Izlaganje na Tribini Hrvatskog slova 13. XII 2012.

Velika mi je čast što, večeras, mogu progovoriti par riječi kao znak štovanja i u spomen na jednu iznimnu književnu osobnost kakva je bez sumnje bio pokojni hrvatski književnik i veliki naš pulljicdomoljub Nikola Pulić. Možda je patetično i neobično, no eto, osjećam potrebu podignuti glavu i obratiti se izravno našem prijatelju koji nas, osvijetljen onim svojim poznatim toplim osmijehom sasvim sigurno gleda s neba, iz nedokučivih dubina tajne, gdje nestaju zemaljske boli, suze se promeću u zvijezde, a sve ono što nas je mučilo dobiva svoj odgovor, božansku rasvjetu i bezvremenu sreću vječnoga mira.

Dragi Nikola, vrijeme ovo naše zemaljsko prebrzo leti i prošlo je već punih 6 godina otkako Te je Gospodin pozvao k sebi.

Tvoji prijatelji nisu Te zaboravili, ali nažalost nisu Te zaboravili ni Tvoji neprijatelji. A kakva su to opaka zlopamtila i koliko si im se zamjerio govoreći hrabro i jasno ono o čemu su toliki proslavljeni šutjeli (zamijenivši svjedočenje o istini materijalnim dobrima) govori i ovaj večerašnji skup koji se održava 6 godina nakon Tvoje smrti, jer u Tvom Društvu hrvatskih književnika sve te godine nije bilo moguće dobiti termin za tribinu na kojoj bismo se pozdravili s Tobom i izrazili svoje poštovanje Tvome životu i djelu. O tempora, o mores!!!

Bijes i ignoriranje

Dragi prijatelji.

Mnogi koji manje poznaju naše književne i političke prilike, posebice one posljednjih par desetljeća prošloga stoljeća sigurno si postavljaju pitanje čime je tako plemenit čovjek i darovit umjetnik riječi, kakav je naš Nikola nesporno bio, čime je on to i zašto, navukao neugasivi bijes ljudi koji su i onda, ali nažalost i danas, mogućnosti učiniti nikola-pulic-posljednja-igra-slika-15142962da se nečije ime, kolikogod časno i vrijedno bilo, poništava, gura na marginu, dovodi u pitanje i prešućuje.

Svi mi vidimo tu pojavu i dakako vidimo i to da naš Nikola u toj sramotnoj i zločinačkoj raboti nije izuzetak. Dakako, pitamo se ponajprije zašto o tom šuti naš književni ceh, ali čemu trošiti riječi kad taj ceh ne reagira ni na najsvježiji primjer iste vrste bjesnila koja se ovih dana okomila i na jedno od najelitnijih imena suvremene hrvatske književnosti – na akademika Slobodana Novaka javno ga nazivajući običnim kretenom.

Osobno sam mišljenja da ne treba braniti gospodina Novaka od uvreda nedostojnih piskarala, ali bi ovaj slučaj morao potaknuti naš književni ceh da brani prostor javnosti od sirovog nasilja, prostakluka i mržnje.

Samo je korak od ovakve vrste "uljudbenosti" dopuštene u našem javnom prostoru pa do fizičkog nasilja kojim se te "kretene" definitivno privodi pameti. Još vrlo svježa povijesna sjećanja daju nam pravo tako misliti i stoga se ovaj slučaj ne smije prešućivati.

Kad smo već kod ove najnovije afere oko našeg književnog velikana Slobodana Novaka treba reći jednu vrlo važnu stvar, a to je da postoji poveznica između svih tih napada, vrijeđanja, prešućivanja, ignoriranja. Lako se da uočiti koga to i zašto najbjesomučnije napada pigmejska skupina "naših" novinskih kolumnista, a vrlo je vidljivo i što to njih toliko ljuti da ne prestaju lajati, gristi, blatiti, prozivati i na svaki način dovoditi u pitanje ugled, vrijednost i autoritet tolikih časnih ljudi u hrvatskome narodu.

Poveznica

PoveznicaKad smo već kod ove najnovije afere oko našeg književnog velikana Slobodana Novaka treba reći jednu vrlo važnu stvar, a to je da postoji poveznica između svih tih napada, vrijeđanja, prešućivanja, ignoriranja. Lako se da uočiti koga to i zašto najbjesomučnije napada pigmejska skupina "naših" novinskih kolumnista, a vrlo je vidljivo i što to njih toliko ljuti da ne prestaju lajati, gristi, blatiti, prozivati i na svaki način dovoditi u pitanje ugled, vrijednost i autoritet tolikih časnih ljudi u hrvatskome narodu.Upitajmo se, primjerice, što povezuje našeg Nikolu Pulića, o kojemu je večeras riječ, sa Slobodanom Novakom i prvim hrvatskim Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Povezuje ih to da su sva trojica bili u 2. Slobodan Novak STG10179svjetskom ratu u partizanskoj vojsci, da su još tijekom rata ili već na početku poraća prozreli veliku prijevaru koja radi o glavi hrvatskom narodu i da su se u posljeratnom razdoblju, svaki na svoj način, djelom i riječju oduprli tom infernalnom scenariju velikosrpskog posezanja za hrvatskim teritorijem.

U srži te prijevare kočoperio se nedodirljivi i u to doba posvećeni pojam jugoslavenstva što ga je tadašnja komunistička vlast posebice njegovala preko vojnih i policijskih struktura i dogmatskih političkih kadrova. Jedini dopušteni nacionalizam u Titovo doba bio je jugo-nacionalizam.

A što to, dragi prijatelji, povezuje tri spomenuta velika i časna imena a potrebno je večeras jasno reći: povezuje ih to što su sva trojica spomenutih znala da iza toga pojma u potaji stoji četnička kama spremna da za vjeke vjekova obračuna s Hrvatima i da zauvijek ugasi njihov državotvorni san o vlastitoj državi pa čak da pokrade i prisvoji njihovu kulturu i proglasi ju oduvek svojom.

Vrlo je uznemirujuće čitati takove novinske uradke i uspoređivati ih sa idejama orjunaškog pokreta pred početak i tijekom 2. svjetskog rata i pred početak i tijekom Domovinskog rata. I danas, dragi prijatelji! I danas!!! Spomenuli smo tri velika Hrvata koji su bez kalkulacija, istinskim djelom, svjedočenjem i osobnom patnjom, svaki na svoj način, izrekli nešto što se zaista skupo plaćalo: lijepo je biti Hrvat, a ljubav prema svom narodu ne može biti grijeh.

Sinovi orjune

Nikola Pulić, vratimo se sada samo njemu, 1971. godine objavio je u vlastitoj nakladi knjigu pod naslovom "Sinovi Orjune", a 1991. godine, dakle 20 godina kasnije u Nakladnom zavodu Matice hrvatske i novo dopunjeno izdanje pod naslovom "Sinovi Orjune i novo četništvo". Moje poznanstvo s njime datirano je u vrijeme nakon izlaska prvog izdanja, dakle 1971. godine i nakon neviđene hajke i mržnje koju su tadašnji img 190050 702b6d450f541a276e1907f089f23600vlastodršci organizirali i protiv autora i protiv same knjige: autora su dakako prozivali kao klerofašista, nacionalista, šovinista, antikomunista i dakako narodnog neprijatelja, a knjige su uklanjali, uništavali, čak i spaljivali.

Nije pomagalo što je Nikola kao dječak pristupio partizanskom pokretu, nakon što su mu četnici zaklali roditelje i rođake i bacili ih u Prukljansko jezero, a rodne mu Bićine zapalili želeći iskorijeniti i spomen da su tu nekada živjeli Hrvati.

Nikola je stoički podnosio progon i kao svaki pravednik znao da je sve što je u "Sinovima Orjune" napisao istina i da je dužan svjedočiti, napisati činjenice, imena zločinaca, opis organizacije, način njihova djelovanja i ciljeve – jer dužan je to svojim pokojnim roditeljima, svom rodnom kraju, svom narodu. Jer, vidio je kako stvari stoje, vidio je da se sve to može brzo ponoviti i gore i strašnije i s težim posljedicama.

Rijetko smo, mi koji tako dugo pamtimo, mogli na jednom primjeru vidjeti savjest Pravednika na djelu i mržnju kako se nadvija poput zmije nad njime želeći ga uništiti jer je otkrivena, prepoznata, opisana i nazvana pravim imenom. Bila je to prevažna knjiga našega vremena!

Treba imati na umu da za "Sinove Orjune" i njihove sinove ili političke sljedbenike nijedno hrvatstvo nije dopustivo, ili barem nije in kako bi rekli naši isprani intelektualni mozgovi koji već preko 20 godina u tobožnjim našim slobodnim medijima kreiraju jedno lažno javno mnijenje, a svrha toga posla sastoji se u tome da proizvedu ljude bez svojstava poput pilića u inkubatoru jer samo takvi, ljudi bez svojstava, poželjni su uzori u javnom i društvenom životu.

Čovjek s mišljenjem

ProgonNikola je stoički podnosio progon i kao svaki pravednik znao da je sve što je u "Sinovima Orjune" napisao istina i da je dužan svjedočiti, napisati činjenice, imena zločinaca, opis organizacije, način njihova djelovanja i ciljeve – jer dužan je to svojim pokojnim roditeljima, svom rodnom kraju, svom narodu. Jer, vidio je kako stvari stoje, vidio je da se sve to može brzo ponoviti i gore i strašnije i s težim posljedicama.Tim više je lijepo bilo poznavati Nikolu Pulića i prijateljevati s njime. Jer on je bio sve samo ne čovjek bez svoga mišljenja i bez vlastite odluke ma koliko ona bila teška. To dokazuje cijeli njegov književni rad, sve što nam je ostavio.

cc32f1fee29ffd213a8c9e952b36179aTih 70-tih, dramatičnih godina prošloga stoljeća kao mlada urednica u nekada velikoj i značajnoj nakladničkoj kući "Mladost" susrela sam se s Pulićevim romanom za mlade "Posljednja igra".

Roman, kao što se da iščitati iz naslova govori o jednom prekinutom djetinjstvu, ali na jedan nov pulićevski način – iskreno, toplo, uvjerljivo i bez imalo socrealističkih tonova na kakve smo do tada bili navikli. Bilo je to jedno dramatično djetinjstvo koje prekida početak 2. svjetskog rata.

Priča je bila zanimljiva, jezik prebogat, likovi bliski čitatelju, a sve to bilo je "umotano" u jednu nevjerojatnu nježnost i ljubav prema svakom kamenu, svakoj kapi vode čarobnice Krke i Prukljanskog jezera, prema svakoj travki, ribici i ptici piščeva rodnoga kraja. Opsesivno je volio to područje nizvodno i uzvodno od ušća Krke, od Skradina do Knina i još puno dalje... puno, puno dalje sve do Dunava i Srijema odakle je njegova životna družica, draga i poštovana gospođa Sofija.

Bio je očaran krajolicima prelijepe domovine i tu ljepotu je smatrao svetom i velikim Božjim darom. Nakon "Posljednje igre" Pulić je postao kućni pisac u "Mladosti" i napisao je mnoge romane za djecu u biblioteci "Vjeverica" i u biblioteci "Jelen" (Zli brodovi, Prpilova škola, Nobelova djeca, Mlakarova ljubav itd.).

O pojedinim segmentima njegova djela detaljnije će govoriti moja uvažena kolegica Nevenka Nekić, te uvaženi kolege Đuro Vidmarović, Pajo Kanižaj i Ante Beljo. Jer, Nikola je bio plodan pisac i okušao se u različitim žanrovima, od književnosti za djecu i mlade, do putopisa (Krkom uzvodno, kasnije i putopisa po hrvatskom Podunavlju) političke proze (Sinovi Orjune I i II) esejističkih putopisa (Sakralni Zagreb), romana za djecu o Domovinskom ratu (Strah me mama, Kormoran) itd.

Traumatična drama

Puno je još naslova koje nisam navela, no eto ja večeras koristim priliku više govoriti o piscu, a manje o njegovu djelu, jer na neki način urednik pomalo podsjeća na primalju, a izlaženje knjige na porod djeteta. Nije to nimalo bezbolan posao, ni za pisca, a vjerujte, vrlo često ni za urednika. Jer, urednik ne samo da ulazi u tkivo književnog djela, nego htio to ili ne, sa svakom dobrom knjigom proputuje i piščev život.

Tako se dogodilo i sa Nikolom. Kao urednicu njegovih knjiga zaintrigirala me, valjda, najkraća "Biografija" koju sam do tada pročitala, a Nikola ju je objavio na unutrašnjoj klapni prvog izdanja "Sinova Orjune". Vrijedi 71333105je čuti u cjelosti:

"Rođen sam prije rata u selu Bićine pri ušću Krke, u Južnoj Hrvatskoj. Sudjelovao sam u ratu na strani pobjednika (ali nisam siguran da sam i pobjednik). Imam nekoliko zanimanja, ali mi ni jedno ne jamči opstojnost.

Radio sam kao sluga, nadničar, pomorac, radio telegrafist, odgajatelj, nastavnik... Napisao sam nekoliko knjiga. Pišem dalje. To je sve."

U rečenici "Sudjelovao sam u ratu na strani pobjednika (ali nisam siguran da sam i pobjednik)" zbijena je jedna nepodnošljivo traumatična osobna drama, drama koja se tiče svih nas.

Nikad neću zaboraviti kad mi je Nikola na jednom književnom gostovanju ispričao što mu se dogodilo kao dječaku i kako i zašto se on našao u partizanima.

Uostalom, evo te kratke priče, iz koje je sve jasno i vidljivo i koju je nužno poznavati... dakako ne samo zbog Nikole i njegova života i djela.

Na početku 2. svjetskog rata četnici i dalmatinski orjunaši upadaju u Pulićevo selo Bićine, zapale selo i pobiju seljane, među inima i njegove roditelje. Ti isti četnici vremenom, u skladu s odnosom snaga prelaze u partizane gdje ih susreće nesretni mladić iz Bićina, koji je povjerovao kako će upravo ta vojska stati na kraj koljačima zbog kojih su stradali njegovi roditelji i rođaci, a čija je jedina "krivnja" bila u tome što su bili Hrvati.

Manipulacije žrtvama

Pričao mi je Nikola da je već tada u njemu proradio crv sumnje, nemir i oprez, ali vrlo brzo nakon rata sve mu je postalo kristalno jasno, ili kako se danas rado govori – transparentno.

krkom-uzvodnoBićineNa početku 2. svjetskog rata četnici i dalmatinski orjunaši upadaju u Pulićevo selo Bićine, zapale selo i pobiju seljane, među inima i njegove roditelje. Ti isti četnici vremenom, u skladu s odnosom snaga prelaze u partizane gdje ih susreće nesretni mladić iz Bićina, koji je povjerovao kako će upravo ta vojska stati na kraj koljačima zbog kojih su stradali njegovi roditelji i rođaci, a čija je jedina "krivnja" bila u tome što su bili Hrvati.Naime, imena njegovih roditelja našla su se, ćirilicom uklesana, na spomeniku žrtvama ustaškog terora u Kistanjama kod Knina.

Nikola Pulić prevažan je hrvatski književnik, i pouzdan svjedok proteklog stoljeća, i kad već nije bilo prilike da to učinimo ranije, recimo hvala ovoj velikoj i vrlo posebnoj osobnosti i čestitosti kojoj je teško pronaći premca.

Ponosim se što mi je bio prijatelj! S radošću se sjećam kako su moja i njegova obitelj jednoga ljeta organizirale čaroban izlet "Krkom uzvodno" i što smo zajedno bili gosti na ručku kod gvardijana na Visovcu fra Šime Samca.

Gospođo Sofija, drago mi je da ste večeras ovdje. Moja djeca su prešla četrdesetu, ali kad ih upitam koji dan u svome životu posebno izdvajaju uglas odgovore: "Kad smo bili kod Nikole u Raslini i sve ono poslije". A ono poslije zapravo znači da se Nikola prometnuo u vodiča i poveo nas na izlet kroz vilinske ljepote svog zavičaja. Visovac, Dubravice, Rupe, brodom do slapova... razgovori o starim hrvatskim gradovima i plemstvima, o tome zašto je Knin u vojničkom smislu oduvijek bio brava između sjeverne i južne Hrvatske, o zlatouhom ciplu koji živi samo tu gdje ljepotica Krka uvire u more, gdje se miješa njezina slatkoća i slana morska gorčina...

Postoje događaji koji se ne mogu zaboraviti!

Postoje ljudi koje ne možemo i ne smijemo zaboraviti! Takav je Nikola Pulić i njegovo djelo!

Marija Peakić-Mikuljan

Ned, 9-08-2020, 13:00:22

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.