Putovi i bespuća lustracije i dekomunizacije – s posebnim osvrtom na Litvu

To što je Europski parlament 19. rujna donio još jednu rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, u kojoj je još jednom komunizam označen kao zlo „ravnopravno“ s drugim totalitarizmima XX. stoljeća, potaknulo je nova uzburkavanja u onom većinskom dijelu hrvatske javnosti koji ne baštini svijest o realkomunizmu kao o čemu pozitivnomu. Ponovno se i pojačano iznose zahtjevi za lustracijom – naravno, ne u redovima političkih predstavnika i zastupnika. Lustracija je pak sastavni dio mnogo šireg procesa de-komunizacije. Uz ’socijalističku svijest’ u razdoblju bivše države nametalo se naime i jugoslavenstvo te se vršilo posrbljivanje državnog aparata, javnog i kulturnog života, a i pojedinih ciljanih krajeva i područja. U određenim dimenzijama takvo Eu aprlamentse stanje, i to u brutalnim oblicima, protegnulo i u razdoblju okupacije dijela Hrvatske, isto tako i dijelova BiH, do g. 1995.

’Nelustrirani’ mediji prešućuju čak i rezoluciju Europskog parlamenta

Lustracija je samo jedan vid ili dimenzija širih i znatno složenijih procesa na koje se mislilo i misli kada se ona u Hrvatskoj i u nekim drugim zemljama spominjala ili se spominje. Posljednja rezolucija EP-a, a i niz prijašnjih akata EP-a i Vijeća Europe, zahvaćaju problematiku totalitarizama, isključivosti i neprihvatljivih ideologija i praksi – i današnjeg odnosa prema njima, osobito u historiografiji, prosvjeti, medijima i na razini simbola!!! – u značenjski i povijesno širem svjetlu. Ona obuhvaća i spominje gotovo sve situacije u kojima su se u totalitarnim ili diktatorskim režimima oduzimala ljudska i nacionalna i vjerska i manjinska i druga prava odnosno u kojima se indoktriniralo, zastrašivalo, ucjenjivalo, progonilo ili ubijalo (i) posve nedužne ljude ili skupine.

Očit je i nedvojben izostanak ozbiljne de-komunizacije (de-fašizacija je obavljena, i to temeljito, još 1945., a trajala je i poslije, sve do današnjih dana, i to u raznim smjerovima i aspektima!!!) u dosadašnjoj praksi. Očit je i nedvojben i izostanak kvalificiranja zla marksističko-komunističko-jugoslavenskog totalitarizma kao teorije i prakse koja nije prihvatljiva i koja se u osnovi ne može ni obraniti ni opravdati.

Očito je i nedvojbeno da je na takvu humusu neosviještenosti, neprosvijećenosti i prkošenja zahtjevima da se sva istina otkrije i da se notorne činjenice priznaju moglo „progresivno“ dolaziti i do rehabilitacije i oživljavanja toga što se propustilo jednoznačno i temeljito osuditi. I što se propustilo ili nije dopuštalo ukrijepiti u javnom mnijenju, u intelektualnoj svijesti, u medijima i obrazovnim sadržajima, u kulturi, pa i u samom Ustavu te u kaznenom i ostalom zakonodavstvu.

Izostanak lustracije – uzrok mnogih negativnosti u suvremenoj Hrvatskoj?

Izostankom lustracije odnosno dekomunizacije u većoj se ili manjoj mjeri tumače i mnoge negativnosti u Hrvatskoj u Lustracijaposljednjim trima desetljećima. Svaki čas iz onoga što se događa i iz ljudi koji su na tolikim istaknutim položajima zapalaca crveni jezik, zamaše crni rep i pokaže se neka izravna ili neizravna sveza s bivšim represivnim strukturama. Mediji pod kontrolom duboke države odnosno ’nepreobraćenih’ ljudi i struktura za koje mnogi vjeruju da na teže vidljiv način, potajno i urotnički spram formalno-demokratskih procedura, upravljaju procesima, a osobito kadrovskom politikom, guraju temu lustracije što dalje od očiju javnosti. Tako je i ova posljednja rezolucija EP-a ’pogušena’ u medijima kojima upravljaju, uređuju ih ili u njima pišu ’nelustrirani’ tipovi ili njihovi izdanci ili njihovi taoci – kako šira javnost uopće i ne bi doznala da je rezolucija uopće donesena, ni da je komunizam bio doista veliko zlo koje – poput nacizma i fašizma – zaslužuje osudu i otklanjanje  njegovih malignih ideja, praksa i njihovih posljedica, osobito u svijesti ljudi.

Izgledi da će se u Hrvatskoj – u ovakvoj realpolitičkoj situaciji – zakonski regulirati to područje i u praksi provesti preporuke spomenute Rezolucije u smislu lustracije i u širem smislu dekomunizacije odnosno raščišćavanja sa svim totalitarizmima prošloga stoljeća i s drugim negativnostima trenutno su ravni izgledima da za predsjednika Republike bude izabran Ante Đapić. On je naime g. 1998. sa svojim HSP-om u Hrvatskom državnom saboru predložio donošenje zakona o lustraciji, i za to se opet sada zdušno zauzima. A dok je tako, svakako je korisno i poučno baciti pogled na to što je u drugim bivšim socijalističko-komunističkim zemljama na tom planu dotad učinjeno.

U nizu zemalja nije ništa učinjeno u ozakonjenju ili provedbi lustracije

O iskustvima nekih od njih, osobito Poljske, kod nas je već pisano, i te informacije razmjerno su lako dostupne na mreži. Svaka od tih zemalja prošla je tijekom ovih triju desetljeća različita iskustva. Većina njih nešto je poduzela u smislu lustracije, istaknula se Češka u smislu ozakonjenja, a Njemačka (na području bivšeg DDR-a) bivših se istaknutih obavještajnih i političkih kadrova DDR-a riješila uglavnom potiho. U Poljskoj aktualna vlast ponovno stavlja na red lustraciju i uvrštava ju među političke prioritete. Neke druge države članice EU-a, recimo Slovenija, nisu u tom pogledu gotovo ništa učinile. Zapravo nijedna bivša jugoslavenska republika osim ponešto Makedonije nije provela nikakvu lustraciju u odnosu naprama komunizmu.

Do g. 2019. lustracijski zakoni nisu bili doneseni u državama nastalima iz bivše Jugoslaviji, ni u Rusiji i Bjelorusiji, a ni u sovjetskim srednjoazijskim republikama Kazahstanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu. Zanimljivo, republike bivše Jugoslavije – za koju neokomunistički, jugoslavenski, velikosrpski i multi-kulti nostalgičari tvrde drsko ovih dana da uopće nije bila s komunističke strane „željeznog zastora“ (nego valjda sa zapadno-demokratske, višestranačke i liberalne, bez političke policije i svega onoga što se uporno „zaboravlja“?!?) – u tom su pogledu gotovo sve i posve zatajile. Da je tako u svim tim zemljama, navodi se primjerice u Wikipediji na engleskom jeziku i na brojnim drugim mjestima.

Krivo su nam tumačili čak i pojam „lustracija“

No najprije valjda rasvijetliti sam pojam. U hrvatskoj praksi „lustracija“ se kao riječ tumačila tako kao da je izvedena iz latinskih riječi lux (svjetlo) odnosno lucere (1. lice prezenta: lustro), u značenju postati vidljiv, osvijetliti, rasvijetliti i sl. Dakle da bi lustracija bila samo „rasvjetljivanje“ bliske komunističke prošlosti. No riječ za kojom se posegnulo ima i drugo značenje, koje svi rječnici, zapadni leksikoni i stručno-znanstveni izvori stavljaju odreda na prvo mjesto. U Divkovićevu Latinsko-hrvatskom rječniku iz g. 1900. nalazimo u tom smislu ovu natuknicu: lustrātio, ōnis, f. [lustro] 1) čišćenje žrtvom pomirbe, pomirba, odnosno pod natuknicom 2. lustrum, i, n. 1) čišćenje, žrtva čišćenja, što su je Lustracijažrtvovali cenzori za cijeli narod u savezu sa cenzusom svakih pet godina na koncu službe. U tom smislu Britanska enciklopedija daje ovo opširnije objašnjenje:

„Lustracija (od latinskoga lustratio, „čišćenje žrtvom“), bilo koji od različitih postupaka u antičkoj Grčkoj i Rimu u kojem su se pojedinci ili zajednice rješavali ceremonijalne nečistosti (npr. krivnje za prolijevanje krvi/ubojstvo, onečišćenje nastalo dodirom s rođenjem djeteta ili s truplom) ili zgoljno profanog ili redovnog stanja koje je učinilo opasnim to da ljudi dođu u dodir sa svetim obredom ili svetim predmetima. Ta metoda mogla je biti prskanje vodom ili pranje u vodi, ili otiranje različitim tvarima, kao što je krv ili glina, sve do zamršenih ceremonija, od kojih su neke uključivale ispovijedanje/priznavanje grijehā. Upotrebljavalo se je i raskuživanje.

Kada je došao čas da se zajednica očisti, bilo od kolektivne krivnje ili od nagomilane nesreće i zlo-činjenja u nekom razdoblju, upotrebljavali su se postupci koji su se razlikovali od kulture do kulture. Uobičajen grčka metoda, na primjer, čini se da je bila voditi kroz selo određene osobe ili životinje sposobne upiti onečišćenje i tada ih odvesti izvan mjesta. U Rimu, tvari za čišćenje dovuklo bi se ili donijelo i postavilo oko osobe ili zajednice koja je bila problematična. Mnogi spomena vrijedni javni rituali bijahu te vrste, primjerice Lupercalia (oko Palatinskog brijega) i amburbium (’okolo grada’).“

„Udaljavanje politički opterećenih suradnika iz javne službe“

Njemački pak leksikon dewiki.de tumači u aktualnom smislu značenje te riječi ovako: „Danas se taj pojam analogno primjenjuje na udaljavanje politički opterećenih suradnika iz javne službe. Provjeravanje i susljedno otpuštanje iz službe suradnika bivšeg Ministarstva državne sigurnosti DDR-a naziva se lustracijski proces – radno mjesto ’čisti’ se od politički opterećenih suradnika…. I u bivšim zemljama Istočnog bloka, npr. u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj ili Mađarskoj, došlo je početkom 1990-ih do provjeravanja državnih službenika i drugih osoba javnoga života na temelju arhiva tajnih službi o njihovoj  mogućoj suradnji s komunističkim sigurnosnim i tajnim službama.“

U znanstvenoj studiji Cynthie M. Horne „Međunarodne presude o lustracijskim politikama u srednjoj i istočnoj Europi: Vladavina prava u povijesnom kontekstu“ prihvaća se definicija da je lustracija, „u svom temeljnom obliku, oblik sprječavanja zaposlenja s ciljem da se iz javnih služba ili ukloni osobe koje su surađivale s prethodnim komunističkim režimom ili s tajnim sigurnosnim službama, ili da se takvima spriječi zapošljavanje“. Autorica dodaje da se „s vremenom ta definicija razvila“, budući da su „njezine nacionalne inačice proširile opseg i nakane zakona“ koji su se na nju odnosile. U svakom slučaju, lustraciju se u pravilu razumijeva ne kao politički proces, nego kao pravno Jugaodnosno zakonsko postupanje. U tom pak pogledu mnogi su se pravni stručnjaci iz raznih razloga postavili sumnjičavo ili kritično, dok su drugi širili dijapazon i iznosili ozbiljne pravne prigovore zbog masovnog ne-procesuiranja nezakonitih postupaka i zlodjela počinjenih u prethodnom totalitarnom sustavu vladavine.

Ustavni sudovi kočili ili poništavali lustracijske propise

Bilo kako bilo, retroaktivno djelovanje zakonskih odredaba i niz drugih navodno problematičnih aspekata u reguliranju i provedbi lustracije bili su razlozi da su ustavni sudovi nekih zemalja, primjerice u Poljskoj, Mađarskoj ili Rumunjskoj, kočili ili poništavali lustracijske propise koje bi donijela zakonodavna tijela. Ta činjenica otežavala je ili zaustavljala u pokušaju one vlade onih zemalja koje su lustraciju htjele ozakoniti.

I na međunarodnoj razini mišljenja su podijeljena. Dok je UN g. 2006. načelno pozdravio lustraciju kao pravno sredstvo za „(ponovnu) uspostavu građanskog povjerenja i (ponovne) legitimizacije javnih ustanova“, neke međunarodne organizacije, poput Međunarodne organizacije rada, razni pravni stručnjaci i ustanove protivili su se ili izražavali veliku zabrinutost za moguće „ugrožavanje vladavine prava“ i „kršenja ljudskih prava“ samim zakonima ili u postupku njihove provedbe… I razni sudovi, pa i Europski sud za ljudska prava, imali su dosta posla kada bi se žalili neki koji su bili pogođeni lustracijom…

Na ljudska prava pozivaju se i oni koji su bezočno kršili ljudska prava drugih

Iz sudske prakse na raznim sudištima koju je istražila, autorica Horne citira i obrazloženje pravnog zastupnika Latvije u postupku Ždanoka  protiv Latvije (2006.), koji je istaknuo da nije riječ o „retroaktivnoj primjeni kaznenog prava“, nego o reakciji na „neoprostivu zloporabu prava“ te nastavio: „U srednjoj i istočnoj Europi mi sada zatječemo mnoge stare ljude koji imaju krvi na svojim rukama. Neki od njih postali su žestoki zagovaratelji ljudskih prava. Ako itko predloži zasluženu kaznu za, primjerice, sve one koji su u ne tako davnoj prošlosti lakomo surađivali s tajnom policijom, ovi počnu dizati svoj glas s nadutošću na koju su se naviknuli, a koja izvire iz njihova prošlog i etablirane autoritarnog Crnopoložaja. Oni se bezočno pozivaju na ona ljudska prava na uskraćivanje kojih drugima potrošiše svoj život, ma ne, nego ga hladnokrvno kršahu na najbrutalniji način.“

Što se ponašanja stranaka tiče, općenito se može – sine ira et studio – reći da su lijeve, socijalističke stranke u dotičnim zemljama bile u tom pogledu nepoduzetne ili su se otvoreno protivile donošenju zakona o lustraciji, dok su se desne, nacionalističke i demokršćanske stranke većinom borile za provedbu lustracije, ali nerijetko više pro forma negoli zdušno.

I debaasifikacija [diskvalifikacija članova stranke BAAS u pogledu prava da budu zaposleni u državnoj službi] u Iraku  nakon obaranja Huseina te ’Politički izolacijski zakon’ u Libiji nakon obaranja Gadafija smatraju se oblicima lustracije. G. 2014. ukrajinski je predsjednik Petro Porošenko potpisao „Zakon o čišćenju državnog aparata“, koji se nazivao i lustracijski zakon. Po njemu su državni službenici koje je postavila oborena prethodna vlada imali biti otpušteni iz službe. Tomu valja dodati da je u srpnju ove godine novoizabrani ukrajinski predsjednik Zelenski pokrenuo inicijativu da se proširi opseg primjene zakona o lustraciji tako te se on primijeni i na samog njegova prethodnika Porošenka, na zastupnike, predsjednika parlamenta, državnog odvjetnika, šefa Sigurnosne službe Ukrajine, šefa Antimonopolskog odbora, predsjednika Fonda države imovine, tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i ministara obrane od 23. veljače 2014. do 19. ožujka 2019.“ Zelenski je tada nastupio vrlo odlučno, primjerice kada je svoju inicijativu obrazložio ovako: „Najmanje što možemo učiniti za Ukrajinu jest zauvijek ih lišiti mogućnosti da sudjeluju u upravljanju državom…“ – Što će od ukrajinske lustracije biti ostvareno, tek će se vidjeti.

Iskustvo Litve višestruko zanimljivo za Hrvatsku

Jedna druga daleka zemlja, po mnogočem slična Hrvatskoj, a premalo prisutna u hrvatskom medijskom i političkom prostoru, zaslužuje poseban prikaz iskustava što ih je imala i onoga što je poduzela na planu lustracije. To je Litva, zemlja kopnene površine od 65,3 tisuće četvornih  kilometara, s 2,8 milijuna ljudi, koja je ponovno izborila državnu samostalnost sa slomom komunizma i uoči formalnog raspada Sovjetskog saveza g. 1990., zemlja čije se stanovništvo sastoji od 85 posto Litavaca (ili Litvanaca), 6,6 posto Poljaka, 5,8 posto Rusa i još nekih manjinskih skupina, te u kojoj je od svega pučanstva 77 posto katolika. Litva je imala četverostruk problem: pedeset godina nametnutog komunizma, isto toliko sovjetske okupacije, isto toliko izgubljene državne samostalnosti te isto toliko ruskog hegemonizma. Između nje i Poljske uklinila se na većem dijelu granice do danas ruska eksklava – teritorij  uz Baltičko more koji pripada ruskoj državi. S obzirom na razne aspekte, iskustvo Litve u lustraciji, u širem značenju toga pojma, za  hrvatsku je javnost posebno zanimljivo.

Litva zemljiovid 2

Litvu brojni stručnjaci koji ju dobro poznaju smatraju zemljom u kojoj su, u usporedbi s ostalima, poduzete najstrožije lustracijske mjere. Istodobno, u litavskim medijima i javnosti prevladavao je unatrag više godina nezadovoljstvo mjerom u kojoj se lustracija doista provodi. To što vlasti poduzimaju ocjenjivalo jalovim ili nedostatnim. Službeno nije izvršena nikakva ozbiljna analiza stvarnih učinaka koje je za cilj proglasila ’Litavska lustracijska politika’. Ona  je pak triput stupnjevana: g. 1998. doneseni su zakoni s ciljem ograničavanja bivših zaposlenika KGB-a (kao dio Sovjetskog saveza, Litva nije imala vlastitu sigurnosnu službu), g. 1999. zakon usmjeren protiv KGB-ovih tajnih suradnika, a g. 2010. zakon kojim se dopušta i omogućuje objavljivanje preostalih dokumenata KGB-a (osim onih koji su zaštićeni). Ciljevi svega toga bili su ovi: 1) zajamčiti sigurnost države time što će se istjerati osobe za koje se pretpostavlja da nisu lojalne iz strategijski važnih ustanova, 2) zajamčiti sigurnost države time što će se bivše tajne suradnike zaštititi od ucjenjivanja i manipulacija od stranih obavještajnih službi, te 3) izvješćivati javnost o sustavu i praksama bivšeg KGB-a.

Koliko su ostvarena tri cilja ’Litavske lustracijske politike’?

Prvi cilj ostvaren je samo djelomično, ocijenila je u svojoj studiji iz g. 2015. istraživačica Julija Ravaitytė. Iako je naime bivšim zaposlenicima KGB-a bio zabranjen rad na određenim pozicijama u obavještajnoj službi na rok od deset godina, tajni suradnici time nisu bili pogođeni, na njih se zakonska zabrana nije odnosila. Povrh toga, ni na razmjerno brojnu skupinu osoba koje su bile povezane s KGB-om, a riječ je o pričuvnim časnicima, nije se odnosila zakonska zabrana, pa ona ni njih nije pogodila.

Što se tiče drugog cilja, zaštite od ucjenjivanja na način priznavanja i prijavljivanja vlastite suradnje s KGB-om, ona se zakonski odnosila samo na bivše tajne suradnike, zato što su mnogi njihovi dosjei nestali, ali su bili dostupni što vlastima Ruske Federacije što privatnim osobama. Taj cilj ostvaren je, tvrdi gospođa Ravaitytė, vrlo dobro. Sukladno odredbama, 1589 državljana priznalo je u posebnom, diskretnom postupku pred nadležnim državnim tijelom da je surađivalo s KGB-om. Time su se na neki način stavili na stranu litavske države i iskazali joj odanost. Njihovi identiteti bili su zatim ’klasificirani’ (zaštićeni tajnošću), što im je davalo zaštitu u slučaju da ih se ucijeni. Time je, tako je to obrazloženo, jako otežano njihovoj bivšoj obavještajnoj službi ponovno ih aktivirati, budući da nije mogla znati tko se od svih tih suradnika stavio pod zaštitu litavske države, pa je svaki novi kontakt s bivšim suradnikom bio visoko rizičan. – Ovo izvješće zanemaruje pak činjenicu da je za priznanje dan kratak rok – šest mjeseci – te su osobito u provinciji ostali neprijavljeni (u međuvremenu dijelom otkriveni ili se sami otkrili) brojni suradnici, osobito među učiteljima, kojima je jedna od glavnih dodijeljenih im zadaća bila doznavati koji dječaci namjeravaju poći u sjemenište, i sl.

Oboreni kip Staljina u Vilniusu

Oboreni kip Staljina u Vilinusu

Treći cilj dobro je ostvaren, premda sporo i kasno, ocjenjuje istraživačica. Lustracijsko povjerenstvo koje je proučavalo i istraživalo arhivsku građu nije se pak iskazalo u učinkovitosti, a problem je bio i djelomičnost (ili ’pročešljanost’) KGB-ova arhiva do kojeg se došlo. Pa ipak, zakon iz 2010. omogućio je litavskom Centru za istraživanje genocida i otpora da objavi sve dostupne KGB-ove dokumente (osim dosjea onih suradnika koji su diskretno priznali suradnju) – što je pomoglo društvu steći uvide u postupanje bivšeg KGB-a. No čitav projekt objave dokumenata trajao je godinama. Sve u svemu, auktorica je dala prilično pozitivnu ocjenu provedbi Litavske lustracijske politike u usporedbi s drugim zemljama, napose s Češkom koje su provodile lustraciju – iako u domaćim medijima u pogledu uspješnosti prevladavaju većinom suprotne ocjene.

U Godišnjem izvješću o Litvi iz 2018. Bertelsmann Stiftunga (Transformation Index BTI) ističe se da je lustracijski proces za  bivše agente KGB i pričuvni sastav bio uvelike dovršen g. 2013. te da je tada Lustracijski odbor prešao s aktivnog bavljenja lustracijom u stanje pripravnosti, te da samo odgovara na zahtjeve za objašnjenjima i obavijestima. „No iako je u političkom smislu lustracija zaključena, takozvani ’moralni put’ do priznavanja suradnje [od dotičnih bivših suradnika] nastavit će se, a preživjeli KGB-ovi dokumenti nastavit će se objavljivati na službenoj stranici (kgbveikla.lt) [Tražilica Google upozorava da pristup toj stranici ’nije siguran’!]“, navodi se u izvješću.

Odbijen zahtjev oporbe da se objave i dosjei tajnih suradnika koji su priznali suradnju

Izvješće spominje i podatak da je g. 2013. Litavski vrhovni sud donio konačnu presudu u slučaju vođe Socijalističke narodne fronte Algirdasa Paleckisa, koji je proglašen krivim zbog nijekanja sovjetske agresije na Litvu godine 1991. Nadalje se navodi da je spomenuti Centar za istraživanje genocida i otpora g. 2014. dovršio kompiliranje popisa od 2055 litavskih građana koji su potencijalni nacistički ratni zločinci, iako još nije razvidno hoće li i kada taj popis biti objavljen. Iste godine 876 litavskih nositelja priznanja ’pravednika među narodima’ dobilo je naslov ’litavskih boraca za slobodu’; a njima 98 preživjelima zajamčeno je pravo na litavsku državnu mirovinu drugog stupnja od 1. listopada 2014.

U lipnju prošle godine bila se je u parlamentu (Seimasu) rasplamsala rasprava o prijedlogu novog zakona što ga je potpisalo 50 oporbenih zastupnika, a kojim bi se omogućilo ukidanje tajnosti za podatke o ljudima koji su dragovoljno priznali da su surađivali s KGB-om. Identitet tih osoba bio je dotad klasificiran i zaštićen na 75 godina. Demokršćanska vlada usprotivila se je zakonskom prijedlogu, s obrazloženjem da se „ruske tajne službe zanimaju za taj zakonski prijedlog“ te da bi otkrivanje njihova identiteta „bilo opasno za nacionalnu sigurnost“. U raspravi je oporba optuživala vladajuće kako sprječavaju da istina izađe na vidjelo, dok su vladajući tvrdili kako je „predloženi zakon usmjeren protiv ljudi koji su imali hrabrosti pokazati svoju nelojalnost KGB-u i staviti se na stranu obnovljene države“. Isticali su i da bi Kremlj podatke o otkrivenim identitetima mogao upotrijebiti za hibridne napadaje na državu Litvu posredstvom onih ljudi koji podupiru Putinove politike.

Vilnius povijesno središte grada

Vilnius - povijesno središte grada

Tog proljeća litavska obavještajna služba objavila je da je primijetila pojačan angažman ruske obavještajne službe prema Litvi. Predlagatelj pak zakona, Zbignev Jedinskij iz oporbene „Izborne akcije Poljaka u Litvi“, iznosio je mišljenje da ljudi koji su surađivali s KGB-om i bez objave vlastitih imena mogu biti ucjenjivani od ruske obavještajne službe na temelju dosjea što ih ona ionako ima u svom arhivu u Moskvi. Šef jedne od stranaka isticao je da su ranjivi i oni koji su priznali suradnju s KGB-om i oni koji to skrivaju…

Oporbena zakonska inicijativa nije prošla; vlada je već prije odlučila zaključiti svoju lustracijsku politiku. No u raspravi su iznošene i tvrdnje da pri izborima za Seimas Središnja izborna komisija ne provjerava obrasce osobnih informacija o kandidatima, tj. jesu li dali točnu informaciju o svojim svezama s KGB-om. Na to je Teresė Birutė Burauskaitė, predstojnica litavskog Centra za istraživanje genocida i otpora, izjavila da u Seimasu „nema ljudi koji su svjesno i potajno surađivali“. Po zakonu naime kandidati za zastupnike i za predsjednika države moraju izjaviti na posebnom obrascu izbornom povjerenstvu jesu li surađivali s bivšim sovjetskim represivnim strukturama. Ako jesu, ta činjenica mora se navesti na kandidatovim plakatima. Prigovorila je i oporbenoj stranci VRK kako nije tražila provjere kandidata prije g. 2016., u protivnom bi izborno povjerenstvo bilo na vrijeme počelo provjeravati i kandidate koji su tada postali zastupnicima.

Teresė Birutė Burauskaitė

Teresė Birutė Burauskaitė

„Komunizam u komunističkim zemljama nije bio nikada poražen“

Iako je zbog jezičnih barijera i samo sporadičnog praćenja te teme u zapadnim medijima teško dublje istražiti koliko se u Litvi uspjelo s lustracijom, intervju s bivšim predsjednikom te države Vytautasom Landsbergisom iz g. 2010. za Radio Free Europe baca ponešto svjetla i na nastavak toga procesa. On je bio jedan od osnivača stranke Sąjūdis, koja je proklamirala borbu za nezavisnost Litve te prvi predsjednik i njezina parlamenta i novoproglašene države, od 1990. do 1992., tj. do prvih izbora, na kojima je izgubio (bio je treći po broju dobivenih glasova!). No ostao je vrlo aktivan u politici. Godine 2004. bio je izabran u Europski parlament, u kojem je sljedeće godine, uz potporu kolege iz Mađarske Jozsefa Szajera, zatražio da osim nacističkih, u Europskoj uniji budu zabranjeni i komunistički simboli. Poslao je i pismo novom povjereniku EU-a za pravosuđe i unutarnje poslove Francu Frattiniju (iz Berlusconijeve stranke Forza Italia; njega je odbačeni kandidat za povjerenika, uvjereni katolik Rocco Buttiglione optužio da je mason, što je ovaj zanijekao), koji se zainteresirao za taj prijedlog te izjavio: „Spreman sam pridružiti se raspravi. Komunističke diktature nisu ništa manje odgovorne od nacističkih za smrti desetaka milijuna ljudi.“ No Frattini je uskoro ustuknuo, vidjevši da ne postoji šira suglasnost glede toga koje simbole zabraniti, a Luksemburg se, kao predlagatelj, povukao. Naposljetku je u veljači 2005. Europska komisija odbacila Landsbergisov prijedlog. Frattini je pak objasnio kako ne bi bilo prikladno uključiti crvenu zvijezdu te srp i čekić u nacrt EU-ova zakona o rasizmu…

Logo Ruske SSR

Toliko o političkoj orijentaciji Landsbergisa. A sada na spomenuti intervju s njime kao zastupnikom u EP-u iz g. 2010., koji je objavljen pod naslovom „Bivši litavski predsjednik kaže: ’Komunizam nije bio nikada poražen’. U njemu kaže kako su odmah na početku pokušali donijeti zakon o lustraciji po modelu Čehoslovačke (u kojoj je predsjednikom postao Vaclav Havel), ali da se ljevica pobunila i pridobivši dio zastupnika centra stekla većinu glasova u Seimasu te zaustavila zakon (!!!). To što je on osobno predsjedao i Seimasu nije ništa pomoglo. „Parlamentarnom republikom može se manipulirati potkupljivanjem parlamentaraca i pravljenjem nove većine.“ Tko ih je potkupljivao, zapitao ga je novinar, a on je odgovorio: „Snage prošlosti, bivšeg režima.“ Čak i tada, deset godina nakon osamostaljenja, Litva je podijeljena, „duboko podijeljena“, ne  može postići konsenzus kako se odnositi prema zločinima počinjenima od komunističkog režima, rekao je zatim. Na upit „Gdje su političari, tužitelji i pripadnici tajnih službi iz komunističke ere danas“ došao je ovaj odgovor: „Uveli smo za njih neka ograničenja, no postoje pukotine koje im omogućuju zaobići ta ograničenja.“ A zašto nisu bili sudski procesi visokog profila komunističkih čelnika slični onima iz nürnberških procesa protiv nacističkih čelnika nakon II. svjetskog rata?  – Zato što komunizam u komunističkim zemljama nije bio nikada poražen. Oni nemaju želju očistiti se od mrlje prošlosti. A kada ljudi vide iste osobe na vlasti ili kako imaju velik utjecaj, ne vjeruju više ni u pravdu ni u pravosuđe. „Kada biste se vratili na prijašnje dane postkomunističke Litve, ima li išta što biste kao predsjednik činili drukčije?“  – Bio bih pozorniji glede sofisticiranih oblika političke korupcije, glasio je odgovor.

Su-dioništvo mnogih Litavaca u Holokaustu

Tijekom posljednjih nekoliko godina objavljeno je u Litvi nekoliko knjiga koje imaju javni odjek, a koje su analizirale su-dioništvo Litavaca u Holokaustu. Time je utvrđena javna svijest i o zaslugama, ali i o sudjelovanju određenog broja litavskih državljana u mjesnim pokoljima nad Židovima tijekom g. 1941. – ističe se u spomenutom izvješću. Čak i poslije, tvrde neki, ali to nije istraženo ni dokazano, litavski su protusovjetski ustanici-partizani činili zločine nad preostalim Židovima, a i druge zločine nad nedužnim ljudima…

Osim „posla“ ili „raščišćavanja“ (Nijemci to nazivaju „Aufarbeitung“) sa svojom komunističkom, Litavci i danas imaju dakle posla sa svojom protužidovskom prošlošću. S nadiranjem Hitlerove vojne sile prema istoku Litva je g. 1941. bila „oslobođena“ od sovjetske okupacije i stavljena pod njemačku. I tada se zbiva nešto strašno: kreću masovni i, uvjetno rečeno, spontani pogromi koje čine Litavci nad „vlastitim“ Židovima. Jedan od razloga za takvu protužidovsku histeriju koji se najčešće spominju bio je taj da se Židove poistovjećivalo sa prosovjetskim boljševicima, pa se pogrome nad njima doživljavalo kao „pravednu odmazdu“ za to što Sovjetski savez bijaše okupirao Litvu g. 1939. (po sporazumu Hitlera sa Staljinom), a već dogodine prisilio ju da odustane od državne samostalnosti i da se kao Litavska SSR priključi SSSR-u u statusu jedne od njegovih federalnih jedinica. Kada su dakle boljševičke snage uzmaknule pred njemačkima, započela je osveta nad komunistima i prosovjetskim ljudima te, u nevjerojatnim razmjerima i s nevjerojatnom brutalnošću, pogrom nad Židovima. Već u prosincu 1941. zapovjednik SS-ove posebne postrojbe Karl Jäger izvijestio je Berlin da je u svega pola godine njemačke okupacije od 220.000 Židova koji su dotad živjeli u Litvi njih 137.346 pobijeno. I to ne u logorima smrti, nego posvuda, stihijski. Identificirano je 227 mjesta gdje su se takvi masovni „poboji [slovenski izraz]“ dogodili. Sve u svemu, Holokaust je, tvrde upućeni, preživjelo svega oko 10.000 litavskih Židova.

Stavljanje pod sumnju litavskih junaka novije povijesti i uzaludni kazneni postupci

U međuvremenu su pak stavljeni pod sumnju neki od litavskih junaka novije povijesti. Za neke od njih pojedinci tvrde da su sudjelovali u Holokaustu i poslije toga činili i druge zločine, među njima i neki koji su poslije proslavljeni kao protusovjetski ustanici. Što je tu istina, a što čija propaganda ili nastavak obavještajnih diverzija, nije moguće sa sigurnošću prosuditi. Tako je na udar došao i proslavljeni borac protiv Sovjetskog saveza Adolfas Ramanauskas, nacionalni junak koji je vodio partizanski ustanak protiv SSSR-a, bio zarobljen te nakon zvjerskog mučenja pogubljen g. 1957. Godine 2017. Seimas je nakanio proglasiti godinu 2018. za njegovu  godinu. Istodobno je publicistkinja i književnica Ruta Vanagaite, prethodno već ’otkrivajući’ neugodne istine o sudjelovanju Litavaca u Holokaustu te o kolaboraciji s nacistima i komunistima, objavila roman „Naši [ili: Našijenci]“, koji je kao i prethodni postao bestseler. U njemu je prokazala junaka i mučenika Ramanauskasa kao nešto posve suprotno od uvriježene predodžbe o njemu. Nato se u Litvi sve diglo na noge, a mnogi su auktoricu „častili“ najgrubljim uvrjedama i psovkama. – Čime je to izazvala? Time što je i u knjizi i u javnim nastupima tvrdila da je Ramanauskas najvjerojatnije bio mnogo tragičniji, kontroverzan junak nego što je dotad bilo poznato. Pritom se pozivala na dokumente KGB-a (!!!), tvrdeći da ih je nedavno „vidjela“ u Litvi. Po njima ispada da je nacionalni heroj surađivao s KGB-om, da je izdao nekoliko svojih suboraca, koji su ubijeni, te da vjerojatno nije ni bio mučen.

Njezine tvrdnje popljuvali su i povjesničari, a nakladnik se odrekao knjige koju je objavio i sve neprodane primjerke povukao s polica (nije se uspjelo doznati što je s njima učinio). Spomenuti prvi litavski poslijekomunistički predsjednik Landsbergis nazvao je auktoricu „Gospođa Dušanski“. Bila je to aluzija na oficira-Židova koji se u Litvi pisao kao Nachmanas Dušanskis (na ruskom: Нахман Ноахович Душанский, pisan i kao Nachman Dushansky i sl.) a koji je tri desetljeća bio oficir sovjetskih sigurnosnih službi (NKVD, NKGB, MGB, KGB) u Litavskoj SSR. Osobito se angažirao u gušenju partizanskog ustanka protiv Sovjetskog saveza i u mučenjima uhvaćenih ustanika do smrti. U Rusiju su ga smatrali herojem te je bio nagrađen Medaljom za hrabrost, Redom Domovinskog rata i Redom Lenjina. Litavci ga, naprotiv, smatraju ratnim zločincem. G. 1989. emigrirao je u Izrael, a kada su poslije 1990. litavski istražitelji pokrenuli kazneni postupak, Izrael ga je odbio izručiti. Takav stav pravdao je tvrdnjom da je u Litvi bilo najmanje 20 oficira KGB-a i NKVD-a koji su bili uključeni u slične akcije odmazde i koji žive u Litvi, ali da nijedan od njih nije gonjen, na temelju čega je Izrael zaključio da je baš Dušanski izdvojen zato što je Židov. Litva je uzvratila da se izraelski popis drugih oficira odnosi na ljude koji su ili već umrli ili su rođeni tek u poratnim godinama te su bili premladi da bi sudjelovali u gušenju partizanskog ustanka…

Vytautas Landsbergis

Zanimljivo je spomenuti i to da je g. 2016. pokrenut sudski postupak protiv 65 osoba koje se smatralo odgovornima za „Krvavu nedjelju“ 13. siječnja 1991., tj. za pokušaj vojnog slamanja Litve g. 1991. nakon što ona bijaše još u ožujku 1990. (za Moskvu jednostrano i formalno prerano) proglasila državnu samostalnost. U toj (neuspjeloj) akciji, koja je imala za cilj svrgavanje demokratski izabrane, instaliranje prosovjetske vlasti u Vilniusu i „povratak“ odmetnute republike u okvir SSSR-a (koji se za pola godine unatoč tomu i formalno raspao) poginulo je 14 Litavaca, a stotine su ozlijeđene ili pretrpjele štetu. Među više optuženih samo su dvije osobe bile fizički u Litvi, neke već bijahu umrle (primjerice bivši sovjetski ministar unutarnjih poslova Boris Pugo ili šef KGB-a Vladimir Krjučkov), neke druge pak živjele su u Rusiji i Bjelorusiji… Najistaknutiji optuženik bio je bivši ruski ministar obrane, tada već 92-godišnji Dmitri Jazov. Naravno da nijedan od traženih nije izručen Litvi. No ona je temeljito priredila optužnicu u 13 svezaka, kojoj je priloženo i 700 naredaba i koju je trebalo potkrijepiti 1000 svjedoka… Čitav proces imao je zapravo više simboličko no juridičko značenje, ali je pokrenut i vođen, makar i uzalud. Prijepore je na unutarnjem planu izazvala činjenica da Mihail Gorbačov nije bio optužen, iako je on kao vrhovni zapovjednik bio nalogodavac te oružane akcije…

Litavski Stepinac

Katolička crkva u Litvi jako je teško trpjela pod sovjetskim komunizmom. Kao na čin neizravne lustracije može se gledati i na proglašenje blaženim biskupa-mučenika i zatočenika sovjetskih logora Teofiliusa Matulionisa. On je umro g. 1962., nedugo nakon policijske premetačine u njegovu stanu u zabitnu mjestu u koje je nakon kućnog pritvora bio prognan i posve ušutkan. Za vrijeme njegova ’tretiranja’ pri premetačini KGB-ova medicinska sestra dala mu je injekciju. Pa ipak, sovjetske vlasti dopustile su pokopati ga u katedralu u Kaišiadorysu, ali pod uvjetom da ne bude nikakvih demonstracija. Nakon ekshumacije i obdukcije g. 1999. otkriveno je da bio otrovan. Matulionis je prvi beatificirani litavski mučenik i simbolički lik stradanja pod sovjetskim režimom, neprijateljskim prema Crkvi zbog svoje marksističko-ateističke ideologije.

Theofilius Matulionis 1

„Kada govorimo o Matulionisu“, istaknuo je postulator kauze Sabonis, „on je za nas svjedok da je moguće čak i pod sovjetskim protucrkvenim režimom preživjeti, on je simbolički lik“. U razdoblju sovjetske okupacije Litve (1944. – 1990./1991.), koja je značila i težak udar na nacionalni i kulturni identitet, Katoličku se crkvu kvalificiralo kao ’državnog neprijatelja’. Na desetke crkvi zapečaćeno je, imovina podržavljena, a stotine svećenika zatvoreno. S druge strane, bilo je i onih svećenika koji su surađivali sa sigurnosnim aparatom – bilo iz koristoljublja, bilo iz razloga pastoralne nužnosti. Suradnja klerika sa sovjetskim sustavom ostala je nedovoljno istražena… izjavio je uoči beatifikacije Matulionisa za jedan njemački medij katolički publicist Juazepas Dapsauskas.

Pitanje za kraj o broju suradnika bivše političke policije

I na kraju ostaje pitanje o tomu koliko je ljudi uopće radilo za KGB. Na to je povjesničar Saulius Grybkauskas iz Litavskog instituta za povijest odgovorio za jedan litavski portal ovako: Zaplijenjeni dosjei daju samo djelomične odgovore, a svi dosjei nisu otišli ni u Moskvu. Dio njih koji se čuva u litavskom Odjelu za državnu sigurnost nije dostupan čak ni povjesničarima, nego samo državnom odvjetništvu. Spomenuta mrežna stranica kgbveikla.lt objavila je 1569 imena otkrivenih suradnika KGB-a, ne i onih 1600 koji su dragovoljno priznali svoju suradnju. „Mislim da je spominjana brojka od stotinu tisuća u cijelom razdoblju okupacije ponešto pretjerana. Događale su se rotacije, neki su bili novačeni, ali nisu ništa činili, pa su bili brisani s popisa. Postoje desetci svezaka novačenih, čak i u 1991. neki su ljudi vrbovani. Nisu svi oni radili jednako, iako se pojavljuju u dokumentima. U predvečerje neovisnosti bilo je između pet i osam tisuća aktivnih agenata, a ja sam sklon reći da ih je bilo oko 5000.

Što je istina? Koliko je uspjela lustracija i istinska dekomunizacija?

Što je točno istina o djelovanju bivše političke obavještajno-represivne službe, to možda nikada ne ćemo doznati. A ni to što je ta služba sve radila. Čak je i taj aspekt dekomunizacije ostao u sjeni lustracije, tj. rješavanja pitanja o imenima agenata i suradnika KGB-a. A suradnja sa sovjetskom „Udbom“ bila je samo jedna od više dimenzija i oblika tajnog ili javnog rada za totalitarni režim. Te druge dimenzije ostale su većinom nerasvijetljene, i nisu sankcionirane. No – kao i u Hrvatskoj i drugdje – izvršena je ’implicitna lustracija’ tako što su mnogi vodeći političari i dužnosnici nestali s pozornice, ili su bili smijenjeni. Izvršena je, više ili manje, kako gdje, revizija povijesti, promijenjeni su nacionalni simboli i revidirana obilježja koja je u krajolik i javnu svijest utisnuo komunizam. Promijenjeni su ili iznova definirani vlasnički odnosi. Litva i mnoge druge bivše komunističke države uključile su se u zapadne strukture i prihvatile zapadne vrijednosne sustave… Sve to zasigurno i jesu mnogo krupnija i dalekosežnija postignuća od same lustracije i od dubinske dekomunizacije, koje ionako nigdje nisu osobito sjajno i neprijeporno provedene. A nerijetko je dolazilo i do pushbacka, tj. obnove staroga i prevladanoga, sada u raznim novim oblicima i stilovima…

Litva otocki krajolik s dvorcem

Budući da se pouzdano ne zna ono što se ne zna odnosno budući da se mnogo toga nije istražilo ili su dokumenti uspješno otuđeni, skriveni ili uništeni, – ne zna se ni u kolikoj su mjeri u svakoj pojedinoj bivšoj komunističkoj državi lustracija i dekomunizacija uopće provedene, ondje gdje su uopće u pravnom i političkom smislu provedene. Još se teže može procijeniti koliko je došlo do mentalne dekomunizacije – zato što je prisutnost boljševičkog, socijalističkog, sovjetskog, jugoslavenskog, velikosrbijanskog ili kojeg drugog mentaliteta ionako većinom skrivena ili pritajena u dušama nepoznatog broja onih koji ga se nisu oslobodili. I koji su i dalje njegovi taoci. I koji i dalje u ime takvih svojih (ne)poraženih „ideala“ igraju važne uloge u javnom, političkom, kulturnom, znanstvenom, informativnom i obavještajnom životu svojih formalno demokratskih država koje službeno uglavnom zastupaju vrjednote „liberalne“ – a ne ’socijalističke’ ili ’narodne’, sovjetske, čehoslovačke ili jugoslavenske – demokracije.

Zdravko Gavran

Uto, 10-12-2019, 01:52:49

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.