Sram i (ne)pristojnost

Započet ću s jednim primjerom, nimalo posebnim, ali primjerom koji pokazuje kako se nepristojnost i primitivizam koji nosi zajednički nazivnik - bijeda duha, funkcioniranje na bipolarnom principu crno-bijelo, tvrdokornost koja ne propituje i nema ništa od onog što obilježava stvaranje i izgradnju u kojoj se i iskrenost kao poželjna kategorija u konačnici može okačiti mačku o rep može manifestirati na pojedinca, a metaforički prenijeti i na jedno društvo.

Za susjednim stolom dok sam pila kavu čujem: Čuj, kaj da ti velim. Pametna si, lijepa i privlačna, al mi se nije digao. Sorry, samo sam iskren. Ženin pogled ostao je u nevjerici. On je otišao bez imalo srama, uvjeren u opravdanost svojih riječi i postupka, a ona je ostala sjedeći, vidno ponižena.

Je li njegov otac bio takav prema njegovoj majci, stoji li iza svega zapravo ogromna količina straha koja govori da se ne može vezati ni za koga pa poput leptirića oplođuje sve što stigne. Ima li možda problem s potencijom pa kroz uvrede kompenzira isti. S kastracijskim kompleksom koji takve ohrabruje u vjerovanju kako su (nad)moćni. Naravno, toliko smo već naučili kako pokazivanje i dokazivanje pred samim sobom nije dovoljno za doživljavanje orgazma, stoga im je potrebna potvrda drugoga. Kakav god bio razlog on ne opravdava ovakav pristup jer pažljivost, poštovanje u odnosu na druge pa i na samog sebe čini iskonsku pristojnost bez koje, kao i bez ljubaznosti nema ni civiliziranosti.

Gubitak osjećaja srama

S nedostatkom pristojnosti povezan je i nedostatak osjećaja srama, a dobro je zacrveniti se ponekad. Najgore je kad nam obrazi postanu debeli te zaboravimo da osjećaj srama, svidjelo se to nekome ili ne vrednuje samog čovjeka, i čini ga i odgovornim i moralnim bićem koji će sjesti sam sa sobom vidno posramljen i koji, budite sigurni više neće ponoviti neki čin.

Takvo je, čini se i ovo naše društvo. U svojoj osnovi ono je nepristojno, a pristojnost je jedan od temelja ponašanja u civiliziranom društvu. Društvo koje nosi predznak pristojno trebalo bi biti na višem stupnju i izbrisati sve oblike ponižavanja, posebice institucijsko.

Jedna od najgorih manifestacija nepristojnog društva kako je to rekao Avishai Margalit u knjizi „Pristojno društvo“ je upravo gubitak osjećaja srama. Sve više ljudi nema ni najminimalniji prag osjetljivosti na gaženje časti i dostojanstva. Pristaju na sve. Može se sa njima trgovati, od njih praviti pouzdanike, poltronstvo postaje normalno stanje, samopoštovanje iluzija.

Nepristojnost

Misliti o sebi kao o eliti, a pritom raditi sve što je suprotno značenju prosvjetiteljstva je teška nepristojnost. Odbacivanje bilo koje legitimne grupe je poniženje i nepristojnost. Arogantno ponašanje s pozicije moći, suprotno je svemu što se zove pristojnost.

Nepoštovanje volje naroda je nepristojnost. Donošenje zakona koji nisu u cilju općeg dobra je nepristojnost. Nereagiranje institucija na rješavanje problema, na upite, oglušivanje u komunikaciji je nepristojnost.

Nepristojna je i nepravda koja nije očita već obučena u racionalizacije.

Da nije tako tada bi bili svjesni drugih i njihovih potreba i time pokazali onu samu bit, a to je socijalna i emotivna inteligencija. Kada bi se upuštali u neku analizu, u konačnici bi mogli postaviti pitanje - koliko je ovo naše društvo, koliko su druga društva i njeni relevantni dionici inteligentni. Koliko je, zapravo muškarac s početka teksta inteligentan.

Zašto je tome tako?

Iz više razloga svjedočimo nepristojnosti društva, ali ponajprije čini se kako sam već napisala zbog krivog poimanja moći kao fingiranog, a ne stvarnog potencijala. Zbog karaktera koji jedino zna djelovati s pozicije moći i vlasti. Zbog straha da sve navedeno ne bude prepoznato pa se okružuju sebi sličnima, stavljajući na marginu sve one koji vrijede.

Tada, naravno izostaje i ona potrebna pristojnost. I nije to rezervirano za nas ili samo za, kako neki vole reći „balkanski prostor i primitivizam“ već za sve one sredine gdje vlada pravilo – što sam moćniji to više vrijedim i sva pravila za druge ne vrijede za mene.

Važna pretpostavka pristojnog društva su pojedinci koji posjeduju samopoštovanje. Pojedinci koji se ne mire sa lošim i „autorima“ lošeg. Prihvatiti takvo stanje i biti svjestan, a ne pružati legalan i legitiman opor, nije manji doprinos nepristojnom društvu od onog koji mu daje vlast koja je u svojoj biti nepristojna.

Možda bi se moglo reći da svaka vlast ima tendenciju ka nepristojnosti do mjere koju joj dopušta društvo i njenižgrađani. Možda je i žena s početka teksta dopustila takav odnos. Možda.

Snježana Nemec