Komemoracija u povodu 76. godišnjice partizanskog napada na Jastrebarsko i Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarizama 20. stoljeća (7)

U Jastrebarskom je 25. kolovoza održana treća komemoracija za žrtve svih totalitarizama XX. stoljeća s naglaskom na stradanja djece u ratu. Tom prigodom održana je Tribina; donosimo izlaganje Ante Belje Otkud djeca s Kozare u Jastrebarskom 1942. koje je potrkijepio nizom svjedočanstava iz toga vremena te ulomcima iz knjiga koje obrađuju te događaje

16. Ofenziva na Kozari – 10. lipnja – 18. srpnja 1942. i „čišćenje terena“ do 30. srpnja

U svibnju 1942. i mnoga su druga mjesta u Bosanskoj Krajini i Podgrmeču pala u partizanske ruke, poslije čega je uslijedila velika njemačka ofenziva „Westbosnien“ sa zadaćom da te krajeve „očisti“ od partizana.

Poslije pada Prijedora u partizanske ruke u svibnju 1942., porušenih prometnica i važnih industrijskih kompleksa, uslijedila je velika ofenziva na Kozari od 10. lipnja do 18. srpnja 1942. U ofenzivi pod njemačkom komandom sudjelovale su talijanske, ustaške i domobranske snage te oko dvije tisuće četnika pod vodstvom Uroša Drenovića i Vukašina Marčetića, a u blokadi rijeke Save pripadnici madžarske riječne flote. Ukupan broj svih jedinica iznosio je oko 72.000 vojnika. U operaciji je sudjelovala i avijacija. S partizanske strane, prema njihovim podatcima, sudjelovalo je oko 2.800 – 3.000 boraca čiji su redovi bili popunjeni „omladincima s vojno-političkih kurseva“. Partizanske snage s narodom u zbjegovima prema unutrašnjosti planine bile su suočene sa svim vrstama nestašica i bez krova nad glavom. Većina sela koja su do tada bila kao logističke baze za partizane ili četnike bila je popaljena ili uništena, tako da je narod bio prisiljen napustiti planine i spustiti se do okolnih prometnica, a partizanske snage u više su navrata pokušavale proboje u kojim je, prema njihovim procjenama, stradalo više od polovice boraca.

Sama ofenziva počela je 10. lipnja i trajala do 18. srpnja, a iza ofenzive uslijedilo je „čišćenje terena“ do 30. srpnja.

Poslije operacije na Kozari Nijemci su odustali od operacije u Podgrmeču, računajući da je glavnina partizanskih snaga s tog područja uništena na Kozari.

Evo što je navedeno u knjižici Kozara. Povodom 20. godišnjice ustanka na str. 34.:

Iako ovaj plan nije bio u cijelosti ispunjen, narod se svojim vlastitim očima uvjerio u to da je vojska poduzela sve što je bilo u njenoj moći, a to je s moralno-političkog stanovišta bilo ravno uspjehu. Tu i leži objašnjenje činjenice da Kozara ni poslije strašne tragedije nije pokleknula.

Iz ovoga se zapravo vidi koliku je tragediju doživjelo civilno pučanstvo, posebice djeca, žene i starije osobe, kojih je bilo u zbjegovima, pod vedrim nebom, tijekom više mjeseci oko 80.000, od čega oko 15.000 – 20.000 djece. I, eto, to su bila ta kozaračka djeca koja su poslije završila po raznim logorima i prihvatilištima, među kojima je bio i Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, koji je napao IV. kordunaški partizanski bataljon 26. kolovoza 1942. Odveli su sa sobom stariju djecu, koju su smjestili u partizansko dječje prihvatilište Srpska Jesenica, mjesto na putu Krupa – Sanski most. Manju su djecu ostavili po šumama u okolici Jastrebarskog pa su ih seljaci iz okolnih mjesta skupljali i ponovno dovodili u dječje prihvatilište u Jastrebarskom. Poslije su mnoga bila udomljena u obiteljima diljem Hrvatske.

17. Dva suparnička jugoslavenska tabora u II. svjetskom ratu

Prethodno smo donijeli Instrukciju Draže Mihailovića od 20. prosinca 1941. i Titove Fočanske propise koji su određivali njihove planove i strategije za predstojeće borbe i previranja za prevlast tih dvaju jugoslavenskih pokreta i vojnih formacija, jednoga velikosrpskog monarhističkog i drugoga jugokomunističkog. Njihove međusobne borbe bile su veoma krvave i vodile su se pod motom „do istrage [istrjebljenja] naše ili vaše“, a događale su se koncem 1941., tijekom cijele 1942. pa sve do kapitulacije Italije 9. rujna 1943. i završetka 2. svjetskog rata.

Najdrastičniji primjer rata između četničko-monarhističkog i jugokomunističkog Titova pokreta došao je do izražaja u vrijeme bitaka i ofenziva na Kozari. Veliki razlozi za takve okrutnosti bili su u tome što su i jedne i druge formacije ratovale zajedno do konca 1941., dobro su se međusobno poznavale, njihovi zapovjednici bili su dobro poznati jedni drugima, kao i područja na kojim žive njihovi simpatizeri, koja su jedni i drugi u svojim međusobnim borbama nemilosrdno spaljivali i uništavali.

Zbog pobuna i rušenja prometnica u svojim prethodnim borbama, imali su protiv sebe hrvatske snage te njemačke i talijanske okupacijske snage. Najžešće borbe vodile su se u proljeće i ljeto 1942. godine, a lokalno pučanstvo bježalo je u više planinske dijelove („zbjegovi“), gdje su imali dovoljno uvjeta za preživljavanje.

Četničke su snage u vrijeme velike ofenzive na Kozaru (10. lipnja 1942. – 18. srpnja 1942.) bile u izravnom sastavu i pod zapovjedništvom tadašnjih njemačko-talijanskih i hrvatskih snaga. Zbog borbe između četnika i partizana, lokalno pučanstvo bilo je podvrgnuto nemilosrdnom teroru jednih ili drugih, a zbog nadolazeće zime, u nedostatku mjesta stanovanja i bilo kakvih životnih uvjeta, morali su napustiti svoja mjesta stanovanja i bježati prema podnožju planine.

18. Kozaračka djeca

Procjenjuje se da je u srpnju i kolovozu 1942. na području Kozare bilo oko 80.000 uglavnom izbjeglog civilnog pučanstva – žena, djece, staraca i nemoćnih – koje je onda bilo potrebno zbrinjavati na sve moguće načine. Pretpostavlja se da je među njima bilo oko 20.000 djece koja su bila iznemogla, gladna i bolovala su od mnogih zaraznih bolesti. To su zapravo bila ta kozaračka djeca koju su prihvaćali u Jasenovcu, Gradiški te poslije i u dječjim domovima za ratnu siročad u Zagrebu, Jastrebarskom i Sisku, a zatim i u mnogim obiteljima diljem Hrvatske.

Neviđene promidžbene manipulacije s jugoslavenske strane odnose se na zbrinutu kozaračku djecu, a idu toliko daleko da kažu kako su ta djeca bila ubijana. Posebice se u tom kontekstu spominju kozaračka djeca s područja Jastrebarskog, gdje su o njima brigu vodili slovenski svećenici te slovenske i hrvatske časne sestre, tadašnji Hrvatski Crveni križ, nadbiskup Alojzije Stepinac i razne dobrotvorne udruge. Posebno veliku zaslugu u zbrinjavanju i skrbi oko kozaračke djece ima Diana Budisavljević, Austrijanka koja je bila udana za liječnika Budisavljevića i koja se s cijelim timom liječnika i bolničkoga osoblja brinula za djecu.

Ta nesmiljena i lažna kampanja svoju je kulminaciju doživjela u vrijeme progona i suđenja nadbiskupu Stepincu 1946., a s njim i čitavoj Katoličkoj Crkvi na području bivše NDH. Nastavila se do današnjih dana od strane hrvatskih protivnika svih vrsta i boja, što je posebice vidljivo u protivljenju proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca.

Do sada su na tu temu u Hrvatskoj izdane mnoge knjige i održani simpoziji s vjerodostojnim svjedočenjima i istinitim opisima zbivanja iz toga vremena, no o tome nije moguće iznijeti pojedinosti u ovom kratkom prikazu.

19. Posljedice brutalnosti četničko-partizanskih obračuna - KOZARAČKA DJECA

Navest ćemo nekoliko karakterističnih primjera međusobnih obračuna:

1. Pokretač pobune na Kozari dr. Mladen Stojanović bio je ubijen u veljači 1942. u mjestu Lipovac koje se nalazi na polovici puta između Banje Luke i Kotor Varoša, kada je dobio zadaću od Tita da uništi četničke postrojbe kojima je na čelu bio zapovjednik Tešanović i prevede ih na stranu partizana. Dr. Stojanović najprije je bio ranjen od četnika u vrijeme „narodnog skupa“ u tamošnjoj školi, poslije čega je završio u partizanskoj bolnici u šumi Jošavici gdje su ga četnici ubili zajedno sa svim tamošnjim partizanskim ranjenicima.

2. Marko Orešković Krntija ubijen je od četnika u selu Očijevu u listopadu 1941., na povratku s partizanskog skupa u Drvaru. Bio je prvi politički komesar ličke grupe partizanskih odreda.

3. Na sličan način ubijani su pojedinačno ili grupno istaknuti voditelji jednog ili drugog pokreta (v. poglavlje 14.).

4. Uništenje četničkih sela na Manjači (v. poglavlje 13.).

20. Posebne četničke i partizanske jedinice za likvidacije

U to vrijeme i četnici i partizani imali su svoje posebne jedinice za likvidacije istaknutih pojedinaca iz „neprijateljskog“, suparničkog vodstva koje je trebalo likvidirati na najokrutniji način. Četnici su uz „leteće odrede“ imali i „četničke crne trojke“ o kojima u Leksikonu narodnooslobodilačkog rata i revolucije piše:

ČETNIČKE CRNE TROJKE, deo specijalnog uništavanja pripadnika i simpatizera NOP i svih onih koji se nisu slagali ili su se na bilo koji način odupirali ostvarivanju četničkih ciljeva. To je sistem primene slova Z, tj. svaki takav pojedinac trebalo je da bude i osuđen na smrt klanjem (Z od reči zaklati). Ideja za takav način obračuna sa protivnicima potekla je od Draže Mihailovića i time je 1942. god. rukovodio on. Stavljanje pod slovo Z objavljivano je preko Radio-Londona. Krajem 1942. god. nadležnost za primenu sistema D. Mihailović je preneo na komandante brigada. Izvršioci su bili specijalizovane trojke (tri člana) koje su fizičku likvidaciju izvršavale samo klanjem kamom. Međusobni znak raspoznavanja trojki bila je detelina od četiri lista od kartona. Trojke su polagale zakletvu pred komandantom brig. a ako ne izvrše postavljeni zadatak osuđivane su na smrt i ubijane.

Partizani su svoje čete s istim zadatcima prema četničkoj strani službeno nazivali „četama protiv pete kolone – PPK četama“. O tim partizanskim četama u Leksikonu piše sljedeće:

ČETE PROTIV PETE KOLONE (PPK čete), specijalne jedinice za borbu protiv pete kolone. Prve č. [misli se na čete, koje su postojale i u ranijim godinama, ali pod drugim nazivima, A. B.] formirane su po naređenju GŠ Hrvatske od 27. maja 1943. Zadatak im je bio da se bore protiv svih subverzivnih elemenata na slobodnoj teritoriji - prikupljanjem podataka i nosiocima dezinformacija, krstarenjem po terenu, kontrolom kretanja na oslobođenoj teritoriji, hapšenjem sumnjivih lica i izgrednika, zločinaca, pljačkaša i ubačenih nepr.[neprijateljskih] agenata i grupa. Č. [čete] su u svom sastavu imale obično 2-5 grupa. Grupa je obično imala devet odabranih hrabrih, fizički izdržljivih i potpuno polit. [politički] pouzdanih boraca. Kasnije su formirani i bat. [bataljuni] PPK. Slične čete i bat. formirani su u Sloveniji.
Iz načina opisa najbolje se vidi čiji je Leksikon!

21. Titov dolazak u Bosansku krajinu u siječnju 1943.

Kosta Nađ u svojoj knjizi Raporti vrhovnom komandantu spominje i Titov dolazak u Krajinu:

Odmah po dolasku u Krajinu Tito je bio obavešten da „naše snage vode borbu već skoro dva meseca sa neprijateljem koji je na Krajinu krenuo sa dosta velikim snagama, računa se na 30 – 35.000, sa dobrom ratnom opremom i oružjem“. O tome je Tito najpre razgovarao s Marjancem, 23. i 24. jula, a 26. jula [1942.] je primio i Osmanovo opširno pismo [Osman Karabegović, u to je vrijeme bio politički komesar Operativnog štaba za Bosansku krajinu]. Pre susreta sa mnom [18. listopada 1942. u Petrovcu] drug Tito je znao da je borbena grupa Westbosnien (preko 40.000 vojnika) sa 14 nemačkih, 25 ustaških i nekoliko četničkih bataljona, s bataljonom tenkova i 5 Hortijevih rečnih monitora mesec dana po Kozari žarila i palila u danonoćnim sukobima sa 3500 boraca našeg II odreda. Osman je o ofanzivi pisao drugu Titu dosta opširno. Takođe mu je javio da „naša Udarna brigada, zajedno sa snagama III i V odreda, organizuje napad na Ključ i Sanicu“ i da će – kao što sam mu prethodno predložio da napiše – „posle te akcije odmah krenuti u pravcu naših snaga prema Mrkonjiću.“

Ante Beljo
Hrvatsko slovo

Ned, 25-08-2019, 16:45:11

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.