Sada i nekoć

Prije nekoliko dana održani kongres višestranačke Europske narodne stranke (European People’s Party) u Zagrebu potaknuo je različita razmišljanja, komentare, nekritičke pohvale i žestoke napade. U ovom tekstu ne će se ulaziti u te današnje prijepore, povlađivanja, osporavanja ili odbacivanja političkog usmjerenja Konrad Adenauereuropskih demokršćanskih i narodnjačkih stranaka, nego će se ideju „ujedinjenja Europe“ promotriti u davnijem, izvornom, moglo bi se reći i: dubljem odnosno trajnijem, smislu i povijesnom kontekstu. Sve naime ima doba svoga nastanka, svoga cvata i … onoga što zatim slijedi prethodno ili se iz njega izvodi ili se prethodnomu suprotstavlja, ili prethodno izvrće. Riječ je u ovom tekstu o onom prvom razdoblju kada su činjeni prvi europski integracijski koraci i kada je ideja gospodarskog i političkog povezivanja slobodnih demokratskih zemalja poprimala sve određenije konture i slutila svoj budući oblik.

Budući da do 1990., živeći iza ideološko-politički postavljenog, k tomu i kulturološko-informacijskog „čeličnog zastora“, nismo mogli u našem prostoru dobivati objektivne i cjelovite informacije o tomu što se sve – i zašto! – u prijašnjim razdobljima u Europi doista zbivalo i razvijalo, nego su naša znanja i uvidi bili ograničeni, djelomični ili iskrivljeni, potrebno je kada se god što događa danas iznova „odmotati“ neke stare „filmove“ koje nismo imali prigode gledati do 1990., a na žalost u pretežitoj mjeri ni od 1990. do danas.

U ovom tekstu prikazat će se mnoštvo izjava probranih iz širih članaka, intervjua i izlaganja u kojima je ideju povezivanja ili „ujedinjavanja“ europskih država izlagao i obrazlagao veliki njemački državnik Konrad Adenauer, katolik i čelnik kršćansko-demokratske stranke, čovjek koji je Njemačku i njemački narod pametnom politikom i vođenjem vlade najprije uzdignuo iz svekolikih ruševina u kojima su se našli g. 1945. te ju uspješno i zadivljujućim tempom ponovno uklopio i utkao u slobodni zapadni svijet, kao njego sastavni, dapače i vodeći dio.

Iako o sebi nije volio govoriti, Adenauer je bio čovjek uzorna političarskog, vjerskog i ćudorednog života. Svoje partnere imao u još dvojici velikih državnika i uzor-katolika: Francuzu luksemburškog roda Robertu Schumanu i AdenauerTalijanu Alcideu de Gasperiju. Njih trojica kršćanskih demokrata bili su vodeći ljudi poratnog izmirenja između prethodno zaraćenih, pa i stoljećima ’zakrvljenih’ zapadnoeuropskih naroda odnosno carstava i kraljevstava, kneževstava i inovrsnih političkih zajednica. Oni su zasnovali i pokrenuli čitav proces europskih integracija. Nisu to učinili ni tadašnji tamošnji socijalisti, socijaldemokrati i ljevičari, koji su manje ili više ’čuvstvovali’ s Kominternom i sanjali ostvarenje „socijalizma kao svjetskog procesa“, ni njima oprečni liberali, koji su bili uvelike eksponenti slobodnog tržišta i interesa krupnog i srednjeg kapitala, a ni zeleni, kojih tada još nije ni bilo, a koji se svi skupa danas ponašaju kao da je sve što se tiče europskih integracije, Europske unije i „zajedničkih vrjednota“ njihova zasluga i njihov monopol, da ne velimo: njihova ’prćija’.

Prije no što ustupimo riječ Adenaueru, navedimo radi bolje orijentacije i kao poticaj za razmišljanje o odnosu suverene nacionalne države spram međunarodnih savezništava dva citata Ivana Oršanića, hrvatskog nacionalista i političkog emigranta. On je te svoje misli iznio u egzilu, a vremenski su se poklopile s posljednjom godinom-dvije Adenauerova života. U ono doba takve ideje nipošto nisu mogle, a još su manje smjele doći do domovinskih Hrvata i pripadnika ostalih naroda zatočenih u tadašnjoj jugoslavenskoj federaciji s komunističkom vladavinom. Prva njegova misao ističe kako nijedan narod, nacija, zemlja odnosno država ne može i ne smije zatvarati oči pred širim svijetom u kojem živi i ostvaruje svoje vlastite potrebe, ciljeve i interese. Druga misao ističe kako nema vječitih savezništava, još manje zarobljenosti prethodnim ili do-sadašnjim svezama, spregama i savezništvima, nego da treba razmišljati šire i imati na umu ne samo susjedne ili bliske zemlje, nego i čitavo čovječanstvo, univerzalnost čovječanstva – koju je od različitih pokušaja rasističkih kategorizacija i diskriminacija obranila, prvo na teološkom planu još u prvim stoljećima kršćanstva, a zatim i u svojoj globalnoj praksi Katolička crkva. Evo tih dviju misli:

Danas samo lud čovjek može misliti, da samostalnost i nezavisnost znače neko odjeljivanje i izlučivanje od života s drugim narodima na svijetu. Nezavisnost znači samo sigurnost i potrebu sigurnosti, da jedan narod može slobodno i nezavisno od drugih naroda stavljati svoju političku, kulturnu, vjersku i ekonomsku zrelost u međunarodnu suradnju kako hoće i s kim hoće, slobodno, a ne po bratskom nasilju. (Uvodnik. Časopis „Naš Put“, broj 53/54, Toronto, 1966., str. 32)“

Federalistička nasilja i različiti prijedlozi o unijama među susjedskim narodima upravo izruguju misao jedinstva čovječanstva, te silom hoće od jednog dijela napraviti nekakav totalno izolirani i organizirani otok. Svaki narod mora imati slobodan dodir s drugim narodima čovječanstva i ne može ga se trajno zarobiti zbog povremenih vojničko-političkih razloga u protuslovni gospodarski i kulturni okvir, a zbog povremenih ekonomskih razloga u stalni protuslovni vojničko-politički okvir. Narodi se moraju slobodno kretati u čovječanstvu i definirati svoje povremene ugovore, lige, saveze i zajedničke solidarističke poslove. (Integralna sloboda Europe. Časopis „Republika Hrvatska“, br. 64, prosinac 1965., str. 32)“

Izbor Adenauerovih iskaza odnosno ulomaka i rečenica iz širih tekstova

A sada prijeđimo na izbor Adenauerovih iskaza odnosno ulomaka ili rečenica izdvojenih iz širih tekstova, probranih za ovu prigodu po kriteriju bavljenja Europom, Njemačkom u Europi i idejom okupljanja europskih država u neki oblik federacije odnosno nečega između federacije ili konfederacije. Time se uz ostalo hoće pokazati da ideja europske „federacije“, na kojoj se upravo ovih godina ponovno „lome koplja“, dok Velika Britanija upravo (najvjerojatnije) napušta EU, nije noviji izum, nego ideja koja je nastala i bila ostvarivana u prvim godinama i desetljećima poslije II. svjetskog rata. Dakle u okolnostima u kojima su čestiti europski intelektualci i političari – ponajprije kršćani i humanisti – zaključili da je zaista bilo ’dosta’ unutareuropskih ratova i klanja te da se takvim opcijama svi zajedno moramo suprotstaviti tako što ćemo nastojati graditi Europu združenih naroda koji međusobno ne ratuju, nego se izmiruju, surađuju i složno razvijaju, i koji u europskom zajedništvu nalaze zaštitu od vanjskih ugroza. Tako te i dalje Europljani ostanu ravnopravni natjecatelji u svijetu u kojem i po broju ljudi i po gospodarskom i vojnom značenju Europa relativno sve više gubi na snazi i važnosti u odnosu spram ostalih kontinenata, čime postaje mogućim osvajačkim plijenom velikih izvaneuropskih sila ili saveza.

Novi Reich želi se boriti protiv nacionalizma (The Lincoln Star, Lincoln [Nebraska] i neki drugi mediji, 20. rujna 1949.)

U uvodu u članak što ga je 20. rujna 1949. ili koji dan poslije toga prenijelo više američkih medija Adenauera se Njemacka EUprikazuje kao “prvog kancelara poslije Adolfa Hitlera, 73-godišnjeg starog vođu katoličko-kršćanske demokratske stranke. Prošli tjedan zapadnonjemački parlament izabrao je dr. Adenauera da vodi ponovni ulazak poratne Njemačke u europsku obitelj nacijā. U članku što ga je osobno napisao za International News Service – njegovu prvom otkako je izabran na visoku dužnost – njemački državnik-veteran daje jamstvo kako će ’posegnuti i za najgrubljim mjerama’ protiv njemačkog nacionalizma koji ponovno diže glavu.”

[…] Na ovoj ključnoj točki meni je, unatoč svemu, žao što se toliko mnogo govori o rastućem nacionalističkom pokretu u ovoj zemlji [Njemačkoj]. Ta su izvješća uvelike pretjerana i ne zasnivaju se na činjenicama. Ja čvrsto vjerujem da koliko se hitrije i učinkovitije Njemačka bude iznova uključivala u obitelj europskih nacija i [obitelj] uljuđenog svijeta, toliko će se smanjivati opasnost od jačanja nacionalizma u Njemačkoj.

Što je dakle naš program za sljedeće četiri godine? Našu misao vodi čvrsto znanje da je Europa tvrđava atlantskog saveza nacija, čija je po naravi stvari predstraža dakako Njemačka. I obrnuto, sigurnost čitava Zapada počiva na toj šarci stanja uređenosti u ovom dijelu svijeta. […] Takva sigurnost ne smije počivati samo na oružju. Kao prvo, moramo zbrinuti izbjeglice i sve one čije su egzistencije bile iskorijenjene tijekom rata. Ne možemo graditi tvrđave na sipku pijesku. A napose računamo na nastavljanje pomaganja od Sjedinjenih Država, koje su u prošlosti preuzele tako sjajno vodstvo u obnovi Europe, a posebice Njemačke.

Što je dakle naš glavni program? Ništa manje od pritjelovljenja Njemačke obitelji Europe, budući da je bez Njemačke europska unija samo nepotpuna struktura. […] Savezna Republika Njemačka već se je obvezala činiti najviše što može kako bi ponovno posvema postala članicom europske obitelji i svijeta. Naš najbolji suprinos jest stavljanje ove zemlje na noge, u svakom smislu te riječi.

Njemačka i ujedinjena Europa (Daily Mail, 12. kolovoza 1950.)

U uvodu se za kancelara SRNJ dr. Adenauera navodi da je rođen 1876., da je predsjednik Kršćanske demokratske stranke u britanskoj [okupacijskoj] zoni, da je g. 1945. bio gradonačelnik Kölna, te da to bijaše već i 1917. Da je postao poznat 1920-ih kada je kao gradonačelnik Kölna imao pro-francuske, a protu-britanske simpatije. Da su ga nacisti maknuli s te dužnosti te dvaput uhitili (1934. i 1944.). Da je Kölnu „dao“ njegov „zeleni pojas“, sveučilište, svakogodišnji trgovački sajam, prvu njemačku auto-cestu, velik novi most preko Rajne. Da ga je britanska vojna vlast g. 1945. smijenila s mjesta gradonačelnika. Da je elusive [neuhvatljiv, lukav, prepreden] i da je duboko sumnjičav prema socijalizmu i svim djelima njegovim. Da nije „junker“ [plemićki potomak], nego čovjek iz rajnske oblasti koji prezire Pruse. Zatim se donosi njegov autorski tekst, u kojem su i ovi izvadci:

„Posljednjih godina, a osobito u ovoj godini 1950., učinjeni su i čine se konstruktivni koraci koje se jednoga dana može smatrati važnijima od ovih kriza koje nas sada zabrinjavaju. To je napose točno kada je riječ o gibanju u smjeru europskih integracija, koje je opipljiv izraz našlo u Vijeću Europe. Pet godina nakon okončanja neprijateljstava, Njemačka se sada pridružuje obitelji europskih naroda okupljenih u Strasbourgu. […]

Europska ideja nije nova za Njemačku, koja je tu univerzalističku koncepciju srednjega vijeka čuvala duže od mnogih drugih nacija, i koja je nacionalizam prigrlila poslije.

Poslije prvog svjetskog rata snažni pokreti europskog jedinstva pojavili su se u Vajmarskoj Republici. Danas je želja za europskim integriranjem snažnija u Njemačkoj nego ikada dosad, posebice među mladima, koji toli skupo plaćaju u krvi i suzama za nacionalističko krivovjerje.

[…] Mi Nijemci osobito pozdravljamo izbor Strasbourga za sjedište Vijeća Europe. Stoljećima je taj prelijepi stari grad bio predmetom ogorčenih sukoba i krvavih borbi između Francuza i Nijemaca. Od sada nadalje on će biti simbol njihova pomirenja i suradnje i zajedničko susretište zastupnika svih europskih nacija.

Promišljeno kažem „svih europskih nacija“ zato što se osjećam uvjeren da će jednoga dana, kada budu slobodne to učiniti, nacije koje se sada nalaze iza Čeličnog zastora doći i pridružiti se Zajednici kojoj po kulturi i tradiciji pripadaju.

Jednako sam siguran [certain] da će doći dan kada će sva Njemačka biti dijelom Ujedinjene Europe, kao što je to u duhu već sada. U međuvremenu će zastupnici savezne vlade nastupati kao pouzdanici i za onaj dio njemačke nacije koji je još u okovima.

[…] Nadam se da će Savjetodavna skupština steći stvarnu zakonodavnu moć. Samo na taj način mogu europske države biti dovoljno skupno zavarene [welded together] da bi djelovale jednoglasno. Taj su razvoj imali na umu uobličitelji njemačkog Temeljnog zakona [ustava] kada su u nj unijeli članak 24, koji predviđa da ’Federacija [SRNJ] može, u obliku zakona, prenositi suverena prava na međunarodne institucije’. Mi se ne strašimo takva razvoja; naprotiv, želimo ga promicati.

Velika većina Nijemaca naučila je, po trpljenjima i gorkim iskustvima, spoznati da se Europa mora ujediniti ili propasti. Veliki francuski vojnik i državnik, maršal Lyautey jednom je rekao da je rat među europskim narodima građanski rat.

A ni gospodarski spas ne možemo si priuštiti iskati odijeljeni svatko za sebe. Nastojanje da se tako postupa dovelo bi samo do zbrke i kaosa. Naši američki prijatelji, koji su se često pokazali boljim Europljanima od nas samih, potiču nas da se ujedinimo u našem vlastitu interesu, a isto tako i u njihovu. Žele, podnoseći velike žrtve, pomoći nam izgraditi kuću dovoljno prostranu za život svih nas. Nisu voljni podupirati desetak ili više europskih nacionalizama. Ne možemo si priuštiti odbaciti njihov savjet. A najmanje od svega možemo si priuštiti zatvarati oči pred opasnostima koje nam prijete s Istoka i od subverzivnih sila komunizma, koje jačaju na nejedinstvu i zbrci njegovih žrtava. Te sile pobijedit će jedino ako se slobodni europski narodi ne uspiju ujediniti. Do nas je hoće li one postići svoj cilj. Osjećam pouzdanje da će narodi i državnici Europe prihvatiti taj izazov…“

Natrag k nacionalizmu? (Deutsche Tagespost, Regensburg, 19. siječnja 1952. I u: Diplomatischer Kurier, br. 1, 1951.)

„U mjeri u kojoj odluke dozrijevaju, a europsko djelo ujedinjenja dobiva svoj oblik, stupaju i nacionalističke snage u svim europskim zemljama opet jače na scenu. Pokušavaju još jednom proces integriranja usporiti ili ga onemogućiti.

 […] Doživljavamo na primjer i u najnovije doba opipljivima postala protivljenja oblikovanju europske obrambene zajednice u većini europskih zemalja, naime to da široki krugovi taj projekt smatraju neprovedivim, zato što na vojsku gledaju kao na, ni manje ni više, nego otjelovljenje nacije, te stoga predmnijevaju da će recimo europskoj vojsci nedostajati žar i unutarnja čvrstoća.

No moglo bi biti kobno ako bi žustra rasprava koja se razvija u svim europskim narodima dovela do toga da se u javnosti ukorijeni pogrješna predodžba po kojoj bi zastupanje nacionalnih interesa moralo nužno stajati u suprotnosti spram politike europskog integriranja. […]

Kao što demokratski uređena država omogućuje i jamči pojedincu slobodno razvijanje njegove osobnosti i k tomu socijalne sigurnosti, tako i zajednica slobodnih naroda može u međunarodnim i nadnacionalnim tijelima, što su ih oni stvorili radi ostvarivanja svojih ciljeva, nacijama jamčiti razvijanje i zračenje njihovih ponajboljih svojstava, ali istodobno i omogućiti sigurnost i blagostanje koje svatko usmjeren samo na sebe ne može više pronaći.“

Kršćanstvo i poimanje države (Echo der Zeit, 1. siječnja 1953.)

„[…] Dok se je do godine 1949 njemačka poratna politika uglavnom sastojala u prevladavanju katastrofe koju su za sobom ostavili nacionalsocijalisti, ona se od ovog trenutka mora sve jače baviti jačanjem ruske sile, koja se protegnula sve do Elbe.

 […] Stoga se zadaća ovoga časa ne može iscrpljivati samo u tomu da raste njemački društveni proizvod, da se Njemačku opet učini utjecajnim čimbenikom na svjetskim tržištima i da se drži u ravnovjesju savezni proračun, nego se povrh toga sve snage moraju usmjeriti na to da se u njemačkom narodu razvija svijest o državi koja odgovara izazovima povijesti.

 […] Već je prošli rat dokazao da se vanjskopolitičke i unutarnjopolitičke odluke više ne mogu međusobno odijeliti jedne od drugih. Upravo zato i nazivaju ga ’europski građanski rat’. Totalitarna posezanja za moću, dolazila ona od nacionalsocijalističke ili komunističke strane, prisiljavaju nas na odluke koje široko zahvaćaju u ćudorednu egzistenciju svakoga pojedinoga. U tomu što se je njemački narod iznutra već odlučio za Zapad iskazala se je ne samo vanjskopolitička, nego i unutarnjopolitička spoznaja. Njome se on odlučuje za slobodu, ljudska prava i kršćansko-zapadnu predaju. Za tu je spoznaju upravo kršćanski duh pokretačka sila. Vanjska politika savezne vlade ostvaruje se, tako, sumjerno toj unutarnjopolitičkoj voljnoj odluci [njemačkog] naroda. […]

Nasuprot sveopćem gubljenju tradicije i nasuprot posvemašnjem društvenom preoblikovanju koje je u njemačkom narodu u tijeku, potrebne su bistre temeljne postavke kako bi se državno uređenje u Njemačkoj održalo na životu. One pak mogu izavreti samo iz kršćanskih načela uređenja [Ordnungsprinzipien].

Nasuprot proteklim desetljećima, današnja kršćanska politika ne teži toliko obrani crkvenih interesa, nego primjeni bistrih načela kršćanskoga nauka na uređivanje javnog života.

U ovoj zimi kada dolazi do prelaska s jednih na druge velike odluke osjećam potrebu obratiti se upravo aktivnim kršćanima. Želio bih njih za dolazeću godinu pozvati na odlučan kršćanski voljni impuls. Nije samo riječ o tomu da se iznosi i zastupa kršćanske temeljne postavke, nego prije svega o tomu da se one provode.“

Dobri duhovi Europe (Neue Literarische Welt, godište 4, br. 16, 25. kolovoza 1953.)

 „[…] Narodi Europe, koji su prije mnogo stoljeća tvorili istinsko duhovno jedinstvo, moraju najzad učiti iz povijesti. Kada je prije stotinu godina Francuz Victor Hugo napisao rečenicu: ’Doći će dan u kojem ćeš ti Francuska, ti Rusijo, ti Italijo, ti Engleska, ti Njemačka, u kojem će se sve vaše nacije na kontinentu spojiti u nekom višem jedinstvu te sklopiti europsko bratstvo i graditi europsko bratstvo, ne tako da svoje vlastitosti i svoje slavne individualitete time izgubite!’, tako bi iz razočaranja nad dosadašnjim neuspjesima u stvaranju višeg jedinstva mogla u najmanju ruku izrasti čvrsta europska volja za budućnosti. Najbolji Europljani prednjačili su na tom putu. Zapadnjačka zajednica narodā, kakvu su zamišljali Josef Görres i Constantin Frantz, suradnja sila u rješavanju civilizacijskih zadaća, kojoj je težio Otto von Bismarck, praktičan nauk što su ga iznjedrili Aristide Briand i Gustav Stresemann poslije prvog, a Winston Churchill iz katastrofe drugoga svjetskog rata, svi oni bijahu putokazi prema prvim združivanjima u ovim našima danima: Vijeće Europe, Montanska unija [=Europska zajednica za ugljen i čelik], Obrambena zajednica [nije uspjelo njezino stvaranje, Z. G.], Europska skupština, rad na ustavu. Tako je nastajala današnja europska jezgra šesterih zemalja. To je dobar početak, kada ga se mjeri po moru ruševina iz kojega je nastao, pa stoga omalovažavajuću podrugljivu označnicu „mala Europa“ nije zaslužio. To prvo povezivanje sadržava u sebi veličinu i bogatstvo europskog mišljenja te će u budućnosti pokazati svoju magnetnu privlačnu moć. Doba nacionalnih država prošlo je. Nama je birati još samo između propasti i ujedinjenja. U to sam čvrsto uvjeren.

Nije nikakvo protuslovlje kada mi Nijemci to ujedinjenje Europe popraćujemo zahtjevom za ujedinjenjem Njemačke. Europi naime pripada i „Njemačka onkraj Čeličnog zastora“, jednako kao i susjedne zemlje koje danas još stoje postrani, i narodi kojima je sovjetski ’njet’ zapriječio put k zajedništvu. No to više ne će dugo trajati…“

Njemačka – Francuska – Europa (Bulletin des Presse- und Informationsamtes der Bundesregierung, br. 60, 29. ožujka 1955., str. 489 i dalje)

„[…] Odnos Njemačke prema Francuskoj ima u povijesti Europe središnje mjesto. Zaslugom toga što su Pariški ugovori udarili temelj boljim njemačko-francuskim odnosima postaje moguće ostvarivati daljnje postavljanje ciljeva rada na ugovorima, tj. na ujedinjenju Europe. Čvrsto pak povezivanje europskih naroda zajedničkim planovima i zajedničkim djelovanjem pretpostavka je za to da se uspije za Zapad održati mjesto u svijetu koje mu na temelju njegove povijesti pripada… Ugroza s kojom se slobodne države i dalje suočavaju, naime da budu nadvladane od svjetskog komunizma, time će postajati manjom te će se tu ugrozu moći naposljetku utrnuti…

Promjena svjetskopolitičkog stanja dovest će i sovjetsko vodstvo do toga da preispita svoje dosadašnje držanje. […] U okvirima neke takve ambiciozne političko-diplomatske akcije s ciljem popuštanja konfliktne napetosti ostvarit će se i ponovno ujedinjenje Njemačke.“

Veća Europa (Kasseler Post, 2. listopada 1956.)

„Za europske narode krajnji je čas da više no dosad zajednički djeluju. Moramo doći do istinske europske politike, zato što ćemo inače zbog pojavljivanja sasvim novih političkih grupiranja na našoj Zemlji tonuti prema gubitku vlastite važnosti. Skoro utemeljenje europske federacije nije po mojem mišljenju utopijsko. Prema tom cilju već smo učinili prve korake…

 […] Svaka kruta ustanova djeluje odbojno-kočničarski. Ne vidim nikakvu panaceju u tomu da sve ustanove moraju nositi supranacionalni značaj. Mogu se nalaziti primjereni oblici koji nijednu zemlju ne će odvraćati od pristupanja.

 […] Politika europskog integriranja razvijana poslije posljednjeg rata imala je najprije za glavni cilj za ubuduće isključiti ratove među europskim narodima. Odatle proistječe po naravi stvari i široko ograničenje svih ujedinjujućih nastojanja. Našli smo se okupljeni u Vijeću Europe, u Montanskoj i Zapadnoeuropskoj uniji – no danas treba sumnjati hoće li to biti dovoljno s obzirom na svjetskopolitički razvoj.

 […] Sa svim poštovanjem prema onomu što SAD čini i za održavanje mira, mora se ipak upozoriti na prijeteći razvoj koji bi [za tu svrhu] postao nedovoljan. Europske zemlje ne mogu se trajno razvijati u punini svoje velike moći na dobrobit svojih naroda i čovječanstva nastave li svoj spas i sigurnost nalaziti samo pod patronatom Sjedinjenih Američkih Država. S jedne srane, time bi se europske sile posvema uspavale, a s druge zasigurno SAD nema nakanu preuzeti na neograničen rok brigu za Europu u opsegu koji se od Amerikanaca zgoljno ne može zahtijevati. Životne potrebe europskih naroda i država ne moraju se zavazda poklapati s američkim životnim potrebama. Već odatle pojavit će se od prigode do prigode različitosti u političkom razumijevanju koje bi mogle voditi prema samostalnom političkom postupanju. Mi od SAD-a ne možemo zahtijevati da u svojoj politici u prvom redu misli na europske interese…

Po mojem mišljenju, krug država članica europske federacije ne treba ograničiti. Europski usud jest usud svake pojedine europske države. Posao koji je pred nama iziskuje na političkom i gospodarskom području širok vidik i smjelost. Političke koristi uskoro će se pokazati, a nakon prevladavanja prvih teškoća gospodarstva svih zemalja sudionica imat će velike koristi. Samo će tako Europljani moći potvrđivati konkurentnost spram drugih velikih gospodarskih prostora.“

Europska federacija (The Japan Times, 11. listopada 1956.)

„[…] Ona vrsta europskog integriranja na koju mislim mora biti fleksibilna. Ona ne smije sputavati nacije u njihovu djelovanju, nego im treba pomagati da razvijaju svoj vlastiti način života na temelju zajedničkog razvoja… Ne vidim zašto ne bismo pronašli kompromis koji će nam svima odgovarati.

[…] Naša praktička politika i ekonomske politike moraju se ravnati prema međunarodnom stanju… Mi zasigurno ne možemo tražiti od Amerikanaca da misle u prvom redu na europske interese kada imaju posla sa svojim vlastitim problemima.“

Umijeće mogućega (Tages-Anzeiger, Regensburg, 30. rujna 1958.)

„Politika, za koju se kaže da je umijeće mogućega, mora doista svoje postupanje zdravo realistički prilagođivati zadanostima. Gdje cjelina u danom trenutku još nije dosegljiva, morat će se nastojati ostvariti onaj dio koji je moguće ostvariti. Tek nakon toga moći ćemo se povrh toga pouzdati u snagu daljnjeg razvoja.

Krivo bi postupao političar koji ne bi činio dobro zato što nešto bolje još nije postigljivo, ili koji bi propuštao učiniti korak koji je danas moguć zato što vjeruje da bi još veći, krupniji korak zacijelo mogao učiniti sutra. Danas stoji na jučeru, a sutra stoji na danasu. Ne postoji samo danas, ili čak – kao što bi to dinamičari rado vidjeli – samo sutra, nego postoji i jučer koje može utjecati i na ono danas. Čovjek mora dakle poznavati ono jučer i na nj misliti ako želi ono sutra uistinu dobro i za trajno oblikovati. To vrijedi za pojedinu naciju, no prije svega u naše doba i za naš rad u širem europskom prostoru.

[…] Samo ako je sloboda temeljno počelo ovih zajednica imaju one izglede izdržati. Riječ je o dostojanstvenu životu kada govorimo o tomu da se Zapad mora suprotstaviti prisilnom gospodstvu želi li sebe potvrditi. […] Stoga moramo isto tako neovisno o svim napetostima između Istoka i Zapada prispjeti do ujedinjene Europe. No uvijek moramo ostati svjesni toga da si nitko ne može obećati ovozemaljski raj; zato što sreća ljudi leži vazda u Božjoj ruci. Smijemo samo čvrsto vjerovati da su na putu kojim kročimo kako bismo zadobili mir i slobodu veće mogućnosti da pronađemo sreću negoli u komunističkom svijetu. Oružje zasigurno ne će samo moći osigurati mir i slobodu. Isto tako ni visok životni standard ne će sam svladati opasnu silu materijalističkog komunizma. Svoje ćemo slobodnjačke životne oblike moći potvrditi samo onda ako nam pođe za rukom mobilizirati religiozne i duhovne sile zapadnoga svijeta.

Na sasvim poseban način u Njemačkoj u ne baš davnoj prošlosti morali smo spoznati što to znači kada nekom političaru nedostaje etički temelj. Zbog toga se želimo skupa s narodima s kojima smo se sprijateljili i u takozvanoj dnevnoj politici truditi gledati ponad sadašnjosti te održavati na životu vrjednote kršćanskoga Zapada.“

Mi i komunizam (Saarbrücker Landeszeitung, 12. siječnja 1960.)

„[…] Smatram prikladnim zapitati Istok što se ondje zapravo razumije pod nastavkom ’Hladnoga rata’. Po našim iskustvima, za komuniste može tu biti riječ samo o ustrajnu nastavljanju infiltracije i potkopavanja Savezne Republike te svega slobodnog svijeta. Tomu nasuprot za nas je kao i dosad posve naravno da se svim silama postavimo na obranu.

U danim okolnostima velma je teško raditi na uspostavljanju boljih odnosa između Savezne Republike i Sovjetskog saveza. No to mi unatoč svemu smatramo i dalje nužnim. […]

Iako naša iskustva nisu ohrabrujuća, u svojim nastojanjima ne ćemo odustati poboljšavati naš odnos prema Sovjetskom savezu na svim područjima na kojima se uopće nude stanoviti izgledi. Polazimo od uvjerenosti da će se pobjednička snaga slobode naposljetku probiti do cilja. Pokazat će se da je Gandhi u pravu: „Sloboda je dar Božji, a Božji darovi ne mogu djeci Božjoj zauvijek ostajati uskraćeni.“ Ne mogu se razuvjeriti u mišljenju da čak i unuci današnjih komunističkih čelnika žele postati slobodni ljudi.

 […] I nikakvi materijalni napredci Istoka zasigurno ne će jačati sklonost čovjeka Zapada da zbog njih sebe liši životnoga stila što ga određuje njegova sloboda, vladavina prava i čovječje dostojanstvo. Ljudi slobodnoga svijeta ne će ni u budućnosti htjeti podvrgnuti se nijednom sustavu u kojem čovjek ne može slobodno disati. Oni utoliko manje misle na to ukoliko se već sasvim zorno može raspoznati da je komunistički društveni sustav već odavno prevladao svoje teorijske pretpostavke te ga se već sada mora označiti kao reakcionaran. Mi u Saveznoj Republici ne trebamo se bojati konkurencije. U tomu smo jedinstveni sa slobodnim narodima koji ne žele dopustiti da ih komunizam prevari. Pođe li nam za rukom spriječiti samo to da se našu slobodu izvanjskim sredstvima uništi, tada će jednoga dana ljudi svega svijeta opet biti slobodni…“

Razgovor s francuskim novinarom Jeanom Botrotom, dne 24. studenoga 1960. (Adenauer Teegespräche 1959–1961 /Rhöndorfer Ausgabe/. Izd. Rudolf Morsey i Hans-Peter Schwarz. Priredio Hanns Jürgen Küsters. Berlin 1988, str. 387-391.)

„ …Ne može se Europu graditi kao što se gradi kuću. Tada se odavle-odanle naruči mnogo betona, pijeska, željeznih nosača itd., ima se plan i počinje se raditi. Europa je radije nešto poput stabla, koje raste, koje postavlja slog na slog, no koje se ne može graditi. To naime vrijedi osobito za gospodarska i politička pitanja. Gospodarska strana svim je sudionicima donijela velik uspjeh. To je sreća; u protivnomu ne bismo išli dalje. U političkim pitanjima stvari postaju složenije, u tomu ste u pravu. No politička pitanja moraju na bilo koji način dozrijevati, što se ne može ljudskom rukom načiniti. Ono pak što se uvijek i postojano mora činiti jest ovo: njegovati kulturalne poveznice, poveznice čovjeka s čovjekom, razmjenu đaka itd.

 […] Sve u svemu, mora se njegovati ono što se odnosi na gospodarstvo, ono što je ljudsko, a zatim ono drugo dolazi manje ili više samo od sebe. Sada, kao što znate, postoje i dalje razlike u mišljenjima između francuske vlade i drugih vlada o federaciji i o konfederaciji. Ne ću sada uopće iznositi te razlike u mišljenjima. Ako bi se ta dva vrela stalno snažnije pjenila, tada ništa drugo ne bi više igralo nikakvu ulogu, tada bismo po mojem mišljenju jednoga dana prispjeli do federacije. A možda će se jednoga dana pojaviti neko srednje rješenje između federacije i konfederacije kojim bi svi bili zadovoljni.

 […] Francuska je već stoljećima centralistička država; Njemačka je oduvijek bila federalistička država. Nama je dakle pojam federacije nešto naravno i samo po sebi razumljivo, kao i Amerikancima. Kod vas je pak on već u začetku nešto nepoznato, pa se Francuzima mora dati vremena da taj pojam nauče razumijevati. […]

[…] Samo ako bi „Europa domovinā“ [de Gaulleov koncept, Z. G.] imala značiti da treba samo sklopiti ugovor o savezu, tada ne bih bio za to. No nadam se da će čovječanstvo ipak ponešto naučiti na temelju toga što je proživjelo, te da će Europljani uvidjeti kako moraju biti čvrsto ’zavareni’ jedni s drugima…“

Prigodom 10. Bundesparteitaga Kršćanske demokratske unije Njemačke (Deutschland-Union-Dienst. Godište 15, br. 78, 24. 04. 1961, str. 1 i dalje)

„Tri puta – 1949., 1953. i 1957. – njemački je narod postojano i sa sve većom većinom očitovao pouzdanje u politiku Kršćanske demokratske unije. Nitko ne može sumnjati u to da je na predstojećim izborima za Bundestag riječ o svemu onomu što je Savezna Republika dosegnula pod vodstvom CDU/CSU-a teškim radom i u žilavu hrvanju na nebrojenim međunarodnim konferencijama.

Položaj Savezne Republike među slobodnim narodima jest i ostaje temelj našega ukupnog razvitka. Zadobili smo povjerenje slobodnoga svijeta odlučnošću s kojom smo od početka pa nadalje izjavljivali spremnost priključiti nas slobodnom Zapadu, povjerenje smo stekli svojom odlučnošću u pristupanju savezu slobodnoga svijeta, sjevernoatlantskoj zajednici, ali i svim obvezama što ih partner svakog savezništva mora na sebe preuzeti. Tijekom niza godina nasljedovali smo taj postojan i bistar smjer, zbog čega je slobodni svijet ponovno stekao povjerenje u nas. Mi smo taj stalni smjer nasljedovali nasuprot najoštrijem protivljenju socijaldemokratske opozicije. […]

Naši ciljevi za budućnost ostaju dosadašnji. Želimo mir i slobodu. Želimo političku i gospodarsku slobodu Njemačke u savezu slobodnih naroda. Želimo i za njemački narod pravo na samoodređenje. Uvjereni smo da će se na tom mirovnom putu naša domovina opet ujediniti. Želimo podupiranje svih koraka koji vode k ujedinjenju Europe. Želimo socijalnu zemlju, želimo socijalni mir i socijalni napredak na širokoj fronti. Te ciljeve moći će se dosezati jedino ako kršćanski duh bude u svim životnim područjima pravosnažan. Tu pravosnažnost želimo mu priskrbiti.“

Francuska, Njemačka i Europa (Christ und Welt, 14. rujna 1962.)

„Za nama je tjedan koji ima duboko povijesno značenje. Dvoboj dvaju velikih naroda, koji je trajao više od dvije stotine godina, sada je – kako je to predsjednik de Gaulle tako upečatljivo kazao u Hamburgu – okončan. Državnici moraju djelovati, no onda naiđu i takvi časovi u kojima sami narodi govore. Vjerujem da je predsjednik de Gaulle takav čas stalno iznova osjećao u svim njemačkim gradovima u kojima je govorio neprebrojivim tisućama koje bi se probile na trgove nadirući sve gore do samih krovova da bi ga čule. […]

Putovanje predsjednika francuske države po Saveznoj Republici privlačilo je u inozemstvu sve veću pozornost, utoliko više što je ono naličilo trijumfalnom putovanju koje nitko nije organizirao. Čak su i suzdržani, dapače i skeptični prosuditelji naposljetku počeli govoriti da je to očito „povijesni putokaz“.

No pritom se nametalo i pitanje kako će se međusobno pomirene Francuska i Njemačka držati prema ostaloj Europi, a kako prema velikom atlantskom savezu. Naše zajedničko priopćenje imalo je već na to odgovoriti; već se u njemu u važnoj zaključnoj rečenici ustvrdilo da obje zemlje i nadalje ostaju uvjerene kako je „njihova budućnost povezana s naprednim razvojem [moguće] ujedinjene Europe“.

Nato su se odmah proširili glasovi koji govore da smo ovih dana doživjeli konačni nastanak „Osovine Pariz-Bonn“, oko koje bi se zatim ostala Europa – što velikih, što malih – trebala ili čak morala okupiti. Smatram to pogrješnom, zastarjelom, dapače opasnom uporabom nazivlja – u pogledu toga ne bih želio baš pod ovim svježim i moćnim dojmom tog putovanja Predsjednika francuske države po njemačkim saveznim zemljama ništa ostaviti dvojbenim. Ne možemo danas preuzimati pojmove koji potječu iz sasvim drugog i k tomu za Europu kobnog razdoblja. Takvim naopakim povijesnim analogijama ne može se razumijevati ni današnju njemačko-francusku zbilju ni ujedinjenu Europu u nastajanju.

„Osovina Pariz-Berlin“: ona bi mogla značiti samo to da se na njemačko-francusku jezgru dodaje ostala Europa, sve dok se s tom sredinom posvema ne stopi. Tu sliku nužno je usporediti samo sa živom europskom zbiljom kako bi se vidjelo koliko je ona nerealistična. […]

Zapitan o odnosu Njemačke i Francuske prema ostaloj Europi, želio bih odgovoriti: Sve zemlje Europe dijelovi su većeg jedinstva. Možemo si ih predočiti otprilike kao isječke jednoga kruga koji svi skupa teže k zajedničkoj sredini i njoj su podređeni. Neki od tih segmenata blisko su prislonjeni jedan uz drugi, tako da tu imamo i osobito uske i srdačne odnose, kakvi primjerice među Nizozemskom, Belgijom i Luksemburgom već dugo postoje (i izrazuju se pojmom ’Beneluks’), ili recimo isto tako kakvi su već odavno razvijeni među skandinavskim državama. Moraju li time druge članice europskoga kruga biti ometene ili iz čega biti isključene? Takvo što bilo bi pak priznavanje mnogoobličnosti, koju je istinska Europa uvijek trebala i koju će posjedovati bude li se njezinu baštinu na pravi način razumjelo i cijenilo. […]

Ja zajedno s predsjednikom de Gaulleom težim sa svojom vladom k usku i zamislivo pouzdanu povezivanju Njemačke s Francuskom. No mi – Francuzi i Nijemci – težimo time ujedno k jedinstvu Europe u široj zaštitnoj i savezničkoj zajednici atlantskoga svijeta. Vjerujem da to odgovara mnijenju koje je doraslo teškim problemima našega doba. […]“

Kršćanstvo i budućnost Europe (The Catholic Herald, 18. ožujka 1966.)

U uvodu u intervju piše: „Dr. Konrad Adenauer – Stari, kako ga Nijemci zovu – uskoro će sići s političke pozornice na kojoj je kao kancelar Zapadne Njemačke Republike i vođa Kršćanske demokratske unije (Katoličke stranke) igrao glavnu ulogu tijekom 17 godina. G. 1963. odstupio je s mjesta kancelara, a sljedeći tjedan na općem će saboru CDU-a odstupiti i kao stranački vođa. Jedino što će još ostati jest obični član Bundestaga. U ovom razgovoru isključivo za Catholic Herald, dr. Konrad W. Kraemer, M.A., direktor Katoličke izvještajne agencije iz Bona, postavlja dr. Adenaueru neka pitanja o njegovu životu i djelu.“ Na prvi upit, „Kako ocjenjujete kršćanski suprinos političkom razvoju poratne Europe“, on uz ostalo odgovara:

„Poratne razvoje događaja u Europi označilo je nadvladavanje mržnje, nepovjerenja i straha, a istodobno i nadvladavanje razdoblja materijalnih nevolja. To je iziskivalo veliku mjeru strpljivosti i razumijevanja, te visok stupanj spremnosti na pomaganje. Sve je to izrastalo iz svjesnosti o kršćanskoj solidarnosti, koja je dotad bila zagušena. Polazeći odatle, kršćanski političari… kreću na put k razumijevanju te miroljubivoj i prijateljskoj uniji njihovih naroda. Zajednički kršćanski nazori omogućili su više od svega drugoga europskim nacijama srastati međusobno.

Važnost kršćanskih stranaka danas jednako je velika kao i 1945., ako ne i veća. Rastući utjecaj ne-kršćanskih i ateističkih snaga čini utoliko sve potrebnijom koheziju i suradnju na temeljima zajedničkih nam kršćanskih načela.

Europski su korijeni kršćanski. Odsiječe li ih se, Europa ne može napredovati. Protu-duhu materijalizma i kaosu nihilizma moramo uvjerljivo suprotstaviti sliku kršćanskoga reda, određenoga načelima pravednosti i dobrotvornosti.

Papa Rimokatoličke crkve jest moralni autoritet što ga danas priznaju diljem svijeta jednako kršćani i nekršćani…

Politika koja se zasniva na kršćanskoj odgovornosti najsigurniji je mogući temelj za europsko jedinstvo. To ne znači da takva Europa može nastati samo suradnjom kršćansko-demokratskih stranaka, budući da se u nekim zemljama kršćani nisu povezali i okupili ni u kojoj takvoj stranci. No politički aktivni kršćani uvijek će preuzimati vodstvo u radu na ujedinjenoj Europi. Stoga su bliski i dobri odnosi između katolika, anglikanaca i protestanata važni za budućnost Europe i bez njih se ne može. Ekumenski dijalog vrijedan je suprinos tomu…

Socijalističkim strankama Zapadne Europe čini se da je u ovom trenutku mnogo važnije revidirati svoja tradicionalno protucrkvena stajališta. No imam dojam da često ostaju znatne razlike između onoga što te stranke u svojim programima izjavljuju i njihove političke prakse…

Još uvijek nesmanjena oprečnost i napetost između slobodnoga svijeta i boljševizma znači posebnu pogibelj za Europu. Mir za sada jamči samo ravnoteža vojne moći. To će i dalje biti tako sve dotle dokle se Sovjetski savez bude protivio općem razoružanju pod inspekcijskim nadzorom.

No Europa može živjeti samo u mirnom svijetu. Stoga su moć Amerike te priprave za zajedničku obranu zemalja Natoa jamstvo europskoga mira i sigurnosti. Dakako, Europa će postajati održivija utoliko više ukoliko se više njezinih naroda s drugima gospodarski, kulturalno i politički ujedini.

Drugi vatikanski sabor velma se razvidno postavio… u prilog izgradnji supranacionalnih zajednica i razvoju međunarodne suradnje u političkoj, ekonomskoj i socijalnoj sferi. Crkva je na takvu djelatnost, sa svom težinom svoje ovlaštenosti, uprla prstom kao u najizgledniju mogućnost za uklanjanje nepravda, ispravljanje krivda i izbjegavanje budućih prijepora; pa tako i kao na temelj trajna i zajamčena mira. To je dojmljivo odobravanje ispravnosti smjera koji smo u Europi odabrali.

[Na upit kako vrjednuje odnos između svoje osobne vjere i svojih postignuća kao arhitekta velike nove poratne Europe, Adenauer odgovara:] Ne volim govoriti o sebi. No mislim kako mogu reći da je sva moja politička djelatnost, posebice moj rad za Europu, imao za uporište uvjerenost da političkim djelovanjem moraju upravljati propisi o ćudoređu [ili: ’moralni propisi’].

Politička privrženost prevladavanju sukoba, pomirenju i prijateljstvu, miru i pravednu poretku sukladna je i zahtjevima kršćanskog zakona o ćudoređu [ili: ’moralnog zakona’] i ponuđenim smjernicama odnosno konkretnim zahtjevima koje je iznio Sabor.“

Govor u palači Ateneo u Madridu 16. veljače 1967. (Izvor: StBKAH)

„[…] Kada govorim o Europi, mislim na sve države koje se u Europi nalaze, s iznimkom Sovjetske Rusije. Sovjetska Rusija, bez svojih zapadno smještenih satelitskih država, velik je kontinent sam za sebe. Povede li se riječ o ujedinjenju Europe, ne može se misliti na ujedinjenje sa Sovjetskom Rusijom na način kao što ostale europske države moraju ući u međusobno savezništvo. Sovjetska Rusija leži dijelom u Europi, dijelom u Aziji. […] Ujedinjenje Europe može dakle obuhvatiti ostale njezine zemlje. To su i one koje se nalaze u velikoj ugrozi od gubitka vlastite slobode. Ugroza u kojoj se nalaze europski narodi postat će razvidna istraži li se raspodjela moći na Zemlji. Tada će se morati uvidjeti s kojom je hitrošću uznapredovalo slabljenje moći europskih zemalja. Pokušat ću u nekoliko rečenica dočarati vam raspodjelu moću na početku ovog stoljeća, dakle oko g. 1900., kako bih s time usporedio stanje svijeta oko g. 1960. […]“

Zdravko Gavran

Uto, 10-12-2019, 01:53:08

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.