Eurozona - počeci

Pretpovijest eura u određenom smislu počinje još u 19. stoljeću s Latinskom monetarnom unijom. Ovaj neuspio dogovor o stvaranju zajedničkog novčanog standarda su bili 23. 12. 1865. godine potpisali ZlatoFrancuska, Belgija, Italija i Švicarska, a kasnije će im se službeno ili neslužbeno pridružiti Vatikan, Grčka, Italija, Veliko vojvodstvo Finske, Srbija, Bugarska, a djelomično i Austro-Ugarska.

Osnovu ovog monetarnog sistema su predstavljali istovremeno zlatni i srebrni standard u kojemu je bila točno određena vrijednost zlatnog i srebrnog novca u odnosu 15. 5 na prema 1. Zbog tržišne fluktuacije vrijednosti srebra i zlata ova prva europska monetarna unija je bila od prvog dana osuđena na propast čak i ako izuzmemo činjenicu da su praktički sve članice unije vršile neke vrste financijskih prevare. Dok su jedne članice unije smanjivale udio zlata u "zlatnom novcu" druge su štampale papirnati novac koji nije bio pokriven ugovorom o monetarnoj uniji. Službeno govoreći Latinska monetarna unija je propala prvi put 1873. godine ili u prijevodu manje od 8 godina nakon osnivanja. Razlog za propast unije se nalazio u tržištu preplavljenom velikom količinom novootkrivenog srebra što je uništilo službeni odnos između zlata i srebra na kojemu se temeljio cijeli sistem. Nakon kolapsa unija ona je obnovljena kao zlatni standard, ali u stvarnosti je bila definitivno propala.

Bez obzira na te papirnate manipulacije koje je izvodila Francuska ona tokom 19. stoljeća postaje nosivi stup europskog monetarnog sistema. Tokom ovog stoljeća svaki put kada bi se britanska središnja banka, Bank of England našla u problemima ili čak pred bankrotom Francuska je svojim intervencijama rješavala krize. Te njene financijske intervencije su se bile dogodile 1825., 1837., 1890. i potom 1907. godine. Sve u svemu u doba izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine Francuska je imala zlatne rezerve koje su bile veće od milijardu dolara što ih je činilo najvećima u Europi. (4) U skladu s tako vođenom monetarnom politikom potpuno razumljivo zvuči da su Francuska i njena središnja banka, Banque de France uživale iznimnu financijsku reputaciju u svijetu.

Ta zaslužena reputacija biva 1925. godine uništena u skandalu kada izlazi u javnost da je središnja banka suočena s poratnim troškovima obnove lažirala svoje podatke u visini od 2 milijarde franaka ili drugim riječima 5 % novca u Eurozona3opticaju. Trenutak izbijanja ove afere je istovremeno doba kada se postavljaju osnovni financijski temelji odnosa valuta koji će trajati sve do formiranja eura i ujedno utjecati na poglede prema podizanju kompetitivnosti europskih ekonomija.

Suočeni s troškovima Prvog svjetskog rata Njemačka, Velika Britanija i Francuska, tri europske velesile su svaka odabrale svoj put što će imati dugoročne posljedice na njihove buduće gospodarske modele. Njemačka je izabrala hiperinflaciju s ciljem uništenja unutrašnjeg duga i uz put brisanja štednje građana. Biranjem tog puta ona je ujedno ovim putem javno optužila države pobjednice u ratu za svoje ekonomske probleme koji su se dobrim dijelom temeljili na mirovnom ugovoru i nerazumno visoko postavljenoj ratnoj odšteti.

Velika Britanija se s druge strane odlučila na povratak na zlatni standard i to na identičnu vrijednost prema dolaru kao i prije rata. Ovim potezom ona je odlučila potpuno zaštitit vlasnike javnog duga i štednju građana što se našlo u potpunoj suprotnosti s Njemačkim rješenjem. Tako nešto je bilo moguće postići samo uz u pravom smislu sadističke mjere deflacije i unutrašnje devalvacije. Između 1920 i 1923 godine index cijena proizvoda je srušen 50 %, a plaća 27 %. Istovremeno s tim broj nezaposlenih je porastao s 3 % na 22 %. Sve te po britanske kompanije i radnike sadističke mjere po očekivanju nisu spasile funtu koju nije spasila niti zabrana izvoza zlata i srebra iz 1920. godine, Chruchillpa je funta u početnom razdoblju ozbiljno fluktuirala. Bez obzira na sve te neuspjehe britanska vlada je odlučila 1925. i formalno vratiti na predratni tečaj kako bi se po riječima ministra financija Winstona Churchila zaštitila državna reputacija. Tu odluka koju su tada s oduševljenjem pozdravili parlamentarni zastupnici, mediji i financijska zajednica biva kasnije od Churchila nazvana njegovom najvećom životnom greškom koju nikada nije oprostio financijašima koji su ga na nju nagovorili.

Bez obzira na sve te žrtve koje su podnijeli britanski stanovnici i ekonomija tokom dvadesetih godina tečaj je bio nerealan i neodrživ pa je na kraju preživljavao samo uz pomoć pozajmica američke i francuske središnje banke koje je britanski guverner prezirao. Kada nakon bankrota Bečke banke Credit Anstalt 08. 05. 1931. godine bude počeo opći kolaps međunarodnog financijskog sistema Bank of England će na sastanku čiji zapisnik je sljedećih 80 godina imao oznaku tajnosti donijeti odluku o devalvaciji. Na tom sastanku održanom 19 rujna 1931 godine Bank of England je informirao vladu da su potrošene sve zalihe novca koje su posudile Francuska i SAD pa da je devalvacija neizbježna . Nakon ove odluke britanska ekonomija će nakon više od desetljeća samoubilačke politike štednje napokon početi normalno funkcionirat.

Francuska čija vladajuća elita je bila unaprijed potpuno svjesna gospodarskih posljedica različitih britanskih i njemačkih odluka se odlučila na treći, srednji put između unutrašnje devalvacije i hiperinflacije. Kako je jedina moguće treća varijanta bila klasična devalvacija to je na kraju i učinjeno. Vrijednost francuskog franka je tako sveukupno smanjena 500 % u odnosu na doba prije rata. Te 1914. godine 1 dolar je vrijedio 5 franaka, 1919 godine vrijedio je 15 franaka, a 1926 on vrijedi čak 25. Kada je postignut ovaj odnos između Francuske i Američke valute donesena je politička odluka da se spriječi po svaku cijenu jačanje tečaja franka. Ovom odlukom francuski proizvodi su postali najkompetitivniji na svjetskom tržištu što je dovelo do gospodarske eksplozije Francuske u ono Dolaristo vrijeme kada je Velika Britanija svojom odlukom o unutrašnjoj devalvaciji milijune radnika ostavila bez posla. Uspjeh ovakve Francuske gospodarske politike ništa bolje ne ukazuje od 190.000 nezaposlenih 1930 godine dok istovremeno Velika Britanija ima 2 milijuna, a Njemačka koja nakon hiperinflacije prihvaća britansku politiku štednje njih 4.5 milijuna što će na kraju dovesti do izborne pobjede Adolfa Hitlera. Zbog ovakve francuske politike do izbijanja gospodarskih problema će na kraju doći tek nakon britanske devalvacija kojom se naglo podigla kompetitivnost otočne ekonomije.

Te i takve potpuno različite gospodarske odluke na financijskom tržištu ovog doba stvaraju totalnu nestabilnost godinama prije izbijanja Velike depresije. Europa kao i bezbroj puta kasnije suočena s svojom nemogućnosti rješavanja problema je bila prisiljena prihvatiti američku pomoć. Prva od tih značajnijih intervencija je bila američki Dawes plan iz 1924 godine za stabilizaciju Njemačke nakon čega će ona pored ostalog dobit 1.5 milijarde dolara kredita američkih financijskih institucija. Kraj dvadesetih godina nakon godina suradnji i prije svega neslaganja središnje banke dočekuju u iznimno hladnim odnosima tako da izbijanje Velike depresije u SAD biva dočekano s oduševljenjem u Bank of England čiji guverner istovremeno uopće ne razgovara s guvernerom od Banque de France.

Prvi razlog za ove užasne odnose među središnjim bankama se nalazio u mišljenju Velike Britanije da je vrijednost francuske valute previše niska što je dovelo do bijega kapitala u Francusku dok se drugi razlog našao u tržišnom natjecanju tokom dvadesetih godina povodom pitanja tko će dati kredit Rumunjskoj. Istovremeno s tim njihovim svađama SAD je bio bijesan na Veliku Britaniju koja je počela financijsku svađu s Francuskom u doba kada potpuno ovisi o Banque de France.

U određenom smislu priča o Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća predstavljaju predigru odnosu tečajeva u drugoj polovici stoljeća. Ovi događaji su u Njemačkoj ostavili vječiti strah prema inflaciji, u Francuskoj ideju o poticanju ekonomije putem devalvacije što će ponoviti bezbroj puta, a u Velikoj Eurozona1Britaniji ili točnije financijskoj zajednici ideju o zaštiti tečaja putem unutrašnje devalvacije što će postati životni moto Europske unije i njene središnje banke.

Po završetku Drugog svjetskog rata Francuska je reprizirala identičnu, uspješnu strategiju za stvaranje kompetitivne ekonomije s završetka prvog rata. U prve četiri godine Francuski franak je devalvirao s 480 franaka za 1 britansku funtu na 980 franaka,a tokom sljedećih 9 godina će dodatno devalvirati tako da na kraju 1958 godine 1 britanska funta vrijedi 1382.3 francuska franaka. Za razliku od takve financijske politike Francuske Velika Britanija i Italija su tokom ovog razdoblja pokušavale održati tečaj svoj valuta što stabilnijim devalvirajući jedino kada to više nije bilo moguće spriječiti. Osnovu gospodarske politike Italije kao članice Europske zajednice za ugljen i čelik tokom ovog razdoblja su bili što stabilniji tečaj i umjetno održavanje niskih plaća zaposlenih kako bi tamošnje kompanije bile kompetitivne na europskom i svjetskom tržištu. Zbog uspješnog provođenja ove politike tokom šezdesetih godina Financial Times će dodijeliti Talijanskoj liri nagradu za najstabilniju valutu na svijetu što danas sigurno svima zvuči nevjerojatno.

Dok su ove tri europske sile svaka na svoj način pokušale izgradit kompetitivnost ekonomije uz pomoć pored ostalog i američkih subvencija Zapadna Njemačka je završila obnovu svog gospodarstva. Tokom šezdesetih godina Dvadesetog stoljeća zahvaljujući ekonomskoj snazi Njemačka marka je počela postepeno zamjenjivati američki dolar koji je do tada u europskoj ekonomiji predstavlja centar oko kojeg su se kretale sve druge valute. To je ujedno bilo i doba prve dvije Europske komisije čiji ostarjeli dužnosnici glorificiraju razdoblje Latinske monetarne unije sanjajući o stvaranju nove zajedničke europske valute.

Do prvog stvarnog, službeno prihvaćenog pokušaja u ovom smjeru dolazi kada Raymond Barre potpredsjednik komisije za ekonomiju i financije podnosi 28. 02. 1968. godine svoj prijedlog ministrima financija. Iz toga prijedloga će biti stvoren SNAKE koji smo već spominjali, ali prije toga dolazi prvo do francuske devalvacije 1969. godine, a potom i raspada međunarodnog financijskog sistema iz Breton Woodsa 1971 godine.

Istovremeno s ovim financijskim događajima talijanski gospodarski model je doživio revolucionarnu promjenu. Zbog nemogućnosti daljnjeg održavanja niskih plaća zaposlenih koje su dovele do socijalnih nemira talijanska vlada je odlučila stvoriti svoju varijantu francuskog modela. Osnovu tog novog talijanskog modela će čini puna zaposlenost s tim da ekonomija zadržava kompetitivnost uz pomoć devalvacija i inflacije.

Sve u svemu u doba potpisivanja Basle sporazuma 10. 04. 1972. godine s kojim se po prvi put pokušalo zacementirati odnose među valutama europskih država dvije (Francuska i Italija) od četiri najveće članice Europske ekonomske zajednice su imale model koji se temeljio na devalvacijama dok se treća članica (Velika Britanija) nalazila u ozbiljnim gospodarskim problemima. Samo iz tih osnovnih makroekonomskih podataka bilo je jasno da SNAKE sistem neće uspjeti. Bez obzira na ove osnovne pokazatelje sistema koji su ukazivali da tako fundamentalistička razmišljanja komisije i financijska zajednice nisu realna oni će politički progurati ovaj projekt.

Osnovu tog sistema je osim de facto zlatnog standarda činila mogućnost fluktuacija tečaja od 2.25 % što je bilo pola ERMPrvo neugodno iznenađenje je bilo odbijanje Velike Britanije koja je ranije bila u SNAKE da uđe u ERM sistem. Službeni razlog za tu odluku se našao na sastanku kada je Manfred Lahnstein, budući ministar financija i ekonomije Njemačke izjavio britanskom predstavniku da je osnovni cilj ERM umjetno održavanje niskog tečaja njemačke marke u cilju poticanja njihove ekonomije na uštrb ekonomije drugih članica Europske ekonomske zajednice.od prvobitno dogovorene fluktuacije. Ovaj sistem navodno stabilnih tečajeva kojem su se prvog svibnja 1972 godine pridružile Velika Britanija, Irska i Danska je ipak postao neugodna stvarnost, ali ipak stvarnost. Velika Britanija je iz njega potpuno izbačena u lipnju iste godine dok su Irska i drugi neuspješno pokušavali ostati u sistemu. Bez obzira na službene, dogovorene izmjene tečajeva on je jednostavno bio neodrživ. Zacementirati valutne odnose između s jedne strane Njemačke s stabilnom ekonomijom i jakom markom, a s druge strane Francuskom i Italijom čije ekonomije se temelje na devalvaciji i inflaciji je neupitno bila arogantna ideološka ludost. Francuska je na primjer nakon početnih problema izbačena iz sistema zbog devalvacije 19. 01. 1974 samo da bi se u njega vratila nakon navodno stabiliziranog tečaja 10. 07. 1975. i da bi onda ponovno bila izbačena 15.03.1976. godine kada de facto sistem navodno stabilnih europskih valuta i službeno propada.

U makroekonomskom smislu ovaj više i nego očekivani raspad nije zaustavio fundamentalistički nastrojene europske dužnosnike koji su po svaku cijenu htjeli za početak zaključati tečajeva zapadnoeuropskih valuta u stalni odnos, a potom i stvoriti zajedničku valutu. Kako je osnovu SNAKE sistema činio odnos europskih valuta prema dolaru njegovi tvorci su krivcem za raspad proglasili nestabilnu američku valutu, a ne svoja neekonomska razmišljanja. U stvaranju tog novog sistema pored ostalog potpuno je ignorirano da je na primjer Italija u razdoblju 1973-80 devalvirala 54.6 % tako da je i ona uvrštena u njega.

Za početak prvo neugodno iznenađenje je bilo odbijanje Velike Britanije koja je ranije bila u SNAKE da uđe u ERM sistem. Službeni razlog za tu odluku se našao na sastanku kada je Manfred Lahnstein, budući ministar financija i ekonomije Njemačke izjavio britanskom predstavniku da je osnovni cilj ERM umjetno održavanje niskog tečaja njemačke marke u cilju poticanja njihove ekonomije na uštrb ekonomije drugih članica Europske ekonomske zajednice.

Bez obzira na tu više nego opravdanu odbijenicu ostale članice Europske ekonomske zajednice su ušle u ERM koji je raspolagao i određenim financijskim resursima za obranu tečaja članica. U početnom razdoblju 1979-81 godina Europska komisija je službeno reklamirala funkcioniranje sistema kao apsolutni uspjeh iako je u tom kratko vremenu bilo došlo do tri dogovorene devalvacije.

Taj formalni uspjeh postaje polovicom 1981 godine de facto neuspjeh jer tokom sljedećih godinu dana Francuski franak slabi 20 % u odnosu na Njemačku marku. Te 1982 i potom 1983 godine Europska ekonomska zajednice počinje vršiti masivne intervencije na tržištu kako bi zaustavilo nekontrolirane promjene tečaja , ali rezultat svega toga će na kraju biti više nego upitan zbog stalnih devalvacija prije svega franka i talijanske lire.

Ako za promjenu pogledamo ove događaje unutar ERM-a u osamdesetim godinama iz perspektive Italije, umjesto Francuske ili Njemačke vidjeti ćemo također njegov totalni neuspjeh. Nominalna devalvacija talijanske lire između 1979 i 1991 godine prema Njemačkoj marki je iznosila 51.4 %, prema Nizozemskom guldenu 46.8 %, a prema Francuskom franku samo 11.3 % što istovremeno znači i da je Francuska pratila talijanske devalvacije. Istovremeno s ovim neuspješnim pokušajem održavanja što stabilnijeg tečaja lire Republika Italija je uspjela povećati javni dug s 59.5 % 1980 godine na 99.1 % 1990 godine ili u prosjeku za 4 % BDP-a svake godine.

Dovoljno je ovdje citirati najčešće korišten citat koji govori "ludost je činiti istu stvar ponovno i ponovno očekujući drugačiji rezultat" kako bi objasnili što je europska elita odlučila nakon de facto neuspjeha SNAKE i ERM dogovora o zamrzavanju europskih tečajeva. Kao što smo već ranije naveli znanstvena zajednica je ostala iznenađena ili preciznije govoreći neugodno iznenađena kada je otkrila da su se Ugovorom iz Maastrichta države obvezale zamrznuti tečajeve i osnovati zajedničku valutu.

Nekoliko godina prije samog službenog potpisivanja ovog ugovora je u osnovi bio sklopljen dogovor o stvaranju eura. Otvaranje tajnih dosje iz doba ujedinjenja Njemačke nam je bolje nego išta drugo dokazalo da se osnivanje same valute nije temeljilo na ekonomskim nego na političkim kriterijima. Praktički sveukupna tadašnja zapadnoeuropska politička elita je bila užasnuta stvaranja velike, ujedinjene Njemačke pa su ucijenili Kohla kako bi odustala od svoje valute. Tadašnji predsjednik Francuske Mitterand je službeno te 1989 godine bio pretio Njemačkoj da bi se ona mogla naći u situaciju sličnoj onoj 1913 godine ako ne prihvati euro. Dok su europske država naivno vršile pritisak za stvaranje europske valute nadajući se kontroli nad Njemačkom predsjednik Bundesbanke Karl Otto Pöhl je znajući stanje europske ekonomije izjavljivao da "sljedećih 100 godina neće biti stvorena zajednička valuta". Ipak želja za ujedinjenjem je bila jača od sve ekonomske logike pa su tokom sastanka u Strasburgu 08.12.1989. Njemačka i Francuska sklopile dogovor na osnovu kojeg se Njemačka ujedinila bez plaćanja ratne odštete, a u zamjenu za to je prihvatila stvaranje eura.

Kada gledamo događaje iz početka devedesetih godina nužno je napomenuti da je i Velika Britanija u listopadu 1990. godine otklonila svoje dubioze i prihvatila buduće stvaranje eura s namjerom da odustane od svoje funte iako je za to ispunjavala uvjete kao i na primjer Italija. Kako se euro temelji na političkim, a ne ekonomskim kriterijima to na kraju krajeva nikome nije niti bilo važno.

ERM ili kako ga je predsjedavajući britanske Konzervativne stranke Norman Tebbit nazvao Eternal Recession ŠokNekontrolirano ispadanje funte,a potom i lire iz europskog sistema valuta je predstavljao šok za Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), ali to nije bio niti približno jedinstven događaj. U pokušaju navodnog kontroliranja situacije tokom ovog istog razdoblja biti će službeno dopušteno Španjolskoj i drugima devalvirati kao što se to isto događalo tokom osamdesetih godina, ali tim potezom je de facto i de jure priznato da je ekonomski nemoguće zauvijek vezati tečaj europskih valuta.Mechanism (hrvatski: Vječiti recesijski mehanizam) je bio trajno vezao valute država članica s dopuštenom fluktuacijom od 2.5 % što ukazuje na određenu fiksaciju europskih dužnosnika iznimno niskim dopuštenim postotkom promjene tečajeva. Te 1992 godine kada je potpisan Ugovor iz Maastrichta s najavom stvaranja eura valute ekonomski slabijih članica su se odmah našle pod napadom. U pokušaju obrane nerealnog tečaja britanske funte Velika Britanija će potrošit 40 % svojih deviznih rezervi, ali bez obzira na to neće uspjet pa će 17.09.1992 godine devalvirat 18 %. Rezultat te devalvacije osim britanskog odustajanja od eura će biti rast izvoza po stopi od 7.7 % godišnje i rast BDP-a po stopi od 2.9 % godišnje. Praktički identična situacija se događa u budućoj članici, Švedskoj koja pod pritiskom devalvira u studenom 1992 godine.

Potpuno identično kao i u britanskom primjeru ova devalvacija će podignuti kompetitivnost ekonomije tako da će sljedeća 1993 godina za Švedsku biti najbolja izvozna godina nakon mnogo vremena.

Nekontrolirano ispadanje funte,a potom i lire iz europskog sistema valuta je predstavljao šok za Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), ali to nije bio niti približno jedinstven događaj. U pokušaju navodnog kontroliranja situacije tokom ovog istog razdoblja biti će službeno dopušteno Španjolskoj i drugima devalvirati kao što se to isto događalo tokom osamdesetih godina, ali tim potezom je de facto i de jure priznato da je ekonomski nemoguće zauvijek vezati tečaj europskih valuta. Među ostalim mjerama za zadržavanje privida funkcioniranja sustava 02.08.1993 godine biva povećana mogućnost fluktuacija tečaja s 2.5 na 15 %.

Ako gledamo period od rujna 1992 godine pa do ožujka 1995 prvo što pada u oči su 4 službene, dopuštene devalvacije španjolske valute i 3 devalvacije portugalske dok francuska stoji na najnižem tečaju ikada prema njemačkoj,a talijanska koja je ispala iz ovog mehanizma je izgubila 40 % vrijednosti u 30 mjeseci. Sveukupno nakon tih mjeseci samo 6 članica koje su se obvezale imati euro nisu uz dopuštenje Europske unije ili bez njega devalvirale u odnosu Njemačku marku. Osnovni problem ovog malenog broja članica je bio da je za osnivanje eura minimalni broj potrebnih članica bio 8.

Bez obzira na ovu svima očitu ekonomsku neodrživost zaleđenih tečaja europskih valuta politička elita je nastavila na putu stvaranja eura potpisivanjem Pakta za Stabilnost i Rast 17. 06. 1997. godine. Protiv ovog sporazuma se svom svojom snagom borila Francuska koja je smatrala da ovaj ugovor svodi Europu na put vječite ekonomske stagnacije. Kako bi se navodno uvažile kritike ove države ime ugovora je promjenjeno iz Pakt za stabilnost u Pakt za stabilnost i rast, a dodane su i neke nevažne kozmetičke promjene, ali duh stagnacijskog ugovora nije. O tom ugovoru i općenito organizaciji eurozone Joseph E. Stiglitz dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju je jednostavno izjavio “Struktura eurozone, njena pravila i zakoni nisu napisani za promocije razvoja, zapošljavanja i stabilnosti”.

Tim ugovorom je odlučeno da sve članice buduće eurozone moraju imati proračunski deficit niži od 3 % i javni dug niži od 60 % BDPa. Ta ograničenja u određenom smislu su već na samom početku najbolje ukazivala koliko Europska komisija poštuje vlastita pravila, vlastite zakone. Prva selekcija članica eurozone je vršena u ožujku 1998 godine na osnovu podataka od 1997 godine. Po tim podacima Belgijski javni dug je iznosio 122.2 %,a Talijanski 121.6 % BDP-a ili više nego duplo od dopuštenog. Bez obzira na to obje države iako ne ispunjavaju uvjete su zajedno s na primjer Njemačkom koja ih s javnim dugom od 61.3 % također ne ispunjava ušle u eurozonu. Sve u svemu bez obzira na otvoreno protivljenje 300 europskih vodećih ekonomista i 150 njemačkih. 11 članica je zauvijek zaledilo svoje tečajeve 01. 01. 1999 godine i čime su postale članice eurozone. Njima će se kasnije još pridružiti i Grčka po kriterijima koje je pametnije za sve ne spominjati tako da tih 12 članica predstavlja od 01. 01. 2002 prve države s eurom kao službenom valutom.

Danas 16 godina nakon osnivanja eura nekadašnji vatreni pobornici eura iz sfere ekonomije kao na primjer Hans-Werner Sinn priznaju da je riječ o promašaju dok je još 2013. godine Martin Wolf izjavio ”Ako bi danas sve članice Eurozone sa zadovoljstvom izabrale ulazak u nju oni bi bili ekstremni mazohisti”. Po riječima Otmara Issinga prvog glavnog ekonomista Europske središnje banke niti 2017. godine budućnost eura nakon sve patnje od politike štednje nije sigurna što nas vraća na britanski međuratni primjer sadističke štednje. Po njemu euro je uvijek bio politički projekt vođen uz veliko protivljenje glasača. U doba osnivanja eura njemu se protivilo 80 % Njemaca dok se i danas njemu protivi velika većina njih.

Kako je euro prije svega politički projekt kojeg nije briga niti za makroekonomiju niti za dizanje životnog standarda EuroDanas 16 godina nakon osnivanja eura nekadašnji vatreni pobornici eura iz sfere ekonomije kao na primjer Hans-Werner Sinn priznaju da je riječ o promašaju dok je još 2013. godine Martin Wolf izjavio ”Ako bi danas sve članice Eurozone sa zadovoljstvom izabrale ulazak u nju oni bi bili ekstremni mazohisti”. Po riječima Otmara Issinga prvog glavnog ekonomista Europske središnje banke niti 2017. godine budućnost eura nakon sve patnje od politike štednje nije sigurna što nas vraća na britanski međuratni primjer sadističke štednje. Po njemu euro je uvijek bio politički projekt vođen uz veliko protivljenje glasača. U doba osnivanja eura njemu se protivilo 80 % Njemaca dok se i danas njemu protivi velika većina njih.stanovnika Europske unije odluka britanskih glasača za napuštanje unije je kao i ranija slična odluka Grenlanda dovela samo do odluke o njenom jačanju. U skladu s tim Komesar za Ekonomske poslove, Pierre Moscovici je najavio da će sve članice Europske unije koje nisu ujedno i članice eurozone dobiti “ponudu koju nije moguće odbiti da postanu njen član”. Ta ponuda će doći neupitno vezana s pretnjama jer kako drugačije gledati na nju kada ona dolazi u doba kada Europska središnja banka otvoreno govori da politika koju provodi utječe na jačanje nejednakosti u Europi. Nema veze da li takve izjave javno dava član Izvršnog odbora Europske središnje banke ili Predsjednik Europske središnje banke.

Praktički sve reakcije na ovu ponudu i na sličnu koju je dao Jean-Claude Juncker su bile negativne. Po riječima Jurgen von Hagena, profesora ekonomije na Universitetu Bonn "Euro se već pokazao destruktivnim" što je vrlo slično reakciji Nicholasa Oultona s London School of Economics koji kaže "Euro je bio katastrofalan za Europu". Sveukupno 76 % europskih ekonomista se suprotstavlja obveznom članstvu u eurozoni što je vrlo slično ispitivanjima javnog mijenja kod običnih građana, glasača. Različita ispitivanja javnog mijenja u Švedskoj tokom posljednjih godina su ukazala da se između 66 % i 77 % građana protivi euru. Slična je situacija u Velikoj Britaniji gdje se protivi njih 85 %, ali i u Danskoj gdje se 61 % protivilo 2011 godine, a potom se taj postotak nije mijenjao.

Na kraju nakon svih nepotrebnih, znači sadističkih mjera štednje tokom posljednjih 10 godina ispalo je da najveći utjecaj na rast kompetitivnosti ima devalvacija eura prema dolaru tako da su na ljeto 2017. počela zvoniti zvona za uzbunu kada se dogodilo suprotno. Po Morgan Stanley procjeni svakih 10 % jačanja eura ruši stope rasta eurozone za 0.7 % BDP-a. Dugoročno to po eurozonu u današnjem obliku niti nema neke veze jer kao što sam dokazao u analizi čiju točnost je potvrdio Philippe Legrain, ekonomski savjetnik predsjednika Europske komisije eurozona će se zbog unutrašnjih neravnoteža početi raspadati 2030 godine ako ne dođe do njene radikalne reforme.

Eurozona je kao što možemo vidjeti iz njene prošlosti od prvog dana bila osuđena na nanošenje patnji stanovnicama Europe kojima je istovremeno bila nedemokratski natovarena na leđa. U trenutku njenog formiranja bilo je jasno da južne članica, a zajedno s njima i Francuska nisu u stanje pratiti ekonomiju Njemačke. To nisu mogle pola stoljeća prije osnivanja eurozone, a bilo je jasno da neće moći niti pola stoljeća kasnije. Prvi dokaz toga smo mogli vidjeti na primjeru Francuske koja je u doba osnivanja eura bila jedina država s suficitom platne bilance. Do 2005 godine taj suficit je prešao u deficit dok je Njemačka 2001 godine prešla u suficit koji je samo postajao sve veći i veći . Dodatni pritisak na europsku valutu je stvorila Njemačka kada je u potpunoj suprotnosti s navodnim pravilima europske solidarnosti provela masivnu unutrašnju devalvaciju putem provođenja Hartz reformi. Po riječima Hans-Werner Sinna s IFO instituta druge članice eurozone bi danas trebale devalvirat prema Njemačkoj 17 % kako bi se uspostavila unutrašnja ravnoteža, ali to već odavno nije moguće izvesti. Iako se danas praktički svi divimo ekonomskoj snazi i uspjehu Njemačke u ovoj priči ne smijemo nikada zaboraviti da je tamošnji godišnji broj odrađenih radnih sati tek 2018. nadmašio broj odrađenih radnih sati 1991. godine što definitivno ne možemo nazvati uspjehom.

Na suprotnoj strani od te navodno uspješne gospodarske politike se nalaze južne članice eurozone. Kako je nakon Grčke Italija najčešća članica o kojoj se raspravlja po mogućnosti napuštanja eurozone nužno je podsjetiti se da je ona to i pokušala 2011. godine kako bi izašla iz krize, iz vječite ekonomske štednje. Taj pokušaj koji je ujedno imao podršku američkog predsjednika Barracka Obame završava državnim udarom u Italiji i smjenom premijera Silvija Berlusconija. Sada 6 godina kasnije Europska unija je službeno poručila Italiji da može napustit eurozonu uz plaćanje odštete od 358 milijardi eura, a slične poruke su dobile i njene druge članice na čelu s Francuskom. Budimo realni i priznajmo prvo sebi da Europska unija nema namjeru dopustiti nikome izlazak iz eurozone čak i da članica odluči isplatiti odštetu. Izlazak iz eurozone bi doveo u pitanje nastavak postojanja same unije,a ECB i Europska komisija neće nikada dopustiti koliko god da bude cijena u patnjama Europljana.

Kada bi pitali bivšeg guvernera Bank of England Mervyna Kinga što misli o mogućnosti napuštanje eurozone dobili bi vrlo jasan odgovor koji glasi: ”Napustite ju bez obzira na cijenu”. Razlog u takvom odgovoru se nalazi u njegovoj izjavi: “Ako jedinu alternativu napuštanju eurozone predstavlja uništavajuća politika štednje i masovna nezaposlenost s dugovima koji nikada neće biti otplaćeni tada napuštanje eurozone predstavlja jedini način.”

Robert Jurčić, bivši član odbora za gospodarstvo Domoljubne koalicije

Ned, 21-04-2019, 11:10:17

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.