Juraj Križanić

Juraj Križanić (lat. Georgius Crisanius, tal. Crisanio) rodio se 1617. ili 1618. u Obruhu u Hrvatskoj. Humanističke nauke uči kod isusovaca u Ljubljani, filozofiju studira u Grazu, a teologiju u Bologni.[1] U Rimu stupa u Grčki zavod sv. Atanazija gdje proučava grčki jezik, književnost i teološke kontroverze između grčke i latinske crkve. Proučavajući istočnu liturgiju, posebnu pažnju posvećuje crkvenom pjevanju.[2] Nakon doktorata iz teologije 1642. dolazi na mjesto župnika u Nedelišće blizu čuvene čakovečke knjižnice Nikole Zrinskog koja je bila bogata raznim ekonomskim, političkim, lingvističkim i književnim djelima na raznim jezicima te odbija pozive uglednika i visoko obrazovanih plemića: poziv na dvor palatina Ivana Draškovića koji mu nudi biskupsku stolicu, poziv na dvor Petra Zrinskog i karlovačkoga generala Vuka Frankopana.[3] U Varaždinu, kamo je iz Nedelišća bio promaknut za župnika, 1646. ga je zatekla odluka Zbora za širenje vjere da krene put Rusije pa tako odlazi u Smolensk, tzv. ključ Moskve (lat. clavis Moscuae), kod biskupa Petra Parczewaskog. U Moskvu konačno stiže 25. listopada i ostaje u njoj do 19. prosinca 1647. godine.[4] Nedugo nakon povratka iz Rusije pruža mu se prilika da boravi u Carigradu (15. siječnja – 13. ožujka 1651.) kao kapelan bečkoga poslanstva i kao osobni tajnik Johana Rudolfa Schmida zum Schwarzernhorna, vrsnoga poznavatelja turskoga jezika, turske kulture i turske politike.[5] Povratkom u Rim prevodi „Kirilovu knjigu“ te pobija bogoslovne pisce pravoslavlja, počevši od Focija do svoga vremena. Godine 1658. napušta Rim protivno Papinoj volji i odlazi opet u Moskvu gdje ostaje u Nježinu kao gost protopopa Maksima te u jednom svom spisu nagovara Ukrajince da kao Mala Rusija ostaju sjedinjeni s Moskvom.[6] Zapovjednik ruske vojske, knez Trubecki, i glavar A. S. Matvejev koji su gušili bunu Ukrajinaca, šalju s preporučenim pismima zaslužnoga Križanića sa stanovitim Vasilijem Bezobrzovom u Moskvu gdje stiže 17. rujna predstavljen kriptonimom Jurij Biliš Srbin te nudi svoje usluge tajniku Propagande Ignoliju: „pisati historiju Rusije, biti carski knjižničar, prevesti Bibliju i raditi na pravopisu i gramatici koja je jedina i prihvaćena od svih ponuđenih.“[7]

Nije točno poznato zašto no biva prognan u Sibir gdje stiže 8. ožujka 1661. u glavni grad Tobolsk gdje nastavlja rad na pravopisu i leksikonu te prevodi za cara, tumači političke pisce i piše neka svoja djela.[8] Nakon petnaest godina sin cara koji ga je izgnao, Fedor Aleksejevič Romanov, pomilovao je Križanića pa se 5. ožujka 1676. vraća u Moskvu gdje nalazi A. S. Matvejeva kao ministra i Makisma kao episkopa.[9] Cara je zatražio da mu dopusti odlazak iz Rusije te mu zauzvrat ponudio prijevod Aristotelove „Politike“ pa 1677. godine odlazi u Vilnius, stupa u dominikanski red i uzima redovničko ime fra Augustin.[10] Opet kreće putem Rima sa svojim rukopisima koje ondje želi tiskati, no nikada tamo ne stiže jer se na putu pridružio vojsci Jana Sobieskog kojemu je posvetio svoje djelo „Historia de Sibiria“ te 1683. pogiba kod Beča.[11] Značajna djela koja je napisao za života su kronološki sljedeća: „Razgovori o vladateljstvu“ (Razgovori ob wladatelystwu), zbornik „Politika“, „Gramatički prikaz ruskog jezika“ (Gramatičko izkazanje ob Ruskom jeziku), „O promislu Božjem“ (De providentia Dei)[12], „O svetom krštenju“ (Ob svetom kršćenju), „Tumačenje povijesnih proroštva“ (Tolkovanie istoričeskih proročevstv), „O kineskoj trgovini“ (O kitajskom torgu)[13], „Opovrgnuće molbe Solovčana“ (Obličeine na soloveckuju čelobitnu)[14], „Besjda o praznovjerstvu“ (O preverstvu beseda) .[15]

Ako sagledamo njegov životni put čisto biografski, bez upuštanja u tumačenja njegovih djela, možemo zaključiti da je Križanićev život ispunjen teškim putovanjima i naukama, zanimljivim poznanstvima, raznim preokretima i opasnostima. Ono što ga je najviše obilježilo kao mislioca i čovjeka jest njegova moskovska namisao, to jest misija približavanja rimske i pravoslavne crkve te osnaživanje slavenstva u kojemu je Rusija trebala igrati glavnu ulogu. S obzirom na to da se gotovo kao jedan polihistor bavio raznim naukama (filozofija, teologija, jezik, muzikologija), bilo bi preopširno baviti se njegovim cjelokupnim opusom i misli u ovome radu pa će se on stoga usmjeriti na Križanićeva djela koja se neposredno tiču Rusije. Osim toga, pokušat će se ukratko prikazati i njegova vizija izgradnje Rusije kao države u ekonomskom, strateško-vojnom RusijaSama činjenica da su njegovi suvremenici Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski 1671. pogubljeni zbog urote protiv Habsburške monarhije govori nam da su se u geopolitičkom smislu razmatrale metode i smjernice među kojima se Križanić umjesto Turaka i Germana, odnosno Zapada, odlučio za treći put: Rusiju. Pogrešno bi bilo reći da je on prvi koji je počeo razvijati takvu opciju. Naime, Konstantin Filozof, Priboveći, Orbini, Palmotić te neki dubrovački pjesnici prije Križanića su pokazali naklonost Rusiju i njezinu carizmu kao potencijalnom oslobodilačkom čimbeniku, no on je prvi na temelju svojih dubokih promišljanja i vizije Rusije svoj naum pokušao provesti u djelo.i političkom aspektu. Također je potrebno razjasniti što je mislio pod slavenstvom i kakve je prirode u vezi s tim bilo njegovo misionarstvo u Rusiji.

Juraj Križanić svoju je mladost i kasnije dio života proveo u Hrvatskoj koja je bila u sastavu Habsburške monarhije s mnogim drugim zemljama sa slavenskim elementom u neravnopravnom i lošijem položaju naspram zemalja s pretežito germanskim elementom. Osim toga, bila je još aktualna opasnost od Turaka koji su osvojili dosta zemalja sa slavenskim elementom (npr. dijelovi Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Srbije). Sama činjenica da su njegovi suvremenici Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski 1671. pogubljeni zbog urote protiv Habsburške monarhije govori nam da su se u geopolitičkom smislu razmatrale metode i smjernice među kojima se Križanić umjesto Turaka i Germana, odnosno Zapada, odlučio za treći put: Rusiju. Pogrešno bi bilo reći da je on prvi koji je počeo razvijati takvu opciju. Naime, Konstantin Filozof, Priboveći, Orbini, Palmotić te neki dubrovački pjesnici prije Križanića su pokazali naklonost Rusiju i njezinu carizmu kao potencijalnom oslobodilačkom čimbeniku, no on je prvi na temelju svojih dubokih promišljanja i vizije Rusije svoj naum pokušao provesti u djelo.[16] Prve predodžbe o Rusiji dobiva od autora Giovija (Libellus de legatione Basilli magni), Herberstein S. (Rerum Moscoviticarum Comentarii) i Papinoga poslanika Vasiljeviču Groznom Antonija Possevina (Moscovia) iz čijih djela ispisuje čitave odlomke, komentira ih i razmišlja o njima.[17] Sasvim je jasno da nije iz tih djela, s obzirom na tijek vremena, mogao dobiti jasnu sliku onovremene Rusije, no to je očito bilo dovoljno za začetak njegove ideje, uzevši u obzir ulogu Rusije među Slavenima, s tim da konačni impuls toj ideji svakako daje politička ozbiljnost u Rimu (što se tiče njegova misionarstva u Rimu).

U vezi s tim treba, spomenuti njegovu čuvenu „Promemoriu“ iz 1641. koju je napisao po dolasku u Rim jer sadrži njegovu prvotnu namjeru, a to je da će njegovo djelovanje biti u službi gospodara Moskve kako bi stekao njihovu blagonaklonost za vlastite ciljeve (sjedinjenje crkava, borba protiv Turaka) pa se u tu svrhu sprema prevesti na moskovsko narječje knjižice iz slobodnih nauka i umjetnosti bez političkih djela iz kojih će sam davati savjete caru te objaviti pohvalu suvremenim i starim knezovima, kako u prozi tako i u poeziji.[18] Međutim, njegova se sibirska djela u velikoj mjeri sastoje od političkih sudova s kritičkom ocjenom Vladimira Monomaha, Ivana IV., Borisa Godunova i drugih carskih vladara pa je on otišao dalje od svojih mladenačkih nakana, što je i prirodno s obzirom na to da su se njegove predodžbe o Rusiji mijenjali s vremenom njegova boravka u toj zemlji.[19] Tako će se nerazdvojivo povezati njegovo misionarsko-teološko poslanje (približavanje katoličanstva i ruskoga pravoslavlja) i političko poslanje (izgradnja Rusije kao države koja će pomoći ostalim Slavenima da stvore svoje države), stoga nas ne mora čuditi što je razvio posebnu političku teologiju.[20]

Prvo djelo vezano uz Križanićevu moskovsku namjeru nakon povratka iz Moskve u Rim jest nikad dovršena „Sveukupna knjižnica raskolnika“ (Bibliotheca Schismaticorum Universa) u kojoj želi prikazati niz kontoverza za pravoslavce, kao što je Bellarmin dao za protestante, no za razliku od njega Križanić ne trga riječi iz konteksta pojedinoga pravoslavnoga teologa, već u posebnom svesku donosi cjelovite spise pravoslavnih pisaca, kako bi se čula njihova neokrnjena riječ, a onda na njih u posebnom svesku odgovara.[21] Vrlo značajna za shvaćanje Križanićeve moskovske namjere iz toga razdoblja je predstavka „Promemoria“ iz 1641. koju je Križanić iznio i obrazložio Francescu Ignoliju, tajniku Zbora za širenje vjere: „Ja ne držim Moskovljane niti krivovjernicima niti raskolnicima (jer njihov raskol nije nastao iz oholosti, pravoga korijena raskola, nego iz neznanja), već ih držim za kršćane koji su jednostavno dovedeni u zabludu. I tako mislim da ići među njih i razgovarati s njima ne znači ići propovjedati im vjeru (pothvat koji se ja nikad ne bih usudio preuzeti), već znači ići poticati ih na vrline, na znanost, na slobodna umijeća.“[22] Prema tome, njegovo temeljno shvaćanje jest da je crkveni raskol, koji je proizveo podijeljenost Slavena na katolike i pravoslavce koban i za jedinstvo Slavena i za crkveno sjedinjenje, stoga nastoji da se svi Slaveni nađu u jednoj Rimskoj crkvi, ali ne nužno istom obredu i disciplini jer Ruse ne smatra krivovjercima i raskolnicima, već od Grka zavedenima pa je njegova misija obrazovati i znanjem stvoriti pretpostavke shvaćanja zablude.[23]

Bitno je istaknuti da se misionarstvo i slavenstvo u Križanića ne isprepliću tako da čas jedan, čas drugi SlaveniNjegovo temeljno shvaćanje jest da je crkveni raskol, koji je proizveo podijeljenost Slavena na katolike i pravoslavce koban i za jedinstvo Slavena i za crkveno sjedinjenje, stoga nastoji da se svi Slaveni nađu u jednoj Rimskoj crkvi, ali ne nužno istom obredu i disciplini jer Ruse ne smatra krivovjercima i raskolnicima, već od Grka zavedenima pa je njegova misija obrazovati i znanjem stvoriti pretpostavke shvaćanja zablude.prevladavaju, već da je Križanić jednako u svakom trenutku misionar i pobornik slavenstva bez ikakvoga stvarnoga prioriteta jednoga nad drugim.[24] Za Goluba, Križanićevi spisi redom proizlaze na tlu konkretnoga slavenskoga događanja, crkvenoga i svjetovnoga jer „Križanićeva je politika teološka, a teologija politička. Križanićev unionizam je slavenski, a slavizam unionistički” (Golub, 1987: 95).[25] Dana 15. travnja 1663. godine počinje pisati djelo „Razgovori o vladateljstvu“ (Razgovori ob wladatelystwu) u kojemu interdisciplinarno i teorijski-praktično savjetuje cara u izgradnji države kroz aspekte ekonomije, teologije, politike, filozofije.[26] Možemo ukratko izdvojiti nekoliko ključnih načela za razumijevanje tog djela koji se tiču izgradnje ruske države: antiksenomanija (ksenomanija Csużebjesie), samodržavlje (Samowládstwo), savršene jednovlade (Sowerszenogó Iednowladstva), kralj kao državnik Božji (Derżâwnik Bôżyi) i eklezioško-teističko tumačenje povijesti po uzoru na sv. Augustina.[27]

Ksenomanija

Središnji problem slavenskoga naroda Križanić vidi u ksenomaniji (pomami za tuđim, stranim) pa se svemu tuđem divimo, ističe Križanić, a svoj domaći način života preziremo, omalovažavamo i odbacujemo.[28] Zbog toga i primamo razne strance, divimo se njihovoj vanjštini, rječitosti i uglađenosti i preraskošnom načinu života „te im dajemo takovu vlast u našim državama da izjedaju svo naše blago te da najzad na nama samima jašu po svojoj miloj volji.” (Križanić, 1997: 195).[29] S jedne strane, treba uvijek polaziti od sebe, a s druge nikada ne vjerovati strancima, zbog čega od loših političkih osobina Križanić ističe naivnost na temelju koje drugi narodi neprestano uvlače slavenski narod u nepotrebne i tuđinske ratove.[30] Zbog toga se, navodi Križanić, i događaju politički prevrati u kojemu slavenski vladari ostaju bez prijestolja poput slučaja u Poljskoj jer „Perzijancima je pastirom Perzijanac, Turcima je pastirom Turčin, Francuzima je pastirom Francuz, Nijemcima je pastirom Nijemac, svakomu je većem samostalnom narodu pastirom čovjek njihova roda, jedino nije Poljacima pastirom Poljak, već tuđinac.” (Križanić, 1997: 219).[31] Križanić tako pokazuje biblijsko, odnosno teološko utemeljenje odbacivanja tuđinske vlasti i slavensku ksenomaniju uspoređuje sa snagom idolopoklonstva u Židova pa zaključuje kako je vladavina stranaca protivna najprije načelima političke teologije jer Božja zapovijed glasi: „Ne možete učiniti kraljem svojim tuđinca koji nije vaš brat”. Osim toga, protivna je i političkim znanostima koje naučavaju kako je nemoguće uskladiti interese u državi ako je više naroda koji imaju vlast ili utjecaja na vlast jer tuđinci ne mare za opće (narodno) dobro, već samo za vlastitu korist.[32]

Monarhija, samovlada i jednovlada

Križanić svoju teoriju države započinje s tipologijom vladavinskih oblika (oblika države) te kao većina teoretičara prihvaća klasičnu podjelu na samovladu (monarhija), plemićko vladanje (aristokracija) i općevladu (demokracija).[33] Najboljim oblikom vladavine u skladu s teološkom tradicijom smatrao je apsolutnu i savršenu monarhiju, odnosno savršene jednovlade (Sowerszenogó Iednowladstva).[34] On za to navodi argumente da se u samovladi (Samowládstwo) opća pravda bolje izvršava; lakše i bolje čuva mir i narodna sloga; jer je protiv opasnosti taj oblik najpouzdaniji i posljednje, najvažnije, jer potvrđuje načelo političke teologije, jer je samovlada Božjem vladanju nalik.[35] Postojećim vladavinskim oblicima, u skladu s tradicijom, Križanić određuje i njihova izvrgnuća u negativne oblike, tako se općevlada (Obćewládstvo) može pretvoriti u anarhiju i raspuštenost, plemićko vladanje (Bolyârskoe wladánie) u oligarhiju, vladavinu nekolicine, a samovlada (Samowládstwo) u tiraniju (Križanić, 1965: 201).[36] S obzirom na njegovo zauzimanje za monarhiju, najpogubniji i najštetniji negativni oblik vladavine za Križanića je tiranija; tiranin je onaj kojega naziva gulikožom (Lyudodérec), to jest onoga koji ugnjetava, ali i materijalno, prekomjernim nametima iskorištava narod u svoju korist.[37] Zbog toga kralj koji ima utemeljenje u Bogu mora imati i potvrdu u narodu, što pokazuje Križanićevu modernost mišljenja države jer iako nije podložan nikakvoj ljudskoj zapovijedi „ipak je podređen zapovijedi Božjoj i glasu naroda“ (ili javnom mišljenju).[38] Dakle, te dvije spone koje vežu kralja i opominju ga na njegove dužnosti jesu pravednost i poštenje iliti zapovijed Božja i narodni prijezir: „tko pak ne mari za strah Božji, ni za narodni prijezir, ni za buduću slavu, taj je pravi pravcati tiranin.” (Križanić, 1997: 275)[39] Naposljetku, ipak je ustvrdio da je za Rusiju potrebna jaka monarhija s carom kao apsolutnim vladarom jer se snažna ruska država u tadašnjim prilikama može izgraditi pomoću jake središnje vlasti ustoličene u središnjoj figuri: „Nama je potrebna takva monarhija u kojoj vladar nije ograničen nikakvim zakonima i ima vlast veću ili u najmanju ruku istu takvu kakvu ima turski i perzijski monarh i kakvu je imao Džingiskan.“[40] Valja to tumačiti samo kao potrebu u izvanrednim okolnostima, što nije strano niti modernim demokracijama koje u ustavima dopuštaju suspenziju mnogih ustavnih prava u korist jačanja izvršne vlasti u vrijeme nepogoda jer kao što ćemo vidjeti, Križanić ipak zagovara ograničenje svemoći vladara.

Kralj legitimiran od Boga i naroda

Božja providnost koju je Križanić iskazao i kojom se utemeljuju države manifestira se podjednako i u unutarnji poredak države, stoga mu je važno pokazati načela svoje političke teologije kao odnos duhovnoga i svjetovnoga, onostranoga i ovostranoga u konkretnom svjetovnom poretku koji uvijek ima utemeljenje, kako u Bogu tako i u teološkoj tradiciji.[41]

Tako Križanić ustvrđuje i ponavlja, za shvaćanje političke teologije ključnu tezu, da „svi zakoniti kraljevi nisu postavljeni sami od sebe niti od ljudi, nego od Boga” (Križanić, 1997: 260).[42] Nadalje, u skladu s političkom teologijom kralj je s obzirom na druge smrtne ljude istinski gospodar u svojem kraljevstvu, a s obzirom na Boga kralj nije gospodar, već državnik Božji (Derżâwnik Bôżyi) pa su Bogu protivni svi tiranski, lakomi i okrutni zakoni, jer „bezgranična tiranska vlast suprotna je i prirodnim zakonima: ta priroda nam govori kako nisu postavljena kraljevstva radi kraljeva, već kraljevi radi kraljevstva.” (Križanić, 1997, 280).[43]

Univerzalni savjeti vladaru

Državnik prema načelu „znaj sam sebe” mora poznavati devet temeljnih činjenica: prvo, poznavati prirodu svojega naroda; drugo, poznavati čime zemlja obiluje, a čime oskudijeva; treće, poznavati kako narod živi u odnosu na druge narode; četvrto, u čemu se sastoji snaga, a u čemu slabost naroda; peto, poznavati zakone i propise jednako kao i stare običaje naroda; šesto, poznavati u čemu se sastoji snaga, a u čemu slabost države, od koga prijeti opasnost, a kakve su koristi od susjednih država; sedmo, usmjeravati rad i znanje podanika u napredak države; osmo, skrivati od drugih tajne naroda i države, i deveto, znati razlučiti različite savjete koji mogu biti korisni, a koji štetni kraljevstvu.[44] Križanić zaključuje da bi Rusija i slavenski narodi već postigli uspjeh da su se vodili ovim načelima, svakako je pitanje koliko su ti savjeti bili usvojeni utjecajem Križanićeva djela na ruske vladare, no razmatrajući ih možemo zaključiti kako ih njihova univerzalnost i danas čini aktualnim bez obzira usvoji li ih vlada s premijerom, predsjednik, kralj ili car.

Teistička koncepcija povijesti

Kao i njegov uzor, sv. Augustin, po kojemu je uzeo svoje redovničko ime, Križanić svoju transformaciju teološkoga u političko započinje teologijom povijesti koja se ozbiljuje teistički, kao Božja providnost po kojoj Bog ne samo da je sve stvorio, nego i svime upravlja: „Ne upravlja slijep slučaj ovim svijetom, nego Božja promisao. Ništa se na njem ne događa bez razloga. Mi očima vidimo različite posljedice i događanja među ljudima, a razum nam je od Boga zato dan kako bismo njime procijenili razloge svakojakih slučajeva.” (Križanić, 1997: 379).[45] Bog je početni uzrok, Aristotelov nepokrenuti pokretač, dok je teleološki gledano konačna posljedica slava Božja tako da je čitav tijek postojanja usmjeren sve na veću slavu Božju (ad maiorem Dei gloriam). Međutim, Križanić je uspio pomiriti teološko shvaćanje Providnosti s filozofskom tradicijom shvaćanja uzročnosti, stoga i Golub (1986a: 3) zaključuje kako se u traženju uzroka povijesnom događaju Križanić ne povodi isključivo, pa ni prvotno, svjetlom razuma (dakle filozofski), nego nadasve svjetlom objave (dakle teološki), vjerojatno pod utjecajem Augustina. Za Križanića stoga filozofija nije odvojena od teologije: „Svi drugi pravi, zakoniti i punovlasni kraljevi, samovladari i Božji namjesnici kao Kir, Aleksandar, David i ostali njima slični, nisu primili vlast od pape ni od rimskih careva, već od Boga. Zato mi, dakle, primivši slavu od Boga, ne tražimo i ne primamo slavu od ljudi, niti od cara, ni od pape, ni od patrijarha, niti kojega mu drago čovjeka na svijetu koji bi tobože viši od nas.” (Križanić, 1997: 333)[46] Navedena tvrdnja o izravnoj Božjoj, a ne papinoj legitimnosti u postavljanju vladara, što je ujedno i ekleziološki odmak, jest za 17. stoljeće smjela i odvažna tvrdnja jednoga svećenika i teologa. [47]

Križanićeva koncepcija slavenskoga jezika

Križanić je dovršio „Gramatički prikaz ruskog jezika“ (Gramatičko izkazanje ob Ruskom jeziku) 1665. godine u Tobolsku u Sibiru nakon 15 godina rada, s tim da naslov toga djela može zavarati jer njegov predmet nije gramatika tadašnjega govornoga ruskoga jezik već je naum toga djela stvaranje zajedničkoga jezika (koine) Slavena.[48] On je to djelo mislio nazvati „Gramatičkim prikazom slavenskoga jezika“, no u predgovoru svoga djela naslov objašnjava mitskim poimanjem zajedničkoga kraljevstva šest plemena (Rusi, Česi, Bugari, Srbi i Hrvati) od kojih Ruse smatra Tuđman„Mali hrvatski narod oduvijek je osjećao bliskost s velikim ruskim narodom tražeći od njega zaštitu. To nije bila trenutačna sklonost ni probitačan zahtjev – to je bilo stoljetno iskustvo potvrđeno političkom djelatnošću od vremena Jurja Križanića u 17. stoljeću do naših dana. U Hrvatskoj se uvijek osjećao utjecaj ruske književnosti... ovdje se slušala ruska glazba. Ruse i Hrvate ujedinjavala je općeslavenska zamisao, i ne samo to. Svojevrsnu je pozitivnu ulogu odigralo i komunističko internacionalno učenje koje nas je zbližilo. Uostalom, povijest se uči na paradoksima.“najstarijima. Osim toga, Ruse smatra ishodištem svih ostalih plemena. S druge strane, Bugari, Srbi i Hrvati nazivali su se zajedničkim imenom „Slaveni“ nakon prelaska Dunava, tako da bi bilo pogrešno za zajednički jezik svih tih etnosa držati naziv „slavenski“ kada je izvorišna pradomovina svih tih plemena pa i jezika zemlja koja se u njegovo vrijeme naziva Rusija.[49] Jezik o kojemu Križanić piše svoju „Gramatiku“ na jeziku bogoslužnih knjiga (lingua litteraria), s tim da je to staroslavenski iliti staroruski jezik koji je skovan u čisto lingvističkom smislu, a nikako ne normativan, tako da je zbilja mogao biti razumljiv svim slavenskim narodima tadašnjega vremena.[50] Zanimljivost je da je tvrdio da se gramatičko pravilan staroslavenski, čist izgovor s pravilnim naglascima s jakom sličnošću izvornome ruskome jeziku zadržao u Hrvatskoj oko rijeke Kupe na području gradova Dubovca, Ozlja i Ribnika.[51]

Slavenski iliti ruski jezik Križanić drži autohtonim i jedinstvenim jer „bolje je i pametnije držati se istine i vjerovati da je naš jezik jednako star kao i drugi prvotni narodni jezici te da ga je stvorio Bog pri umnožavanju jezika. I tada je živio naš prvi otac Slaven, kao i začetnici drugih naroda, i od njega je, a ne od drugoga naroda, potekao naš narod.” (Križanić, 1997: 325)[52] Tu tvrdnju ne treba tumačiti kao Križanićevu kontradikciju jer njegovo poimanje slavenskih plemena i Rusa očito nema znanstvenu dimenziju niti to treba imati. To je zasigurno jedan od iracionalnih aksioma za koji nije bitno je li istinit ili neistinit, ono što je bitno jest vitalistički efekt koji on može imati za slavensku opstojnost u vidu stvaranja mitološke kolektivne svijesti o zajedništvu.

Zaključak

Rusija u geopolitičkom pogledu pod vodstvom predsjednika Putina u čijoj se pseudoformi očito nalazi sadržaj carizma opet dobiva na značaju i svakako bi trebalo razmotriti pozorno sve aspekte našega odnosa s obzirom na to da se ipak nalazimo na istom kontinentu. Ako se kao narod i država ne odlučimo za jednostrano priklanjanje određenom geopolitičkom polu u svijetu koji polako postaje multipolaran, tada bi lik i djelo Jurja Križanića svakako mogla biti jedna spona pomoću koje ćemo nastaviti graditi svoje odnose s Rusijom. Uloga Rusije u ondašnjem političkom pogledu za Križanića nije bila hegemonijska, već s ciljem pomoći Česima i zadunavskim Slavenima kako bi uspostavili prvotna kraljevstva, a s Poljacima sklopili čvrst savez.[53] Važno je imati na umu da Križanić nikada nije zamišljao stvaranje jedne sveslavenske države s ruskim carem na čelu, što se vidi iz brojnih dijelova njegove „Politike“, stoga i Golub zaključuje da je Križanić protivnik svakog nadkraljevstva ili hiperbasileje, Križanić nije zacijelo zamišljao ruskoga cara kao suverena nad slavenskim kraljevima.[54] Slično zaključuje i Goljdberg (1968 − 69), iako Križanić u svojoj ideji jedinstva Slavena i njihovih država nije razradio način na koji će se to dogoditi, tako da možemo samo pretpostaviti da je u daljnjem razvoju predviđao stvaranje jedinstvenoga slavenskoga političkoga saveza pod protektoratom ruskoga cara, ali nije unaprijed određivao oblik tog saveza.[55]

Tuđman je jednom prilikom upravo u razgovoru s ruskim novinarima u kontekstu razvoja odnosa Hrvatske i Rusije spomenuo baš Jurja Križanića: „Mali hrvatski narod oduvijek je osjećao bliskost s velikim ruskim narodom tražeći od njega zaštitu. To nije bila trenutačna sklonost ni probitačan zahtjev – to je bilo stoljetno iskustvo potvrđeno političkom djelatnošću od vremena Jurja Križanića u 17. stoljeću do naših dana. U Hrvatskoj se uvijek osjećao utjecaj ruske književnosti... ovdje se slušala ruska glazba. Ruse i Hrvate ujedinjavala je općeslavenska zamisao, i ne samo to. Svojevrsnu je pozitivnu ulogu odigralo i komunističko internacionalno učenje koje nas je zbližilo. Uostalom, povijest se uči na paradoksima.“[56]

Ne treba zanemariti u državnopravnom pogledu Križanićev doprinos teoriji države jer je već u 17. stoljeću vidio ono na što je, primjerice, Carl Schmitt (2005.) svojom koncepcijom političke teologije upozoravao u 20. stoljeću, a to je pretjerani racionalizam, tehnicizam i jednoobraznost svijeta koji djeluje po formi izvan sadržaja i duha, svijeta koji je u formalnoj općenitosti odbacio individualizam i osobnost čovjeka koji treba djelovati.[57] Stoga se, također, čini kako Križanića treba sagledavati kao onoga mislioca svoga vremena koji pokušava iznaći rješenje u kojemu se moderni racionalizam, mehanicizam i tehnicizam ne suprotstavlja u potpunosti tradicionalnoj kršćanskoj teologiji i njezinim temeljima.[58] Bez obzira na to što je ostao dugo vremena zaboravljen, Križanićeva moskovska namisao na neki se način ispunila. Time je Križanić, zadržavajući tradicionalnu kršćansku teologiju i istodobno usvajajući modernu političku misao, uspio pomiriti nepomirljivo, odnosno pokazati kako modernost i tradicionalnost nisu suprotstavljeni kada se od oboje usvoje njihovi pozitivni aspekti i odbace negativni.[59]

Marko Paradžik, mag. iur.
Obnova

Literatura

Ivan GOLUB, Križanić, Kršćanska sadašnjost, Zageb, 1987.

Goran SUNAJKO, Križanićev teorijski koncept političke teologije kao preduvjet praktičnome ostvarenju slavenskoga jedinstva Anthropos 1−2 (225−226) 2012.

Golub, Slavenska koine Jurja Križanića, Slovo sv 36, Zagreb, 1986.

Franjo Tuđman, Hrvatska riječ u svijetu, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1999.

Bilješke

[1] Ivan GOLUB, Križanić, Kršćanska sadašnjost, Zageb, 1987., str. 9.

[2] Isto, str. 1.

[3] Isto, str. 15.

[4] Isto, str. 16−17.

[5] Isto, str. 18.

[6] Isto, str. 26−27.

[7] Isto, str. 28.

[8] Isto, str. 30.

[9] Isto, str. 36.

[10] Isto, str. 37.

[11] Isto, str. 37.

[12] Političko-teološko djelo u kojemu u vrijeme rusko-poljskoga rata raspravlja o pitanjima poraza i pobjeda, što sve tumači kao djelo Providnosti koja sve usmjeruje prema Isusu i Crkvi.

[13] Djelo šalje 1675. u Moskvu i time možda doprinosi tome da Moskva šalje Grka Nikolu Sparafiju Mileuska u Kinu.

[14] Jedinstven slučaj da katolički teolog ustaje u obranu službene pravoslavne crkve kada se u njezinu krilu pojavio raskol. Starovjercima, monasima samostana Solovki, piše gotovo literarno djelo u kojemu ih moli, kori, zaklinje i potiče da odustanu od krivovjersta i raskolničkog ponašanja. Također je zanimljivo da Križanić kijevske i moskovske pravoslavce naziva crkvama, što na Zapadu nije slučaj sve do II. vatikanskoga koncila.

[15] Isto, str. 30−35.

[16] A. Lj. GOLJDBREG, Križanić i Rusija, Historijski zbornik, (gl. ur. Jaroslav Šidak), Zagreb, 1971, 261.

[17] Isto, str. 262.

[18] Isto, str. 263

[19] Isto, str. 263.

[20] Termin „politička teologija“ prvi se put spominje u čuvenom istoimenom eseju Karla Schmita „Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränität“ čija glavna teza oslikava vezu između političke organizacije društva i religiozne svijesti koje to društvo posjeduje. Drugim riječima, političko društvo uvijek oslikava njegova vjerska uvjerenja, pa čak i kada je ono sekularno, ono neizbježno implicira na određenu formu civilne religije: Svi značajni koncepti moderne teorije države predstavljaju zapravo sekularizirane teološke koncepte koji su tijekom njihova povijesnoga razvoja od teoloških sustava prešli u teoriju o državi, npr. slika Svemogućega Boga koji postaje Svemogući Zakonodavac ili koncept jednakosti pred Bogom koji prelazi u egalitarni koncept jednakosti pred Zakonom. Poznati rimokatolički teolog Johann Baptist Metz početkom 60-ih godina prošloga stoljeća uvodi ovaj pojam u svoj teološki diskurs. Za razliku od Schmita koji je ovaj izraz koristio kada je govorio o autorima rimokatoličke kontrarevolucije, Donoso Kortesu, Bonaldu i de Maistreu, autori koji su bili teisti i ideološki podržavali osobni suverenitet monarha pomoću teoloških analogija, Metz ovom pojmu daje jedno novo značenje i određuje ga kao svojevrsni kritički aparat društva. (http://blog.b92.net/text/13767/Kratak-esej-o-politickoj-teologiji/ 3. 9. 2014. 14.20 h).

[21] I. GOLUB, Križanić, Kršćanska sadašnjost, Zageb, 1987.

[22] Isto, str. 11.

[23] Goran SUNAJKO, Križanićev teorijski koncept političke teologije kao preduvjet praktičnome ostvarenju slavenskoga jedinstva Anthropos 1−2 (225−226) 2012, str. 306.

[24] Isto, str. 306.

[25] Isto, str. 306.

[26] Isto, str. 307.

[27] Isto, str. 306−324.

[28] Isto, str. 309.

[29] Isto, str. 309.

[30] Isto, str. 309.

[31] Isto, str. 309.

[32] Isto, str. 310.

[33] Isto, str. 317−318.

[34] Isto, str. 317−318.

[35] Isto, str. 317−318.

[36] Isto, str. 317−318.

[37] Isto, str. 317−318.

[38] Isto, str. 317−318.

[39] Isto, str. 316−317.

[40] A. Lj. GOLJDBREG, Križanić i Rusija, Historijski zbornik, (gl. ur. Jaroslav Šidak), Zagreb, 1971, 268

[41] Goran SUNAJKO, Križanićev teorijski koncept političke teologije kao preduvjet praktičnome ostvarenju slavenskoga jedinstva Anthropos 1−2 (225−226) 2012, 316.

[42] Isto, str. 316.

[43] Isto, str. 316.

[44] Isto, str. 319.

[45] Isto, str. 311.

[46] Isto, str. 311.

[47] Isto, str. 311.

[48] I. GOLUB, Slavenska koine Jurja Križanića, Slovo sv 36, Zagreb, 1986., str. 189.

[49] Isto, str. 189−190.

[50] Isto, str. 185−190.

[51] Isto, str. 192.

[52] Isto, str. 311.

[53] Goran SUNAJKO, Križanićev teorijski koncept političke teologije kao preduvjet praktičnome ostvarenju slavenskoga jedinstva Anthropos 1−2 (225−226) 2012.

[54] Isto.

[55] Isto.

[56] Franjo Tuđman „Hrvatska riječ u svijetu“, Hrvatska Sveučilišna naklada, Zagreb, 1999.str.283.-284.

[57] Goran SUNAJKO, Križanićev teorijski koncept političke teologije kao preduvjet praktičnome ostvarenju slavenskoga jedinstva Anthropos 1-2 (225-226) 2012. 320

[58]Isto. 320.

[59] Isto 320.