Razgovor s znanstvenikom i publicistom Jurom Vujićem
Donosimo razgovor s Jurom Vujićem, znanstvenikom i publicistom, koji nakon knjige „Trg Maršala Tita-Mitovi i realnosti“ objavljuje novu knjigu „Intelektualni terorizam-Heretički brevijar“ u nakladi Hasanbegović.
Koja je tema vaše nove knjige „Intelektualni terorizam-heretički brevijar“?
Tema moje knjige je intelektualni terorizam kao nova "govorna tiranija", odnosno "logocentrična diktatura" kao strategija prozivanja, etiketiranja i isključivanja svih političkih neistomišljenika i protivnika "Političke korektnosti". Današnji intelektualni terorizam promiče i nameće „liturgijske“ dogme "političke korektnosti"poput kozmopolitizma, egalitarizma, multikulturizma, ateističkog humanizma, antirasizma itd. Ova sveopća prihvaćena načela liberalno-kapitalističkog i lijevog demokratskog vladajućeg meanstreama u zapadnim zemljama, vješto su instrumentalizirani u ime održavanja vladajućeg status quoa određene političke i gospodarske oligarhije, te stoga takav intelektualni terorizam predstavlja jednu "meku" misaonu, lingvističku i kulturnu subverziju.
Zašto ste izabrali tu temu?
O toj temi sam želio pisati jer smatram da je Zapadni svijet uronio u duboku političku, filozofsku i kulturnu dekadenciju, koja potječe već iz vremena antike sa Sokratom i nastankom "teorijskog čovjeka" i "spoznajnog optimizma". Nastavlja se u srednjeg vijeku s nominalizmom, zatim tijekom renesanse sa antropocentričnim humanizmom te kulminira sa prosvjetiteljstvom francuske revolucije. Ista dekadencija metastazira u današnjem postmodernom relativizmu i teoriji "kraja povijesti". Ideologija političke korektnosti upravo odražava taj duboki misaoni proces dekadencije u kojem nastaje fenomen "inverzije vrednota": na mjesto autoriteta danas imamo permisivnost; na mjesto hijerarhije uniformiziranu nivelaciju; na mjesto etnodiferencijalizma imamo potrošački multikulturizam; na mjesto transcendentalne dimenzije života i bitka imamo materijalistički humanizam; na mjesto diferencijalne jednakosti imamo diskriminirajući egalitarizam; na mjesto poštivanja tradicija imamo idolatriju napretka i vjeru u savršenu prirodu čovjeka ,dok na mjesto izravne odgovorne demokracije imamo digitalnu virtualnu demokraciju u kojoj prevladava inflacija informacija, i u kojoj privatno i javno više ne postoji, nego gledamo samo estradizaciju besmislenosti. Isti intelektualni terorizam prikriva sustavno narušavanje zapadnoeuropskoga stoljetnog svjetonazora utemeljen na aristokratskim, organicističkim, i duhovnim vrednotama odnosno vrednotama istinosti i izvrsnosti.
Koja je svrha i glavna poruka knjige ?
Želim upozoriti hrvatsku javnost kako intelektualni terorizam nije isključivo svojstvo totalitarističkih režima koji prakticiraju "tvrdi" i represivni jezik već se nastavlja i u demokracijama ( s Locke-om u XVII. stoljeću) koje putem "meke sile " i „društva zabave" te medijske mašinerije provode kako to dokazuju -Chmosky i Lipmann, a prije njih Gustave le Bon, Donoso Cortes i Ortega y Gasset, Gramsci- „proizvodnju pristanka“ ili iznuđivanje "pasivnog pristanka" javnosti. Isti intelektualni terorizam sa neutralnim " jezikom slabe misli" ( kompromisni „centar“), putem promicanja društvenog hedonizma ( postmoderni eudaimonizam kada svrha života predstavlja kult sreće) i općeg političkog i društvenog konsenzualizma , lišiti pojedince od svakog kapaciteta reaktivnosti i otpora. Također moj rad nije isključivo kritičke naravi već nastoji ponuditi alternativne načine i obrasce razmišljanja koje crpe iz stremljenja "Konzervativne revolucije", solidarističkog personalizma, nacional-revolucionarnog tercerizam ( solidaristički „treći put“), perenijalizma, desnog anarhizma, i Maurassovog nacionalnog integralizma i "organizacijskog empirizma“ kao i Pasolinijevog heretičkog empirizma.
Možete li pojasniti fenomen intelektualnog i ideološkog recikliranja ?
U tranzicijskom razdoblju suvremene Hrvatske, suočeni smo s velikim sajmom recikliranja: recikliranje ideologija, uniforma, položaja, načina života, svjetonazora koji nalikuje na šizofrenu hibridnu kulturološku i identitarnu konstrukciju. Zanimljivo je sociopolitološki ustanoviti kako su se bivši titoisti, strastveni bivši praksisti postupno reciklirali u velike pobornike liberalizma i globalizma. Kao povlašteni nositelji jednoumlja, jer jedni i drugi proizlaze iz istog ideološkog antimetafizičkog racionalističkog prosvjetiteljstva i hegelijanskog inkubatora, oni danas nameću uniformizirani model društvene permisivnosti, liberalnog tržišta i materijalističku koncepciju svijeta. U tom pogledu kolektivistički socijalizam i liberalni kapitalizam predstavljaju dva brata blizanca koji potječu iz iste konstruktivističke i antropocentrične vizije svijeta koja ne trpi nacionalno ukorijejne identitete niti bilo kakav oblik transcendencije. Usuđujem se reći kako finalna faza komunističkog kolektivizma je liberalni turbokapitalistički poredak kao trijumf svijeta materije i carstva novca.
Zbog toga se pozivanje na nacionalni identitet i suverenost poistovjećuje sa „Magnum crimen-om“, iako je nacija kontinuirana antropološka i politička društvena pretpostavka za organizirani život i opstanak svakog naroda pa i hrvatskog. U postkomunističkim zemljama, a posebice u onima u kojima nije proveden zakon o lustraciji, svjedoci smo fenomena recikliranja bivših komunističkih civilnih, vojnih i obavještajnih menadžerskih slojeva u novi demokratski sustav. Nakon 90-tih nastao je dobar novi profitabilni „balkanski kairos“ (dobar trenutak-prilika), gdje su se stari kadrovi opet kao i prije dobro snašli i dočepali položaja i funkcija (o kojima ne bi ni sanjali u bivšem sustavu). Njihovo recikliranje cinično nazivaju transformacijom ili profesionalizmom ne pozabavivši se jednim bitnim detaljom: bili su poslušne sluge i kotačići bivšeg totalitarnog režima ili pripadnici nove klase. Oni čine ono što sam nazvao kastom političkog „transformera“ ( aludirajući na jedan dječji crtić gdje roboti transformeri poprimaju razne oblike). Dakle ako postoji konvertibilna marka ili dolar kod nas caruje „konvertibilni političar“.
Hrvatska javnost treba svakodnevno nažalost trpjeti tragikomičnu estradizaciju domaće predstave „Comedia del arte“, u kojoj politika je postala unosna zabava, obični poduzetnički inžinjering. Naprotiv u knjizi govorim o nužnosti rehabitiranja uzvišene koncepcije politike kao „umijeće i esenciju“ koja iznad ekonomizma poprima (prema J. Feundu i C. Schmittu) teleološku, prakseološku i eshatološku dimenziju. U Hrvatskoj, nositelje domaće političke korektnosti čini skupina umreženih bivši praksista, marksista i titoista recikliranih u respektabilne demokrate i liberale i koji se još nisu pomirili sa povijesnom činjenicom raspada Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Oni iz znanstveno-sveučilišnih i medijskih sinekura sustavno provode „policiju i kontrola misli“ putem tabuizacije, cenzure i demonizacije i prozivanja svega što ima nacionalnu, putem tabuizacije i cenzure, prozivaju sve što ima nacionalno obilježje.
Kakva je u Zapadnom svijetu percepcija ideje nacije ili nacionalizma?
Prvo trebam naglasiti kako je sama primjena kvalifikacije „nacionalizam“ ili „nacionalist“ danas na zapadu, pa i u Hrvatskoj vezana uz politički nekorektne negativne konotacije i predznake. Pojam nacionalizma je pluralan te obuhvaća niz oblika navedenog političkog fenomena: nacionalizam odcjepljena ( separacije), irendentistički nacionalizam, agresivno-imperijalni nacionalizam, reformistički nacionalizam, nacionalizam ugnjetavanja, nacionalizam ujedinjenja ( vidjeti klasifikacija Lowy i Luhmann), nacional-sindikalizam, revolucionarni nacionalizam, prusko-vojnički nacionalizam ( Junger i Sombart), organsko-korporatistički nacionalizam ( Le Play, Salazar, Pannuzio, Ledesma Ramos, La Tour du Pin, Othmar Spann) itd… Međutim, nacionalizam nije samo „retrogradna ksenofobična ideologija“ kako je često prikazuju mediji već je jedna složena „doksa“ koja artikulira određenu viziju svijeta ( Weltanshaung), kontrafaktičke predmoderne ili transmoderne protusvijetove, političku estetiku, historističke mitove, određenu organicističku i hijerarhiziranu koncepciju društva i voluntarističku vitalističku filozofija života ( Shlegell, Lawrence, Ghunter, Klages, Shuler). Nacionalizam je jedna antropološka ( narod je etnikum a ne summa individualca), kulturološka ( postoji narodni duh a ne samo masa), društveni i etnički postulat na temelju kojeg su se stoljetno organizirane europske zajednice.
Naravno postoje razne škole nacionalizma, od Herderove „zajedničarske i jezično-kulturološke“ koncepcije koja je utjecala na sve srednjoeuropske narode uključujući i Hrvatsku i Renan-ova ugovorna koncepcija nacije kao „svakidašnji plebiscit“(kasnije razni egzegeti poput E. Gellnera, Erica Hobsbawna definiraju naciju kao idealni „zamišljeni poredak“). Treba ustanoviti da ideologija nacionalizma nastaje povodom francuske revolucije 1789 i legitimira modernu koncepciju države-nacije kao političko naslijeđe većine europskih država . Valja naglasiti da monarhistički legitimitet ne poznaje nacionalizam kao ideologiju već samo načelo „nacionaliteta“ ( Johannet) kao sastavni dio organske zajednice koja ima podanički status u odnosu na Kralja. Također je paradoksalno čuti od raznih svjetskih moćnika kako osuđuju „htonske“ etničke „identitarne mitske“ nacionalizme koje nazivaju kao „zakašnjele ili malodobne demokracije“, kad se iste velesile utemeljene na mesijanskoj i fundamentalističkoj verziji nacionalizma.
Kako opravdate vašu kritiku globalnog kozmopolitizma?
Htio bih ponajprije staviti riječi na njihovo pravo mjesto. Kozmopolitizama kao verzija univerzalističkog konstruktivističkog prosvjetiteljstva crpi svoju idejnu matricu iz Spinozine imanentne materijalističke filozofije egalitarizma, Kantove utopije vječnog mira, te francuskih masonskih iluminista koji su svi nastojali opravdati uspostavu svjetske vlade. Pa i danas je razvidno kako Trilateralna Komisije ( i djelomično Pilgrims Society) kao glavni nositelj ideje svjetske vlade, kao savez tzv.liberalnih i neokonzervativnih elita Europe, Japana i SAD-a, nudi program“umjerene demokracije“ gdje bi nekoliko korporacija kontroliralo sustav informacija, štiteći tako građane od „demokratskog dogmatizma“. Sam koncept čovječanstva je nejasan jer za vrijeme antike ne postoji pojam čovječanstva. U kršćanstvu i Patristici Sveti Augustin dijeli ljude u dvije vrste jedna grupa koja živi po Bogu a druga koja živi po ljudima.
Dakle kozmopolistička paradigma „građanin svijeta“ jedna je prazna floskula bez filozofskog sadržaja jer je derivat antroponcentričnog humanizma renesanse koja smatra čovječanstvo kao zbirku nediferenciranih individuma. Takav kozmopolitizam koji danas djeluje pod okriljem globalističke paradigme doveo je do današnjeg uniformiziranog potrošačkog društva bez boja, bez duha i diferencirane kulture kao proizvoda carstva Mamona i profita. Također je prouzrokovao tribalizaciju društva i eksperimenata hibridnih identiteta. U globalnom svijetu pojavljuje se nova teza u modi da su narodi nomadska plemena te da se identiteti mogu iskonstruirati kao lego kockice. U knjizi kao protuteze takvoj potrošačkoj uniformizirajućoj nivelaciji suprotstavljam organicističku diferenciranu viziju svijeta i zajednica utemeljenih na pluralnosti ukorijenjenih identiteta.
Što podrazumijevate iza koncepta „vizija svijeta“?
Kad govorim o viziji svijeta onda govorim o posebnom senzibilitetu stanje „intuitivnog intelekta“. Ponajprije sam instinktno privržen vrednotama časti, riječi, hrabrosti, uzvišenosti, estetizma, elitizma i difrenciranog reda, vrednote koje bi strukturalno trebale biti oživotvorene i sistematizirane u okviru organicistiškog i hijerarhiziranog državnog poretka. Možda moja vizija svijeta pomalo zvuči antimodernistički ali sam duboko uvjeren da je kriza moderniteta proizvela duboku moralnu egzistencijalnu i političku krizu Zapada koji se udaljio od svojih filozofskih kulturnih i identitarnih korijena. Naime smatram kako postoji vrijeme iskona kao paradigme supremacije bitka koji je u modernitetu nestao i doveo do zaborava bitka (individualizam, idealistički i materijalistički subjektivizam) s pojavom racionalizma i materijalizma, te kao protusvijet smatram kako treba vjerovati u pojavu i vraćanja nadolaska bitka ( objektivni idealizam, holizam, transcendentalno jedinstvo), što ilustrira figura Eshatona.
Međutim takav totalitet i „ontologijski“svijet bitka može trenutno i u ovoj fazi biti uspostavljen aktivnim djelovanjem historističkih snaga ( Evolina parabola „put lijeve ruke“ koja pripada korpusu indijskog tantrizma) u smjeru preporoda načela „Auctorictas“, solidarnosti i „Imperiuma“. U tom smjeru iako sam pobornik političke hermetičnosti, priznajem da primjenjujem dijalektički model razmišljanja, što bi značilo da sam jedan vrsta modernog antimodernista. Također držim da bi to bilo pravi smisao svake revolucije što u pravom smislu riječi znači re-volvere- vratiti se na izvorište. U tom pogledu kako kaže Moller Van den Bruck konzervativan je onaj koji prepoznaje trajnost u sadašnjosti, budućnosti i prošlosti, i vjeruje u pravi smisao tradicije, to jest „tradere“ što znači: transmisija i aktivna generacijska predaja žive i obnovljene tradicije.
Koja je razlika između hrvatskog domoljublja i hrvatskog nacionalizma o kojoj govorite u vašoj knjizi?
Moram istaknuti iako će to možda zvučati paradoksalno da hrvatski nacionalizam ne postoji. Odnosno postoji obrambena inačica hrvatskog domoljublja ali ne nacionalizam kao izgrađena ideološka doktrina , „doksa“ sa filozofskom, političkom i kulturnom vertikalom. U okviru političke filozofije, možemo citirati kontroverznog belgijskog nacionalista ( koji se inspirira od Grof Keyserlinga )L. Degrelle-a koji kad govori o europskim nacionalizmima, razlikuje „folkloraško domoljublje „popijevki i slastica“, patriotizam“ zavičaja i čipka“, i ideološko- doktrinalni nacionalizam. Hrvatsko domoljublje je tijekom povijesti od Pakta Conventa-e sve do danas oscilirala između dvije struje: jedna sluganska ( koalicijsko-unitaristička) koja uvijek tražili stranog tutora kao jamca za nacionalni opstanak a druga suverenistička koja je pretežito proizašla iz katoličkog misaonog inkubatora te je težila prema potpunom hrvatskom osamostaljenju. Takva politološka binarna podjela u hrvatskom korpusu još uvijek danas postoji: Starčevićansko pravaštvo protiv Strossmayera i Račkog „slavosrbstva“, Gajevo slavenstvo protiv Kuzmanićeve nacionalne opcije, Frankov trijalizam protiv jugoslavenstva Supilo i Trumbićeva koalicionaštva, Pavelićevo nacional-ustaško-revolucionarstvo protiv Titovog jugo-komunističkog federalizma i Hebrangove sovjetske Hrvatske, neutralizam protiv atlantizma, te eurofilstvo protiv euroskeptičnosti.
Može se reći da se hrvatsko domoljublje tijekom povijesti iskristaliziralo sporadično na defenzivnoj i reaktivnoj razini ( u odnosu na opasnost širenja raznih stranih panizma-panslavizam, panfašizam, pansrbizam, panmađarizam itd.) te je uvijek ostalo na minimalističkoj programatskoj razini suprotno europskim izgrađenim nacionalizmima koji su većinom bili maksimalističke i ofenzivne naravi. Naime, pubertetsko-emocionalno domoljublje u odnosu na doktrinalni nacionalizam može se usporediti s odnosom između nezrelog bunta i izgrađene revolucionarne misli. Činjenica je da krajem 19. stoljeća u Francuskoj, jedan Maurice Barres elaborira doktrinu nacionalizma shvaćenog kao „nužnost, determinizam i predestinaciju“, koji je zagovarao „kult mrtvih i predaka“ , te je znatno utjecao na D'Annunzia, na Charles Maurassa s integralnim nacionalizmom, zatim na Falangizam Jose Antonia Prima de Rivera, na korporatizam Ledesma Ramosa i Labriola, na Legionarstvo Codreanua, na revolucionarni sindikalizam Georges Sorela. S druge strane u Njemačkoj u njemačkog u 19. stoljeću romantičarski pokret zatim Fichte, Trieschke, Naumann, iznose povijesne idejne teze koje će biti okosnice budućeg pangemanističkog nacionalizma.
U Hrvatskoj pak domoljublje ostaje na razini obrane „ostatka ostataka“ i na razini obrane Radićeve „pravice“ uzdajući se u „junačku sreću i „Božju providnost“. Čak je i Pravaštvo ostalo opsjednuto s naslijeđem prosvjetiteljstva francuske revolucije i fetišizacijom „legaliteta“ ( Carl Schmitt govori kako u danim povijesnim trenutcima narodi trebaju izići iz legaliteta kako bi ostvarili legitimitet), koji nije izrastao u jednu nacionalnu maksimalističku političku matricu.. U tom smislu, nije ni čudo da hrvatsko reaktivno domoljublje nije imalo vremena iskristalizirati se kao konstitutivni doktrinalni nacionalizam u obliku nacional-revolucionarne, tradicionalističke, kontrarevolucionarne integrističke, korporativne, narodnjačke( Volkish), ordo-državne ( Ordenstaat) naravi, te je uvijek zagovarao liberalnu republikansku dimenziju naprotiv državotvorne autoritativne dimenzije.
Kad se danas govori o tuđmanizmu, onda treba imati na umu da tuđmanizam ne predstavlja ideologiju već povijesnu reaktualizaciju hrvatskog domoljubnog suverenizma koji se je na ovim prostorima i u danom povijesnom kontekstu uspio afirmirati kao nacionalni integracijski i međunarodni čimbenik.Izgrađeni nacionalizam je ponajprije koherentna metapolitička doktrina koja objedinjuje posebnu viziju svijeta, geopolitički smisao za prostor ( defenzivni integracionistički, panizam, stjecanje strateške dubine, prirodne granice itd..), te afirmativno-ofenzivnu kulturološku i političku smjernicu. Kao takav nacionalizam ne reagira samo reaktivno na vanjsku ili unutarnju opasnost već se zna projektirati izvan svoje zajednice što se očituje kroz prijelaz od strategije konflikta prema strategiji utjecaja. Sve su europske zemlje s prošle fazu politogeneze i održavotvorenja te su se razvijale prema strategijama utjecaja u svijetu. U politologiju taj je fenomen nazvan prijelaz iz reaktivne u konstitutivnu razinu političke svijesti. Hrvatsko domoljublje još je uvijek previše reaktivno a ne dovoljno konstitutivno s jasnim političkim, kulturnim i geopolitičkim matricama. U tom pogledu u fazi sazrijevanja nacionalne homogenizacije jednog naroda neophodan je prijelaz iz povijesti autocentrične klaustrofobije prema otvorenoj policentričnosti politike „Machta“-moći i „Politic powers“.
Možete li nam pojasniti vašu koncepciju povijesti?
Ne vjerujem u nužni smjer povijesti kao jedan oblik linearne evolucionističke dogme političke korektnosti ( suprotno cikličnoj koncepciji povijesti). Naime, iako postoje određeni znakovi „lukavštine povijesti i uma“, koji se pojavljuju i djeluju, uvijek djeluje iza kulisa tzv. povijesti transhistorstički agensi i čimbenici koji nadilaze ljudski razum. Međutim nisam pobornik ideje kraja povijesti, jer smatram -kako je to iznio euroazijski filozof Lev Gumilev -da povijest pokreće vitalna energija svakog naroda koja može biti opadajuća ili usponska. Ključni čimbenik povijesnosti je koncept „borba naroda“ prema kojem svaki narod u povijesti je suočen sa suparništvom ili konfliktualnom dijalektikom drugog naroda, u potrazi za prostor, sigurnost i očuvanja opstanka. Također u svakoj narodnoj skupini postoji materijalna i duhovna sastavnica. Poneki narodi ili civilizacije mogu biti visoko materijalno razvijene ali duhovno biti u regresije što ih na duže vrijeme izlaže opasnošću da nestanu u odnosu na duhovno snažnije civilizacije.S mnogo aspekta, službena povijest je teška i tragična krivotvorina. Primjerice, ja sam obožavatelj tzv. srednjeg vijeka jer u tom vremenu je cvala duhovnost i visoki stupanj kulture. Tada su postojala zatvorena autarhična društva koja stoljećima nisu dolazili u dodir što je fascinantno, te su pripadala onome što je Braudel nazvao razdoblje statične povijesti, naprotiv moderne događajne i kinetične nemirne povijesti bez središta.
Primjerice razdoblje kršćanskog srednjovjekovnog „oeukumena“ „oikosa“ i feudalizma, , Bizantskog Justinijanizma, Kina u razdoblju dinastija Hana, Tanga, i Yuana, Japan s razdobljem Šogunata koji sve do Ere Meiji nije bio otvoren svijetu 200 godina. Sve to razdoblje koje se očituje kroz hijerarhizirana i diferencirana društva danas je prikazano kao mračno doba, kao „mračni srednji vijek“. U tom smislu, povjesničar Jacques Heers govori kako je povijesna klasična kronološka podjela srednji vijek-renesansa izmišljena „konvencija“, a da je renesansa progresistički mit stvoren od određenih krugova i loža koje su nastojali prikazati srednji vijek kao regresivno razdoblje. U tom pogledu mračna razdoblja koje prikazuje službena povijest predstavljaju u biti diahronične faze povijesti zatvorenih i „udaljenih“ društava dok se veličaju sinhronična razdoblja povijesti otvorenih društava podložnih neprestanim promjenama. U mjesto društvo „udaljenosti“ danas imamo društva „kontakta“ i veličanje kulta „pokretljivosti „, šizoidne potrebe za povezivanjem“ i brzim promjenama, što stvara iluziju „reaktivnosti, promiskuiteta i konvivijalnosti“ naprotiv kultiviranja određene zatvorenosti, nedostupnosti i tajnovitosti sudbina ljudskih zajednica.Takvo stanje dobro ilustrira paradigmu današnjeg postmodernog „društva zabave“ za kojeg bi Voltaire rekao: „Sve reći je dosadno, a sve prikazati je degutantno“.
A.A.
{mxc}