U kršćanskome se vjerovanju kaže, da je Isus Krist „mučen pod Poncijem Pilatom“, i zbog toga mnogi Pilata smatraju zločincem, sadistom i okrutnim čovjekom. No, psihologija Pilata se mnogo jasnije može uočiti iz njegovog upita koji je postavio nevinome. Kada mu je Krist rekao, da je došao svjedočiti za istinu, Pilat ga je upitao :“Što je istina?“ U tome se pitanju ne nazire žeđ, ili čak rezignacija, tragača za istinom, nego cinizam lukavog političara i sudca. Pilat nije vjerovao u istinu, nego u pragmatičnost. A pragmatika je tražila da osudi nevinoga, da on, rimski namjesnik, ne bi izgubio svoj položaj. I kroz koridore povijesti, od Pilatovog vremena sve do današnjih tribunala, poput onoga u Haagu, iz usta mnogih Pilatovih nasljednika, političara i sudaca, odzvanja to cinično Pilatovo pitanje upućeno pravedniku.
Poput Pilata oni sumnjaju da je moguće saznati istinu čak kada bi ona i postojala, a kamo li da je moguće živjeti u istini. Ti Pilatovi nasljednici vjeruju, da moć diktira što je istina i pravda, i često citiraju englesku izreku, da „might makes right“. Da bi sačuvao privid savjesti Pilat tada čini drugu pogrješku; on ide na nagodbenjaštvo, na kompromis između pravde i pragmatike. On predaje pravednika na bičevanje, da bi pokušao zadovoljiti one koji traže osudu i krv nevinoga. Pilat nije smogao hrabrosti, da bude dosljedan i da brani svoje uvjerenje o optuženome, da se usprotivi tužiteljima. I doista, povijest se ponavlja. Zar se, na primjer, današnji Pilati u Haaškome tribunalu ne opredjeljuju za politički pragmatizam umjesto za istinu? Zašto, na primjer, imaju različite aršine za granatiranje Vukovara i Knina?
No, i profesionalna izobrazba tih pravnika im u tome pomaže. Zar se desetljećima na pravnim fakultetima Zapada ne predaje filozofija juridičkog pozitivizma koja naučava, da pravo i pravednost nisu istoznačni pojmovi, da je pravo ono što je ozakonjeno, ono što je naređeno kroz pozitivne zakone, a ne ono što je pravedno? Zar pravnici ne poznaju tako često citiranu izreku, da je „ius quia jussum, non quia justum“ („pravo je jer je naređeno, ne jer je pravedno“)? U sustavu su vrijednosnog relativizma koji dominira na zapadnim visokim učilištima istina i pravda ideje naivnih umova idealista, ili lukavih umova iluzionista, a ne trijeznih umova realista.
Zar i svi međunarodni tribunali nisu sudili po pravu pobjednika? Zato je za Pilate svih vremena manje zlo osuditi nevinoga, nego izazvati na sebe bijes moćnika. I čovjek bi na prvi pogled rekao, da Pilat u svijetu ima više svojih nasljednika nego Pravednik, da Pilatova filozofija života pobjeđuje. No to je samo privid. Poput Pilata, i njegovi nasljednici će se spominjati kroz sva vremena kao političari koji su pravednike predali mučiteljima i svjedočili protiv njih, ili kao tužitelji koji su ih krivo optužili, ili kao sudci koji su ih nepravedno osudili. Ti Pilati ostaju ovjekovječeni samo u rečenici :“Mučen pod Poncijem Pilatom“. No, njihova je nesreća u tome, što pravednici prije ili kasnije uskrsnu.
Prof. Branimir Lukšić, Split
{mxc}