Ideologija u romanima Michel Houellebecqa

Odnos umjetnosti i ideologije je uvijek bio kompleksan iz razloga što su oboje u nekom određenom smislu refleksija zbiljnog svijeta i ujedno svojevrsni izraz svijetonazora nekog autora. Postoje razne definicije i objašnjenja pojma pojma ideologije koji se javlja u vrijeme Francuske revolucije kada se oblikuju glavne ideologije kao što su socijalizam i liberalizam. Ne postoji jedinstvena defnicija ideologije, ipak ideologijju se može pokušati odrediti kroz njene socijalne funkcije: 1.) pridonosi ispunjenju osobne potrebe za identitetom i razvojem ljudskih bića; 2.) ideologije pribavljaju perspektivu pomoću koje se svijet može razumijeti i protumačiti; 3.) ideologije motiviraju djelovanje, koje može biti usmjereno na uspostavljanje ili održavanje određenih vrijednosti ili vjerovanja; 4.) opskrbljuju socijalne grupe ili cijela društva skupom ujedinjavajućih načela i vrijednosti.[1] Sam izraz je skovao 1796. Antoine Destutt de Tracy iz Francuske koji je ideologiju nastojao uspostaviti kao znanost o idejama.[2] Upravo je Francuska domovina suvremenog pisca, esejista i pjesnika Michel Houellebecqa rođenog 1958. koji u svojim romanima secira, analizira, suptilno kritizira i karikira mnoge suvremene društvene fenomene: ideologija egalitarizma, liberalizma, socijalizma, multikulturalizma, feminizma, psihoanalizu, muslimanski fundamentalizam, new age sekte, pornografska industrija, napredak znanosti u vidu genetike i eugenike itd... Na francuskoj književnoj sceni jednako je popularan i kritiziran kao primjerice Pascal Bruckner ili Frédéric Beigbeder kojeg je navodno naveo na pisanje. Smatram da se stavovi i sam život pisca treba iščitati iz njegovih književnih ostvarenja. Bilo bi pogreška izvlačiti njegove stavove iz njegove šture biografije ili iz njegovog odnosa prema medijima s kojima vjerojatno izvodi svojevrsni performans pasivnosti i kratkih odgovora danih kroz dugo promišljanje pa oni djeluju kao preko volje iznuđeni. Većina glavnih likova Houellbecqovog romanesknog svijeta jesu antiživotni, bezvoljni i defetistički nastrojeni. Koliko su njegovi likovi izraz njegovog autobiografskog alter ega, a koliko idealtipovi suvremenog čovjeka oblikovanog prevladavajućim ideologijama teško je reći. U najnovijem romanu Mapa i teritorij on je i sam postao lik u svojem romanu.

Bitno je spomenuti da se kao književni uzori Houuelbeqa bi mogli uzeti Balzac, Flaubert, Baudleira, Dostojevski.[3] U građenju fabule dijeli dosta sličnosti s spomenutim pripadnicima realizma uzimajući dogđaje iz stvarnosti, s tom razlikom da ih on češće koristi kao digresije u svojim romanima dok ih recimo Dostojevski i Flaubert koriste kao bazu svojih romana.[4] Jednako kao što bi smo da nestane svih povijesnih izvora o francuskom društvu u 19. stoljeću mogli to društvo rekonstruirati iz romana Honore de Balzaca, tako bi smo mogli kraj 20. i početak 21. stoljeća rekonstruirati u nekoj budućnosti iz romana Michel Houelbecqa. Taj kroničar društva u jednom pasusom koji objašnjava naslov njegovog prvijenca ( „Područje širenje borbe“) izražava dio svog mišljenja o liberalizmu kao ideologiji više kao neizravnu kritiku i odraz stvarnosti kakva ona jest.[5] Njegov izravniji stav o liberalizmu kao ideologiji pronašao je svoj izraz u njegovoj poeziji u pjesmi Posljednja obrana od liberalizma iz razloga što „ona ne može podariti smisao, put za pomirenje pojedinca s njegovim bližnjim u zajednici koju bismo mogli nazvati ljudskom.“[6] Zanimljivo da se u toj pjesmi, gdje se obrušava na destruktivni ekonomizam kao glavni društveni kriterij liberalizma[7], poziva na odbijanje liberalne ideologije u ime enciklike Leona XIII o društvenoj zadaći evanđelja, dok njegov prvijenac Područja širenje borbe započinje citatom Poslanice Rimljanima „Noć je odmakla, dan je blizu. Svucimo sa sebe djela tame, i obucimo oružja svjetla“. Moglo bi se reći da on vidi kao kršćanstvo i katoličanstvo kao nešto što je suprotno ideologiji liberalizma. Ipak valja priznati da su njegove simpatije prema kršćanstvu i katoličanstvu više nostalgične naravi isto kako je njegovo reakcionarstvo zapravo nostalgija prema negdašnjem stanju što se raspada pred nadirućim promjenama.

U Elementarnim česticama, po mišljenju mnogih njegovo najbolje književno ostvarenje, izlaže u prologu upravo krščanstvo kao primjer metafizičke mutacije koja je urušila svijet antike. Kod tog romana poput Dostojevskog u Zapisima u mrtvom domu kroz fabulu postupkom indukcije izvlači zaključke o nekim društvenim fenomenima kroz digresije same glavne radnje fabule. Primjerice prikaz transgresije hippy pokreta nastalog iz seksualne revolucije 60-tih (kulturna revolucija 60-osmaša) preko rock n rolla (Woodstock) kao glazbenog medija čija je jedna od metamorfoza metal glazba (black metal, death metal, haevy metal) koja utječe na formiranje sotonističkih subkultura i sekta 80-tih te konačno dovodi kulta serijskih ubojica iz prijelaza 80-tih u 90-te, kada je zanimljivo u filmskom svijetu oscara dobio film Kad jaganjci utihnu gdje je glavni lik antijunak serijski ubojica Hannibal Lecter.[8] [9] U svojim romanima često spominje mnoge osobe javnog života, tako u ovom Mick Jagera kojeg smatra simbolom nekažnjenog zla (iznosi indicij da je on počinio ubojstvo Briana Jonsona)[10] i Michael Jacksona kao simbolom egalitarističke ideologije zbog njegove hermafroditske fizionomije i rasne transformacije pomoću kirurgije. Houellbecq se kao književnik bavi takvim pojavama estradne/celebrity scene i pop kulture jer je nemoguće portretirati dekadenciju našeg društva bez takvih pojava, pošto su one sažimanje onoga što mase u liberalizmu idoliziraju.

Za razliku od prvog romana u kojemu je dominantna perspektiva pripovijedača u 1. licu prezenta, u Elementarnim česticama se javlja pripovijedač u 3.licu neprimjetnog perfekta koji označava obraćanje iz neke budućnosti. Naime pripovijedač nastoji na temelju fiktivnih Clifden Notes, osobnih dojmova i teorijskih promišljanja glavnog lika, rekonstruirati život tog istog glavnog lika važnog za povijest budućnosti po tome što je pokrenuo biološku revoluciju promijenivši čovjekov život više nego fizika i informacijska-tehnološka revolucija od koje je ona preuzela primat. Tako PovezanostČini se da je sam Houellbecq time što je kroz svoja književna ostvarenja profiltrirao socijalizam i liberalizam na neki način shvatio povezanosti tih ideoloških fenomena u smislu da jedan bez drugog ne mogu postojati, pošto oboje imaju iste filozofske korijene (npr. prosvjetiteljstvo, racionalizam) i zajedničke temeljne postulate (npr. primat ekonomizma, fetišizam tehnologije, egalitarizam, vjera u napredak itd...). Tako bi prikladiniji izraz ili zajednički naziv za ta dva ideološka fenomena bio liberalsocijalizam. Većina u našem društvu još uvijek živi u lažnoj dihotomiji tih pojmova liberalizma i socijalizma pa ta oba pojma predstavljaju sebi kao dijametralno suprotne pojmove.se na taj roman savršeno nastavlja na njegov naredni roman Mogućnost otoka gdje postoje dvije perspektive pripovijedanja iz prvog lica, jedna glavnog lika iz sadašnjosti i jedna klona od glavnog lika koji živi u antiutopijskom svijetu budućnosti Huxleyevskog tipa čija je alegorijska slika kranja konzekvenca današnje vladajuće ideologije liberalizma i socijalizma kao dio kulturne hegemonije današnjice. Zanimljivo jest da pisac doista kritički ocijenjuje upravo Huxleya kao pisca i ističe činjenicu da je njegov djed bio Darwinov prijatelj koji je branio glavne teze evolucijske teorije, dok su mu otac i brat bili ugledni biolozi, čak štoviše brat Julien imenovan ravnateljom UNESCO-a je napisao Što se usuđujem misliti u kojem je naznačio ideje genetskog nadzora i genetsko poboljšanje vrsta.[11]

Upadljivo u oči jest i sličnost naslova posljednje Huxleyeve knjige Otok izdane 1962. čijom interpretacijom uočava vezu i sličnost između fiktivnog hipyevskog liberalnog društva i socijaldemokracije [12] Houellbecq držeći svojim pitkim i lako čitljivim stilom u Elementarnim česticama i Mogućnosti otoka tanku granicu između intelektualizma i pornografske vulgarnosti bombardira čitatelja naglašeno seksualnim slikama odnosa glavnog lika i njegovih žena predočujući tako jasno ispraznost takvih odnosa. Geneza new ageovske sekte elohmita u Mogućnosti otoka koja će postati dominantna religija u konačnoj smrti zapadnoeuropskog društva i svojom scijentološkom naravi dovesti do duševne i biološke metamorfoze čovjeka u nakazna stvorenja čistog individulizma bez osobnosti vrlo je slična genezi new ageovske sekte raelijanaca u njegovoj pripovijetki Lanzarote. To vrlo dobro ukazuje na to koliko su njegova djela međusobno prožeta tematski i svojevrsnim organskim jedinstvom u hiperrealističnom razotkrivanju ideološko-kulturnog stanja u kojem se naše društvo nalazi, te kakve su njegove implikacije za našu budućnost.

Svoje razumijevanje suštine socijalizma Houellbecq je pokazao u jednom eseju gdje se osvrće na mesijansku knjigu Dostojevskog napisanu u izgnanstvu u Sibiru nakon njegovog preobraćenja na kršćanstvo iz revolucionarnog socijalizma u tzv. krugu Petraševskog, gdje ljevičare časti ovim opisom: „ ...bagra koja je monopolizirala intelektualnu raspravu tijekom cijelog XX. stoljeća... “.[13] U svom romanu Platforma čija je temeljna tema seksualni turizam (općenito kao jedna od pojava liberalnog društva i konkretno samom radnjom na Tajlandu i Kubi) i radikalni islamizmom komentira kubanski socijalizam. To djelo zaostaje u svojoj parcijalnoj analizi navedenih fenomena u usporedbi s analizama ostalih romana Houllebeqovog opusa, no ipak i neki drugi književni kritičari kadri su prepoznati u njoj tragove sukoba s ljevicom.[14] Houellbecqov najnoviji roman Mapa i teritorij gdje se tematizira kraj umjetnosti bespućima postmodernizma i posvemašnje komercijalizacije nije izuzetak u Houellbequovom ideloškom obračunu samo što je poprimio dozu veće rafinirane suptilnosti i ironije. Slikar Jed slika portreta „Damine Hirst i Jeff Koons kako međusobno dijele tržište umjetnosti“ i „Bill Gates i Steve Jobs razgovaraju o budućnosti informatike“ kao odraz dominacije liberalne stvarnosti, da bi na kraju i sam svojim slikanjem fotoaparatom michelinovih karata postigao ogromnu zaradu i postao dio besmislene liberalne, apstraktne i neorganske umjetnosti čija je jedina vrijednost njena cijena na tržištu. Upravo u liku propale i promašene egzistencije oca glavnog lika po zanimanju arhitekta inspiriranog idejama Charlesa Fouriera[15], Williama Morisa[16] i Bauhaus pokreta Walthera Grophiusa se može vidjeti analiziranje i poznavanje socijalizma te njegovih kulturnih izvedenica. [17]. Naravno on uopće nije bio svijestan koliko su njegovi su izvori njegovih idela sudbinski utjecali na njegov život u kojem on nije ostvario svoje ideale kroz projekte u svojoj struci već se sasvim dobro uklopio u kapitalistički sustav radeći na turističkim naseljima iz prostog razloga jer je to profitabilno, stoga je upečatljivo da dugogodišnju šutnju i rezignaciju prema sinu prekida svojim izlaganjem svojeg svjetonazora, a dodatnu notu daje svemu simbolika njihovog odnosa kao oca i sina.

Čini se da je sam Houellbecq time što je kroz svoja književna ostvarenja profiltrirao socijalizam i liberalizam na neki način shvatio povezanosti tih ideoloških fenomena u smislu da jedan bez drugog ne mogu postojati, pošto oboje imaju iste filozofske korijene (npr. prosvjetiteljstvo, racionalizam) i zajedničke temeljne postulate (npr. primat ekonomizma, fetišizam tehnologije, egalitarizam, vjera u napredak itd...). Tako bi prikladiniji izraz ili zajednički naziv za ta dva ideološka fenomena bio liberalsocijalizam. Većina u našem društvu još uvijek živi u lažnoj dihotomiji tih pojmova liberalizma i socijalizma pa ta oba pojma predstavljaju sebi kao dijametralno suprotne pojmove. Postoji fama u društvu da su oni koji sebe smatraju ljevičarima i socijalistima protiv kapitalističkog sustava liberalizma, pritom se zanemaruje i ne shvaća recimo činjenica koalicije u naše političkom životu između dviju vladajućih stranaka HNS-a kao liberalne i SDP-a kao socijalističke koja je po prirodi stvari sasvim logična. Mogu navesti kao još jedan stvarni primjer njihove suradnje Subversiv film festivala gdje goste primjerice Slavoje Žižeka uopće ne smetaju da su sponzori i pokrovitelji tog festivala dio liberalnog kapitalizma koje on sa pozicije deklariranog ljevičara tobože kritizira. Zapravo su ljudi poput njega potrebni jer ga oni samo jačaju. Na kraju kao još jedan argument više možemo uzeti primjer iz povijesti već spomenutih 60-osmaša koji su se kao ljevičari borili protiv kapitalističkog liberalnog sustava samo da bi se uklopili u taj sustav zazuzevši ključne pozicije u državnim institucijama.

Marko Paradžik
Obnova, br. 1.

Vaš primjerak časopisa za kulturu, društvo i politiku "Obnova" možete naručiti na e-mail adresu: casopis.obnova@gmail.com, a aktivnosti udruge "Obnova" možete pratiti na www.obnova.com.hr.

[1] Slaven Ravlić: Uvod u sociologiju, Ideologija- socijalne funkcije ideologije,295. - 296

[2] http://en.wikipedia.org/wiki/Destutt_de_Tracy. 10.11 2012.

[3] „Da, i to je odlično. Vi ste reakcionar, to je dobro. Svi veliki pisci su rekacionari! Balzac, Flaubert, Baudleira, Dostojevski: sami reakcionari.„ Michel Houellbecq: Elementarne čestice, Litteris, Zagreb, 2004, str. 220

[4] Flaubert je svoj najpoznatiji roman Madam Bovary navodno napisao na temelju novinskog članka, dok je Dostojevski uzeo sudski proces Nečajevu za gradnju fabule i lika Petra Verhovenskog u Bjesovima. Brojni su primjeri gdje Michel Houellbecq ukomponira društvenu stvarnost u svoje romane, pa tako izuzev onih izravnih spominjanja osoba javnog života kao likove ima i neizravnih primjera, npr. u Elementarnim česticama doslovno je prepričao kao digresiju slučaj sporazumnih kanibalizma između Armin Mewisa i Bernarda Jürgena iz 2001. u Wilhelmshöheu ili npr. završetk u pripovijetki Lanzarote jasno evocira na pedofilski skandal u Belgiji u kolovozu 1996. gdje su članovi visokog društva u suradnji s Jean- Michel Niholou orgnizirano seksualno zlostavljali djecu

[5] “U potpuno liberalnom ekonomskom sustavu, neki nagomilaju znatna bogatstva; drugi trunu u nezaposlenosti i bijedi. U potpuno liberalnom seksualnom sustavu, neki imaju raznovrstan i uzbudljiv erotski život; drugima preostaje mastrubacija i samoća. Ekonomski je liberalizam širenje područja borbe, njegovo širenje na sve životne dobi i sve društvene staleže. Jednako tako, seksualni je liberalizam širenje područja borbe, njegovo širenje na sve životne dobi i sve društvene staleže... ... Neki pobjeđuju na oba polja; drugi na oba gube. Poduzeća se nadmeću za mlade diplomce; žene se nadmeću za neke mlade muškarce, muškarci se nadmeću za neke mlade žene; sve to stvara znatan nemir i uznemirenost.“ Michel Houellebecq: Širenja područja borbe, Litteris, Zagreb 2004., str. 96

[6] Michel Houellebecq: Sabrane pjesme, Posjednja obrana od liberalizma, Litteris, Zagreb 2007. str. 51

[7] „ ...Neosporno je dokazano da se svaki ljudski projekt

Sve više ocjenjuje prema čisto ekonomskim kriterijima,

Apsolutno numeričkim kriterijima,

Koji se mogu spremiti u informatičke datoteke,

To nije prihvatljivo i moramo se boriti za

Nadzor ekonomije i za njeno potčinjavanje određenim

Kriterijima koje bih se usudio nazvati etičkima, ... „ Ibidem

[8] Michel Houellbecq: Elementarne čestice,Litteris, Zagreb, 2004, str.252.-252.

[9] Krajem 80-tih kultni status dobio je film Olivera Stonea Natural Born Killers gdje se sa sjanom režijom prikazuje idealiziranje kroz medije i mase zaljubljeni par serijskih ubojica; najpoznatiji serijski ubojica u Hrvatskoj Srđan Mlađan navodno je izjavio da mu je to najdraži film kojeg je odgledao više puta

[10] Michel Houellbecq: Elementarne čestice, Litteris, Zagreb, 2004, str 247.

[11] Michel Houellbecq: Elementarne čestice, Litteris, Zagreb, 2004, str. 189

[12] „Ta bijedna knjiga, no laka za čitanje, izvršila je golem utjecaj na hippije, i preko njih na pristaše New Agea. Ako se bolje pogleda, skladna zajednica opisana u Otoku ima mnogo zajedničkih točaka s onom iz Vrlog novog svijeta. Čak ni sam Huxley, u svojoj vjerojatnoj ishlapjelosti, izgleda da nije ni bio svijestan sličnosti, ali društvo opisano u Otoku jednako je blisko Vrlom novom svijetu kao što je slobodumno hippijevsko društvo blisko liberalnom građanskom društvu, točnije njegovom švedskom socijaldemokratskom izdanju.“

Ibidem str. 191.

[13]„ Ovo je trenutak da se posljednji put (možemo se to tome barem nadati) vratimo na nedjela lijevih intelektualaca, a najbolje se prisjetiti romana Bjesovi, objavljenog 1872., u kojem je njihova ideologija već u cijelosti izložena i u kojem su nedjela i zločini jasno najavljena scenom ubojstva Šatova. Dakle čime je to intuicija Dostojevskog utjecala na povjesni pokret? Apsolutno ničime. Marksisti, egzistencijalisti, anarhisti i ljevičari svake vrste mogli su napredovati i zaraziti svijet baš kao da Dostojevski nikad nije napisao ni retka. Jesu li barem iznjedrili kakvu ideju, kakvu novu misao u odnosu na prethodnike iz romana? Ni najmanju. Ništavno stoljeće koje ništa nije izmislilo. Uz to je i visokoparno do krajnjih granica. A voli ozbiljno postaviti i najgluplja pitanja poput: može li se pisati poezija nakon Auschwitza?...“[13] Michel Houellbecq: Lanzarote i drugi tekstovi, Izaći iz XX. stoljeća, Litteris, 2007, str. 77.

[14] „Evo kako pisac vidi kubanski socijalizam: »Tako je kubansko društvo poput svih društava tek složeni sustav obmane sa ciljem da neki izbjegnu dosadne i mučne zadaće. Samo što je obmana propala, više joj nitko ne vjeruje i nikoga više ne nosi nada da će jednoga dana uživati u plodovima zajedničkog rada.« Houellebecq sad kao pravi zapadnjak ulazi u oštar sukob s ljevicom. Moram priznati da je kulturna povijest dvadesetog stoljeća zapravo u potpunosti povijest ljevice i da ona tu igra dominantnu ulogu, kao što ju je igrala desnica (konzervativizam, kršćanstvo) sve do polovice devetnaestog stoljeća. Za razliku od politike, desnica jedva postoji u užoj kulturi dvadesetog stoljeća. No, povijest kulture dvadesetog stoljeća povijest je pojedinaca u sukobu s ljevicom (Krleža, Kiš, Orwell, Kundera, Solženjicin, Babelj, itd.). “

Rade Jarak: Varijanta općeljudske gluposti, Vijena, broj 244, 10 srpnja. 2003 http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac244.nsf/AllWebDocs/pl,

[15] „Charles Fourier (1772.-1837) napisao je spis pod naslovom Novi ljubavni svijet, koji je dugo bio brižljivo čuvan i ostao neobjavljen sve do 1967. Francusko izdanje Sabranih djela iz 1841. objavljuje samo par dobro pročiščenih fragmenata. Taj socijal-utopist, žarki borac za emancipaciju čovjeka općenito, a žene posebno, razrađuje u svojem Novom ljubavnom svijetu teoriju o društvu koje će se zvati harmonija, a temeljni pokretač bit će mu seksualne strasti oslobođene svih ograda, uključujući poligamiju, incest, pedofiliju, sadizam, mazohizam i tako redom“ prim. prevoditelja u Michel Houelbecq: Mapa i teritorij, Litteris, Zagreb, 2011, str 198.

[16] William Moris (1834.-1896.) je postao blagajnik National Liberal League 1879. a već u prosincu na poticaj Friedrich Engelsa i Elanore Marx osniva Socialist League .Inače arhitekt, tekstilni dizajner, i slikar blizak prerafaelitima.

[17] „Neobično je to što je Gropius, kada je osnovao Bauhaus, bio točno na istoj liniji- možda malo manje političkoj, s više duhovnih preokupacija- iako je zapravo i on bio socijalist. U Bauhausovoj proklamaciji iz 1919. izjavljuje da želi premostiti suprotstavljenost između umjetnosti i obrta, proglašava pravo na ljepotu za svakoga: točno program Williama Morrisa. Ali malo-pomalo, kako se Bauhaus pribliavao industriji, on je sve više postajao funkcionalist i produktivist; unutar predavačkog tijela Kandinsky i Klee su bili marginalizirani, i u času kad ga je Goering zatvorio, Institut je u svakom času već bio potpuno prešao u službu kapitalističke proizvodnje.“ Michel Houelbecq: Mapa i teritorij, Litteris, Zagreb, 2011, str. 205