Političari EU, kršeći međunarodno pravo, traže od Hrvatske čak i ono na što njihove države nikad ne bi pristale. Cilj im je samo domoći se svega što je u posjedu hrvatskog naroda. Podanički raspoloženi političari u Hrvatskoj su strancima (najviše u EU) već u bescjenje prodali, bolje reći poklonili banke, tvornice, hotele, energetske objekte i sirovine, medije, pa čak i branitelje ..., stoga valjda misle da im trebaju pokloniti i sva bogatstva mora i podmorja. Koja je razlika između njih iz EU koji to žele postići tobožnjim pregovorima i onih koji su to željeli ostvariti oružjem – agresijom, a koji i dalje nesmetano prijete? Nije li cijena samostalnosti Hrvatske, plaćena životima i krvlju njenih stanovnika i štetama ratnih razaranja, bila previsoka, da bi se je političari odrekli? Nasuprot posvemašnjem podaništvu prema inozemstvu u zemlji su uveli strogu kontrolu informiranja, strah i bezakonje. Ipak, poklanjanjem ribe ostvarili su u biti, iako toga nisu niti svjesni, sjajan politički potez za Hrvatsku.
Članak dramatična naslova: "Odgoda ulaska u EU" Posljedice mogu biti, blagorečeno, dramatične - Hrvatska bi mogla godišnje gubiti 200 milijuna eura“, objavljen u Večernjem listu i posve iznenađujuća odluka političara o odgodi primjene ZERP-a, odnosno poklanjanju ribe Italiji i Sloveniji na „određeno“ vrijeme - do ulaska Hrvatske u EU, potaknuli su me da si pokušam razjasniti što zaista znači ulazak Hrvatske u trgovačku zajednicu EU kojem, moglo bi se reći posve podanički i dogmatski, teže gotovo svi naši političari, bez obzira na stranke. Razum im pri tom ne treba, jer su im valjda ponudili u zamjenu nešto drugo. Poslušno ispunjavaju sve što se od njih zahtijeva, bez obzira na pravednost i utemeljenje na moralu i zakonima, što im političari EU ponekad nameću, a često to rade i kad to nitko od njih i ne traži (valjda kako bi im se umilili), ne pitajući stanovništvo što o tome misli. Bave se čak i mijenjanjem ustava RH kako bi lakše „privoljeli“ stanovništvo da ga tamo, žedna preko vode, povedu – jednom....
Naime iz odlučivanja u referendumu o EU žele izbaciti oko pola milijuna nepostojećih birača koji im inače u onome što nazivaju izborima, nimalo ne smetaju. Političari EU, kršeći međunarodno pravo, traže od Hrvatske čak i ono na što njihove države nikad ne bi pristale. Cilj im je samo domoći se svega što je u posjedu hrvatskog naroda. Koja je razlika između njih iz EU koji to žele tobožnjim pregovorima i onih koji su to željeli postići oružjem – agresijom, a koji i dalje nesmetano prijete (iz Srbije, ali i na teritoriju Hrvatske)? Nije li cijena samostalnosti Hrvatske plaćena životima i krvlju njenih stanovnika i štetama ratnih razaranja bila previsoka, da bi se je političari odrekli na takav način? Podanički raspoloženi političari u Hrvatskoj su strancima (najviše u EU) već u bescjenje prodali, bolje reći poklonili banke, tvornice, hotele, energetske objekte i sirovine, medije, pa čak i branitelje ..., stoga valjda misle da im trebaju pokloniti i sva bogatstva mora i podmorja.
Pa dajmo im onda i tu našu ribu, naš tzv. hrvatski gospodarski pojas, jer Sloveniji i Italiji nije dovoljan njihov za čije proglašenje nisu nikog pitali, nego to traže samo od Hrvatske, pa će nastaviti s Hrvatskom (tj. njenim sretnim političarima) beskonačne pregovore o ulasku Hrvatske u tu zajednicu sve dok im njihovi poslušnici u Hrvatskoj ne poklone i sva preostala materijalna dobra kojima još Hrvatska raspolaže na kopnu, moru i podmorju. Treba li one koji to čine možda zbog toga poslati na promatranje u neku „instituciji“, izbaciti ih s posla, ostaviti bez dohotka za život... kao što oni nonšalantno čine sa svima onima koji im se usude suprotstaviti činjenicama? Nasuprot posvemašnjem podaništvu prema inozemstvu u zemlji su uveli strogu kontrolu informiranja javnosti, strah i bezakonje.
U spomenutom članku u Večernjem žali se Hrvatska udruga poslodavaca da će zbog odgode imati velike štete. Zbog te udruge, i njene bojazni za kapital koji su hrvatski tajkuni, otevši ga stanovništvu u ratu i poslije, brzopleto uložili u Srbiju - zemlju radikalnih nacionalista (odgovorni za ratove u bivšoj Jugoslaviji), te onih u Hrvatskoj koji su se u ratu borili protiv svoje Domovine, koalicijska vlast (s takvima) još nije priznala posve legitimnu neovisnost Kosova, bojeći se pritom da i sama ne postanu tzv. oporba. Stav te udruge (jedne od 32 tisuće udruga u Hrvatskoj) političari slušaju i podržavaju, a ono što o svemu misli puk, uopće ih ne zanima. Zašto je to tako? Tko ih je takve izabrao i da li ih je uopće izabrao? Da li im itko još išta vjeruje u ono što govore? Govore da žele u EU, a čine sve da tamo Hrvatska ne dođe.
Ekonomski institut, u članku u Večernjem u prilog spomenute udruge, dramatično ističe da će štete odgode pregovora s EU biti veće od 200 milijuna eura godišnje. Da li je to baš tako? Po svemu sudeći zaista će ono što će Hrvatska izgubiti, što bi dobivala godišnje kroz fondove i druge vidove transakcija od EU, biti takvog visokog iznosa. Naime prema studiji prihoda i rashoda Hrvatske kada postane članica EU, izostati će prihodi tog iznosa. Prema toj studiji objavljenoj 2004. godine u izdanju Instituta za javne financije RH, o kojoj se malo govori u javnosti, jer se ne dopada političarima jer je dala prihode ali na njihovu žalost i rashode eventualnog članstva Hrvatske u EU, neto prihod Hrvatske će biti 1,676 milijardi kuna/god, odnosno prema sadašnjem tečaju 1 eura = 7,302 kuna taj prihod bi iznosio 229 milijuna eura/god. Dakle štete svake godine odgode članstva Hrvatske u EU biti će još i veće nego je napisano u Večernjem listu.
Spomenuta studija Fiskalni aspekti pridruživanja autora: J. Cuculić (IMF), M. Faulend i V. Šošić (HNB) [Fiscal aspects of accession: Croatian Accession to the European Union, Institutional Challenges, IJF, Zagreb 2004] dostupna na Internetu, jedina daje meritoran prikaz prihoda i rashoda Hrvatske u slučaju njena članstva u EU. U studiji na str. 61. dani su tabelarno podaci o spomenutom prihodu Hrvatske koji bi Hrvatska ostvarila iz različitih izvora EU u 2007. godini da su je primili u EU kako su to političari u Hrvatskoj željeli, ili su bar tako govorili, ili samo sanjali. I sada tek dolazi ono najzanimljivije. U članku u Večernjem listu nigdje se ne spominje koliko će Hrvatska dobiti odgodom pregovora sa EU, odnosno odgodom njena ulaska u tu trgovačku zajednicu, a prema spomenutoj studiji vrsnih autora (iz MMF i HNB) dobiti će mnogo više nego što će izgubiti. Ono što se političarima ili moćnim interesnim grupama ne dopada, o tome se ne piše. To se prešućuje. Ne mora se lagati.
Za manipulaciju dovoljno je stanovništvu ne pokazati „drugu stranu medalje“ – tj. troškove eventualnog članstva u EU. Naime ukupni rashodi – obveze koje će Hrvatska imati prema EU prema spomenutoj tabeli na str. 61. iznose -4,32 milijarde kuna/god, odnosno -592 milijuna eura/god. Te rashode čine: a) uplate u EU proračun i EIB: carine -534 milijuna kuna; PDV -338 milijuna kuna; bruto nacionalni dohodak (0,76%) -1,900 milijardi kuna; uplata Velikoj Britaniji -177 milijuna kuna; Europska investicijska banka -75 milijuna kuna; b) izdaci za prilagodbe: usklađivanje carina i pitanja okoliša -1,296 milijardi kuna. Detalji o razlozima svakog pojedinog troška obrazloženi su u studiji i zainteresirani ih mogu proučiti. Silna EU administracija je skupa. Mnogo je skuplja od one u Hrvatskoj. Dakle, svaka godina odgode članstva Hrvatske u EU stoga znači dobitak za Hrvatsku od 592 milijuna eura, pa je ono što Hrvatska odgodom izgubi (229 milijuna eura) osjetno manje (gotovo tri puta) od onog što dobiva.
Stoga, prema rezultatima u studiji, razlika prihoda i rashoda iznosi -2,644 milijardi kuna/god (1,676 - 4,329) ili - 370 milijuna eura/god (229 - 592). Za usporedbu koliki je to iznos vrijedi napomenuti da su štete od elementarnih nepogoda u Hrvatskoj u prosjeku tek oko 1,5 milijarde kuna/god. Dakle, članstvo Hrvatske u EU značiti će godišnje umanjenje proračuna RH za najmanje 2,644 milijarde kuna ili 370 milijuna eura. Dakako to bi bilo pod uvjetom da se novac – prihod koji bi pristigao iz EU u Hrvatskoj posve djelotvorno iskoristi, ali s obzirom na to kako političari u Hrvatskoj već godinama raspodjeljuju novac države (po bliskim im interesnim grupama, po poznanstvima i rodbinskim vezama) najvjerojatnije to neće biti tako. Uostalom, to se već pokazalo s novcem iz tzv. pred pristupnih fondova EU.
Može se postaviti pitanje, ako su podaci o tom velikom gubitku proračuna u Hrvatskoj u korist EU točni (a zašto ne bi bili?), zašto se EU odriče tog prihoda i ne primi Hrvatsku u članstvo EU što prije? Razlog je opet u poslušnim političarima u Hrvatskoj. Ako oni dobrovoljno poklanjaju članicama EU sva dobra koja one zažele, zašto bi je primili u EU, a poklonili su velikodušno samo npr. u energetici - Projekt razaranje energetike - milijarde eura, da slanje nafte i derivata agresoru usred rata ni ne spominjemo. Stoga se EU može odreći i tog za nju malog iznosa od 370 milijuna eura/god sve dok joj ne poklone i sve preostalo, a do tada će „pregovarati“. Za ono, pak, za što političari u Hrvatskoj pod pritiskom javnosti hine da brane hrvatske interese (npr. interesi ribara), kao što je npr. proglašenje ZERP-a odnosno gospodarskog pojasa, odmah „pada“ ucjena EU, odustanite od ribe za Talijane i Slovence ili od pregovora o ulasku Hrvatske u EU ne bude ništa.
U današnjem svijetu nitko ništa ne poklanja. Valjda to čine samo političari u Hrvatskoj, te olako poklanjaju strancima ono što nije njihovo, a istovremeno vlastitom osiromašenom stanovništvu uvode kazne za prekopavanje po kantama za otpad. Dakle odgodom članstva u EU, ako je točno što piše u spomenutoj studiji a nema razloga za sumnju, Hrvatskoj će ostati u proračunu taj iznos, odnosno imat će godišnje korist od 370 milijuna eura. Dakle, što je ulazak Hrvatske u EU vremenski dalje to će biti više koristi za Hrvatsku. Tome dakako treba dodati i iznos od oko 250 - 300 milijuna eura na koliko procjenjuju vrijednost izlovljene ribe iz našeg dijela Jadrana, koja prema međunarodnom pravu o gospodarskom pojasu pripada Hrvatskoj. Stoga najnovija posve iznenađujuća odluka političara u Hrvatskoj o odgodi primjene ZERP-a do ulaska Hrvatske u EU, odnosno poklanjanje ribe Italiji i Sloveniji samo će još više odgoditi ulazak Hrvatske u EU. Zar će se Italija i Slovenija zalagati da Hrvatsku prime u EU (kada su se sada digli na „zadnje noge“ jer je Hrvatska imala namjeru primjenjivati ga), ako bi im prijemom Hrvatske u EU bio uskraćen toliki novac (vrijednost izlovljene ribe) koji bi ostao u Hrvatskoj primjenom ZERP-a? To ne bi povjerovalo niti malo dijete.
Stoga su si političari „zabili autogol“ u svojim nastojanjima ulaska u EU, jer su ga odgodili na neodređeno vrijeme, ali su time nesvjesno pomogli Hrvatskom narodu sa 370 milijuna eura „članarine“ koja ostaje u Hrvatskoj, a odmogli svjesno sa 250 - 300 milijuna eura poklonjene ribe. Da su donijeli odluku da će dozvoliti ribolov strancima poslije ulaska Hrvatske u EU, mogao bi se taj čin razumjeti kao nastojanje za brži ulazak Hrvatske u EU. Stoga su poklanjanjem ribe ostvarili u biti, iako toga nisu niti svjesni, sjajan politički potez za Hrvatsku – odgodu ulaska u EU („članarina“ za u EU je skuplja od poklonjene ribe), koji bi bio još i bolji da nisu poklonili niti ribu. Ipak ostaje otvoreno pitanje zašto onda govore da žele što prije u EU. Možda političare koji su izgubili svaku vjerodostojnost, treba poslati na promatranje, jer im nešto u načinu zaključivanja nije u redu ili je u pitanju samo teška korumpiranost bez sankcija. Za sada su u posjed EU unijeli samo brojna materijalna dobra hrvatskog naroda, a to će to po svemu sudeći činiti i dalje sve dok im to osiromašeno stanovništvo dopušta, a za narod ih i tako nije briga.
Dr. Branimir Molak
{mxc}