala, nego da je riječ o primjeni opće teologije na izučavanje, s kršćansko-katoličkih polazišta, područja ostvarivanja ljudske potrebe ili težnje za osobnim oslobođenjem putem istodobnoga ili čak prethodnoga oslobođenja društva. Oslobođenja društva, naroda ili zemlje od nametnute vladavine klike, vrhuške ili oligarhije koja je uzurpirala ovlasti te tlači, izrabljuje i drži podčinjenom većinu, ili bar široke slojeve naroda, posebice siromašnih i nemoćnih sami po sebi izmijeniti loše stanje ili nedemokratsku vlast oboriti.

Slično vrijedi i za koncilski termin ’teologija rada’, koju nitko nije ni pokušao preinačiti u ’radnu teologiju’. I to s pravom. Analogan je taj naziv onomu sa sasvim drugog područja: ’medicini rada’, koju nitko nije pokušao pretvoriti u ’radnu medicinu’. Kao što ni ’povijest stroja’ nitko ne mijenja u ’strojnu povijest’, ili ’znanost o životu (biologiju)’ u ’životnu znanost’. Ni (Šuvarovu) ’sociologiju sela’ nitko nije pohrvaćivao u ’selsku sociologiju’. Itd.

Zabludni izrazi ’povijesne’, ’prirodne’ i ’društvene’ znanosti

Kritičke primjedbe na pridjevno-imeničke nazive mogu se protegnuti na brojna polja. Govorimo primjerice o ’povijesnim znanostima’ – kao da bi postojale ’nepovijesne znanosti’, tj. znanosti koje su nastale ili nastaju ili će nastati ’izvan povijesti’, ili koje su ’anti-povijesne’, ’pred-povijesne’ ili ’poslije-povijesne’. A riječ je zapravo o znanostima koje se bave poviješću, prošlošću ljudskoga roda ili dijelova ljudskog roda. Povijest je njihov predmet – a nije bit u tomu da su one ’povijesne’. Religije mogu biti ’povijesne’, mogu to biti događaji, velikani, zbivanja, procesi… ali ne bilo koja znanost. Pravi bi naziv takvim znanosti bio ’znanosti o povijesti ili o prošlosti’.

Krenemo li dalje, vidjet ćemo da se na žalost jest Naturwischenschaften, ’znanosti o prirodi’, pretvorilo u ’prirodne znanosti’ (kao da su one nastale i postoje ’spontano, same po sebi, kao da su zgolj izrasle iz prirode te se, eto, ukazuju kao takve tu pred nama; i, povrh toga, kao da bi mogle postojati ’neprirodne znanosti’). Isto se dogodio i s njemačkim izrazom Gesellschaftswissenschaften, koji je u hrvatskomu, umjesto ispravno ’znanosti o društvu’, preveden kao ’društvene znanosti’. Kao da bi to bile djelatnosti u području znanja koje same po sebi proistječu iz društva i dio su društva. A zapravo su to djelatnosti na polju znanja o društvu koje proistječu iz ljudskog uma i kojima se bave umovi, a ne društva. Utoliko ’društvene znanosti’ nisu područje ni vlasništvo društava, nego umnih ljudi koji su se školovali i specijalizirali za svako pojedino područje odnosno za pojedini aspekt društva u svoj njegovoj bilo dijakronijskoj, bilo sinkronijskoj protežnosti i razvedenosti. Te znanosti nisu djelatnosti ’društva’, niti proizlaze iz društva, nego iz (raz)uma onih koji društvo istražuju, o njemu misle sukladno posebnim metodama, i o svemu tomu zaključuju. Onih kojima je društvo predmet bavljenja. A ne da bi se u takvim znanostima društvo bavilo samo sobom, ili da bi društvo njima upravljalo, ili u njima bilo mjerodavan čimbenik.

Povrh toga, takav izraz nuka nas i zaključiti da postoje i ’ne-društvene’ znanosti, u smislu da bi se njima bavili, recimo, pustinjaci i ljudi u samicama. Doduše, njima se mogu baviti čak i oni, ali ne kao ’društvenim’ znanjima, tj. znanjima i iskustvima što ih dijele za zajednicom, nego kao znanjima i spoznajama koja  mogu stjecati općenito ili konkretnije o društvu. Ta posljednja sintagma osobito nam je „bliska“ s obzirom na višedesetljetno iskustvo samoupravnog (socijalističkog) ’društvenog vlasništva’ (ma što to značilo, a zapravo nije značilo ništa, osim u socijalističkim pravnim konstruktima). I tu bi stanje bilo i običnom čovjeku i studentu sociologije i prava smjesta razvidnije da se dotičnu zbilju nazvalo pravim izrazom: ’vlasništvo društva’, pa makar ono de facto i bilo takvo kao da je u vlasništvu ili pod punom upravom države. Ili Socijalističkog saveza. Ili Partije, uz potporu Udbe i svih drugih „organiziranih socijalističkih snaga“.

Besputnost ’katoličkoga društvenog nauka’, s izlazom u lokativu

Po ’mudrom’ receptu ’kud svi Turci, tud i mali Mujo’, i katolički intelektualci učenje crkvenoga učiteljstva o društvu prozvaše ’katolički društveni nauk’. Što bi to imalo samo značiti? To da taj nauk nije samo katolički, nego je i ’društveni’, nego da je i vlasništvo ’društva’? (Za razliku od nekog drugog nauka koji nije društveni, nego je crkveni, čovječji ili božanski?!) A možda i to da je ta grana katoličkog naučavanja, sukladno samoupravnom socijalističkom modelu, postala ’društvenim vlasništvom (nekoć i: ’društvenom svojinom’)’. Da je i crkveno učenje nacionalizirano. Ili da je možda nasilu eksproprirano – oduzeto Crkvi – narodu Božjemu, a dano na raspolaganje i uređivanje ’društvu’. Kojem društvu, čijem društvu?

Osjećajući da tu ipak nešto ’smrdi’, oni ’lucidniji’ katolički intelektualci ’spašavaju stvar’ tako da hrvatski pridjev ’društveni’ zamijene latinskim ’socijalni’, pa dobijemo ’katolički socijalni nauk’. Kao da bi to išta bitno semantički promijenilo. Na žalost, baš ništa. A pravi izraz, onaj koji bi svatko smjesta i nepogrješivo točno razumio, bio bi: ’katolički nauk/katoličko naučavanje/katoličko učenje o društvu’. Što bi tom izrazu nedostajalo, što bi mu smetalo? Što mu je dosad smetalo? Smetala mu je trajna sklonost k pretvaranju svega iz svačega iz partitivnog genitiva, ili iz lokativa, u odnosni pridjev.

Dapače, nastavimo li klupko odmotavati, svim genitivnim rješenjima smetao je onaj Rendićkim ’ne-hrvatski’ genitiv, prije i poslije nekritički poopćen i primijenjen bez zrna soli (u glavi). Smetala mu je i jedna riječ više od dviju (prijedlog ’o’), a mi valjda imamo pravo na kratkoću. U kojoj je, kao, sve ’jasno’, a zapravo ništa nije ni bistro ni razvidno. Zanimljivo, engleski govorećima ne smetaju ni danas ni genitivni ni akuzativni prijedlozi. Oni veoma često ili čak u pravilu i dalje pišu „faculty of/for philosophy“, ’faculty of/for theology’, ’faculty of/for physics’ itd. Sve u svemu, zašto i u hrvatskom jeziku ne bismo posezali za genitivnim ili akuzativnim ili lokativnim oblicima svaki put kada utvrdimo da pridjevni oblik iznevjeruje ili ne iskazuje smisao i bit onoga o čemu je gdje zapravo riječ?

’Politički genitivi’ danas precizniji su od pridjevnih označivanja

Krenimo s primjerima. Općenito se govori: ’hrvatska vlada’, ’hrvatska unutarnja i vanjska politika’, jednako kao i ’francuska vlada’ i francuska i bilo koja druga politika bilo koje nacionalne države odnosno države kao takve. Pa ipak, mora se primijetiti da se naša vrhovna izvršna vlast ne zove ’hrvatska vlada’, nego ’Vlada Republike Hrvatske’. Stoga bi logično bilo odatle izvoditi i druge izraze, npr. ’unutarnja i vanjska politika Republike Hrvatske’. Koliko je ona u zbiljskom smislu hrvatska, koliko (pro)europska, proruska ili prokineska, koliko neojugoslavenska, zapadnobalkanska, (pro)velikosrbijanska ili (pro)globalistička, koliko srednjoeuropska ili mediteranska, koliko stranačka ili liderska, koliko demokršćanska ili socijalistička, koliko desna ili lijeva, koliko istinska ili patvorena, to ovisi o konkretnim činima i potezima ove ili one vlade.

Drugim riječima, vlada svake pojedine zemlje može voditi primarno nacionalnu, ali može voditi i primarno neku drugu politiku: regionalnu i kontinentalnu, tržišnu ili autarkičnu, nacionalističku ili globalnu, liberalnu ili identitetsku, vlastitu ili tuđu itd. Dok je Indija bila britanska kolonija, njezin guverner zasigurno nije vodio indijsku, nego je vodio (pro)britansku politiku. Dok je u Norveškoj na vlasti bio Vidkun Abraham Lauritz Jonssøn Quisling, on da je i htio nije smio voditi norvešku politiku, bar ne utoliko ukoliko bi ta politika bila u suprotnosti s politikom nacističke Njemačke, koja je Norvešku okupirala, a Quislinga joj postavila na čelo kao svoga kvislinga. Ako recimo izraelska vlada može voditi primarno židovsku, a ne u širem smislu izraelsku (koja bi u punoj mjeri obuhvaćala i interese znatne arapsko-palestinske manjine) politiku, ili njemačka vlada stavljati ’europsku’ ili ’liberalnodemokratsku’ politiku ispred svoje germansko-nacionalne ili demokršćanske, zašto bi Vlada Republike Hrvatske morala nužno voditi hrvatsku odnosno kroatocentričnu ili ’suverenističku’ politiku? I to u ovo doba u kojemu su mnoge stvarnosti prječe odnosno imaju prvenstvo pred nacionalnima, domaćima ili identitetskima.

Ukratko, preciznije bi i mnogo istinitije bilo ne govoriti o unutarnjoj i vanjskoj politici hrvatskoj, njemačkoj, francuskoj, izraelskoj ili recimo iračkoj, a umjesto toga te politike nazivati politikama vlada(ra) Hrvatske, Njemačke, Francuske, Izraela ili Iraka. Ma koliko se naš jezični osjećaj bunio protiv genitiva, on je tu činjenično opravdan. A jezik ne smije ići protiv činjenica. Naprotiv, izražavanjem u jeziku mora se nastojati činjenice što vjernije opisati, izraziti i protumačiti. Svaka čast svakoj mogućoj ’inkluzivnosti/uključivosti’, no jezik i logika imaju prednost pred modama i pomodarstvima. Jezik i logika imaju pravo na isključivost, i to ne poriču. I to je dosljednije i poštenije negoli izrazima kao što je ’uključivost’ (prema jednima) prikrivati isto tako snažnu ’isključivost’ (prema drugima).

’Liberalna demokracija’ ili ’demokracija liberalne restriktivnosti’

Utoliko i na račun ’uključive politike’ Vlade Republike Hrvatske valjda s gramatičko-semantičkoga motrišta primijetiti ovo: Nije značenje pojma koji se tim izrazom želi izraziti spremnost na ’uključivost’ vlade u što, nego spremnost da Vlada podupire uključivanje i onih posebnih skupina i ideja koje su u hrvatskom društvu ili naciji ili politici ili ideologiji manjinske i koje bi većina možda bila sklona ne uključiti u opseg sukreiranja i provedbe službene politike. Pravo rješenje opet je u genitivu: ’politika uključivosti’ nasuprot ’politici isključivosti’, nasuprot politici diskriminacije (’razlučivanja’, odnosno različita vrjednovanja ovoga spram onoga) i svega ostaloga što u ’liberalnoj demokraciji’ nije poželjno ili što je u njoj strogo zabranjeno. Nekoć bismo rekli: što je ’tabuizirano’.

Posljednji navedeni izraz čak je i u engleskomu (’liberal democracy’) pogrješan. Zašto? Zato što tu nije riječ o demokraciji koja bi bila liberalna (tj. snošljiva prema svemu i svačemu što građanima uopće padne napamet), nego o demokraciji koja načela liberalnosti (parlamentarizma, zaštite ljudskih i manjinskih prava, slobode medija u granicama političke korektnosti i sukladnih recimo standardima gospodina Sorosa i gospodara Facebooka) dosljedno štiti i promiče. I koja postupnim razvojem dolazi do toga da u ime tih načela uskraćuje svaku demokratsku slobodu (’liberty’) i pravo (’right’) onim idejama, pa čak i pukim izričajima, sintagmama (recimo ’za dom – spremni’, ili ’bijela Europa’) koji bi se kosili s načelima što ih je tako pojmljena (restriktivna) demokracija utvrdila u teoriji, u konvencijama, u zakonodavstvu i bar u vlastitim praksama.

Tu bi dakle bilo mnogo razvidnije o čemu je riječ kada bi se posegnulo za genitivom, koji glasi: ’demokracija liberalizma’. Ili ’demokracija liberalnosti’. Pri čemu bi valjalo ispod crte objasniti da taj ’liberalizam’ ili ta ’liberalnost’ ne znače nikakvo proizvoljno slobodnjaštvo, nego sukladnost novom sustavu ’zajedničkih vrjednota’ kakve je zapadni mainstream utvrdio i proglasio univerzalnima posljednjih godina i desetljeća.

Želimo li preciznije opisati pojam ’liberalne demokracije’, morali bismo na gramatičkoj razini potražiti bolje rješenje. Recimo ovakvo: ’demokracija liberalne iliberalnosti’, ’demokracija liberalne restriktivnosti’, ili ’demokracija slobode koja isključuje određene slobode’. Tada bismo lakše razumjeli i značenje ’inkluzivne demokracije’, koje bi se samo po sebi otkrilo kao ’demokracija uključivosti s impliciranom isključivošću’, ili ’demokracija s (ideološkim) ograničenjima’. Povijesna pak iskustva uče nas da je svaka demokracija koja bi započela s manjim ideološkim ograničenjima skup onoga što nije dopušteno proširivala te se prometala u društvo ograničenih i kontroliranih prava i sloboda. Sve do sovjetskog modela ’krivnje-ne-znaš-ni-sam-za-što, do jugoslavensko-socijalističkog kažnjavanja ’verbalnog delikta’ ili do brežnjevljevskog modela ’ograničenog suvereniteta’ država članica Varšavskog pakta.

Jezikoslovlje pomaže bolje razumjeti, razlučiti, proniknuti ili osporiti nazivlje u znanosti, ali i precizno opisati svakovrsne ’stvari, bića i pojave’. Pomaže bistriti i ono čime se misleći Hrvati bave unatrag 20 godina razmjerno previše, a s razmjerno premalo pozitivnih učinaka – razumjeti politiku i u onomu što političari i ideolozi, znanstvenici i ostali hotice ili nehotice zamućuju ili prešućuju. Takvo što nije moguće mimo jezika, nego u jeziku i uz pomoć znanstvenih disciplina koje se jezikom bave – u ovom slučaju uz pomoć gramatike hrvatskoga jezika. Zato se i moralo razapeti ovolik lûk između gramatike, znanosti, društva i politike.

Zdravko Gavran

Uto, 31-03-2020, 20:33:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.