Podsjetnik na h r v a t s t v o Splita između dva svjetska rata (21)

O programiranoj i nasilnoj srbizaciji hrvatskog Jadrana tridesetih godina prošloga stoljeća zorno svjedoči i skandalozni slučaj izgradnje "velebnoga hrama sv. Save" usred jezgre staroga Splita. Tutorstvo Srpske pravoslavne crkve, poticano i podržavano beogradskim Dvorom i Vladom, dočepalo se – rekao bih tipično mafijaški – cjelokupnog kompleksa drevnog starohrvatskog samostana benediktinki Sv. Marije de Taurello koji se nalazi nedaleko Pjace između Domaldove ulice i Obrova. Ideja je zaista bila monstruozna. Naime, predviđalo se rušenje ne samo postojećih ostataka samostana i crkvice, već i okolnih zgrada, čak i prizemnog objekta između Obrova i Marmontove ulice. Na tako dobivenom prostranom trgu (većem od Pjace!) trebao se uzdizati velebni neobizantinski hram sv. Save po prvonagrađenom projektu beogradskog arhitekta Aleksandra Deroka (1894.-1988.) Ipak, zbog sveopćeg zgražanja građana te kulturne i znanstvene javnosti, Tutorstvo odustaje od Derokova projekta, te prihvaća nešto "skromniju" varijantu t.j. drugonagrađeni rad splitskih arhitekata H. Baldasara (1894.-1970.) i E. Ciciljanija (1907.-1944.) Nažalost, i taj "skromniji" projekt predviđao je izgradnju hrama koji bi visinom svoje kupole (28m!) "konkurirao" Katedrali sv. Duje tj. Dioklecijanovom mauzoleju!

Nakon što je Tutorstvo SPC tako mafijaški drsko izigralo Splitsku Biskupiju i Općinu (podržavano i od domaćih orjunaša!) kamen temeljac budućeg hrama sv. Save bio je postavljen prije 80 godina (10. svibnja 1939.) Tom je prigodom prota Sergije Urukalo, pročitao tekst povelje (ne znam je li bila napisana latiničnim ili ćirilićnim slovima!?) koju su zatim "uzidali u jedan kamen na sjeveroistočnom dijelu zgrade". Povelja je glasila:

»ZA VLADANJA NJEGOVA VELIČANSTVA PETRA II KARAĐORDEVIĆA, KRALJA JUGOSLAVIJE, I ZA PATRIJARHA SRPSKOG GAVRILA, TEMELJNI KAMEN OVOGA HRAMA, U SLAVU BOGA, U ČAST SV SAVE, PRVOGA ARHIEPISKOPA I PROSVETITELJA SRPSKOG, A NA USPOMENU KRALJA ALEKSANDRA I, OSVEŠTA EPISKOP DALMATINSKI DR. IRENEJ ĐORĐEVIĆ NA DAN SPALJENJA MOŠTIJU SV. SAVE 10. MAJA 1939 GODINE — SPLIT«.

Sava split

Da bih današnjoj javnosti pojasnio taj podmukli i svetogrdni nasrtaj na staru gradsku jezgru i devastaciju starohrvatskog samostana, prenosim dva novinska članka koji ilustriraju što je prethodilo tom svečanom posvećenju svetosavskog hrama:

Jadranski dnevnik, 3. studenoga 1936:

SPORAZUM U PITANJU GRADNJE PRAVOSLAVNE CRKVE U SPLITU Kako je poznato Srpsko-pravoslavna crkvena općina u Splitu odlučila je graditi pravoslavnu crkvu u Domaldovoj ulici, na mjestu gdje se sada nalaze zgrade bivšeg starohrvatskog samostana Sv. Marije. Zgrade ovog samostana, kao vlasništvo Katoličke vjerozakonske zajednice, bile su iznajmljene državi, (još Austriji), i država joj je zato plaćala najam, koji nije bio velik, ali je simbolizirao vlasništvo zaklade nad zgradama bivšeg samostana. Godine 1918 preuzela je naša država zgrade bivšeg samostana, ali je pri tome, očito zabunom, shvaćeno, da su te zgrade vlasništvo države, (a ne da ona ima samo pravo uživanja istih, uz otštetu), pa ih je ona, uz malu otštetu, poklonila srpsko-pravoslavnoj općini u Splitu.

Ta je općina pred malo dana počela rušiti zgrade bivšeg samostana Sv. Marije u cilju da na tom mjestu sagradi veliku pravoslavnu crkvu za svoje vjernike u Splitu. Katolička vjerozakonska zaklada u Splitu, smatrajući se jedinim vlasnikom zgrada bivšeg samostana Sv. Marije, intervenirala je na nadležnom mjestu, pa izgleda da će doskora doći do sporazuma, u pitanju gradnje pravoslavne crkve u Splitu. O tom sporazumu nije do sada ništa potanje poznato, ali izgleda, da bi se obe strane načelno složile u tome, da se katoličkoj crkvi prizna vlasništvo zgrada bivšeg katoličkog samostana Sv. Marije u Domaldovoj ulici, a zgrada pravoslavne crkve da se sagradi ispod »Gripa«, na terenu koji bi splitska gradska općina poklonila srpsko-pravoslavnoj crkvenoj općini. Zgrade bivšeg samostana Sv. Marije katolička crkva bi upotrebila u socijalne svrhe."

Nakon tog članka, drugi splitski dnevnik Novo doba, objavio je 10. prosinca 1936. slijedeći opširan prilog:

KAKO JE USTUPLJEN BIVŠI SAMOSTAN SV. MARIJE SRPSKO-PRAVOSL. CRKVENOJ OPĆINI / OKRUŽNICA SA OBJAŠNJENJIMA BISKUPSKOG ORDINARIJATA U SPLITU

Napomena uredništva:

"Više smo puta pisali o pitanju ustupa bivšeg samostana sv, Marije de Taurello u Domaldovoj ulici Srpsko pravoslavnoj crkvenoj općini u Splitu. To smo pitanje naročito tačno objasnili u broju »Novog Doba od 18, VI. 1935. Međutim buduć se to pitanje još uvijek pretresa u javnosti, Biskupski Ordinarijat u Splitu izdao je ovu

OKRUŽNICU:

"Buduć u Splitu i po dijecezi kruže različite glasine i kojekako se komentira ustup državne vlasti zgrada bivšeg samostana S. Marije de Taurello Tutorstvu Srpsko-pravoslavne crkvene općine u Splitu za gradnju nove crkve za tačno obavještenje svećenstva i sve javnosti koja se zanima za stvar saopćuje se sljedeći prikaz pitanja i razjašnjenje.
Društvo za gradnju nove stolne crkve, u Splitu bilo se je obratilo god, 1922 na Biskupski Ordinarijat zamolbom, da bi pozvao sva ovdješnja katolička moralna bića i ustanove da bi isto Društvo po moglo tim, te bi se našlo zgodno zemljište za gradnju nove stolne crkve. Pojedina su bića imala dati na raspolaganje bilo kakvo građevno ili drugo zemljište koje bi, se prodalo ili dalo u zamjenu za koje drugo prikladnije te bi se tim izmjenjivanjem dobio prostor, koji bi odgovarao svrsi, za gradnju nove veće stolne crkve.

Na poziv Ordinarijata od 30. X. 1932 Br. 2712122 među ostalim ustanovama odazvalo se je odmah Biskupsko sjemenište te je stavilo neka zemljišta na raspolaganje spomenutom Društvu što je Ordinarijat i odobrio. A kada je isto Društvo u dogovoru sa Općinskim Upraviteljstvom u Splitu došlo do zaključka da se od Direkcije .Državnih Dobara traži zemljište koje se nalazi na "Kraljevoj njivi" ispod zida sjemenišnog vrta do novoga puta »Kraljice Marije (z, č, 72•.1/; 7>32/3, 7283/1), što je svojina Državnog Erara, uprava sjemeništa je još više nastojala da se dođe Društvu u susret. To je razumljivo, jer bi se tim sticajem zemljište pripojilo zemljištu Sjemeništa služilo bi crkvenirn svrhama, došlo bi dobro i sa uzgojne i sa higijenske strane zavodu.

Kada se uprava spomenutog Društva 1924 obratila na Direkciju Državnih Dobara da bi mu se ustupilo gore spomenuto zemljište Direkcija je svojim aktom od 19. VII. 1924, 11r. 2616 upravljenom ovdašnoj Delegaciji Ministarstva Finanasija odgovorila, da »uvažuje i cijeni svrhu, kojoj teži to Društvo i da se je trudila da nađe osnovu, po kojoj bi im se moglo doći u susret, ali da nije u stanju da pokloni to zemljište, jer to prijeći zakon.« Po naputku, što ga je tada kod Ministarstva Financija u Beogradu usmeno bio primio preč. rektor Bgoslovlja Dr Kasandrić, kad se je za stvar interesirao u mjesecu martu iste godine, Društvo svojim podneskom od 28. X. tg. br. 9 ponudilo bilo za otkup spomenutih površina cijenu od 1-2 dinara po m. č.

Split sava2

Kako se je znalo, a i iz spisa je proizlazilo, da zemljište služi vojništvu za vježbalište, vojna se vlast, zamoljena da odatle odstupi pokazala spravnom, da to učini, samo da joj se nađe jedno drugo zemljište koje bi tome odgovaralo za vježbalište. I ako upitno zemljište nije vojnog erara, već kao opće državno dobro, ipak je blskup. Sjemenište, da se stvar što prije dokonča, uz vellke žrtve i iza dugih pregovaranja, otkupilo od težaka Zelića, jedno zemljište na »Gripama« (z.č. 1044 P. 0. Split, površine 6956 m.č.) nedaleko od vojne kasarne. Tim zemljištem tadašnji komandant mjesta g. pukovnik Knežević, bio potpuno zadovoljan pa je Sjemenište bilo spravno da ga ustupi u zamjenu za ono na »Kraljevoj njivi«, osim toga Sjemenište je za Jednu malu česticu — zi, 7283 površine 594 m. č. jednog privatnika na »Kraljevoj Njivi« koja se uvukla u traženo zemljište, u svrhu komasacije dalo u zamjenu u »Mejama«, na jednom od najljepših položaja za gradnju vila, na putu »Milorada Draškovića«, ništa manje nego 7000 m.č. Međutim dok se je sve ovo obavljalo, Tutorstvo Srpsko-pravoslavne Crkve u Splitu isposlovalo je od Direkcije Državnih Dobara, da se je njemu ustupilo to cjelokupno zemljište u površini od 513 m, č. za gradnju srpsko-pravoslavne crkve uz cijenu od 4000 dinara (akt Minis. Finan, Drž. Dobara. 3. VII. 1926, br, 2197). Ovdje treba spomenuti, da se je odmah iza sloma čulo da će pravoslavni u Splitu graditi svoju crkvu na »Kraljevoj Njivi«, i to baš s jugozapada s gornje i donje strane današnjeg puta »Kraljice Marije«. Nego doznalo se je kasnije, kad se spomenuti put probio, i to zemljište razdijelilo da su tu osnovu ostavili. Ipak, da ne bi bilo zamjerke, blagopok. Don Frane Bulić i ravnatelj Sjemeništa Fulgosi upitali su najprije po jednom prijatelju, a onda jednog dana osobno obojica (u siječnju 1923.) blagoponkojna g. Marića, tadašnjeg tutora Srpsko-pravoslavne crkve, da li reflektira Tutorstvo i dalje na isto zemljište, on je odgovorio da je put »Kraljice Marije« pokvario zamišljenu osnovu izgradnje njihove crkve, na onom položaju, pa da se oni za isti više ne interesiraju, te da mi možemo slobodno pitati da nam se ustupi, i kada dođe do mugućnosti gradnje njihove crkve da im prema mogućnostima dođemo ususret kojim prikladnim zemljištem, naravno uz odštetu.

Tek kad se je čulo ovaj odgovor učinilo se korake za ustup kod Ministarstva Financija. Nego kako smo gore naveli, dok je još molba »Društva za izgradnju nove stoIne crkve« bila na Ministarstvu, bez ikakova odgovora, bez ikakove obznane: bez uobičajene dražbe po državnim propisima, kada je više interesenata, koji reflektiraju na koje državno dobro, Tutorstvo srpsko-pravoslavne crkve dobilo je ono zemljište. To se je doznalo tek slučajno jednom prigodom kada je blagopokojni, Don Frane Bulić kao tajnik Društva za novu stolnu crkvu sa ravnateljem Fulgosijem išao jednog dana 1926. k gosp. generalu Daskaloviću da ga obavijesti kako je Sjemenište ono zemljište u blizini kasarne na »Gripama«, otkupilo od težaka te ga stavlja vojsci na raspoIaganJe za vježbalište. Kako su se obojica u čudu našla, kada im je gospodin general kazao da to nije više aktualno, jer je zemljište koje se je pitalo na »Kraljevoj Njivi«, po naredbi više vlasti već predano Tutorstvu srpsko-pravoslavne crkve! Ali Općinsko Upraviteljstvo nije moglo izdati dozvolu, da se na tom mjestu gradi pravoslavna crkva, kao ni bilo kakva zgrada, kad po novom gradskom planu tu ne smije da bude gradilište već mjesto za park. Naravno da se je i uprava Sjemeništa usprotivila takovoj gradnji kada je 9, V. 1931. bila Izašla općinska komisija na Iice mjesta u tu svrhu.

Sjemenište nije moglo da pristane da se tu dozvoli građa srpsko-pravoslavne crkve protiv uzakonjenom gradskom planu, radi kojeg je Sjemenište kod regulacije grada i provođenja novih ulica i puteva dalo na tisuće četvornih metara svog zemljišta uvijek besplatno dok bi se sada ovdje htjelo da krši taj plan i eventualno dopusti uraditi na mjestu koje je Sjemenište prije za svoje potrebe pitalo i toliko žrtava za to doprinjelo. Osim toga valja naglasiti da je Tutorstvu srpsko-pravoslavne crkve Općina davala drugih zgodnih mjesta za gradnju crkve, ali nije bilo zadovoljno, jer je postojala po svoj prilici želja, kako bi se stečeno zemljište što bolje iskoristilo. To može da se zaključi iz toga što je isto Tutorstvo u zamjenu tražilo zemljišta na takovim položajima u gradu, gdje niti je mogla Općina pristati obzirom na potrebe grada i na regulacijoni plan, niti je Drštvo za gradnju nove stolne crkve, odnosno Sjemenište, moglo da namakne srestava, koja bi dostajala za kupnju tih zemljišta. Kad Je Općinsko Upraviteljstvo ustrajalo na svojem stanovištu, da se na zemljištu u pitanju na »Kraljevoj Njivi«, ne može da gradi srpsko-pravoslavna crkva radi spomenutih gore razloga, pronio se glas, da će se graditi na mjestu, gdje je bivši samostan Benediktinki Sv. Marije de Taurello (tada žandarm. Kasarna i srpsko pravoslavna kapela), što je vlasnost katoličke »Vjerozakonske zaklade«, kojom upravlja Uprava demanijalnih dobara. To se je zaista i dogodilo na začuđenje mnogih, koji si ne mogu predstaviti kako bi se to moglo izvršiti bez sporazuma ili barem obavještenja katoličke crkve predpostavljene vlasti, pa se počelo i krivo zaključivati kako se je zadnjih dana čitalo i u mjesnim novinama da je nastao nekakav sporazum između Katoličke vjerozakonske zaklade i Tutorstva srpsko-pravoslavne crkve (Jadr. Dnevnik od 3. XI. ove g.)

pusgt

Kod ovoga se mora izričito izjaviti da u pitanju ustupa starog samostana sv. Marije Tutorstvu srpsko-pravoslavne crkve Katolička crkvena uprava nikada u ničemu nije bila upitana. Što bi se iz same lojalnosti i vjerske tolerancije moglo i moralo očekivati i učiniti, tim više, što se je i »Društvo za gradnju nove stolne crkve« jednom bilo obratilo, da mu se ustupi, ali se dobilo odgovor, da nema zato oslona u zakonu. Moralo se barem to imati pred očima, ako se je već mimoišlo stare propise i praksu pri transakcijama dobara »Vjerozakonske zaklade«, koji izviru iz čl. 21. Austr. konkordata glede uprave iste u bivšoj pokrajini Dalmaciji. Vjerozakonska zaklada naime nije objekt već subjekt, država je samo upraviteljica njezina, nipošto vlasnica njezine imovine, pa nikakove transakcije ne smiju da se čine a da se ne sasluša mišljenje onih krugova, kojih se tiče i koji imaju prava nadziranja — kako je po spomenutom — i za čije je interese i ustanovljena ista zaklada, a to je Katolička Crkva. (V, Aichner »Comp. Jur. Eccl,« § 229).

Ovako razlaže u pitanju vlasnosti imovlne Vjerozakonske zaklade i bivši načelnik katoličkog odjeljenja u Ministarstvu vjera, profesor sveučilišta u Zagrebu, uvaženi pravnik Dr, Mih. Lanović u svojoj brošuri »Vjerozakonske zaklade« (Zagreb 1927, str, 25), onda ide dalje, pa govoreći o Vidovdanskom Ustavu, koji ujemčava svima usvojenim konfesijama i međusobnu potpunu ravnopravnost spram države Imovinsku neodvisnost, veli na str, 53: »Pa, kad sve ostale usvojene vjeroispovijesti same rukuju svojom imovinom bio bi već prvotni zahtjev pravilno shvaćene konfesijske ravnopravnosti, da se i katoličkoj crkvi predaju ove njezine zadužbine, sve kad imovinska autonomija vjerskih organizacija i ne bi bila onako izrijekom u državnom Ustavu naglašena itd. A u našem slučaju ne samo da se našu crkvenu upravu ne smatra kompetentnom u ovom smislu, nego Je se uopće nije pitalo ni za mišljenje. Ovim ustupom bivšeg samostana sv. Marije naša »Vjerozak. zaklada je i kruto oštećena, jer se za nj dalo ono zemljište na »Kraljevoj Njivi o kojem smo gore govorili, koje je Tutorstvo srp. pravosl. crkve dobilo za 4000 din., a po gradskom planu Je postalo negrađevno. Ali sasvim tim to zemljište sada je navodno procijenjeno i povišena mu vrijednost na čitavih 2,309,400 dinara, baš toliko, koliko u srcu grada vrijedi kompleks zgrada i tlo bivšeg spomenutog samostana sv, Marije, pa se je mogla zakonito provesti pravedna zamjena. U travnju 1934. pokušalo je Sjemenište opet da moli Ministarstvo Financija, da bi mu se sada ustupilo ono zemljište, kada se je povratilo u državne ruke, i naravno uz cijenu, za koju je prije bilo dano

Tutorstvu srp. pravosl. crkve, naime za 4000 din. Direkcija Financija ovdje (odsjek katastra) boJeći se da se molbom neće kod ministarstva prodrijeti, kako se želi, pozvala je Sjemenišnu upravu bili u zamjenu za to zemljište dalo barem onu zemlju na »Gripama«, koju je svojedobno bilo spravno Sjemenište dati za vojno vježbalište, a koje je ista Direkcija procijenila na dinara 417.000, Uprava je Sjemeništa izjavila, da ne može upotpuniti svoju molbu u traženom smislu nego da ostaje pri tome, da mu se ustupi zemljište kako Je gore rečeno. Molba je otposlana sasvim tim u Beograd, uz popratnicu da bi se dala naknada u zemljištu na »Gripama«. Napokon je ovamošnja Direkcija Financija (Odsj. Katastra) 11. VII, 1934. br, 2763/VI odgovorila Ravnateljstvu sjemeništa da je uslijedilo riješenje Ministarstva Financija Odjeljenje Katastra i Državnih Dobara u Beogradu br. 24859 od 6. jula 1934 god, prema kojem Ministarstvo ne može usvojiti predlog Direkcije Financije Katastra i odobriti predloženu razmjenu zemljišta između Države i Ravnateljstva biskupskog sjemeništa i to s razloga, što je upitno zemljište na Kraljevoj Njivi u svoje vrijeme prigodom razmjene zemljišta između Države I Srpsko-pravoslavne crkvene općine u Splitu, procijenjeno sa din. 2,309,400, dok zemljište (Ravnateljstva) Biskupskog sjemeništa koje Direkcija Fin. predlaže za naknadu, vrijedi svega din. 417.000.

Dakle ne samo da se nikako ne daje za cijenu od dinara 4000, nego ni za 4l7.000 jer sada negrađevno procijenjeno
vrijedi dinara 2.309,400! Dalje Ministarstvo odgovara ako se hoće upitno zemljište upotrijebi po novom regulacionom planu, da ga onda u tu svrhu treba i ekspropisati, a pri sprovodenju ovoga plana u djelo, da se mora imati u vidu već utvrđena vrijednost tog državnog zemljišta koje se mora otkupiti i Državi platiti po postojećim zakonskim propisima. Pri ovome da se mora voditi računa o tome, da je ovo drž. zemljište svoju prometnu vrijednost Izgubilo samo uslijed regulacijonog plana, ali da se ta prometna vrijednost mora primjerno nadoknaditi Državi, naime u vrijednosti od dinara 2,309,400.

Sava4

Kada se Je pred malo mjeseca u gradu pročulo, da je samostan sv. MariJe, taj hlstorijski I kulturni hrvatski spomenik ipak promijenio vlasnika, nastalo je začuđenje i negodovanjene zato što je dospio u ruke Tutorstva srpsko-pravoslavne crkvene općine i što će se tu graditi pravoslavna crkva, nego i radi načina kako se je to Izvršilo, dok su isti samostan prije i opetovano tražili za svoje svrhe oni, kojima zapravo jedino i pripada, ali su bili odbijeni! Pitanje se sada radi toga raspravlja i u novlnama, a u građanstvu pobuđuje još veće negodovanje činjenica što se stara zgrada iskorišćuje namjesto gradnju crkve u spekulativne svrhe iznajmljivanjem prostorija za dućane i druge radnje.

Evo ovako stoji pitanje "sporazumnog" ustupa bivšeg samostana sv. Marije de Taurello Tutorstvu srpsko-pravoslavne crkvene općine u Splitu za gradnju nove episkopske crkve.

Split 15. studenoga 1936. BISKUPSKI ORDINARIJAT"

Dakle, već iz citiranih novinskih članaka možemo razabrati svu perfidiju srpskog pravoslavlja. Glavni im je cilj bio porušiti / ukloniti zidane tragove rimokatoličke baštine, a zatim u istom prostoru podignuti novi ""velebni hram sv. Save"". Na taj su način željeli "potvrditi" tobožnju sveprisutnost pravoslavlja u starodrevnim katoličkim gradovima hrvatskoga Jadrana...

NAPOMENA: Da bi se barem donekle sačuvala uspomena na uništeni starohrvatski samostan - prilikom preimenovanja splitskih ulica (1992.)- uličici što vodi od Narodnog trga do Ribarnice vraćen je stari naziv "Kraj sv. Marije". Također je na jugozapadnom vanjskom zidu nekadašnjeg samostana iduće godine postavljena i spomen ploča s natpisom:

UNUTAR OVIH ZIDINA UTEMELJEN JE / U 13. ST. ŽENSKI BENEDIKTINSKI SAMOSTAN / SV. MARIJE DE TAURELLO SA STAROHRVATSKOM / CRKVOM SVETE MARIJE IZ 11. STOLJEĆA. / DRUŠTVO PRIJATELJA KULTURNE BAŠTINE / 8. RUJNA 1993.

Frano Baras

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.