Svi su znalci svega, a neki ne znaju ni osnove pravopisa

{Danas ljudi toliko pričaju da termin slušatelja gotovo i da ne postoji. Danas je u toj bujici riječ na televiziji, radiju, u svakodnevnom životu sadržano jedno bolesno dokazivanje, jedno ogromno i nekontrolirano JA, u kojem svako poštovanje prema drugome izostaje. Ljudi nezaustavljivo brbljaju, ulijeću u rasprave s nekakve samozvane pozicije autoriteta i sveznajućeg apsoluta, ne vodeći ni računa s kim razgovaraju. Svi sve znaju, svi su politolozi, ekonomisti, arhitekti, umjetnici, atomski fizičari, ako zatreba… koji nastupaju s pozicije moći, kao fingiranog, a ne stvarnog potencijala, i u svemu vide čistoću dobrih običaja prelaženja granice.

Svi su znalci svega, a neki ne znaju ni osnove pravopisa. Čak i kad pređete preko nepoznavanja vlastitog jezika i pokušate nešto reći ili barem staviti u realnu perspektivu vrlo brzo izgubite volju od te siline samodopadnosti i iskrivljene predodžbe o sebi samima. Dakle, možemo se i praviti koliko god hoćemo da smo svi jednaki. Nismo, niti ćemo ikada biti, svidjelo se to nekome ili ne.

U svemu tome gubimo i sposobnost za određivanje mjere i granice u odnosu spram drugih, sposobnost da vlastite riječi i dijela prilagodimo okolnostima kako bi iskazali poštovanje prema drugome pa tako i prema samom sebi. Diskrecija koja je u osnovi i određivanje mjere i granice je pitanje ne samo poštovanja već i razboritosti.

Potreba za jednostavnošću i jasnoćom

Dok svjedočim ovom stanju, i dok smo stalno u potrazi za jednostavnošću i jasnoćom koja nikada nije bila potrebnija i koja govori o istinskom duhu filozofije mi se sve teže mičemo od kulture koja se urušava pred bujicom nepotrebnih riječi i informacija ispod kojih se ne krije ništa drugo nego licemjerje i inačica Kunderove nepodnošljive lakoće preseravanja. A jasnoća i jednostavnost je kad vidite crtaći blok Federica Fellinija koji je sve bilježio i kad nije bilo papira na salveti bi napisao: “Gulietta i ja gosti smo kod Picassa, lijepo nam je, jedemo i pijemo u veselju. Sve je jednostavno, poznato, rustično, koji mir, koje zadovoljstvo. Ili kad vam pristupi čovjek s kravatom u ruci i kaže - Molim vas zavežite mi je. Ja ne znam, a moram ići na jedno mjesto riješiti svoj problem. Dok vežeš kravatu shvatiš svu jasnoću i jednostavnost čovjeka kojeg uglavnom ovi s početka teksta kvalificiraju kao malog.

Ovakvo ponašanje postaje toliko predvidljivo da se ta ista predvidljivost ogledava na svakom koraku, u načinu pristupa drugom čovjeku, ophođenju, djelima i nedjelima, o nema odstupanja, isti modus operandi, eskapada u ravnim linijama, eksihibicionizam pod okriljem izvjesnog, grčevito hvatanje starih novih oslonaca.

Nedostatak pristojnosti

U osnovi ovdje možemo govoriti i o nedostaku pristojnosti kao jednoj od posljednih branika civilizacije, kako pojedinca tako i cijelog društva, jer sve je povezano. Pojedinac prelazi granice, društvo prelazi granice. Svi prelaze granice, i to nije normalno stanje koji mnogi ne prepoznaju, upravo zbog iskrivljene predodžbe o svijetu i samom sebi.

Posljedica je to promjena u kojem se stanje duha ne može okarakterizirati ni bogatim ni lijepim. Današnjeg individualizma koji se sveo na egoizam, na onu - svatko za sebe, i ne polazi od toga da sreća pojedinca proizlazi iz opće sreće društva. Da onaj preko puta tebe ima što za reći i da slušanjem ne samo učiš već i pokazuješ poštovanje. I tko će sada, zapravo poreći da je egoizam osnova uređenja koji se na njoj drži, da je kaotičnost u kojem se svatko pridržava samo egoizma, vjeran odraz divljeg uređenja života, da su altruizam, ideja sveopćeg dobra i drugi duhovi koje on svrgava samo prepreke na tom putu, da je čitava ta filozofija zapravo ideologija žudnje silnih i moćnih našeg vremena

Ukratko, prestara sam za umišljene veličine, slušanje samodopadnih monologa i situacija u kojima ljudi pristupaju kao da su svu pamet svijeta pokupili pa si onda daju svakakva prava koja jedino govore o gluposti i površnosti. Kad je već tako dajem si i ja za pravo otkačiti takve. Fino je biti fin no finoća ponekad opako smeta i neotesanost isto tako ponekad i na žalost postaje prijeko potrebna za spoznaje koje brkaju pojmove.

Možete reći - to je samo vaša impesija. Mogu odgovoriti – Je, jer impresiju ništa ne pobija osim druge impresije. A sve je manje čujem, kao što sve manje čujem kritike određenih pojava u društvu, njihovih uzroka i posljedica. Zapravo više ih i ne čujem, od onih koji se nazivaju ekspertima, analitičarima, kompetentnima da napokon progovore,poput naše akademske zajednice, nikad dovršenog političkog subjekta, zavučenog u svoje rupe sigurnosti. No to je već tema koju zaslužuje posebnu pažnju.

Snježana Nemec