Prije tjedan dana slučajno sam naletio na dio jedne TV emisije u kojoj je govorio gosp. Tomislav Dragičević, predsjednik uprave Ine. On je baš u tom trenutku rekao da je HEP poskupio električnu energiju svojim potrošačima za svega 20 posto. Dakako, to je bila najobičnija laž, te sam odmah potražio pismo mog lokalnog HEP-a, odnosno ElektroIstre Pula, pogon Buje od 1. 7. 2008. i pomno ga proučio. Sutradan sam otišao u Buje i zamolio prijem kod direktora pogona. On me je (kao i uvijek dosad) primio vrlo ljubazno i susretljivo i objasnio mi da on tu ne može ništa, jer tako je kako je. A evo kako je: kada je svojom Odlukom od 12. lipnja 2008.g. Sanaderova Vlada odobrila HEP-u povećanje cijena električne energije „u prosjeku za 20 posto“, to se pravdalo ovako: poskupljenje električne energije rezultat je globalnih kretanja na tržištu, kako električne energije tako i energenata općenito (citat iz spomenutog pisma-obavijesti potrošačima). Podsjetimo se malo: tada je barel nafte bio po cijeni od 147 dolara, a već tri posljednja mjeseca je cijena barela nafte pala za najmanje 100 dolara - ispod 45 dolara, pa i ispod 40 dolara. Dakle, najmanje za dvije trećine. Razmjerno tomu su pale i ostale vrste energenata. Da je Sanaderova Vlada poštena, onda bi i cijene električne energije morale pasti barem za 40 posto. A to se nije dogodilo.(A.R.Jadrijević)

 

 

Pozdravljam slobodno novinstvo i želju da u Hrvatskoj postoji osim slobodnog pisanja i slobodno sudstvo. Novinar Slobodne Dalmacije potrudio se zdušno pozabaviti vojnikom Mirkom Norcem, generalom Mirkom Norcem, osuđenikom Mirkom Norcem, zatvorenikom Mirkom Norcem, mladoženjom Mirkom Norcem, suđenjem, svjedocima, žrtvama, sudstvom, braniteljima, splitskom rivom… Ovaj oblik pisanja mislim da zovu istraživačko novinarstvo. Novinar je sigurno i slobodan i nepristran, kao i novine za koje radi. Prilažem za istraživanje dva svjedočanstva, istina radi se o Hrvatima, od preko 6 000 koliko je pohranjeno u Udruzi logoraša srpskih koncentracijskih logora kao poticaj slobodnim novinarima, istraživačima, zagovornicima pravne države da istraže što je s počiniteljima ovih zločina. Svjedoci također mogu zainteresiranom novinaru navesti imena zločinaca i imena ubijenih zatočenika s kojima su dijelili pakao. Ne lažu, ima ih na tisuće danas bolesnih, nemoćnih, nesretnih. Podnijeli su zlostavljanje, danas podnose podsmijeh svojih zlostavljača. Mnogi njihovi krvnici su tu, slobodni, neosuđivani, šeću se, kupuju, žene se. Nitko ne pita za njihova zlodjela a ni što rade, s kim se druže, s kim piju. Nije moguće da to nije tema za slobodnog novinara u slobodnim novinama zainteresiranog za funkcioniranje pravne države. Sudstvo bez politike. Naravno da je to jedini motiv zašto šaljem i ova dva svjedočanstva. Nesretnici moraju doživjeti pravdu. Vjerujem u novinare naklonjene istini i pravdi.(M.Slišković)

 

 

S internetskih stranica Pisma iz Njemačke donosimo razmišljanja odnosno tri kratka komentara o uvijek aktualnoj priči s uvijek aktualnim istočnim i sjeverozapadnim hrvatskim "dobronamjernim" susjedima Srbima i Slovencima i njihovim još "dobronamjernijim" politikama spram Lijepe Naše. "Dok su nam susjedi s istoka početkom devedesetih slali vojnike, tenkove, topove i drugu ratnu opremu, da nam otkinu komad zemlje i porobe nas, danas nam susjedi s zapada šalju ucjenu za ucjenom da se dokopaju onoga što nije i nemože biti njihovo. Do iscrpljenosti koriste svoju EU prednost nebili Hrvate primorali da se odreknu svoje zemlje i mora. A nisu samo nama postali antipatični. Slično mišljenje o njima imaju i Koruški Austrijanci, Talijani iz Furlanije i Julijske krajine, kao i Mađari. No zato ih izgleda ne boli glava. U svojoj aroganciji ne pristaju na nikakvu arbitražu jer dobro znaju da po međunarodnom pravu nemaju nikakvu šansu da pridobiju Savudrijsku valu. Izjava g. Vajgla, Predsjednika vanjskopolitičkog odbora slovenskog parlamenta, da “Pristup otvorenom moru je nešto na što imamo moralno pravo” je sama po sebi smiješna, a zapravo je priznanje da im je pravno gledano izlazak u otvorene vode jedan nuli."

 

 

Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Istrani, Ličani, Slavonci, Zagorci i ostali domoljubi, otisnuše se nam se već više od stoljeća i pol u bili svit, pečalbu, iz svoje oskudice u potrazi za boljim životom. U srcu i duši Hrvati, na papiru Austrougari ili Talijani, po zanimanju seljaci i radnici, a svi s jednim ciljem - otrgnuti se neimaštini. Al´ su to nekad bila gadna vremena. I politička i ekonomska. Rastrkaše se na sve strane svijeta: dalekoj Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, zemljama južne Amerike i mitskim Sjedinjenim Državama. Nasrnuše jadnici u New York, Chicago, Pittsburgh, Cleveland, Kaliforniju, Arizonu, Pensilvaniju i koje kuda da si koju koru kruva mogu zaraditi, rješiti svoje životne probleme. Pjevaše cure i žene u teškim rastancima: “Ameriko nestalo ti novca, što ja mlada ode za udovca” ili “Cure siku goru javoriku, a proklinju zemlju Ameriku”. Neki ko slijepi putnici, neki s skupo kupljenom kartom doguraše do zemlje snova. Jedan dio njih se doduše nakon nekoliko godina razočarano vratio u rodnu grudu, no većina zauvijek ostade u “Americi čemerici” nevidjevši više svoj kamen, plodnu ravnicu, rascvjetano proljeće, mirisne livade i proplanke. Mračni rudnici, tvornice i željezare bijahu mjesto gdje nisu tekli med i mlijeko, nego krv i znoj. Radilo je se i gdje se god mogao naći neki posao za 20-50 dolara mjesečno, jer i daščare u kojima su najčešće živili bile su preskupe. Oni koji su imali više sreće donesoše dolare, pokupovaše zemlju, konje, mlinove, napraviše kamene kuće koje su i danas nekima “Amerika”.

 

 

Jedan od događaja koji su obilježili godinu 2008. na izmaku svakako je bio povratak Zvonka Bušića u Hrvatsku nakon osobne kalvarije koju je prošao kao osuđenik na doživotnu robiju u predugih 32 godine koje je proveo u američkim uzama. Petar Vulić, publicist i pjesnik iz Splita, zamolio je odgovor na gore postavljenu dilemu o smislu žrtve Zvonka Bušića. Zbilja, da li je Zvonko Bušić terorist ili domoljub? Za nas dileme nema, ali vrijedi se potruditi i to javno reći. Radi istine o žrtvi Zvonka Bušića. Zvonko Bušić sa skupinom političkih aktivista u kojoj su bili Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je 10. rujna 1976. godine američki putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, Zagrebom i Splitom(Solinom), u kojima se objašnjava težak položaj Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na nezavisnost Hrvatske i na borbu protiv srpske hegemonije nad Hrvatskom. Akcija je imala veliki odjek i u tome je uspjela: tekst je objavljen na naslovnim stranama u vodećim američkim dnevnicima New York Times, Washington Post, Chicago Tribune i Los Angeles Times. Zrakoplov je sletio u Parizu gdje su se otmičari predali. Obavijestili su da se na Središnjoj željezničkoj postaji u New Yorku nalazi bomba. Prilikom pokušaja deaktiviranja bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a još trojica su bila ranjena.(Z.Šeparović)

 

 

Izvornu inačicu pjesme "The Soldier's Christmas" preradio je i objavio gospodin Ivica Uršić još 2005. nakon uhićenja generala Gotovine, u svojoj emisiji na Radio Splitu ('Nikad nedjeljom'), a koja je ukinuta nakon šest godina emitiranja dolaskom nove glavne urednice. U nastavku objavljujemo prigodan tekst Ivice Uršića 'Božić kuca', koji je također povezan s temom hrvatskih časnika kojima se sudi u Haagu.

 

 

Prije nekoliko dana na Portalu smo donjeli komentar pod nazivom "Tito i suborci u Splitu", temeljen na informacijama objavljenim u medijima o izložbi koju je najavio ravnatelj Pomorskog muzeja u Splitu Stjepan Lozo, a na kojoj bi bile izložene biste, pisma, razglednice i dokumenti koji predstavljaju i prezentiraju vrijeme antifašističke borbe u Hrvatskoj. U međuvremenu u uredništvo se javio gospodin Lozo sa zamolbom da objavimo ispravke, po njegovim riječima tvrdnji i namjera koje su u medijima krivo interpretirane. Sada donosimo još jedan, dopunjeniji komentar gospodina Loze na sve što se, vezano uz spomenutu izložbu u medijima moglo (pogrešno) čuti ili pročitati. "Dopustite da Vama i Vašim cjenjenim čitateljima iznesem još nekoliko bitnih činjenica i polazišta kada je u pitanju ideja o izložbi jugoslavenskoga političkoga kiča. S obzirom na jasna su mi nerazumijevanja koja se javljaju kod ovako osjetljive teme. Zamisao izložbe jugoslavenskog političkog kiča pod nazivom „Kompartijo mirisavo cvijeće“ u normalnim okolnostima bi govorila dovoljno sama za sebe. Međutim u kontaminiranim okolnostima ona je prelomljena grubom manipulacijom koju je načinila „Slobodna Dalmacija“ i treba je, očito, dodatno tumačiti i to ljudima desnog političkog opredjeljenja. A to je apsurd programiran da obeshrabri. Nisam ni na koji način govorio o nostalgiji. Govorio sam o jugoslavenstvu i komunizmu koji su se svaki za sebe razvili u ideologije, a onda u drugoj Jugoslaviji isprepleli u religiju svoje vrste, s bitno transcendetalnim misaonim uporištima i kultnom praksom."

 

 

O lošem položaju Hrvata u BiH zadnjih godina dosta je napisano. Ideja o uspostavi trećeg eniteta uzela je zamaha ma koliko to mnoge njezine protivnike smetalo. S tim u vezi udruga Croatia Libertas još je prije godinu i pol dana na Internetu pokrenula peticiju za osnivanje istog. Do danas istu je potpisalo 1425 osoba. Malo, reći će mnogi, posebno kad se čuju brojni protesti i komentari o preglašavanju, ponižavanju i ukidanju ustavnih prava Hrvata u toj državi na raznim portalima, forumima… A da je zaista tako vidi se samo na jednom primjeru. Domaći portal Livno Online upozorio je javnost o vandalizmu koje provode pojedinci nad divljim konjima na visoravni Kruge iznad Livna. Peticiju za spas tih plementih životinja samo u četri dana potpisalo je preko tisuću osoba, većinom Hrvata, a i jedan dio muslimana i ostalih.