Ime i prezime predsjedničkoga kandidat: Mislav Kolakušić

Hrvatsko prezime Kolàkušić nastalo je od nadimka Kòlak u općini Prozor (Rama, gornja Hercegovina). Do drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj nije bilo nositelja toga prezimena. U popisu stanovništva 1948. god. bila je samo jedna dvočlana obitelj u Zagrebu. Nakon toga nekoliko se je Kolàkušića iz Rame doselilo u Slavoniju. U popisu stanovništva 2001. god. u Hrvatskoj je bilo 58 nositelja prezimena Kolàkušić, i to u šest naselja: Mislav Kolakusic3Ivankovo (28), Knin (13), Požega (5), Tekić (5), Udbina (4) i Zagreb (3). U općini Prozor danas svaki deveti stanovnik ima to prezime.

Prezime Kolàkušić je tvoreno dodavanjem tvorbenoga nastavka (sufiksa) -ić na obličnu osnovu patronima udate žene (Kolàkuša), izvedenoga iz prezimena njenoga otca (Kòlak). Prezimena takvoga tvorbenoga tipa nastajala su u dinarskom području, u štokavskom dijalektalnom okružju. Takvih metronimskih prezimena u štokavskim krajevima od Kupe do Drine i od Drave do Jadrana ima vrlo malo u odnosu na patronimska prezimena. Razlog nefrekventnosti takvih prezimena leži u činjenici što su mogla nastati samo od patronima udate i obudovjele žene koja je nakon smrti muža postala glava svoje obitelji pa su njenu djecu u određenoj sredini počeli identificirati njenim sufigiranim patronimom. Takav antroponim je njenoj djeci postao metronim, dakle metronimsko prezime.

Takvih metronimskih prezimena u popisu stanovništva 1948. god. u Hrvatskoj bilo je samo 268, a patronimskih prezimena malo manje od 92.000., dakle procentualno zanemariv broj. Za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju ne postoje podatci o broju i rasprostranjenosti metronimskih prezimena sa završetkom -ušić.

S prezimenom Kolàkušić u tvorbenoj i značenjskoj vezi su prezimena Kòlak i Kòlaković koja su nastala u krajevima u kojima su stoljećima vladali Turci. Zato se u njihovoj osnovi nalazi turcizam kòlak koji je prvotno značio 'podlakticu, ruku do lakta', kasnije i nedostatak toga dijela ruke. Mlađa varijanta toga turcizma je leksem čòlak koji je motivirao prezimena: Čòlak, Čòlaković, Čolàkušić, Čólić, Čolović i dr. Tvorbeni proces u prezimena Kolàkušić je sljedeći: tur. kol 'ruka' → tur. kolak ('ruka do lakta, podlaktica' → pren. 'čovjek kojemu nedostaje dio podlaktice') → hrv. kòlak (apelativ) → Kòlak (nadimak čovjeku kljaste ruke) → Kòlak (prezime otca) → Kolàkuša (patronim udate žene) → Kolàkušić (metronimsko prezime).

Kakvo je društveno ozračje nastanka takvih prezimena, najbolje se može vidjeti iz teksta koji slijedi.

U patrijarhalnoj sredini u životu tek udate žene nastaju brojne promjene. U novoj sredini ona je novo čeljade koje mora prihvatiti životni ritam nove obitelji, njene običaje i navike, pa i imenski identifikacijski sustav.

Nekoliko je načina identificiranja udate žene u patrijarhalnoj sredini. Ako je u obitelji samo jedna nevjesta, onda ju gotovo nitko, osim muža, ne identificira njenim osobnim imenom. Ukućani ju oslovljavaju nevjestom, naravno dijalektalno realiziranim leksemom. Ako se u obitelji (zadruzi) nalaze dvije ili više nevjesta, onda je znatno složeniji način njihova identificiranja. Leksemu nevjesta dodaje se osobno ime udate žene (npr. nèvista Màrija…) ili andronim tvoren sufiksacijom muževa osobnoga imena ili nadimka (npr. nèvista Mátin-ica…) ili pak patronim tvoren sufiksacijom djevojačkoga prezimena (npr. nèvista Tòlj-uša…). Ovakve dvočlane sintagme uvijek imaju automatski naglasak. Bez obzira na naglasak pojedinih riječi uvijek se jače izgovara drugi član sintagme (npr. nevista Màrija, nevista Mátinica, nevista Tòljuša…). To omogućuje, eliziju prvoga leksema i njegovu redundanciju (npr. nevista Mátinica → Mátinica, nevista Tòljuša → Tòljuša…). Udatu ženu osobnim imenom uglavnom identificiraju muž i jetrva, ostali članovi obitelji čine to vrlo rijetko. Identifikacija udate žene njenim andronimom i patronimom češća je izvan obitelji.

Osobna imena i prezimena nemaju značenja i služe samo za identifikaciju i legalizaciju osobe, a andronimi, patronimi i metronimi, kao i nadimci, imaju značenje i služe ne samo za identifikaciju nego i za kvalifikaciju osobe. Tako se npr. andronimom izriče pripadanje žene mužu (npr. Júrinica, Mátinica, Màrtinovica, Mijòčevica, Stípinica…), a patronimom podrijetlo žene iz određenoga roda (npr. Šumèljuša, Tòluša, Tomìćuša, Vasìljuša, Vùkuša…). Andronimi, patronimi i metronimi imaju zajedničkih obilježja s nadimcima. Ne dobiva ih osoba rođenjem (kao prezime), niti nakon rođenja (kao osobno ime), nego u zrelijoj dobi. Ni nadimci ni ovi antroponimi nisu službeni. Kao što su nadimci motivirani jednim tjelesnim ili duhovnim obilježjem, tako su i ovi nastali na osnovi samo jednoga obilježja, pripadanja mužu ili potjecanja iz roda.

***

Andronim (grč. andréas 'muževan' ← andreĩos ← 'hrabar' i ónoma - 'ime') je antroponim žene motiviran prezimenom, osobnim imenom ili nadimkom muža. Svi se andronimi mogu razdijeliti u dvije skupine. U jednoj su oni koji imaju službenu formu (andronimsko prezime žene), a u drugoj oni koji takvu formu nemaju. Budući da žene prilikom udaje uglavnom preuzimaju muževo prezime, takvi andronimi nisu tvorbeno zanimljivi jer prezime muža preobrazbom postaje andronimsko prezime žene. U antroponimiji dinarskoga područja nije uobičajena uporaba andronima dodavanjem sufiksa -ka (npr. Pètrović → Pètrović-ka…) ili sufiksa -eva, odnosno -ova (npr. Pètrović → Pètrović-eva…) na osnovu muževa prezimena.

U antroponimiji dinarskoga područja uobičajena je tvorba andronima pomoću sufikasa -ovica, -evica i -inica. Na morfološku osnovu svakoga osobnoga imena ili nadimka muža može se dodati neki od navedenih sufikasa. Izbor sufikasa određuje posljednji glas (fonem) morfološke osnove motivirajuće riječi, a ponekad i deklinacijska vrsta kojoj takva riječ pripada. Stoga se sufiksi -ovica, -evica i -inica ne mogu dodavati na bilo koju obličnu osnovu zato što postoje ograničenja u distribuciji glasova (fonema) na granici tvorbene osnove i tvorbenoga nastavka.

Osnovne riječi koje su motivirale ovakve andronime mogu se razdijeliti u dvije skupine. U jednoj su osobna imena (npr. Lûka, Mârko, Màrtin, Pȅtar, Stânko, Šȉmun, Tȍma, Tomìslav…) i njihove izvedenice (npr. od Jȕraj → Jȕka, Júko, Jȕkul, Jȕra, Jȕras, Júre…), a u drugoj nadimci (npr. Bŕko, Kȉkāš, Kȍkeza, Pínje, Šépo, Šévo…). Imajući u vidu samo službenu i neslužbenu formu, motivirajuće riječi se također mogu razdijeliti u dvije skupine: u jednoj su osobna imena, dobivena nakon rođenja i uvedena u matične knjige rođenih, a u drugoj izvedenice osobnih imena i nadimci - dakle razne deminutivne, augmentativne, hipokoristične i pejorativne forme.

Sufiks -ovica dodaje se samo na nepalatalne (npr. Ìvan-ovica, Màrtin-ovica, Pȅtk-ovica, Stânk-ovica…), a sufiks -evica samo pak na palatalne osnove osobnih imena i nadimaka koji u G jd. završavaju obličnim nastavkom -a (npr. Drȁgāć-evica, Kȉkāš-evica, Mijòč-evica, Radòš-evica….). Podatak o obličnom nastavku motivirajuće riječi uzima se zato što omogućuje oblikovanje takvoga pravila pod koje se mogu podvesti svi primjeri andronima tvorenih sufiksima -ovica i -evica. Naime, nije dovoljna odredba o nepalatalnom završetku osnove motivirajuće riječi jer se sufiks -inica može dodavati na palatalne i nepalatalne osnove (npr. Pȅš-inica i Mát-inica). Ovaj sufiks dolazi samo na osnove onih imena i nadimaka koji u G jd. imaju oblični nastavak -e (npr. Ánt-inica, Júr-inica, Pér-inica, Stíp-inica, Šép-inica…).

Na granici tvorbene osnove u većine andronima nema nikakve supstitucije posljednjega fonemskoga segmenta. Ako osnova završava velarom (k, g, h) ili sibilantom (z, s), čak ni tada ispred sufiksa -inica ne će biti supstitucije nepalatalnoga fonema palatalnim (npr. Blág-o → Blág-inica, Jȕk-a → Jȕk-inica, Józ-o → Józ-inica, Mûs-a → Mûs-inica…). Jedino će fonem /c/ na kraju osnove biti redovito supstituiran fonemom /č/ ispred sufiksa -evica i -inica (npr. Pètrīc → Petríč-evica, Vȕkac → Vȕkč-evica, Mȁrkic-a → Mȁrkič-inica…).

Andronimska izvedenica ima isti naglasak kao i osnovna riječ (npr. Drȁgāć → Drȁgāć-evica, Ìvan → Ìvan-ovica, Mát-e → Mát-inica, Pȅtk-o → Pȅtk-ovica, Šiȉmun → Šȉmun-ovica, Tomìslav → Tomìslav-ovica…) osim ako u N jd. nije kratkouzlazni naglasak (npr. Mìjoč → Mijòč-evica, Ràdoš → Radòš-evica…). Ako se ima u vidu oblik G jd. motivirajuće riječi, onda se može ustvrditi da u tvorbenom procesu taj oblik prenosi neizmijenjeno svoj naglasak u andronim (npr. G jd. Màrtin-a → Màrtin-ovica, Mariján-a → Mariján-ovica, Drȁgāć-a → Drȁgāć-evica, Mijòč-a → Mijòč-evica…).

***

Patronim (grč. patḗr 'otac' i ónoma - 'ime') je antroponim motiviran osobnim imenom, nadimkom ili prezimenom otca, ponekad i starijega pretka. Svi se patronimi mogu razdijeliti u dvije skupine: u jednoj su oni koji imaju službenu formu (osobno ime pretka nadjenuto potomku i patronimsko prezime), a u drugoj oni patronimi koji nemaju službenu formu. Sa stajališta suvremene tvorbe riječi ova prva skupina patronima nije tvorbeno zanimljiva jer prezime otca postaje prezime potomka. U patrijarhalnim obiteljima i danas potomci često dobivaju osobno ime nekoga svojega pretka, ali ipak znatno rjeđe nego u prošlim stoljećima. Patronimska prezimena su tvorena sufiksima -ić, -ović, -ević, -ac i -ovac. Danas pak takvo prezime dijete nasljeđuje rođenjem. Prezime otca postaje prezime sina ili kćeri bez ikakve tvorbene preinake.

Patronimi koji nemaju službenu formu mogu se razdijeliti u dvije skupine: u jednoj su oni kojima se identificiraju izravni potomci, a u drugoj pak oni kojima se identificiraju samo udate žene. Za tvorbu prvih služe sufiksi -ić, -ović, -ević, -ac i -ovac, a za tvorbu drugih samo sufiks -uša.

Izravne potomke je moguće identificirati na dva načina: sintagmatskim izrazom i patronimom tvorenim sufiksacijom. Identifikacija izravnoga potomka uglavnom se vrši dvočlanom sintagmom, ponekad i tročlanom. Dvočlana sintagma se sastoji od osobnoga imena ili nadimka potomka (sina ili kćeri) i posvojnoga pridjeva izvedenoga sufiksom -ōv, -ēv ili -īn od osobnoga imena ili nadimka otca (npr. Ìvan Šȉmunōv, Màrija Màrtinova…). Tročlana sintagma osim osobnoga imena ili nadimka potomka sadrži otčevo osobno ime ili nadimak u genitivu jednine i posvojni pridjev djedova osobnoga imena ili nadimka (npr. Ìvan Ántē Júrina, Màrija Lûke Mârkova…). Ponekad je moguće identificirati potomka i takvom sintagmom koja se sastoji od osobnoga imena ili nadimka potomka i posvojnoga pridjeva izvedena od prezimena, ali samo onoga koje je nastalo konverzijom osobnoga imena ili nadimka rodočelnika (npr. Ìvan Mijòčēv, Màrija Mijòčeva…). Kad se identificira prisutna osoba ili ona koja je svima poznata, onda se osobno ime ili nadimak može i izostaviti i postati zalihosno (npr. Ìvan Blâžēv → Blâžēv, Ìvan Lûkē Mârkova → Lûkē Mârkova…).

Muške potomke je moguće identificirati i patronimima koji se tvore sufiksacijom otčeva osobnoga imena ili nadimka. Motivirajuća riječ je uglavnom izvedenica osobnoga imena (npr. od Jȕraj → Jȕka, Júko, Jȕkul, Jȕrica…, od Jòsip → Jòskan, Jòzina, Jôzul…, od Màtej → Máte, Mȁtko, Matùšina; od Pȅtar → Péro, Pȅrica, Péšo, Pȅtko…), od Šȉmun → Šíce, Šíto, Šìtilo…) ili pak nadimka (npr. Čáče, Gále, Gáro, Kóvo, Pínje, Šépo…). Na osnove takvim patronima dodaju se tvorbeni sufiksi: -ić, -ović, -ević, -ac i -ovac (npr. Jȕkić, Júkić, Kóvić, Pínjić, Marijánović, Stȉpānović; Gálac, Gárac, Čáčinovac, Ìćilovac, Jôzulovac, Matùšinovac, Pȅtkovac, Šìtilovac…). Ovako tvorenim patronimima mogu se identificirati i unuci i praunuci. Sudbina ovakvih patronima je dvojaka: oni nestaju nastankom novoga patronima prema nekomu članu sljedeće generacije ili pak nestaju nakon nekoliko generacija kad izblijedi motivacija. Da ne postoje danas prezimena, neki bi od ovakvih patronima to svakako postali jer su u prošlosti tako i nastajala prezimena. Ovakvi patronimi danas supostoje s prezimenima. I jednima i drugima može se identificirati muška osoba. Npr. moj djed je imao ime Júre, sumještani su ga zvali Jȕka, a njegove potomke (sinove i unuke) identificiraju i danas patronimom Jȕkić.

Suvremena tvorba patronima može poslužiti dobromu razumijevanju davno završene tvorbe prezimena. Kad su sumještani patronimom počeli identificirati ne samo izravne potomke rodočelnika nego i ostale članove zadruge, bili su sazreli uvjeti za nastanak prezimena. Dovoljno je bilo da takav patronim postane stalan, nepromjenjiv, nasljedan i da dobije službenu formu.

U ove skupine antroponima izvedenica zadržava naglasak motivirajuće riječi (npr. Jȕka → Jȕkić, Júko → Júkić, Kóvo → Kóvić, Pínje → Pínjić, Matùšina - Matùšinovac, Pȅtko → Pȅtkovac, Šìtilo → Šìtilovac…) osim onih koji imaju kratkouzlazni naglasak sa zanaglasnom dužinom (npr. Marìjān - Marijánović….).

Udatu ženu u patrijarhalnoj sredini identificiraju neki članovi obitelji i sumještani patronimom tvorenim dodavanjem sufiksa -uša na obličnu osnovu njenoga djevojačkoga prezimena. Takvim patronimom se želi sačuvati veza udate žene s njenim rodom koji mužu i ukućanima postaje svojta, a njegovoj djeci rod. Stoga sufiks -uša znači 'potjecanje iz roda'.

Sufiks -uša je moguće dodati na pokraćenu i nepokraćenu osnovu prezimena (npr. Bót-o → Bòt-uša, Dvízac → Dvìšč-uša, Làvrīć → Lavrìć-uša, Májić → Màj-uša, Nòvāk → Novàk-uša, Prìmorac → Primòrk-uša, Šárac → Šàrk-uša, Šimòv-ić → Šimòv-uša, Šùmelj → Šumèlj-uša, Tôlj → Tòlj-uša, Tȍmić → Tomìć-uša…). Sufiks -uša se dodaje na neizmijenjenu osnovu neizvedenoga prezimena (npr. Bȍjk-a → Bòjk-uša, Gùdelj → Gudèlj-uša, Lék-o → Lèk-uša, Tól-e → Tòl-uša, Zádr-o → Zàdr-uša…). Ako je motivirajuća riječ tvorena sufiksom -ica, onda se patronim tvori dodavanjem sufiksa -uša na palataliziranu osnovu (npr. Jȕrica → Jurìč-uša, Pȕtica → Putìč-uša, Rȕšica → Rašìč-uša…). Ako motivirajuća riječ, tvorena sufiksom -ić, ima kratkosilazni naglasak, onda se na neizmijenjenu obličnu osnovu dodaje nastavak -uša (npr. Bȁbić → Babìć-uša, Mȁndić → Mandìć-uša, Tȍmić → Tomìć-uša…). Sufiks -ić ne odbacuje se ni u motivirajućih riječi koje imaju kratkouzlazni naglasak i zanaglasnu dužinu, nastalu sažimanjem dvaju kratkih vokala (npr. Làvrīć → Lavrìć-uša, Màrkīć → Markìć-uša, Sìvrīć → Sivrìć-uša, Tàdīć → Tadìć-uša…). U ostalih motivirajućih riječi, tvorenih sufiksom -ić, taj se nastavak odbacuje i na pokraćenu osnovu dodaje sufiks -uša (npr. Ćúž-ić → Ćùž-uša, Glíb-ić → Glìb-uša, Tól-ić → Tòl-uša….). Isti se patronimi dobiju i od dvosložnih neizvedenih prezimena (npr. Ćúž-e → Ćùž-uša, Glíb-o → Glìb-uša, Tól-e → Tòl-uša….). I u motivirajućih riječi tvorenih sufiksima -ević i -ović ti se nastavci odbacuju pa se onda na pokraćenu osnovu dodaje nastavak -uša (npr. Júrk-ović → Jùrk-uša, Pâvl-ović → Pàvl-uša….) osim onih koje imaju paroksitoni kratkouzlazni naglasak (npr. Banòv-ić → Banòv-uša, Knezòv-ić → Knezòv-uša, Šimòv-ić → Šimòv-uša….). Od motivirajućih riječi koje u N jd. imaju tzv. nepostojani /a/ uzima se oblična osnova iz G jd. i na nju dodaje sufiks -uša (npr. Čúljak → Čùljk-uša, Práljak → Pràljk-uša, Zóvak → Zòvk-uša….).

Ako motivirajuća riječ završava fonemskom sekvencm /ac/, onda se fonem /c/ supstituira fonemom /č/ ili /k/ (npr. Dvízac → Dvìšč-uša, Prȕsac → Prùšč-uša, Sùšac → Sùšč-uša, Zúbac → Zùpč-uša, Drìnovac → Drinòvk-uša, Prìmorac → Primòrk-uša, Šárac → Šàrk-uša…). Ako pokraćena osnova završava suglasničkom skupinom u kojoj je prvi segment bilo koji sonant, a drugi konsonant /c/, onda se ovaj posljednji supstituira obvezno fonemom /k/ (npr. Prìmorac → Primòrk-uša…), a ako pak osnova završava konsonantskom skupinom, onda se /c/ zamjenjuje fonemom /č/ (npr. Dvízac → Dvìšč-uša…). Ispred fonema /č/ supstituira se zvučni suglasnik bezvučnim (npr. Zúbac → Zùpč-uša…) ili se prvi prilagođuje drugomu glede asimilacije po mjestu tvorbe (npr. Prȕsac → Prùšč-uša…). Supstitucija fonema /c/ fonemom /č/ postoji i u onih patronima koji su motivirani prezimenima na -ica (npr. Pȕtic-a → Putìč-uša…). Neki patronim svojom tvorbom upućuju na oblik prezimena koji je postojao u prošlosti (npr. Planìnić: Planìnk-uša ← Planínac, Sòlīn: Solìnk-uša ← Solínac…). Bez obzira na naglasak motivirajuće riječi patronim udate žene uvijek ima antepenultimni (proparoksitoni) kratkouzlazni naglasak (npr. Bȁbić → Babìć-uša, Bȍjka → Bòjk-uša, Làvrīć → Lavrìć-uša, Ráše → Ràš-uša, Šimòvić → Šimòv-uša, Tôlj → Tòlj-uša, Vȕjica → Vujìč-uša, Vȕkoja → Vukòj-uša…).

***

U patrijarhalnim sredinama potomci se rijetko identificiraju metronimom. Razlog tomu je u činjenici što je muž glava obitelji, dakle branič i hranič (branitelj i zaštitnik) žene i djece. Mađutim, kad bi se dogodilo da žena zbog smrti muža rano obudovi, ne bi se preudala nego bi kao udovica nastojala podići svoju djecu. Djecu takvih majki sumještani su uglavnom identificirali metronimom. Metronim (grč. mḗtēr 'majka' i ónoma - 'ime') je antroponim motiviran osobnim imenom, patronimom ili nadimkom majke. Metronimi mogu imati neslužbenu formu (dvočlana sintagma i metronim tvoren sufiksom -ić) i službenu formu (metronimsko prezime).

Izravni potomci se mogu identificirati dvočlanom sintagmom u kojoj je prvi član osobno ime ili nadimak osobe, a drugi posvojni pridjev izveden od osobnoga imena ili nadimka majke (npr. Ìvan Márīn, Káta Márina, Ìvan Tomìćušīn, Káta Tomìćušina….). Moguće je u određenoj situaciji i ispustiti osobno ime ili nadimak osobe (npr. Ìvan Logàrušīn → Logarušin…) kad je osoba dobro poznata govorniku i sugovorniku.

Izravnoga potomka je moguće identificirati i metronimom koji se tvori dodavanjem sufiksa -ić na osnovu majčina patronima (npr. Landèkuš-a → Landèkuš-ić, Lèkuš-a → Lèkušić, Skòkuš-a → Skòkuš-ić…). Iz ovih primjera se vidi da motivirajući patronim i metronimsko prezime imaju isti kratkouzlazni naglasak u trećem slogu od kraja riječi. Od ovako tvorenih metronima u prošlim stoljećima nastala su metronimska prezimena (npr. Bànušić, Cvitànušić, Glìbušić, Pìnjušić, Vidàkušić…). U ovu skupinu ulazi i prezime Kolàkušić.

Sva prezimena koja su motivirana metronimom tvorenim nastavkom -uša imaju kratkouzlazni naglasak u trećem slogu od kraja, dakle antepenultimni (proparoksitoni) naglasak (npr. Kolàkušić). Izgovor toga prezimena s naglaskom ispred ili iza naglašenoga sloga (npr. Kòlakušić i Kolakùšić) nije u duhu jezičnih zakonitosti standardnoga hrvatskoga jezika. Takav izgovor je rezultat podlijeganju prozodijskomu sustavu zagrebačke urbane kajkavštine. To je naročito izraženo u zagrebačkih novinara, pogotovu u Mislava Bage, koji još nisu ovladali zakonitostima hrvatskoga jezika. Problem je puno dublji jer je standardni jezik izrastao na štokavštini, a hrvatsko administrativno središte nalazi se na području kajkavskoga narječja. Većina europskih jezika nastala je tako da je jezik (zapravo dijalekt) glavnoga nacionalnoga središta i njegove okoline dignut na razinu standardnoga jezika. Zaključno, svaka osoba ima pravo da mu svi s kojima dolazi u kakav kontakt izgovaraju ime i prezime onako kako ih ta osoba izgovara. To podjednako vrijedi za sva strana i sva hrvatska imena i prezimena.

***

I još ukratko o osobnom imenu predsjedničkoga kandidata Mislava Kolakušića.

Ime Mìslav je u hrvatskom antroponimnom sustavu jedno od rijetkih imena. Ima karakter narodoljubnoga imena jer ga muškoj djeci nadijevaju roditelji u čast hrvatskoga kneza Mislava. To je ime ušlo u hrvatski antroponimikon u drugoj polovici 19. st. i danas je u uporabi, istina donekle u izmijenjenu obliku u odnosu na ime hrvatskoga kneza. Prvotno je to bila složeno ime Myslislavъ, strukturirano kao složeno-sufiksalna tvorenica (mysl-i-slav-ъ) u kojoj su složenički dijelovi mysl- i -slav povezani spojnikom -i-. Na kraju je kao sufiks dodan ultrakratki vokal -ъ koji na morfološkoj razini znači muški rod, jedninu i nominativ, a na tvorbenoj razini znači mušku osobu. Prvi dio složenoga imena potječe od starohrvatske riječi myslь (danas misao) ili od glagola mysliti (danas misliti) i pokrate pridjeva slavьnъ (danas slavan). Zamjena stražnjojezičnoga vokala y vokalom i izvršena je još u ranom srednjem vijeku. Starohrvatsko ime Myslislȁvъ kraćeno je u oblik Myslȁvъ jer su iz prvoga dijela ispali glasovi -sl- zato što nakon njih slijedi isti takav suglasnički sklop pa je od prvoga složeničkoga dijela ostalo samo my-. Dakle, razvoj imena je sljedeći: Myslislȁvъ → Myslȁvъ → Mislȁv → Mìslav. Iz ovoga proizlazi da se ime Mìslav normativno izgovara s inicijalnim naglaskom: kratkouzlaznim, ne kratkosilaznim (Mìslav, ne Mȉslav). Imajući u vidu sve ovdje rečeno prvotno značenje imena Mislav je da je to onaj koji je slavan po misli (mišljenju, pameti, umu), dakle mudar (pametan, uman) čovjek. Takav bi trebao biti predsjednik Republike Hrvatske.

prof. dr. sc. Milan Nosić

 

Ned, 22-09-2019, 15:07:14

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.