„Okrenite oči prema Sjeveru, prema Beču, Pešti i Varšavi“

Prije 70 godina – davne 1949. – politički emigrant, novinar, publicist, esejist, pjesnik i pripovjedač Ivo Lendić objavio je u dalekoj Argentini esej „Hrvatska u Podunavlju i Europi“, potpisan njegovim redovnim pseudonimom „Ante Planika“. No obljetnica je samo povod za podsjećanje; glavni razlog usmjerivanja pogleda ’unatrag’ jesu misli, zamisli i postavke u njemu izrečene, i to u onom dijelu koji se odnosi na pozicioniranje Hrvatske u širem (srednjo)europskom sklopu. Te zamisli i postavke danas su – kada nije, osim donekle globalno (EU, NATO…), definirano koji je za Hrvatsku najpoželjniji regionalni sklop – stvarnosnim stanjima i aktualnim suočavanjima bliže negoli onda kada su iznesene te stoga svakako zaslužuju ozbiljan prikaz i susljedna razmatranja.

Lendic portret

Imaju li Hrvati neku posebnu ulogu u Povijesti?

Esej u trima nastavcima objavljen je u iznimno kvalitetnu franjevačkom časopisu „Glasu Sv. Antuna“, koji je od 1947. do 1955. izlazio u Buenos Airesu. Lendić daje pregled hrvatske političke povijesti, no ono što ga znatno razlikuje od većine drugih koji su se time bavili jest njegovo gledanje na hrvatski narod odnosno na njegova politička zastupstva ne primarno kao na puku igračku u rukama jačih nacija i čimbenika, nego kao na samosvjesna čimbenika, koji je u ključnim trenutcima pronalazio za sebe najbolja rješenja u danim okolnostima. Lendića odlikuje dakle ne ’crno’, nego razmjerno ’svijetlo’ gledanje na sposobnost hrvatskog naroda da, u prijelomnim i preokretnim trenutcima, sâm bistro razmišlja i samostalno „odlučuje o svojoj sudbini“ (F. Tuđman). Dapače, Lendić je smatrao da Hrvati imaju neku posebnu ulogu u ’Povijesti’, u kojoj je prepoznavao, unatoč svim neuspjesima, promašajima i nedaćama prisutnost i snagu Providnosti, pojmljenoj dakle i teleološki i vjernički.

S druge strane – iako je svoju studiju pisao u tom za hrvatske zemlje tešku i nesretnu, a za hrvatski narod tragičnu razdoblju (četiri godine poslije bleiburške tragedije – genocida nad hrvatskim narodom, i koju godinu više poslije prethodnih okupacijskih i ratnih nedaća) – Lendić je čvrsto vjerovao u ostvarenje hrvatske države. Povrh toga, nije na Hrvatsku gledao kao na izoliranu vrijednost i pojavu, nego ju je promatrao kao važna čimbenika u širem geopolitičkom kontekstu. Primarno ju je vidio u obzoru i sklopu Podunavlja, tj. Srednje Europe, odnosno u kršćansko-katoličkom zemljopisnom pojasa između Jadrana i Baltika. Vjerovao je da će hrvatski narod jednoga dana biti slobodan, a Hrvatska samostalna, doduše kao članica „Podunavske konfederacije država“. S vjerom u sposobnost Hrvata da poduzmu i ostvare što je dobro za njih, a nije štetno za druge, Lendić se je tada nastavio na niz onih mislilaca i velikana nacionalističkog smjera koji nisu podlijegali malodušnosti i beznađu, nego su čak i unatoč svim nevoljama i trenutnoj bezizglednosti vidjeli za svoj narod budućnost bolju i pravedniju od tadašnje.

Za Balkan ili srednju Europu?

Ivo Lendić rođen je g. 1908. u mjestu Janjina na poluotoku Pelješcu. U Zagrebu je psotao aktivan član Hrvatskoga katoličkog pokreta i surađivao u njegovim glasilima. Politički stajaše na HSS-ovim pozicijama, ali zagovarajući punu državnu neovisnost Hrvatske. U tom pogledu osobito je zanimljivo „Otvoreno pismo“ mrgr. Augustinu Juretiću, naslovljeno Božji kotači (koje je, 21 godinu nakon piščeve smrti, u Splitu g. 2001. objavio Atanazije J. Matanić). Pisao ga je u Rimu od 5. travnja do 10. svibnja 1947. mons. Juretiću – istaknutom HSS-ovcu prije rata te dušobrižniku i publicistu u emigraciji, koji se u Švicarskoj nastavio zauzimati za obaranje komunizma i za samostalnu hrvatsku državu. (Juretić je g. 1954. smrtno stradao pod neobičnim i nedovoljno istraženim okolnostima na Ženevskom jezeru 1954.) U tom pismu Lendić je, u obliku razmatranja, „ispostavio račun“ i HSS-u za ono loše što se dotad dogodilo i izvršio kritičko i hrabro seciranje nekih osjetljivih točaka dotadašnje hrvatske politike i ponašanja njezinih istaknutih nositelja. I to pismo, a pogotovu esej o Podunavlju (koji će ovdje biti citiran uz manje jezično-pravopisne prilagodbe), ostali su uvelike zanemareni i prešućeni – poput toliko toga iz prošlostoljetne nacionalne povijesti.

Bozji kotaci

Bozji kotaci naslovnica

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Lendić je bio dopisnik Hrvatskog naroda iz Rima, gdje je ostao nakon kapitulacije Italije. Nakon rata emigrirao je u Argentinu i nastanio se u Buenos Airesu, gdje je umro g. 1980. – svega desetak godina prije ostvarenja toliko žuđene hrvatske samostalnosti i isto toliko žuđenog (o čemu svjedoči i u svojim dirljivim pjesmama) povratka u rodni pelješki zavičaj. Jedan od naslova spomenutih triju nastavaka novi naslov: „Podunavska konfederacija najbolje rješenje. Konfederacija suverenih država Hrvatske, Slovenije, Austrije, Madžarske, Slovačke i Češke“. Pitanjem geopolitičkog pozicioniranja Hrvatske (i to četiri godine nakon što je samostalna hrvatska država propala, nastala po njemačko-talijanskoj okupaciji i raspadu Kraljevine Jugoslavije voljom hrvatskog naroda i priznata od osovinskih sila, na koje se oslonila vlast u Zagrebu, privržena silom prilika nacističkoj Njemačkoj, mnogo manje fašističkoj Italiji) bavio se je i u nekim drugim člancima, među kojima je spomenuti članak „Za Balkan ili srednju Europu? Uz najnoviju argumentaciju dra Ante Cilige“, objavljen u istom časopisu „Glas sv. Antuna g. 1953.). Izabrani pak eseji i članci, instruktivan predgovor te reprezentativna bibliografija dostupni su suvremenom čitatelju u knjizi Ivo Lendić: „Katolicizam i kultura“ (priredio Božidar Petrač; biblioteka Hrvatska katolička baština, knjiga br. 8, Glas Koncila, Zagreb, 2008.)

Vlade i politike mijenjaju se, geopolitičke stalnice ostaju

Vlade i politike mijenjaju se. Čak i države nastaju ili nestaju, ili se udružuju, ili se utapaju u neke šire tvorbe. Mijenjaju se i geopolitička postavljanja. No u svemu tomu postoje ipak određene stalnice (konstante), koje izviru iz zemljopisnog položaja, a povezane su s identitetom i povijesno-kulturnim značajkama dotičnog naroda. Te stalnice osobito su vidljive u politici brojčano, politički, financijski i vojno jakih nacija, primjerice američke, britanske, francuske, njemačke, ruske ili turske. I hrvatski narod ima u tradiciji svoje političke misli i u geopolitici, uglavnom onoj koja nije ’službena’ – zato što su službeni stratezi obično previše privrženi ili podvrgnuti stranim pokroviteljima, „zaštitnicima“, „strateškim partnerima“, „prirodnim saveznicima“, „braći“, „prijateljima“ – ili kako im se već kada tepalo. Lendićevim riječima: „Vanjskopolitičku orijentaciju jednog naroda određuju u prvom redu geopolitički položaj njegove domovine, zatim njegova povijest borbe, ekonomske i trgovačke veze sa susjednim narodima, psihološke sklonosti njegovih pripadnika, a pogotovo njegova kulturna usmjerenost. […] Vanjska politika jednog naroda nije ništa drugo nego refleks te funkcije, a otkriti pomnjivom analizom u mnoštvu historijskih fakata i suvremenog zbivanja zakonitosti te funkcije znači isto što i otkriti zakonitosti vanjske politike jednog naroda.“ A kada je pisao svoja razmišljanja o hrvatskoj državi i željenom povezivanju srednjoeuropskih naroda i država, Europa je već bila blokovsko-ideološki podijeljena. Gotovo čitava srednja Europa (uključujući Beč) bila je podvrgnuta Moskvi i sovjetskoj Crvenoj armiji, a hrvatske zemlje zatečene pod „okupacijom ’osloboditelja’“ i podvrgnute Beogradu. Utoliko su zamisli koje je, kao „demokrat i katolik“, iznio bile nevjerojatno hrabre.

katolicizam

Položaj Hrvatske u „vertikalnoj podjeli“ i hrvatskog naroda kao „graničarskog“

„Ima ih koji Europu dijele na dva velika kulturna politička područja – na istočno i zapadno. Ovu bismo podjelu nazvali i vertikalnom podjelom, jer dijeli Europu vertikalnim pravcem od Kaunasa do Kotora. Zapadno od ove crte je domena zapadnjačkog kulturnog utjecaja, čija je esencija kršćanstvo u zapadnjačkim formama, a istočno od nje je Euroazija s istočnjačkim formama kršćanstva, koje vuku porijeklo iz Bizanta i poganstva“, piše a početku svoga razmatranja Lendić pa nastavlja:

„Šufflay je dobro uočio i inteligentno precizirano položaj Hrvatske i hrvatskog naroda u toj vertikalnoj podjeli te ga je označio s onim svojim blistavim stilom, koji mjestimično dostiže formalni klimaks jednog Nietzschea, kao graničarski. Ovo je graničarstvo hrvatskog naroda, koji se smjestio na nezajažljivom rubu ponora koji je nekoć buknuo na Drini između Istočnog i Zapadnoga rimskoga carstva, između Istoka i Zapada, kulturna vrijednost prvoga reda. […] Čitava povijest hrvatskog naroda dokazuje tu njegovu neobičnu službu počevši od vremena kad je ovaj u svom krilu smaknuo u drugoj polovici devetog stoljeća vlastitog vladara kneza Zdeslava, koji je htio prionuti na istočni raskol, pa sve do sadašnje borbe protiv boljševičke najezde. Tomislav je na Dravi prekinuo mađarski pohod, koji je bio zauzeo sve forme pređašnjih mongolskih najezda s Istoka, koje su se bile dočepale više puta centruma podunavskog bazena. Mislimo na one Huna i Avara. Mađarska je bujica, zaustavljena od Hrvatske brane, nato ostala u srcu Podunavlja dosjevši tako i sama na rub ponora koji je podijelio Istok i Zapad te upravo sudbinski uskoro postao katoličkim graničarskim narodom kao i hrvatski narod. Na Grobničkom je polju skršena od hrvatskih plemena posljednja mongolska, t.j. Džingiskanova najezda protiv Europe, kojoj se kroz kojih 5.000 kilometara od Mandžurije do Istre nije bio kadar nitko ozbiljno suprotstaviti, da konačno ispiše sjajnu i krvavu epopeju u neprekidnim borbama i ratovima s turskim invazijama kroz punih 350 godina.“

Ističe zatim da je riječ o „čitavu pojasu katoličkih naroda s borbenim i svjesnim krajišničkim [od ’Vojna krajina’, nap. Z. G.] mentalitetom u neprekinutom kontinuitetu“, koji je svojedobno stvorio „najsolidniju kulturnu političku i ekonomsku sistematizaciju toga područja što je uopće pozna povijest ovog bazena – Austro-Ugarsku Monarhiju – a cement joj je bio katolicizam“.

Beč kao cilj invazija s istoka i solidarnost srednjoeuropskih katoličkih naroda

Nakon što je tako definirao taj „bazen“, Lendić primjećuje da „sve invazije s Istoka smjeraju da pogode srce ovog pojasa – Beč. Jer Beč u rukama istočnjačkih invazora znači ujedno i praktičnu dominaciju čitavog kordona naroda od Baltika do Jadrana, kontrolu bedema koji štiti Zapadnu Europu i potpuno otvorena vrata u nju. Toga su bili svjesni svi narodi ovog pojasa i među njima se stvara novo bratstvo.“ Taj pojas štiti ujedno i pristup Italiji s istoka. Podsjeća na slogu srednjoeuropskih naroda i pomoć Poljaka pri opsadi Beča g. 1683. i pobjedu nad turskim osvajačem. „Pobjeda je nad Turcima pod Bečom bila zajednička pobjeda čitavog lanca i pojasa katoličkih graničarskih naroda od Baltika do Jadrana nad invazijom s Istoka. To je bila pobjeda katoličke solidarnosti i bratstva u oružju tih naroda.“

Lendić tu svoju ocjenu potkrjepljuje s nekoliko primjera: „Nije li Hrvat Nikola Jurišić obranio mađarsku tvrđavu Kiseg i skršio jedan Sulejmanov pohod na Beč? Nije li drugi Hrvat Nikola Zrinski obranio drugu mađarsku s istim žarom kao da se radilo o kakvoj hrvatskoj citadeli i svjesnom žrtvom svog života i svoje hrvatske posade zaustavio jedan drugi Sulejmanov pohod protiv Beča? Nije li Dubrovčanin Gundulić kasnije proslavio najljepšim epom književnosti svoje zemlje jednu drugu poljačku pobjedu nad Turcima i gledao na katoličku Poljsku, buduću pobjednicu pod Bečom kao na vodeći narod u otporu protiv istočnjačkih invazija, a u Vladislava II. kao u čovjeka kojega je konačno Providnost poslala Europi da je obrani od turske opasnosti, a za kojim su već otprije vapili Dubrovčanin Marin Vetranić i Splićanin Marko Marulić?“

Odnos europskoga juga i sjevera kao druga geopolitička razdjelnica

Nakon što je objasnio podjelu Istok-Zapad, Lendić prelazi na pitanje odnosa europskoga juga i sjevera, točnije: „područja oko Sredozemnog mora i sjeverno-nordijske kulture, koja obuhvaća ostala područja Europe, koja su za stare Rimljane bila barbarska“. Ističe razliku „između Skandinavaca – pruskog protestantskoga kulturnog kompleksa – te latinskog-južnonjemačko-austrijskog kompleksa skupa sa slavenskim i mađarskim katoličkim narodima u Podunavlju“. U tom svjetlu, Lendić vidi Austriju (rimski Norik) kao „graničarsko područje Zapadnog Rimskog Carstva te duhovnu predstražu katolicizma i mediteranskog kulturnog upliva prema Sjeveru“, vidi ju kao „citadelu mediteransko-katoličkoga kulturnoga upliva u doba reformacije, koja predstavlja formu novovjeke germanske pobune protiv Rima“.

Lendic4

Postavivši tako povijesno-kulturološko-vojni „okvir za sliku“, Lendić zaključuje da se hrvatsko pitanje „može logički i povoljno za Hrvate rješavati samo unutar ovoga širokog graničarskog pojasa od Baltika do Jadrana! Vrhovni cilj hrvatske politike jest ili barem trebao bi da bude nezavisna i suverena država Hrvatska, o tom nema nikakve diskusije“. No ta se Hrvatska, nastavlja, mora uklopiti u širi europski okvir, koji ne će biti „nipošto heterogena i slaba balkanska Jugoslavija: koja nije kadra izdržati niti osam dana rata, nego Podunavlje“.

Balkan, Hrvati i Srbi, zaključna i pretkazujuća pouka

U tom trenutku – kao već kasni danak katoličkom, strossmayerskom jugoslavenstvu koje je – paralelno s nekatoličkim, velikosrbijanskim, masonskim i socijalističkim jugoslavenstvom odnosno srbo-hrvatstvom – bilo obuzelo mnoge duhove u drugoj polovini devetnaestoga i prvoj dvadesetoga stoljeća, Lendić piše ovo: „Mi nismo krivi da nas od Srba, koji su nam i jezično i krvno najbliži narod na svijetu i s kojima smo uzalud sa svom potrebitom iskrenošću bili pokušali izgraditi zajedničku državu, dijeli sudbonosni ponor, koji je nekoć bio podijelio Europu. O svemu ovome trebate voditi računa, jer rješavati problem Hrvatske o sebi kao neki ’Ding an sich’ ili još gore s krivim pretpostavkama jedne balkanske zajednice dovest će opet u najskorijoj budućnosti do teških i novih razočarenja. Hrvatska, kolikogod je jednom nogom na Balkanu, nije dio Balkana. Dvadeset godina Jugoslavije to je najbolje pokazalo. I pokazala se potpuna istina u fatalnoj golotinji: katolička Hrvatska ne može biti sretna dok su katolički Beč, katolička Budimpešta i katolička Varšava podjarmljeni i izbačeni iz svoje kulturne, ekonomske i geopolitičke kolotečine i funkcije.“

Vjerska, katolička protežnica bila je za Lendića bitna, i on je bio iskren vjernik. No kada u ovom kontekstu govori o katolicizmu („On obuhvaća i vjernike i indiferentiste i nevjernike“, istaknut će auktor pri kraju eseja!) kao poveznici određenih naroda, tada ga moramo razumjeti u širem kulturološko-tradicijskom i duhovno-identitetskom smislu. Komunizam je ’sravnjivao’ pred sobom i različitosti na koje bi naišao, zanemarujući i vjerske i kulturološke i ine posebnosti. No najvrsniji duhovi koji su se bavili poviješću i u najnovije doba otkrivaju duboko značenje kulturoloških identiteta te nam kažu da se njih ne smije zanemarivati ni gaziti.

Hrvatska povijesna iskustva i strategija u odnosima s Austrijom i mađarskim kraljevima

Lendić daje opširne raščlambe povijesnih iskustava, od 1102. pa do 1945., koje ovdje ostavljamo postrani, te navodimo samo zaključak. „Kad sada dakle kritički promatramo položaj Hrvatske u raznim povijesnim epohama i za vrijeme njenih državopravnih odnosa s Ugarskom, koji je trajao u čistom obliku četiri stoljeća, i sa austrijskim carevima, koji je trajao opet četiri stoljeća, i sa srpskim kraljevima, koji je trajao kojih 20 godina, i s Italijom koji je trajao najmanje jer je najneprirodniji, budući da je ova od Hrvata pokušala napraviti kontinentalan narod odbivši ga od morske obale, i upitamo se u kojoj je od tih epoha Hrvatska stajala državopravno najbolje, onda, objektivno procijenivši sve historijske činjenice, dolazimo do zaključka da je to bilo baš za vrijeme odnosa s mađarskim kraljevima.“

Ni u zatim podastrtu argumentaciju kojom se prednost daje Mađarima kao saveznicima Hrvata ovdje se ne će ulaziti. Vrijedi pak navesti još jednu davnopovijesnu okvirnu odrednicu: „U skladu s ova dva geopolitička i ekonomska kompleksa, koja se oslanjaju na dva različita mora, ali imaju kao sijamski blizanci zajednički hrbat Karpate i jednu katoličku dušu, razvila su se i dva bloka katoličkih država: austro-mađarsko-hrvatsko carstvo i poljsko-litavska unija.“ Lendićevo davanje prednosti Mađarima nije nekritičko, nego realističko, uz stalno podsjećanje na snagu hrvatske volje i samosvijesti, koje najviše dolazi do izražaja u ovom ulomku: „Pojas od Baltika do Jadrana širi se aktom hrvatskog sabora u Cetinu 1527. godine i obuhvaća njemačku istočnu marku, odnosno Austriju i to s razloga što su Hrvati bili uvidjeli da je dosadašnja kombinacija s Mađarima bila preslaba da pruži efikasan otpor turskoj invaziji s Istoka. Ovim aktom Hrvati i protiv volje Mađara stvaraju Austro-Hrvatsku i Mađarima nije preostalo drugo nego da priznaju ’fait accompli’ te da i oni pristupe. Koliko je smiješna tvrdnja srpske propagande da je Austrija stvorila Hrvate! Hrvati su naprotiv bili oni koji su stvorili Austriju, odnosno podunavsku tvorevinu habsburškoga carstva! Oni su je stvorili jer im je bila u interesu, oni su je podržavali dok im je bila u interesu. Oni su je konačno likvidirali (kako ćemo vidjeti kasnije) kad su mislili da im nije bila u interesu! U tridesetogodišnjem ratu, u trostoljetnim borbama protiv Turaka, u pitanju pragmatične sankcije, u ratovima Marije Terezije, u ratovima pod talijanskim provincijama, a najeklatantnije u burnoj 1848. godini Hrvati su u punom značenju riječi spašavali Austriju i bili njeno najvjernije i najstrahovitije oruđe protiv vanjskih neprijatelja.“

Lendić je svjestan i austrijskih ili mađarskih izdaja i zatajenja spram hrvatskom narodu. No unatoč njima on od svoje temeljne niti – važnosti i snage hrvatskog naroda – ne odstupa, a uvijek za svoje teze iznosi i čvrsta obrazloženja i argumente, kao što je ovaj koji se odnosi na austro-ugarsku nagodbu na štetu Hrvata: „Degenerirani i blazirani birokrati biedermayerskoga i secesionističkoga Beča te nabusiti šovinisti Pešte, napravivši sporazum među sobom o podjeli utjecajnih sfera u podunavskoj monarhiji, podvrgli su poniženu i izdanu Hrvatsku čak i diktatorskom režimu zloglasnog Khuena ne bi li od nje napravili poslušnu mađarsku provinciju, izigravajući pri tom, s oslonom na srpsku manjinu, na sve načine njen zahtjev o ujedinjavanju hrvatskih zemalja. A nisu jadnici znali ili nisu u svojoj nadutosti htjeli vidjeti da sama zemlja, more, kamenje, potoci, klanci, rude i šume Hrvatske, sve kad i ne bi bilo onakva divnoga i borbenog naroda, uz sve njegove mane, kao što je hrvatski, determiniraju sudbinu Podunavlja. […] Spomenut ćemo samo to da su Hrvati 1918. godine kaznili izdaju Austrije srušivši podunavsku monarhiju s onom istom metodom kojom su je nekoć bili i uspostavili…“

„Solucija sjedinjenja sa Srbima pod srpskom dinastijom u jugoslavenskoj formulaciji“ – najgora od svih dotadašnjih

O svemu tomu mogu se dati i drukčija objašnjenja, no auktoru je stalo da osvijetli povijesnu žilavost, ratnu sposobnost i promišljenost sinova i kćeri hrvatskog naroda. Za stvaranje države koja je zatim nastala Lendić opet smatra ključnima vlastite sunarodnjake: „Hrvati su nakon toga izmislili novu državnu kombinaciju, u kojoj su mislili da će bolje zaštititi svoje interese, Jugoslaviju, koje su ideju oni stvorili i afirmirali i svi znamo da je ova solucija sjedinjenja sa Srbima pod srpskom dinastijom u jugoslavenskoj formulaciji bila najgora od svih solucija koje je hrvatski narod stvarao tokom svoje historije sklapajući državopravne sporazume sa svojim susjedima jer je Hrvatska izgubila sve, čak i ono što je uspjela sačuvati iza kako ju je Austrija izdala i predala na milost i nemilost Mađarima.“

Pisac zatim prelazi na pokušaj ostvarenja državnosti u okviru NDH, no izbjegava zbog obzira prema drugim emigrantima ući dublje i oštrije u tu problematiku. U geopolitičkom smislu ističe ovo: „Pavelić je izvadio iz duše cjelokupnog hrvatskog naroda zahtjev za vlastitom samostalnom državom i pokušao ga ostvariti u sporazumu s Talijanima i u kombinaciji s talijanskom kraljevskom dinastijom. [...] Da hrvatski narod nije bio sretan ni u ovom pokušaju, to smo vidjeli. Italija, da ne govorimo o njenim daljnjim namjerama, koje su imale tek po svoj prilici uslijediti, bila nam je otela hrvatsku obalu u ovom nametnutom sporazumu u obliku rimskih ugovora iz 1941. godine. Osim što nam je otela obalu na koju se hrvatski narod pričvrstio i nitko ga kroz svu historiju nije mogao otjerati, ni Bizant, ni Turci, ni Mlečići, Italija je s punom parom radila da iznutra tako rastroji Hrvatsku da od nje napravi provinciju rimskog imperija, drugu Albaniju. Znamo kako je sve to jadno svršilo…“

„Sporazumaško iskustvo hrvatskoga naroda sa svim svojim susjedima kroz tisuću godina je dovršeno“

Ne želeći dirati u vruće rane, Lendić se tu zaustavlja u analizi politike sporazumaštva s Nijemcima, Talijanima i drugima vođene za vrijeme NDH, no izvlači ovaj temeljni zaključak: „Sporazumaško iskustvo hrvatskoga naroda sa svim svojim susjedima kroz tisuću godina je dovršeno. Krug je zatvoren i s njim stupa čitava hrvatska narodna borba u novu fazu. Svi pokušaji da ih se skrene sa tračnica historijskih zakonitosti neće uspjeti. Hrvatski narod vidi da mu preostaje jedan jedini put: nutarnji moralni preporod, u kojemu će ga pomoći Bog kroz njegove sadanje patnje, i vlastita suverena država, a preko nje nova savršenija zajednica Podunavlja, koja će biti, kao što je uvijek bila, štit i bedem kršćanske zapadne kulture od svih invazora s Istoka.“

I daljnja Lendićeva razglabanja novijih zbivanja u srednjoj Europi jako su zanimljiva, no ovdje ih moramo zanemariti, kako bismo došli do onoga što je ključno za temu ovoga članka, a to je Lendićeva vizija mogućeg povezivanja unutar srednje Europe, a s obzirom na već tada proklamiranu zamisao „o Udruženim Državama Europe ili barem Zapadne Europe, koji bi se suprotstavio Savezu socijalističkih republika i bio pendant (pandan) Sjedinjenim Državama Amerike“.

„Problem reorganizacije Podunavlja“

Neovisno o tomu hoće li se ta ideja ostvariti, Lendić je težište stavio na „problem reorganizacije Podunavlja, koje se zbog europske i svjetske ravnoteže mora osamostaliti i otrgnuti od vječne opasnosti, bilo ruske bilo pruske dominacije“, ali i upozorio da „što god Engleska i Amerika činile, kakve god uspjehe postigle u pravcu reorganizacije Podunavlja, neće se moći učiniti ništa ozbiljno dok se Zagreb ne pridobije za novu soluciju“.

Emigrantskog publicista „žulja“ stanje u kojem se hrvatski naroda tada našao, to je glavni pokretač njegovih razmišljanja i zamišljanja. A tadašnje okolnosti ocjenjuje ovako: „Hrvati se sada nalaze izolirani u začaranom krugu jugoslavenske državne koncepcije, koju su doduše oni sami izmislili, ali koja se pokazala pogrešnom. Oni se u jugoslavenskoj kombinaciji nalaze izvan svoga elementa kao riba izvan vode, kao roda iz basne na banketu s plitkim tanjurima u lisice. U podunavskoj pak kombinaciji nužno dolazi do izražaja sva vitalnost geopolitičke, kulturne i ekonomske funkcije hrvatskog tla i Hrvati postaju ravnopravan partner Austrije i Mađarske. Od objekta postaju subjekt. Iz izolacije koju je Srbija uspjela stvoriti u posljednjih trideset godina svojim lažima, intrigama i falsifikatima u međunarodnim krugovima oko Hrvatske, osobito u Londonu, Parizu i Washingtonu, postaje Hrvatska svjetski faktor i pred njom se otvara mnoštvo izvanredno povoljnih političkih solucija…“

Lendić dugoročno vidi i potrebu otpora moćnim hegemonskim silama, no čitava ideja profiliranja užeg, katoličkog Podunavlja u zaseban sustav nema samo „defenzivnu funkciju protiv Prusije, Rusije i Italije“, nego je pozitivno postavljena i pojmljena kao čimbenik ravnoteže u europskom okviru. Podunavlje ne treba i ne smije biti „poprište i žarište novih ratova, bilo protiv Rusije, bilo protiv Njemačke“.

Pretpostavke novog uređivanja srednjoeuropskog Podunavlja

Lendić dakle kao pretpostavke novog uređivanja srednjoeuropskog Podunavlja vidi, najsažetije rečeno, sljedeće:

1) da iz podunavske „reorganizacije… otpadnu s jedne strane sve državnopravne kombinacije s Rusijom i balkanskim pravoslavnim zemljama, a s druge strane s militarističkom Prusijom“;

2) da ta zona bude „osnovana na potpunoj ravnopravnosti triju glavnih zemalja ove kombinacije: Austrije, Mađarske i Hrvatske“;

3) da se slovenski narod odluči bi li ušao u „posebnoj državnoj jedinici“ ili tako da „svoj državopravni položaj uredi u sporazumu s hrvatskom državnom jedinicom. Hrvati bi trebali sa svog stajališta radije favorizirati stvaranje posebne slovenske države nego li inkorporiranje Slovenaca u hrvatsku državu“;

4) da se unaprijed otkloni „stvaranje bilo kakvih enklava u bilo kakovom obliku na našoj morskoj obali“, uz jamčenje prava na „puni prirodni, ekonomski i kulturni razvitak unutar hrvatskih i slovenskih granica“ talijanskoj manjini;

5) „Hrvatski narod smatra potrebnom ustanovu posebne samostalne slovačke državne jedinice ako je Slovaci budu tražili. Češkoj se državi prepušta također na volju da pristupi kao ravnopravan član ovoj konfederaciji“;

6) unutar tog okvira moralo bi se pronaći „modus za rješenje rumunjskog pitanja“, ali ne bez suglasnosti Mađara;

7) „Nova bi Podunavska konfederacija stupila u najsrdačniji odnos s baltičkom konfederacijom, koja bi se okupila oko katoličke Poljske i katoličke Litve. Poljska nema prijatelja ni na svojim zapadnim ni na svojim istočnim granicama. Ima ih na svojim južnim granicama. Tu su joj odmah neposredni susjedi polonofilski Slovenci, Mađari i Hrvati.“

8) Podunavska bi konfederacija bila „regionalna Europska konfederacija“ neovisna o Njemačkoj, Rusiji i Italiji i ujedno izravan oslonac članicama, spremnima skupa s Poljskom i baltičkom konfederacijom stupiti „u opću Europsku konfederaciju“.

9) Podunavska bi konfederacija bila „neka nova miroljubiva sila tipa Švicarske za koordinaciju interesa raznih država u Europi te za njen ekvilibrij. Njezina bi funkcija bila u vojničkom pogledu izrazito defenzivna, a nipošto imperijalistička.“

Hrvatska i jugoistočno od nje

Zanimljivo je i kako Lendić vidi situaciju u Hrvatskoj i jugoistočno od nje. „Srpsku manjinu“ imalo bi se zaštititi u smislu pune ravnopravnosti njezinih pripadnika s Hrvatima, pod uvjetom da je ta manjina „lojalna prema hrvatskoj državi“, ne prema „Beču i Pešti,… Parizu, Londonu i Washintonu“, koji bi morali odbiti „intrigantske usluge koje će srpska manjina nuditi na sve strane protiv Hrvata, dosljedna svojoj historijskoj ulozi“. U tom smislu, Lendić kaže kako bi Hrvatska „trebala lojalno favorizirati iseljavanje srpske manjine u Srbiju ako to ova bude htjela; dati joj pravednu odštetu za napuštene nekretnine, a nastojati da zaštiti i primi u svoje granice hrvatsku katoličku i muslimansku manjinu iz Sandžaka i Crne Gore“.

Kako u čitavoj toj Lendićevoj raščlambi i ujedno virtualnoj, utopijskoj koncepciji uopće nema Bosne i Hercegovine, zaključiti je da ju on vidi kao dio Hrvatske, dakle da misli na granice približne onima u kojima je proglašena NDH. Jedino se tako može razumjeti i upravo citirani ulomak. A što se tiče ostalih balkanskih zemalja, Lendić ostaje iznimno suzdržan, tvrdeći: „Jedina ambicija hrvatske vanjske politike na Balkanu sastoji se isključivo u potpomaganju crnogorskog naroda u postizanju njegove državne nezavisnosti. I to zbog toga da se stane jednom na kraj neskrupuloznim velikosrpskim spletkama protiv ovog naroda, koji vuče porijeklo iz hrvatske krvi ako se uslijed uticaja pravoslavlja više i ne osjeća nacionalno hrvatskim, te s druge strane da ne budemo imali Srbijance, glavne nosioce nereda na Balkanu i Europskom Jugoistoku, na Lovćenu iznad Boke.“

Otvorena pitanja budućnosti Europe, mjesta Hrvatske i srednjoeuropskog povezivanja

Geopolitički mislilac upozorava i na to koje snage ne bi smjele u Hrvatskoj biti nositelje takve nove politike. Općenito, njegova koncepcija subjektivne je naravi, kad je nastala, nije imala čvrstih uporišta u realpolitici. No neke od tih zamisli ostvarile su se posvema ili djelomice od 1990-ih naovamo. U tom pogledu Lendić se pokazao kao pronicljivo dalekovidan i „realpolitičan“ mislilac. No u svim dugoročnim predviđanjima uvijek se i griješilo, što se vidi u Lendićevu zanemarivanju BiH i muslimansko-bošnjačke sastavnice, u minoriziranju Rumunjske, ili u zanamerivanju gospodarskih, tranzitnih, sigurnosnih, demografskih i drugih aspekata geopolitike. Vidi se ta pristrana djelomičnost spoznaje i u nepredviđanju najprije dominacije SAD-a, znatnog pozapadnjenja nekih tradicionalno pravoslavnih nacija, zatim jačanja liberalizma, ateizma i multikulturalizma odnosno globalizacije kao pojave sui generis te snažnog uspona Kine i ponovnog jačanja turskog regionalnog utjecaja i značenja za Europu.

Od godine 1949. nastale su i okolnosti u kojima su drukčije „raspoređene karte“: postoji EU s 27 ili 28 članica, zatim NATO, umjesto sovjetske imamo sada i sve moćniju i ideološki drukčiju rusku Moskvu. Općenito, Europa se sa svojim državama kreće okvirno drukčije no što bijaše zamislio Lendić. No to ne znači da srednjoeuropske stalnice nisu i danas vidljive, primjerice u obliku Višegradske skupine i njezine suradnje sa susjednim zemljama (V4+), u obliku Inicijative Tri mora, u smislu srednjoeuropskog protivljenja (za razliku od germansko-nordijskog povlađivanja) liberalnoj imigracijskoj politici, posebice u pogledu prijetećeg stihijskog priljeva velika broja uglavnom islamskih useljenika. Vidljiv je i raskorak u razumijevanju „zajedničkih vrijednosti (tj. vrjednota)“ unutar EU-a, pri čemu dio srednjoeuropskih zemalja, napose Mađarska i Poljska, zastupaju i tradicionalistička stajališta suprotivna zapadnoj glavnoj liberalističkoj struji. Vidljiv je i opasan geopolitički raskorak među nekim srednjoeuropskim zemljama, pri čemu se Poljska nalazi, dokle god inzistira na svom identitetu i svom „ja“, u opasnom škripcu između „Prusa i Rusa“, a Mađarska ostvaruje razmjerno dobru suradnju i s jednima i s drugima. Itd.

Otvoreno je pak pitanje do čega mogu dovesti reforme EU-a, na kojima sada inzistira francuski predsjednik Macron. Možda dovedu i do „diferencijacije“ unutar samog EU-a („Europa više brzina“?), ili do još kojeg „exita“. A teško je predvidjeti i što će nam sve naprtiti ili koje nove odabire ili prisile otvoriti ukupni razvoj, novo zapetljavanje i raspetljavanje međunarodnih odnosa. No geopolitičke nacionalne stalnice stalnije su od političkih aranžmana i struktura kakve su vazda stvarane i rastvarane…

U svemu tomu s čime se (ne) suočavamo ili ćemo se tek suočiti, pa i o aktualnim i izglednim oblicima regionalne suradnje, vrijedno je i potrebno današnje hrvatske intelektualce i hrvatsku ’političku klasu’ pozvati baš na ono na što je čitatelje u zaključku svoga eseja pozvao i Ivo Lendić: „Okrenite oči prema Sjeveru, prema Beču, Pešti i Varšavi, i budimo budni, jer kotači su Božji u pokretu! Ne dajmo da nas događaji zateknu nepripravne kao lude djevice bez ulja u svjetiljci“!

Zdravko Gavran

Uto, 12-11-2019, 13:17:34

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.