Posthumanizam i sistemska etika (II)

Da bismo objasnili zbog čega se može smatrati kako se bit onoga što se u suvremenom postindustrijskom dobu reklamira, pa i shvaća kao "civilizacijski napredak" suprotstavlja ideji ispravnog moralnog Robotidjelovanja odnosno etike koju baštinimo po religijskoj objavi i predaji, krenut ćemo od problema koji se javljaju pri prosudbi moralnosti prakse vezane uz suvremeni znanstveno-tehnološki DuhNi u kom slučaju ne želimo osporavati naš znanstveno-tehnološki napredak kao takav ili neka njegova dostignuća nego se radi o kritici njegove ideje-vodilje i uopće duha koji njime sve više ovladava, a čija institucionalizacija predstavlja prvi korak prema ostvarenju posthumanih vizija.razvoj i uopće problematike utemeljenja etike znanostvenoistraživačkog rada, kojima se u javnosti poklanja nedovoljna pažnja, vjerojatno zbog proširenog uvjerenja da se znanstveno istraživanje i zalaganje ljudi koji se njime bave nužno mora ocijeniti "moralno ispravnim".(1) Ovakvo je mišljenje razumljivo, jer su ljudi koji se bave znanstvenoistraživačkim radom gotovo redovno motivirani uistinu najboljim namjerama. Međutim, šira javnost najčešće previđa postojanje još jedne, institucionalne razine fenomena znanstvenih istraživanja čiji se vrijednosni aspekti pokazuju daleko važnijima od onih vezanih uz rad znanstvenika kao pojedinaca, jer u okolnostima kakve su danas "na snazi" u znanstveno-tehnološkoj sferi primarnom se ne pokazuje uloga pojedinca kao stvaratelja i pokretačke sile znanstvenog rada, odnosno zajednice kao izvora i svrhe njegovog usustavljenog odvijanja nego je primaran Posthumanizaminstitucionalni sustav kao stjecište društvene moći i upravo je kontroverza uspostavljenog odnosa između pojedinca i sustava razlog zbog kojega se pitanje moralnosti "funkcioniranja sustava" nameće kao prvo i najbitnije, dok se sva ostala pitanja koja se tiču ove problematike izvode tek naknadno. Vidjet ćemo kako je upravo "moć sustava", a ne "moć tehnologije" (jer tehnologija sama po sebi, lišena vlastitog konteksta, nema nikakvu moć) presudan čimbenik "tehnološki podržavane evolucije ljudske vrste", odnosno tranzicije u novu fazu postojanja čovjeka i svijeta oko koje se koncentriraju napori posthumanista i koja se uistinu i događa, ali ne vodi u smjeru onakve budućnosti kakvu priželjkuje optimistički raspoložena javnost. Napominjemo da ovdje ni u kom slučaju ne želimo osporavati naš znanstveno-tehnološki napredak kao takav ili neka njegova dostignuća nego se radi o kritici njegove ideje-vodilje i uopće duha koji njime sve više ovladava, a čija institucionalizacija predstavlja prvi korak prema ostvarenju posthumanih vizija.

Primarna "etička dilema" znanstvenotehnološkog razvoja

No pođimo redom. Ako se osvrnemo unazad stotinjak ili više godina, možemo vidjeti kako su se pitanja etičnosti na Posthumanizam1području znanstvenih istraživanja u to doba vezivala isključivo uz područje medicine, gdje se radilo o prosudbi etičke validnosti pojedinih metoda liječenja, što se tada povezivalo s medicinskom etikom. Zanimljivo je da su širi kontekst ovoga problema počeli razmatrati upravo "novi eugeničari" dakle preteče današnjih transhumanista odnosno posthumanista(2) tokom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ovdje se radilo o problematici kriterija prema kojima bi se znanstvena istraživanja, kao i naš znanstveno-tehnološki razvoj uopće, trebali usmjeravati i to posebno onih kriterija koji se tiču u našoj civilizaciji općeprihvaćenih etičkih normi. Pritom je na vidjelo izašla, prema "novim eugeničarima", vrlo značajna dvojba - Treba li naš znanstveno-tehnološki razvoj usmjeravati sukladno zahtjevima ljudske etičnosti ili našu etičnost treba prilagođavati ostvarenjima aktualnog znanstveno-tehnološkog razvoja. Drugim riječima, pitanje je - Što je primarno, naš napredak ili naš etički kodeks?

Na prvi pogled ovo se pitanje čini nekorektno postavljenim jer se kreiranje novih pojavnosti što nisu u skladu s općeprihvaćenim etičkim normama ne može smatrati napretkom. U tom se smislu čini da bi pravo pitanje trebalo glasiti - Kako uopće može doći do neusklađenosti znanstveno-tehnološkog razvoja sa zahtjevima ljudske etičnosti i ne bi li, ako već toga ima (a danas znamo da ima itekako), trebalo razrješavati probleme vezane uz ono što taj nesklad stvara, umjesto baviti se njihovim posljedicama. Posthumanisti međutim ovu neusklađenost smatraju prirodnom, odnosno nužnom - jer prema njihovom mišljenju naš znanstveno-tehnološki razvoj nadilazi okvire unutar kojih djeluju naše etičke norme. Ovo je inače stav kojega je u svom djelu "Dedalus ili Znanost i budućnost" izdanom 1924. godine, iznio engleski biolog John B. S. Haldane, jedan od Huxleyevih suradnika u stvaranju "nove eugenike". On je tvrdio kako svako veliko znanstveno otkriće, odnosno izum, predstavlja neočekivan moment ljudske povijesti, novinu što se javnom mnijenju u početku čini nepotrebnom, neprimjerenom ili neprirodnom, te da se promjene našeg društvenog okružja koje znanstvena dostignuća uvjetuju čine suprotstavljenima prihvaćenim društvenim normama (dakle i onim etičkim). Međutim, kroz postupno prihvaćanje i suživljavanje s novim dostignućima što su postala dijelom naše realnosti, spomenute društvene norme nužno se mijenjaju i prilagođavaju novom stanju stvari. Prema Haldaneu bi, dakle, naš napredak bio primaran, a važeći etički kodeks trebalo bi mijenjati i dopunjavati sukladno njegovim dostignućima. Ovakav stav suprotan je stavu etičkih konzervativaca (po novom "biokonzervativaca"), među koje se ubrojaju u prvom redu sljedbenici tradicionalističkih naučavanja, prema kojima je primaran etički kodeks, i to ne neki specifični (recimo kršćanski), nego onaj općeprihvaćeni u našoj kulturi, kojega prema njihovom mišljenju ne može nadilaziti bilo koje etičko pitanje ljudske prakse jer je osnova na kojoj se temelji nadređena bilo kakvoj imanenciji vremenitog bivanja.

Nesuglasje o kojemu je ovdje riječ predstavlja točku u kojoj se odnos posthumanista prema tradicionalizmu dodatno zaoštrava, tim prije što se upravo oko ovoga pitanja koncentrira borba za utjecaj jedne odnosno druge strane na formiranje znanstvenih politika u razvijenim zemljama svijeta koje imaju dalekosežne posljedice po našu budućnost. U svjetlu ovih sukoba bolje se može razumjeti i spomenuta retorika o moći tehnologije koja će "stvoriti Boga" te sekularna pseudoreligioznost koja se uz stvorenog Boga veže, što sve predstavlja i zgodan propagandni slogan namijenjen široj javnosti - na čiju se podršku, u konfrontacijama ove vrste, računa. Treba napomenuti kako posthumanisti redovno naglašavaju potrebu za utvrđivanjem jasnih normi prema kojima bi se trebala odvijati znanstvena istraživanja, kao i za poduzimanje mjera opreza u rizičnim situacijama, kad postoji mogućnost da istraživanje stvori određenu štetu ili dovede ljude u opasnost (Bostrom se recimo osim "egzistencijalnim" bavi i drugim rizicima našeg napretka, a okvirna izjava koja se tiče ove problematike dana je i u Transhumanističkoj deklaraciji), no odmah se vidi kako ove norme i mjere predstavljaju rezultat okolnosti koje nastaju razvojem novih tehnologija, a ne da bi nastajanje novih tehnologija predstavljalo rezultat promišljanja koje uzima u obzir općeprihvaćene etičke norme, tako da se sve to uklapa upravo u Haldaneov koncept prilagođavanja našeg etičkog kodeksa "stanju stvari" na području znanstvenih istraživanja i razvoja novih tehnologija. Posthumanisti zajedno sa drugim "tehnološkim entuzijastima" ovakav svoj stav prikazuju kao nužnost, a u svojoj argumentaciji obično uzimaju konkretne primjere - poput primjera "editiranja" genoma ljudskog embrija u terapijske svrhe, tehnike koja bi, kako se procjenjuje, usprkos evidentnim rizicima (koje nitko ne osporava ili umanjuje) mogla donijeti i mnoge prednosti, pa je prema njihovom mišljenju njezino vrijednosno prosuđivanje nemoguće (a priori), što će reći da je besmisleno ocjenjivati je "etičnom" ili "neetičnom", već da je zasad, dok su joj rezultati neizvjesni, treba prihvatiti kao takvu tj. kao "moguću" i iskušavati u praksi.(3)

Problemi u podtekstu

Rezoniranje ovoga tipa prihvatljivo je samo na prvi pogled, jer se recimo u konkretnom primjeru dileme - Smije li se genom začetog ljudskog bića modificirati ili ne? - akutan etički problem koji kompromitira pretpostavljenu "vrijednosnu neutralnost", ne pojavljuje toliko na "razini" samog pitanja (tu bismo se mogli baviti "načelom opreza", kojemu se i inače posvećuje velika pažnja), nego u njegovom podtekstu. A u ovom podtekstu leže kontroverze poput problema pristranosti znanstvene politike koja podržava sve vidove komercijalizacije znanosti, pa susljedno očekivanim financijskim rezultatima favorizira i inače veoma neizvjesna i rizična biotehnološka istraživanja, osiguravajući im značajnu materijalnu, a i nematerijalnu potporu, dok druga istraživanja, za koja su značajni učinci mnogo izvjesniji, tako izdašne potpore ne dobivaju, ili pitanja etičnosti kriterija prema kojima se utvrđuje da je određeni zahvat poput "popravljanja" genoma uopće potreban, odnosno prema kojima se prosuđuje da je genom jedne osobe "dobar", a neke druge "loš", a na koncu i problem motiva koji leži u osnovi pokušaja izmjene genetske osnove ljudskog bića. Jasno je da ovakvi problemi prethode svim konkretnim pitanjima koja se postavljaju na području biotehnoloških pa i svih drugih istraživanja i u formalnom smislu, s tim da već i malo detaljnije njihovo razmatranje dovodi do zaključka kako se radi o čitavim nizovima pitanja koja se nadovezuju jedno na drugo, a koja se tiču sve delikatnijih pojedinosti funkcioniranja znanstvenog sustava kao i života suvremene civilizacije uopće. Također nije teško zaključiti kako se prije rješavanja pitanja koja stoje u ishodištu ovakvih problemskih hijerarhija, a koja bismo mogli nazvati primarnim pitanjima etičnosti našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, ne mogu formulirati suvisli i konzistentni odgovori na konkretna pitanja poput ovoga s kojim smo započeli naše razmatranje, što se vidi već i iz same znanstvene prakse, odnosno iz beskrajnih i uzaludnih polemika koje se oko problema poput maločas navedenog vode u znanstvenoj i široj javnosti. (4)

Zgodnu ilustraciju da je tome zaista tako, pruža već i kratak osvrt na problematiku motiva priče o editiranju ljudskog genoma. Sigurno je da bi odgovor na naše pitanje u slučaju da je ovaj motiv plementi, dakle kad bi se radilo o nastojanju da se pomogne ljudima s "lošom genetikom" bio pozitivan. No što ako se radi o motivu "modeliranja ljudskog bića" koji se i inače provlači kroz posthumanističke narative, a koji se jasno iščitava i u zahtjevima (novih) eugeničara za "ubrzanjem evolucije čovjeka" i "nadilaženjem ljudske prirode", kao i u očitim nastojanjima "promicatelja novih realnosti suvremenog svijeta" da manipuliraju temeljnim vrijednostima i svjetonazorskim obrascima koja čovjek usvaja u ranoj mladosti i što čine osnovu strukture njegove osobnosti (o čemu je bilo govora u prethodnom tekstu). Premda posthumanisti imaju argumente kojima opravdavaju i ovakav motiv - koji se inače mogu čuti u razgovorima što se vode unutar raznih "elitističkih krugova", s tim da pritom, dakako, nastoje ublažiti oštrinu kojom se problem toga motiva postavlja - oni se u svojim istupima u široj javnosti nerado osvrću na ovaj aspekt svoga futurističkog projekta, što bi trebao biti dodatan razlog za sumnju u njihovu iskrenost. Uostalom, kako bi netko mogao vjerovati u plemenite motive onih koji usporedo s popularizacijom fascinantnih tehnoloških novina, ističu zahtjev za potpunom fleksibilnošću čovjeka u svakom životnom i radnom okružju (što u prijevodu znači nametanje modernog robovlasništva) ili pak naglašavaju kako je tradicionalistički svjetonazor odnosno mentalitet, "anakron i neprimjeren dinamici suvremenog tehnologiziranog svijeta" (što u prijevodu predstavlja zahtjev za priznavanjem njihove intelektualne superiornosti bez ikakvog potkrepljenja) - umjesto da ukazuju na perspektive oslobađanja čovjeka od prisila ove ili one vrsta ili pak otvaranja novih prostora slobode ljudskog mišljenja i djelovanja koje nam donosi naš znanstveno-tehnološki napredak. Imajući sve ovo u vidu, sama se po sebi nameće teza kako se ovdje u prvom redu radi o kvarnom motivu koji cilja prema zloupotrebi tehnologije putem koje bi se cjelokupni ustroj ljudske jedinke, sve do same njegove genetike, učinio podložnim modeliranju izvana, što po našem mišljenju predstavlja suštinu procesa koji ćemo u nastavku označiti pojmom "izvanjštavanja ljudske biti", a koji predstavlja jednu od osnovnih pretpostavki ostvarenja posthumanističkih planova o ljudskoj i svjetskoj evoluciji.

Posthumanisti i drugi tehnološki entuzijasti sada će reći kako ova naše teza predstavlja pretjerivanje ili nepotrebno proširivanje okvira za raspravu koje navodi na kojekakve pogrešne interpretacije, jer se u slučaju genetskog inženjeringa primijenjenog na ljudska bića radi isključivo o terapijskoj svrsi, nastojanju da se uklone defekti na genima koji uzrokuju neku urođenu manu tj. hendikep ili omogućavaju razvoj neke od teških bolesti - ne bi li se tako ljudima osigurao kvalitetniji život. No, ako bi se i radilo o plemenitom motivu, a u slučaju većine onih koji se bave istraživanjima na području bioznanosti i genetike to je uistinu tako, ova činjenica ne mora značiti ništa ako su motivi koji pokreću institucionalnu mašineriju što stoji iza ovih istraživanja posve drugačiji, što je kako vidjesmo posve jasno, kao što je posve jasno da se težište čitave priče ne pozicionira na "plemenitim težnjama" nego na "tržišnom natjecanju i igrama moći". Uz sve ovo, treba primijetiti kako se i "uklanjanje urođenih mana ili rizika teških bolesti", čak i kad bi se tehnike genetskih manipulacija izvodile bez apsolutno ikakvog rizika, može smatrati opasnošću za budućnost ljudskog društva jer bi na taj način ipak dolazilo do "poboljšavanjem genetske osnove ljudskog bića" usljed čega bi mogla nastati klasa ljudi superiornih karakteristika, koji bi zahvaljujući svojim sposobnostima uspostavili dominaciju nad onima koji nisu došli u priliku da budu "poboljšani", prisvajajući tehnologiju "human enhancementa" samo za sebe - i to dominaciju jedne potpuno nove "kvalitete" kakva u povijesti sukobljavanja i suživljavanja ljudskih skupina i zajednica još nije viđena. Ovakav scenario ne čini se nemogućim, a bit mu, primjetimo, nije u tome što ova hipotetska bića posjeduju "poboljšan genetski kod" (to bi bilo pozitivno dostignuće kojemu i treba težiti), nego to što žele "prisvojiti tehnologiju za sebe", a takav ishod ne samo da nije nevjerojatan nego je sasvim izvjesan, jer i njihovi tvorci "prisvajaju tehnologiju za sebe", ne razbijajući glavu u dilemi je li to u redu ili nije, niti se zamarajući pitanjem kako popraviti "etički kod ljudskog bića". Sve je ovo, dakako povezano s fenomenom komercijalizacije znanosti koja omogućava ostvarenje vrtoglavih profita na osnovi otvorene mogućnosti prisvajanja tj. privatiziranja ne samo znanja i tehnologija što su nam ostavile u nasljeđe prethodne generacije, nego i cjelokupne duhovne baštine koju je čovječanstvo stvaralo kroz svoju povijest, a što u ovoj priči predstavlja poseban, esencijalan etički problem čije su posljedice nesagledive.

Komercijalizacija znanosti i neoliberalistički projekt

Fascinantnu priču o pogibeljnosti komercijalizacije znanosti motivirane ljudskim egoizmom i pohlepom ispričao je američki SF autor Michael Crichton u svom romanu "Jurski park" iz 1990. godine (istoimena filmska uspješnica snimljena je 1993). Cricthon ovu opasnost predstavlja na simboličkoj razini, utjelovljavajući je u čudovištima iz jednog davnog doba koja je na pozornicu povijesti vratio nepromišljen poslovni pothvat čovjeka koji posjeduje mogućnost da koristi tehnologiju po svojoj volji, što skopčano s nizom propusta, grešaka i nepovoljnih stjecaja okolnosti (koji su realnim situiacijama neizbježni) dovodi do katastrofe. Možda i zanimljiviji aspekt ovoga romana predstavlja razmatranje odrednica što prijetnje ovakve vrste čine realnima u ovom našem vremenu, koje autor eksplicira kroz brojne filozofske digresije ili dijaloge likova što se nižu usporedo s tokom radnje. Crichtonovo pripovijedanje pritom na uvjerljiv način pokazuje kako problemi prisvajanja, komercijalizacije ili zloupotrebe znanja i tehnologija s kakvima se susrećemo danas ne proizlaze naprosto iz činjenice postojanja znanja i tehnologija koji se mogu prisvojiti, komercijalizirati ili zloupotrijebiti (što je izgleda mišljenje koje vlada u široj javnosti), nego da se u prvom redu radi o kršenju temeljnih etičkih normi i neodgovornom odnosu prema vlastitoj društvenoj i prirodnoj okolini, pri čemu veoma značajnu ulogu igra institucionalni okvir odvijanja znanstvenoistraživačke djelatnosti koji uvjetuje sve obuhvatnije izvanjštavanje ljudskog znanja iz svog prirodnog konteksta što je sve vezano uz gubitak samosvojnosti i imanentne smislenosti autentičnog znanstvenog rada.

Treba primijetiti kako su širi problemi etičnosti znanstvenih istraživanja, nastali upravo sa stvaranjem nove institucionalne matrice na koju se znanost danas oslanja, a u koju, pogotovo od sredine prošlog stoljeća i "Projekta Manhattan" kao prekretnice ovoga procesa, više nisu uključene samo institucije obrazovanja i nezavisni "posvećenici znanosti", nego se tu pridružuju državne institucije te gospodarski sektor, a u novije vrijeme i javne ustanove, nevladine organizacije, mediji. Tvrdnja da se tu jednostavno radi o povećanju opsega znanstvenih istraživanja kojim se nužno povećava i opseg etičkih problema koji se uz njih vežu, a da institucionalna osnova ne igra nikakvu ulogu, besmislena je i lako ju je opovrgnuti već i letimičnom analizom onoga dijela ove osnove koji podržava istraživanja na području biotehnologije.

Nema sumnje da su etički problemi na području biotehnoloških istraživanja danas daleko najbitniji i da po važnosti Etički problemiNema sumnje da su etički problemi na području biotehnoloških istraživanja danas daleko najbitniji i da po važnosti uvelike premašuju važnost etičkih problema koji su se javili usporedo s odvijanjem "Projekta Manhattan". No na ovom se primjeru u kristalnoj jasnoći pokazuje kako kontradikcija što se javlja između predanosti poštivanju normi etičkog kodeksa koji je u našoj kulturi općeprihvaćen i težnje za što bržim znanstveno-tehnološkim napretkom, koju su razmatrali novi eugeničari, ne nastaje, kako su to oni tvrdili zbog samog etičkog kodeksa koji nije primjeren novom okruženju stvorenom zahvaljujući uspjesima u razvoju znanosti i tehnologije, odnosno zbog percepcije šire javnosti sumnjičave prema svakoj noviniuvelike premašuju važnost etičkih problema koji su se javili usporedo s odvijanjem "Projekta Manhattan". No na ovom se primjeru u kristalnoj jasnoći pokazuje kako kontradikcija što se javlja između predanosti poštivanju normi etičkog kodeksa koji je u našoj kulturi općeprihvaćen i težnje za što bržim znanstveno-tehnološkim napretkom, koju su razmatrali novi eugeničari, ne nastaje, kako su to oni tvrdili zbog samog etičkog kodeksa koji nije primjeren novom okruženju stvorenom zahvaljujući uspjesima u razvoju znanosti i tehnologije, odnosno zbog percepcije šire javnosti sumnjičave prema svakoj novini (možemo reći kako je upravo suprotno, jer se novine entuzijastično prihvaćaju). Naprotiv, ovdje se radi o tome da je, kako bi rekao Crichton "razvoj biotehnologije (koja ovdje nije izuzetak nego kako rekosmo najdrastičnijii primjer) potpuno podređen strmoglavoj i pomahnitaloj jurnjavi u nastojanjima da se kroz njezinu komercijalizaciju izvuku što veći profiti". Novi eugeničari odnosno posthumanisti zasigurno će, doduše, velikim uspjehom smatrati činjenicu da je od 1976. godine, kada je kao rezultat zajedničkog napora američkog financijaša Roberta Swensona i biokemičara Herberta Boyera na komercijaliziranju Boyerove tehnike genske rekombinacije, stvorena prva biotehnološka kompanija Genentech, do danas, u toj "jurnjavi" nastao cijeli jedan gospodarski sektor koji, samo u Americi i Europi, obuhvaća preko 700 razvojnih kompanija sa više od 200.000 zaposlenih, koje godišnje prihoduju oko 140 milijardi dolara. No naše je mišljenje da upravo ovakva "strmoglava i pomahnitala" jurnjava predstavlja "egzistencijalni rizik" veći od svih onih koje Bostrom navodi na svojoj listi, jer se u atmosferi konkurentskih borbi oko tržišnog pozicioniranja na relativno novom, visokoprofitabilnom hi-tech području, kakva se, već i samo zbog toga što se radi o novinama, zakonski reguliraju vrlo "labavo" ili se ne reguliraju uopće, a nisu niti podvrgnuta bilo kakvom ozbiljnijem nadzoru, odluke o tome što će se i kako istraživati ne donose na osnovi barem načelnih promišljanja perspektiva razvoja na ovome polju vođenih osjećajem odgovornosti za našu budućnost, nego sukladno procjenama koji smjer i način istraživanja može rezultirati stvaranjem najprofitabilnijih tehnologija u što krećem vremenu i uz što manje troškove, čime se automatski isključuje i princip opreza.(5) Takva znanstvenoistraživačka praksa, kao i činjenica da se dotična istraživanja odvijaju daleko od očiju javnosti, nesumnjivo bi predstavljali opasnost po naš opstanak, već i kad bi se radilo o genetskom inženjeringu biljaka, a kako vidimo, danas se već radi i o genetskom inženjeringu ljudskih bića, pri čemu opasnost zadobiva goleme razmjere zbog činjenice da je rizičnost tehnologija ove vrste teško ili nemoguće procijeniti u kraćem vremenskom razdoblju. Zanimljivo je uz to primijetiti kako se često ova jurnjava, koja ne mari za obzire, tumači kao utrka s vremenom u nastojanju da se pronalaženjem lijekova za smrtonosne bolesti spase ljudski životi, premda nitko nikada nije uspio objasniti zašto se onda aktivnosti na spašavanju života djece u nerazvijenim dijelovima svijeta koja umiru od izlječivih bolesti ili od pothranjenosti obično provode vrlo tromo, nevoljko ili nikako.

Raspolaganje znanjem nakon neoliberalističkog preokreta

Treba naglasiti kako je ovakva situacija u potpunom neskladu s ranijom praksom po kojoj se znanost razvijala kao otvoreno i slobodno istraživanje fenomena koje susrećemo u svijetu oko nas, koje ne podliježe niti ekonomskim, niti političkim niti vojnim imperativima, nego ima samosvojnu vrijednost i svrhu, po logici stvari usmjerenu na dobrobit svih ljudi. To što znanosti danas sve više gubi svoju imanentnu smislenost, (što nije vezano samo uz problem njezine autonomije) te što je u sve manjoj mjeri akademska, tj. javna djelatnost podložna javnoj raspravi i kritici, čiji su rezultati svima dostupni,(6) a sve je više biznis iz kojega se izvlače ekstraprofiti, pa je tom logikom usmjerena na dobrobit samo nekih pojedinca i skupina, uopće nije, kako mnogi misle "prirodan proces" koji se odvija sam po sebi - to je naprosto jedan od ishoda projekta tzv. ekonomske liberalizacije (ili drugim riječima neoliberalizma), koju su zajednički pokrenuli Ronald Reagan i Margaret Thatcher početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a čije su se pogubne posljedice najprije očitovale pri razvoju u oblasti informatike i telekomunikacija. Radi se o razrađenom planu koji predstavlja ključni moment ove priče, točku iz koje izvire sukus etičke problematike današnjeg znanstveno-tehnološkog razvoja, koja se zapravo vrti oko legalizirane pljačke javnih dobara koju je omogućio neoliberalni projekt, a koja se u sferi komercijalizirane znanosti svela na "otuđivanje duhovnih resursa", odnosno "privatiziranje" mnogobrojnih ranije stečenih znanja i tehnoloških procedura koji su bili svima na raspolaganju i kao takvi predstavljali javno dobro te njihovu pretvaranje u "visokosofisticiranu robu" koja se prodaje na tržištu uz stanovita vlastita unapređenja i prilagođavanja određenoj svrsi.

Jasno je da nitko ne bi trebao imati ništa protiv efikasnog razvijanja novih hi-tech proizvoda i inovativnih rješenja u bilo kojem području znanosti i tehnologije koji unaprijeđuju život čovjeka i cijelog društva, no ono što je ovdje problematično jest upravo spomenuta pljačka koja omogućava nepravedno bogaćenje nekolicine i siromašenje svih ostalih, odnosno institucionalizacija nemorala koja narušava ljudski integritet svih onih koji su u tu rabotu umiješani. Ova pljačka ima dakako mnogo šire razmjere i manifestacije, no na području koje ovdje razmatramo ona se realizira kroz uspostavu "kulture vlasništva" nad idejama odnosno duhovnim tvorbama ljudske civilizacije ili drugim riječima kao tendencija otuđivanje društva od njihovih stvarnih blagodati(7) kakvo forsira neoliberalna paradigma, te njezinog iskorištavanja u cilju aktualizacije neograničene moći društvene elite - u koju se, primijetimo, rijetko kada mogu uvrstiti i sami stvaraoci novih intelektualnih dobara, jer i oni također bivaju otuđeni od rezultata svoga rada, kao i od svrhe vlastite životne pustolovine, pošto se naprosto kao intelektualni proletarijat iskorištavaju za ostvarenje ciljeva koji s njima samima nemaju niti bi trebali imati nikakve veze. Još je i gore što se na taj način onemogućava pristup postojećim znanjima i informacijama, pa time i sužuju mogućnosti obrazovanja šire populacije, koje bi u današnje vrijeme interneta i sveprisutnih komunikacijskih mreža mogle postati upravo neograničene, što opet rezultira stvaranjem sve dubljih socijalnih razlika te širenjem ponora koji dijeli razvijene zemlje svijeta od onih nerazvijenih. Također možemo reći kako se neumoljivo inzistiranje na kompetitivnoj paradigmi u proizvodnim odnosima, posebno onima koji se tiču područja visokih tehnologija, u današnje vrijeme pokazuje kontradiktornim i besmislenim, već i u svjetlu prethodno navedenih problema, a pogotovo s obzirom na uspjehe projekata razvoja slobodnog softvera, kao i mnogih drugih zajedničkih poduhvata vezanih uz slobodne tehnologije čiji rezultati svojom kvalitetom i upotrebljivošću nadmašuju komercijalne proizvode. Sve to ne samo da predstavlja uvjerljiv dokaz efikasnosti organizacije gospodarske djelatnosti bazirane na kooperaciji i otvorenoj suradnji zainteresiranih pojedinaca, nego ukazuje i na mogućnost stvaranja šire društvene klime potpuno oprečne onoj koja vlada u svijetu bjesomučne kompeticije i utrke za iluzijama napredovanja i prosperiteta.

Ako se svim spomenutim aspektima nerazumnog raspolaganja ljudskim znanjem dodaju i posve prizemni ali ništa manje značajni aspekti manipuliranja javnim mnijenjem usmjerenog na "zauzdavanje neminovnh procesa oslobođenja i razotuđenja ljudske osobe koje omogućava aktualna znanstveno-tehnološka revolucija, a koje široka primjena suvremenih tehničkih dostignuća i rastuća svijest čovječanstva o vlastitim sposobnostima i mogućnostima za sveobuhvatni (tj. realni) napredak čini ostvarivima u relativno bliskoj budućnosti" (kako smo to već rekli u prethodnom tekstu), onda razmjeri etičkog problema suvremenog znanstveno-tehnološkog razvoja šire do neslućenih razmjera.

Doktrinarna matrica znanosti i bioetika

Nekima je možda teško vjerovati da ovako široka problematika može stajati u podtekstu jednog po formi tako jednostavnog pitanja kakvo je ono postavljeno na početku ovoga razmatranja, a koje glasi - Smije li se editirati ljudski genom ili ne? No ova širina naprosto ukazuje na kompleksnost situacije u kojoj se zbiva naš znanstveno-tehnološki razvoji kao i uopće povijesnog trenutka u kojemu živimo. Iz svega što smo do sada rekli jasno proizlazi da je odgovor na postavljeno pitanje presudno determiniran rješenjima etičkih dvojbi vezanih uz mnoštvo okolnosti aktualnih gospodarskih i uopće društvenih odnosa na globalnoj razini, pri čemu se mogućnosti i detalji same tehnike genetskih manipulacija, u situaciji u kojoj se nalazimo danas, pokazuju kao mnogo manje važni. No, s druge je strane također jasno da ako na ovo pitanje želimo dati ispravan odgovor, dakle takav da maksimizira izglede unaprijeđenja životnih uvjeta pojedinca u okviru ukupnog civilizacijskog napretka ljudske zajednice, treba ne samo pronaći etički besprijekorna rješenja ovih dvojbi nego i formulirati dosljedne društvene prakse koja bi takvim odgovorima bile sukladne. Međutim, kao što znamo, ne samo da se nitko relevantan ne bavi traganjem za ovakvim rješenjima, a kamoli formuliranjem odgovarajućih društvenih praksi, nego se etičke nedoumice koje su za ovu problematiku primarne uopće i ne dovode u razmatranje, nego se, upravo u "haldaneovskoj maniri", konkretna pitanja, poput onoga već više puta spomenutog, što ih otvaraju nova znanstvena dostignuća, razmatraju autonomno i ad hoc, te se, već u skladu s munjevitim znanstveno-tehnološkim napretkom, u istom ritmu pronalaze "najprikladnija" rješenja. Intencije koje dovode do ovih rješenja postaju zatim sastavnicama kuhnovske "disciplinarne matrice" dotičnog područja znanosti, koja se u određenim situacijama shvaća naprosto kao etika istraživačkog rada na tome području (vjerojatno u nedostatku neke druge interpretacije pojma etičnosti koja bi se na taj rad odnosila), premda je "disciplinarna matrica" mnogo širi pojam i s etičkog je stajališta uglavnom neutralna. Tek se u zadnjih nekoliko desetljeća bilježe bojažljivi koraci u smjeru razmatranja ove problematike iz perspektive suvremenog naučavanja o moralnom djelovanju te stvaranja širih prosudbenih shema, poput one koja se označava nazivom bioetika. Inače, na ovom mjestu treba napomenuti kako se "domena" bioetike ne ograničava samo na područje biotehnologije ili biologije, tj. da se ne veže samo na "pitanja života", nego se proteže i na širi problem etike znanstvenih istraživanja koja utječu na život čovjeka i život uopće, naš opstanak i našu budućnost, s tim da se ovaj pojam uzima više u smislu znanstvene discipline, a manje kao vrijednosni sustav po sebi.

Koncept bioetike predstavlja određeni pomak u odnosu na idiom "disciplinarne etike znanstvenog istraživanja", no, koliko možemo vidjeti, tu se još uvijek bitnije ne dotiču primarni etički problemi našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, tako da je njezin smisao zasad vrlo upitan. Razlog tomu (ili jedan od razloga) zasigurno leži u činjenici da se bioetika ne nastoji samodefinirati kao kritička teorija koja bi polazila od stvarnog izvora moralnog djelovanja, a to je ljudsko biće kao utjelovljenje njegovog metafizičkog smisla i svrhovitosti, nego sukladno uobičajenom pomanju BioetikaKoncept bioetike predstavlja određeni pomak u odnosu na idiom "disciplinarne etike znanstvenog istraživanja", no, koliko možemo vidjeti, tu se još uvijek bitnije ne dotiču primarni etički problemi našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, tako da je njezin smisao zasad vrlo upitan. Razlog tomu (ili jedan od razloga) zasigurno leži u činjenici da se bioetika ne nastoji samodefinirati kao kritička teorija koja bi polazila od stvarnog izvora moralnog djelovanja, a to je ljudsko biće kao utjelovljenje njegovog metafizičkog smisla i svrhovitosti, nego sukladno uobičajenom pomanju "etike u znanosti" polazi od odrednice institucionalnog sustava, dok novinu možda predstavlja jedino postavljeni zadatak sistematiziranja normativnih okvira različitih disciplinarnih matrica istraživačkog rada i njihovog generaliziranja unutar jednog obuhvatnijeg vrijednosnog okvira."etike u znanosti" polazi od odrednice institucionalnog sustava, dok novinu možda predstavlja jedino postavljeni zadatak sistematiziranja normativnih okvira različitih disciplinarnih matrica istraživačkog rada i njihovog generaliziranja unutar jednog obuhvatnijeg vrijednosnog okvira.

Pojam sistemske etike

Bioetika dakle na sebe ne preuzima čak niti zadatak da ukaže na primarnu etičku problematiku našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, a kamoli da bi se nešto učinila na njezinom rješavanju. A ova problematika, kako vidimo, postaje sve aktualnija i sve bitnije utječe na najrazličitije aspekte znanstvenoistraživačke djelatnosti stvarajući konflikte koji se ne iskazuju samo na primjerima specifičnih pitanja tipa - Smije li se određena tehnologija primjenjivati u praksi ili ne? - odnosno u raspravama vezanim uz probleme ove vrste, nego i u sasvim konkretnim situacijama znanstvenoistraživačkog rada, odnosno života ljudi koji se njime bave. Ovi su konflikti očigledni i ako se promatraju "izvana", pa izostanak reakcija kao i uopće činjenica da oni nimalo ne ometaju funkcioniranje znanstvenoistraživačkog pogona, može ukazivati samo na efikasnost mehanizma internalizacije konflikata ove vrste, čije se usvajanje izgleda već postalo dijelom standardnog odgojno-obrazovnog programa, a zahvaljujući čemu se ljudski identitet gotovo i bez vidljivih ožiljaka, uspijeva konformirati i brojnim drugim konfliktima i paradoksima suvremenog svijeta. Ovakva internalizacija očito predstavlja presudan moment u procesu usvajanja defektne "disciplinarne matrice" ili "ideologiziranog duha institucije", pri čemu upravo ovakvi defekti dovode do neke vrste identifikacije institucionalne razine znanstvenoistraživačke djelatnosti s onom individualnom, što se očituje recimo u mogućnosti da se moralnost pojedinca manifestira kao sistemska vrlina, a nefunkcionalnost sustava kao ljudski nedostatak (zatajenje ljudskog faktora) - što je u svakom slučaju loše. Čini se da bioetika, baš kao i provizorij "disciplinarne etike" na određenom znanstvenom području mogućnost svoga postojanja duguje upravo ovoj identifikaciji, pri čemu, možda u nekoj vrsti povratne sprege, još i povećava efikasnost djelovanja spomenutog mehanizma internalizacije, jer osim što honorira "zaborav bitka", samim svojim postojanjem djeluje kao faktor "utišavanja savjesti" znanstvenih elita.

O bioetici, odnosno bilo kojoj sličnoj formi etike znanstvenih istraživanja, možemo dakle govoriti kao o "sistemskoj etici" ne samo zato što se ovdje radi o normativnom duhu koji je orijentiran i na uređivanje zakonske regulative, čije se ekspanzija u današnje vrijeme može tumačiti i kao tendencija "poistovjećivanja dobra i zla s legalnim i ilegalnim",(8) nego i zato što se primarno ne usmjerava na problem moralnog djelovanja pojedinca koje u svom odnosu prema zatečenoj stvarnosti osigurava dobrobit zajednice, već se izvodi iz logike institucionalnog sustava čija dobrobit ima sasvim drugačije konotacije. Istina jest da se ovdje radi o pitanjima moralnosti "funkcioniranja sustava", no ovaj se problem može postaviti isključivo na individualnoj razini funkcionalne sheme znanstvene djelatnosti (jer se tiče mreže odnosa unutar zajednice), a ne na razini sustava kao takvog što predstavlja prijevid kojega nesumnjivo uvjetuje upravo maločas spomenuta identifikacija. Pritom je zanimljivo primijetiti kako su ovi izvodi još uvijek potpuno sukladni smjernicama koje je u pogledu problema suprotstavljenosti zahtjeva za etičnim odlučivanjem i postupanjem u znanstvenoistraživačkom radu i težnje za što bržim znanstveno-tehnološkim razvojem, pred gotovo stotinu godina predložio Haldane - a koja sugeriraju eliminaciju etičkog problema putem generalizacije vrijednosne neutralnosti istraživačkih napora, koji se, istina takvima mogu smatrati sami po sebi, ali je ova neutralnost kompromitirana pogrešnim rješnjima primarnih etičkih problema i samim ambijentom u kojemu se znanstvenoistraživačka djelatnost odvija, odakle proizlazi i mogućnost njihove zloupotrebe - jer je temeljni izbor između dobra i zla učinjen već na početku.

Otud paradoks s kojim se suočava i na kojemu počiva svaka sistemska etika (koji zapravo predstavlja njezin generički motiv i osnovnu odrednicu njezine definicije), a koji glasi - Kako utemeljiti pojam moralnosti u nemoralu? Ovo pitanje, dakako, nitko ne postavlja u tako zaoštrenoj formi (što ne bi ni bilo previše produktivno) - nego se problem, kad je već neizbježan, nastoji reinterpretirati svođenjem na svoje funkcionalne aspekte - čime se može tumačiti zaokupljenost znanosti vlastitom efikasnošću, kvantitetom i dosezima svojih dostignuća, potjerom za ishodima kojima će se usrećiti čovječanstvo, kao i apsurdna težnja da ovakvu vrstu funkcionalnosti učini sustavnom, što sve onda ima odjeka u transhumanističkim narativima o blistavim perspektivama budućnosti ljudske civilizacije. Na ovaj način, međutim, dolazi do pojmovne pomutnje (sa značajnim odjekom u javnom mnijenju) pri kojoj se značenje termina "korektnosti" i "funkcionalnosti" nastoji identificirati s onim što podrazumijevamo pod vrijednostima "istine" i "dobra", što je moment na koji smo upozorili i u prethodnom tekstu razmatrajući probleme "etike ljudskih prava i političke korektnosti" odnosno "pseudoetike posthumanizma". Ova pseudoetika, kao istovrstan sistemski konstrukt, iz kojega se zapravo i izvode novokomponirane etičke (i istovremeno svjetonazorske) sheme na području znanstvenih istraživanja, kroz ovakvu vrstu značenjskog, ali i supstancijalnog izvrtanja, u stvari legitimira inauguraciju "transcendentalnog materijalizma", kakvoga propovijedaju transhumanistički gurui, koji predstavlja samo jedan od vidova "religije čovjekoboštva", nastale sukladno najboljim tradicijama bogostrojiteljskog okultizma, čija paradoksalna (antimetafizički usmjerena) metafizika leži u osnovi posthumane ideje (tj. ideologije).

Problem inverzije vrijednosti

Ovakvo izvrtanje smisla u danom je kontekstu razumljivo i ono predstavlja samo još jednu manifestaciju fenomena ("dijaboličke") inverzije vrijednosti, pri kojoj kategorije dobra i zla zamjenjuju svoja mjesta u ontološkom poretku svijeta, jer kroz negaciju mogućnosti svoga metafizičkog utemeljenja dobro postaje izostanak zla u "paloj stvarnosti" u koju smo "bačeni" na prvi pogled ni krivi ni dužni, premda drugi pogled otkriva kako je krivnja lukavo delegirana prema instanci koja s moralnim dilemama ljudskog roda ne bi trebala imati nikakve veze. Otud proizlazi i već spominjana usmjerenost pseudoetičkog kodeksa na zlo, a ne na dobro, što je karakteristika svake sistemske etike, a što se očituje u pretenzijama ovakvih etičkih sustava da se bavi manipuliranjem svjetskim zlom, a ne dostizanjem univerzalnog dobra - i to je samo još jedan dokaz opasnosti ideologizacije koja proistječe iz nijekanja metafizike kao takve. Na ovu opasnost ukazuju i sami primarni etički problemi našega razvoja na koje smo upozoravali u ovom tekstu, što se mogu se shvatiti kao metastaze "antimetafizične metafizike" koja problem dobra i zla obrće na glavu. A da nije pretjerano govoriti o metastazama svjedoče i zaključci koji ova metafizika nameće po vlastitoj logici - primjerice onaj koji tvrdi kako je "Etično biti marljiv i stvoriti atomsku bombu", što, primijetimo, nije (samo) jedan apsurdan iskaz, nego stvarnost u kojoj naša civilizacija živi već preko sedamdeset godina. Upravo na ovakvim primjerima postaje bjelodano kako se ovdje radi o metafizici inverzije temeljnih principa čovjekovog bitka, a ne o takozvanoj slobodi istraživanja, djelovanja ili života po vlastitoj volji te da, kao što je i inače slučaj u moralnim dilemama ljudskih bića, ne postoji "spektar" mogućnosti izbora nego naprosto alternativa koja se mora razriješiti prije ili kasnije. A to znači preuzeti odgovornost koja nas tek a posteriori može učiniti svjesnim i savjesnim ljudima.

U sferi znanosti, kojom smo se većim dijelom bavili u ovom tekstu, inverzije o kojima je ovdje riječ zapažamo recimo u praksi po kojoj "pozitivni rezultati" i profitabilne tehnologije čine znanstveni rad smislenim u danom kontekstu, umjesto da odgovoran i smislen znanstveni rad po sebi stvara kontekst u kojemu rezultati do kojih dolazi postaju vrijedni i korisni. Ovakvo stanje stvari ukazuje na mehanizam djelovanja rečenih inverzija u kojemu ključnu ulogu igra upravo ranije spominjani fenomen "izvanjštavanja ljudske biti", s tim da se ovdje, da budemo precizniji, radi o duhovnim predispozicijama ljudskog bića kao onome po čemu čovjek jest, a zahvaljujući kojima i znanstveni rad, odnosno znanost uopće, zadobivaju (danas gotovo izgubljenu) samosvojnu smislenost i svrhovitost.(9) Slučaj razvoja biotehnologije na izvrstan način ilustrira kako ovo izvanjštavanje - koje se na vidljiv način manifestira kroz "izvanjštavanje zahtjeva" što se postavljaju na znanstvene rezultate - otuđuje znanstveni rad od njegovih pretpostavki - i to u prvom redu onih najvažnijih kao što su autonomija, samosvojnost i inherentni smisao, što za posljedicu ima rastvaranje osnove na kojoj je znanost utemeljena - nakon čega ona propada u vrtlog "circulusa vitiosusa" unutar kojega se njezina ideologizacija, instrumentalizacija i apsolutizacija izvode jedna iz druge, pa se i njezina raspadnuta osnova može fingirati jedino kružnim argumentom. Slijedom toga društvo, "koje više ništa ne razumije" - što i jest dio agende korporativnih predatora - biva lišeno mehanizama njezine kontrole, dok "akademski psi-čuvari", gube svaku svrhu i nestaju s pozornice - sukladno već i "novom mentalitetu" koji je zavladao u znanstvenoj zajednici. Razumljivo je stoga što se u javnom mnijenju potpuno izgubila svijest o mogućnostima utjecaja na tokove znanstvenih istraživanja i razvoja tehnologije, zbog čega svijet znanosti i tehnologije postaje "svijet za sebe" koji funkcionira s jedne strane kao prijetnja, a s druge strane nudi određenu nadu.

Transhumanistička retorika danas, nakon što je velik dio posla u procesu "znanstvene tranzicije" već obavljen, očito ima zadatak naglasiti upravo ovaj moment nade ("sretne budućnosti" koja će nam svima, zahvaljujući uspjesima na ovom polju uskoro svanuti) i stvoriti dojam da o prijetnjama ipak netko brine. Uistinu, kad je ova briga već prestala biti prirodnom funkcijom društvenih institucija, odnosno javnosti u cjelini, zašto onda ne bi mogla biti stvar jednog egzotičnog hipsterskog pokreta koji se iz razumljivih razloga sve više gura prema mainstreamu. Ovo ne mora značiti da je transhumanistički pokret predstavlja isključivo instrument neoliberalne doktrine što se koristi "po potrebi" te da kao takav zaslužuje da odbacimo bilo kakve njegove teze, no sigurno je da transhumanističke parole - kao su odraz posthumane metafizike - igraju značajnu ulogu u aktualnom procesu otuđivanja i izvanjštavanja duhovne infrastrukture čovječanstva što predstavlja istočni grijeh naše tehnološke civilizacije, koji opterećuje duh ljudske zajednice na sličan način kao što joj grijeh prvih ljudi opterećuje dušu pojedinca, onemogućujući mu da nesmetano širi svoje vidike i stvara prilike za životnu realizaciju svih ljudskih bića.

Zdenko Kremer

(1) Ovdje treba imati na umu da, kao što smo naglasili u prvom dijelu ovoga teksta ovaj razvoj ne odvija sam po sebi, sukladno vlastitoj logici, nego da ga usmjeravaju posthumanističke vizije elita koje su stekle moć upravljanja društvom na globalnoj razini.

(2) Pojmove transhumanizam i posthumanizma od sada ćemo identificirati jer se u ovom kontekstu oni svode na isto, s tim da bi odgovor na pitanje tko su zapravo "posthumanisti" trebao proizaći iz objašnjenja pojma "tehnološki podržavane evolucije čovjeka", čime ćemo se pozabaviti u sljedećem nastavku ove rasprave.

(3) Primjer ovakvog zahvata - premda mu svrha nije bila terapijska - jest onaj izveden nedavno u Kini, koji je pred nekoliko mjeseci rezultirao rođenjem dviju djevojčica-blizanki - prvih ljudskih bića čiji je genom izmijenjen ljudskom intervencijom. Taj čin predstavlja povijesni presedan jer se sve do toga trenutka nitko nije usuđivao mijenjati genom živih ljudskih bića i taj je presedan izazvao i još uvijek izaziva veliku buru u znanstvenoj i široj javnosti (mišljenje koje po tom pitanju prevladava u znanstvenoj zajednici jest da tehnike manipulacije genima nisu dovoljno razvijene da bi polučivale potpuno izvjesne rezultate, pa se postupak kineskih znanstvenika smatra hazarderskim i zbog toga opasnim).

(4) Primjetimo da se ove rasprave na određeni način nadovezuju na veoma aktualne rasprave oko etičnosti pobačaja, umjetne oplodnje, homoseksualnih brakova, usvajanja djece i sl.

(5) Iz ovoga se razloga spomenuti se čin kineskih znanstvenika koji je editirao gene ljudskih embrija može smatrati posve očekivanim.

(6) Dostupnost znanstvenih rezultata neki smatraju opasnošću zbog toga što se na taj način "teroristi" lako mogu dočepati opasnih tehnologija i iskoristiti ih u svojim terorističkim aktivnostima. Ovakvi se argumenti ne mogu smatrati opravdanim - premda ih u situaciji kakva jest treba imati na umu - s obzirom da organizirani visokosofisticirani terorizam upravo i postoji zbog "defekata sustava", u čijoj hijerarhiji otuđivanja (krađa) materijalnih i duhovnih resursa čovječanstva zauzima vrlo visoko mjesto.

(7) Govorimo o stvarnim blagodatima znanja i tehnologija jer se u većini slučajeva tzv. blagodati koje nam tehnologije, posebno u ovo zadnje vrijeme nude, radi o stvarima od kojih imamo više štete nego koristi, jer ne doprinose unaprijeđivanju ljudskih potencijala nego dapače njihovoj "potrošnji" - koja i inače u okolnostima neoliberalnog kapitalizma predstavlja glavni motiv i pokretačku snagu našeg navodnog civilizacijskog napretka.

(8) Na ovu smo tendenciju upozorili i u prethodnom tekstu i ona ima vrlo široke konzekvence.

(9) Ovdje bi možda zbog distinkcije trebalo uvesti drugi termin za znanstveni rad koji nema imanentni smisao pa i svrhu, te bismo mogli govoriti o "znanstvenoj industriji" ili "znanstvenom najamništvu", no to možda i nema smisla s obzirom da je izvanjštenje znanstvenog rada danas gotovo apsolutno.

Sri, 26-06-2019, 21:04:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.