O novootkrivenim rukopisima Marka Marulića
U Splitu su od 20. do 23. travnja održani Marulićevi dani gdje sam, u okviru znanstvenoga programa, govorio o novootkrivenim, odnosno novoatribuiranim rukopisima Marka Marulića (1450-1524). Kako su mediji već prije upozorili na nove rukopise to je zanimanje za iste bilo priličito. Sama diskusija na skupu je pokazala da će tema novih hrvatskih rukopisa Marka Marulića i nadalje ostati aktualnom, i to sve do kritičkoga objavljivanja istih, budući da svako proširenje „paradigme Marulić“ nužno dovodi u pitanje neke starije, po mom sudu neodržive teorije. Moje izlaganje i čitav, ne mali, dokazbeni postupak objavit će, po običaju, za sljedeće Marulićeve dane časopis Colloquia Maruliana (XVIII). Ovdje ću pak, udovoljavajući željama mnogih koji su me u posljednje vrijeme o ovome priupitivali, tek ukratko i za širu publiku razumljivim jezikom pojasniti o čemu je zapravo riječ, i zašto je tema Marulićevih hrvatskih rukopisa još uvijek vrlo aktualna.
Marulić je po čitavoj Europi postao poznat prije svega po svojim latinskim djelima (Upute za dobro življenje po uzorima svetaca, Evanđelistar, O poniznosti, itd.), koja su još za njegova života bila tiskana, te u mnogobrojnim izdanjima i prijevodima kroz puna dva stoljeća po čitavoj Europi pretiskivana. U 20. stoljeću pronađena su još neka njegova latinska djela u rukopisu, prije svega veliki ep Davidijada, ali i nekoliko manjih latinskih pjesničkih i proznih djela. Hrvatska mu djela nisu bila takve sreće. Za života mu je tiskana nama iznimno važna Judita (1521), dvadeset godina nakon što je bila napisana. A kada se u 19. st. počelo ponovo izdavati Marulićeva hrvatska djela, u prvom planu je opet bila poezija, hrvatska proza se spominjala tek usput. Sedamdesetih godina 20. stoljeća pronađen je i dva puta tiskan Marulićev prijevod djela Tome Kempenca Od naslidovanja Isukarstova.
Zašto je prevodio na hrvatski ako su svećenici znali latinski? Marulićev biograf i prijatelj Franjo Božičević je bio zapisao, a poznavatelji Marulićeva djela to su uvijek znali, da je osim raznih latinskih djela, Marko svojoj dragoj sestri benediktinki Biri pisao i na hrvatskom, budući da ona nije znala latinski: „Kod nje se nalaze mnogobrojna književna djela i poslanice s poticajima za čestit i blažen život, što ih je na pučkom jeziku i vlastitom rukom napisao sam Marko“. Međutim, mnogi Božičevića nisu shvaćali ozbiljno, ni prije ni danas. Prvi koji je jedan Firentinski zbornik molitava, prikazanja, pobožne proze i poezije povezao s Marulićevom sestrom Birom bio je (1957) talijanski slavist Carlo Verdiani (1905-1975). On je čak i veći dio toga zbornika priredio za tisak što su ljubitelji Marulićeva djela u Splitu i tiskali (1973).
Iako je Verdiani iznio mnogo dobrih argumenata, uložio vremena i truda u ovo izdanje, u Zagrebu su ubrzo (1976) njegovi argumenti bili od dvoje autora brzopotezno odbačeni. Od toga momenta do danas je bila blokirana, zaprvo zacementirana potraga za Marulićevim hrvatskim djelima. Čak što više, poneki kroatist je, hineći kritičnost a zanemarujući interdisciplinarno istraživanje, pokušavao zanijekati Marulićevo autorstvo i onih pjesama koje su Maruliću bili pripisali Vatroslav Jagić i Franjo Fancev. U tom kritičkom žaru osporeno je autorstvo i pjesme „Hvale sv. Hierolima“, ne usporedivši pritom čak ni Marulićevu latinsku pjesmu u čast Jeronimovu. Ipak, svi ti argumenti protiv Verdianija bili su vrlo tanki, ja ću ih dakako iscrpno analizirati, zapravo su odavno opovrgnuti, ali su u podsvijesti kroatističkih marulologa ostali duboko utisnuti sve do danas. Prvi marulolog je tako argumentario s računalnom konkordancijom hrvatskih djela Marka Marulića.
Biva nekih riječi iz Firetnskoga zbornika nema u hrvatskom rječniku (računalu) Marka Marulića, pa on ne može biti autor toga zbornika. Koju godinu kasnije isti je autor, objavljujući Marulićev prijevod Od naslidovanja Isukarstova, Maruliću navodno nepoznate riječi osobno unio u njegov rječnik, što će reći da kritika Verdianija u tom najvažnijem segmentu nije bila na mjestu. Kritičar svojedobno te riječi jednostavno nije bio unio u računalo. Isto tako argumenti da Marulić biva nije koristio kontaktne sinonime, da nije donosio svoje stihove kao uvod u prozna djela, i sl., su za svakoga tko čita Marulićeva latinska djela, i upravo takve pojave susreće u svakom djelu, bez ikakve znanstvene podloge. I drugi je marulolog protiv Verdianija iznio nekoliko argumenata, a najvažniji je bio, osim kompjutorskih konkordancija, da je Marulić pjesnik renesanse a ne srednjega vijeka: „Čovjek je srednjovjekovlja okrenut licem prema Bogu, prema ovozemaljskom svijetu odnosi se s prezirom, ne opaža ga. Zato on svoju bit doseže i prakticira (sastavljajući, npr., vjerske kompendije kao što je Firentinski zbornik) obraćajući se Bogu i nezemaljskim bićima, odvajajući se od zbiljskoga prostora vlastite sredine, težeći nebeskim, evanđeoskim prostranstvima“.
Kod Marulića opet da „pjesničke predodžbe sadrže i slike ovozemaljskoga svijeta“. Verdiani je čak bio utvrdio i splitsko podrijetlo Firentinskoga zbornika usporednom metodom. On je u Rimu pregledao kodeks Vat. Lat. 5249, tj. poznato Marulićevo latinsko djelo, odnosno Solinske natpise. Utvrdio je da taj rukopis ima „istu marginaturu i paginaturu te isti filigran“ kao i firentinski kodeks, iako je jedan pisan latinski a drugi hrvatski, jedan sigurno Marulićevo djelo, a drugi prepun Marulićevih citata i čitavih pjesama. Svatko tko imalo ima uvida u istraživanje povijesnih kodeksa i vodenih zankova papira znade što to znači, pa bili to i različiti pisari, dočim je naš marulolog zaključio da su takva „povezivanja bezpredmetna“. Ipak, već 1976. moglo se znati da je Verdianijevo atribuiranje potvrđeno pronalaskom drugih sigurnih Marulićevih rukopisa.
Tako je u Londonu, odakle dolazi i Firentinski zbornik, za NSK kupljeno nekoliko rukopisa, između ostaloga i R 6634, koji sadrži ne samo Suzanu i mnoštvo drugih odreda Marulićevih djela, nego i nekoliko djela iz Firentinskoga zbornika. Osim toga po jedan dio rukopisa iz Zagreba i Firence pisala je jedna te ista ruka. Nažalost, te rukopise u ono vrijeme nitko nije očevidom (autopsijom) usporedio. Stoga sam posljednjih nekoliko godina malo po malo uspoređivao sve poznate i po Europi tražio nepoznate hrvatske rukopise Marka Marulića. Njihovu međuovisnost mogao sam utvrditi ne samo vremenski (po datiranju), tematski i jezično (podrijtlom iz Splita), nego i preko stare izvorne signature jednoga samostana benediktinki. Tako se dalo dokazati da su svi ti rukopisi, tj. sigurna Marulićeva djela i ona koja mu pripisujem danas, stajali nekoć u istom samostanskom regalu ili ormaru (br. 1 do br. 21), prije nego su za napoleonske vlasti otuđeni i preprodani u Englesku. Deset rukopisa iz te zbirke mi je do danas poznato, otkupljeni su na dražbama u Londonu i čuvaju se: tri u Beču, tri u Zagrebu (NSK), jedan u Firenci a tri su ostala u različitim londonskim knjižnicama, koje sam uspio pronaći.
Uglavnom su to prijevodi ili slobodna prerada otačke literature, upute za dobar život redovnicama, prepjevi crkvenih kantika, upute za molitvu, sve ono dakle što je trebala imati i čitati Bira. Najvrjedniji od tih su, po mojoj prosudbi, Dijalozi Grgura Velikoga sa Životom sv. Benedikta (1513., Beč), prijevodi homilija sv. Bernarda (1513., London), Đardin od molitve (1508., Zagreb R 6633, izgleda hrvatski autograf Marka Marulića), te Upute za dobar život redovnicama (1514., London, izgleda samostalno djelo Marka Marulića, po konceptu slično njegovoj latinskoj Instituciji, potpisano njegovim inicijalom). Danas je poznavanje Marulićeva djela daleko bolje nego u sedamdesetim godinama, pa su nam na raspolaganju višestruke metode uspoređivanja i atribuiranja ovih rukopisa, iako su većinom bez naslovnice (od česte uporabe prvi se list potrošio).
Kada se radi o prijevodima s latinskoga možemo usporediti terminologiju i sintaktičke kalkove poznatoga prijevoda Od naslidovanja s, recimo, prijevodom Dijaloga Grgura Velikoga, ali isto tako s pojmovljem i frazeologijom iz Uputa za dobar život redovnicama. Nadalje, danas imamo ne samo latinski „thesaurus“ (popis svih riječi i oblika) djela crkvenih učitelja koje prevodi ili parafrazira Marulić (Jeronim, Augustin, Ambrozije, Grgur Veliki), nego i latinski rječnik samoga Marulića, a dobrim dijelom i njegov hrvatski rječnik. Dakle, pripisivanje određenih bezglavih rukopisa Marku Maruliću ostaje stvar isključivo znanja, strpljenja, rada, i pouzdane sinoptičke metode pri analizi tih tekstova. Osobno ću prirediti izdanje londonskoga rukopisa Upute za dobar život redovnicama i zainteresiranima ponuditi na objavljivanje.
Zvonko Pandžić
{mxc}