Afrika protiv Hrvatske

Moram olakšati dušu i svoje strepnje i radosti objaviti jer mi se čini da tada lakše patim. Još nas ima koji nekako u zajedništvu bolje podnosimo onu najvažniju nevažnu stvar kao što je nogomet, onaj nogomet kad zaigra Hrvatska reprezentacija. Ostala klupska natjecanja unutar Hrvatske nikada me nisu zanimala, a posebice se ljutim kada se potuku navijači Dinama i Hajduka, na radost svih neprijatelja Hrvatske. Sramota i poniženje postaje opće i nema tu prave radosti. Svi su naši, svi, pa bili iz bilo kojega dijela naše Domovine.

Na svjetskim natjecanjima nastaje čudesna sloga i nacionalna radost koja i kad je beznadna, kad se čini da će nas nadigrati oni bolji, ta radost i nada nikada ne jenjavaju: navijači odu u Pariz, ponesu tambure i harmonike i dadu si srcu oduška. S njima pjevamo i mi, koji doma prikovani, u duhu hodamo pariškim ulicama i gledamo svoju mladost što gori srcem za dom. Fakini su oni ponekad, ali kad treba evo ih da kome poprave krov poslije potresa ili oluje, da pomognu majkama s djecom pred rodilištem u Petrovoj, da spašavaju nekoga iz poplave. A onda opet uz Thompsona zapjevaju, neprijateljima Hrvatske toliko mrske pjesme Lijepa li si ili Ako ne znaš šta je bilo. Tada oni mali zlodusi u dušama mrzitelja svega što je hrvatsko, grebu po staklima velike ptice čija je glava Istra, krila su slavonska, a tijelo sa srcem stare postojbine kamen naše Dalmacije.

Sve to u djetinjstvu nije nam bilo poznato, ali pamtim još svoju prvu utakmicu 1952. na stadionu u Maksimiru kada nisam shvaćala strast i značaj nogometa. Igrala se utakmica Dinama i Crvene zvezde i Dinamo je morao izgubiti, govorio nam je, nama djeci, rođak koji se sav pretvorio u napetu strunu. Samo što ne pukne. Ali to nije bilo ništa prema onomu što je radio gospodin u redu ispod nas. Padala je sitna kiša i on je otvorio kišobran pa kad se sudac isprsio, počeo je rukom polako kidati prvu žicu na kišobranu. Redao ih je pri svakom krivom ili promašenom koraku dinamovaca, a pri svakoj presudi suca, platila je glavom nova žica. Mi smo zaprepašteno gledali kako se uzrujani gospodin bezglasno dočepao ideje uništenja svoga kišobrana, a potom je na red došao šešir. Skinuo ga je s glave i u početku samo gužvao, da bi u idućoj fazi stradala vrpca, pa onda započelo kidanje oboda. Nas djecu više nije zanimala utakmica, gospodin ostaje u našem sjećanju kao čudni šutljivi patnik koji nije ni pisnuo, ali vidjelo se za koga navija. Nije on žrtvovao samo svoj kišobran i šešir, dao je i svoje srce.

Da je nogomet više od športa posvjedočio je i naš prijatelj Šeki s Brača, koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća zbog razgovora u vlaku, a za obranu Hajduka, uhićen na Zagrebačkom kolodvoru, odveden po miliciji u Đorđićevu i tamo mu je nečijom cipeletinom razbijena jagodična kost. Naime, u vlaku je postojao neki špija koji je obavio posao na vrijeme (vjerojatno u Kninu) pa su Šekija već na Kolodvoru čekali milicajci i u autu, kamo su ga utrpali, počeli tući. To je nešto više od nogometa.

Uvijek je to nešto više od športa. Dubok je i tvrd korijen tih masovnih klupskih ekipa i natjecanja jer su inkarnacija, simbol velike cjeline, ili lokalpatriotske ili cijele nacije. Ova nedavna nedjeljna epizoda utakmice reprezentacija Francuske i Hrvatske u Parizu donijela je veliku radost našim navijačima prije utakmice, a onda i veliku žalost nakon izgubljene. Ali nije to cilj mojega javljanja, tim više što sam nevježa za gomilu pravila u nogometu, znam ono osnovno, nego zbog dojmova o licu i dubokim korijenima izgleda sudionika. Hrvatska ima svoju reprezentaciju, mahom momke s juga. Francuska ima Afriku koju sada predstavlja kao francuske igrače. Istina je da su svi igrači francuski građani i državljani. Rođeni su vjerojatno također u Francuskoj, možda useljenici iz bivših kolonija čiji su se roditelji uselili u vrijeme onih zakona koji su to dopuštali. Sve je legalno i nitko nema ništa protiv tih hitrih i darovitih crnih trkača. Afrika je domovina trkača, brzonogih i vještih, kojima se divimo i čijim vještinama u igri nema premca. Ali skromno se pitamo ima li koji bijeli Francuz u Reprezentaciji? Mislimo na onaj dio bijele Francuske koji su stvorili naciju i kulturu, a danas ih ima zajedno s useljenicima 68 milijuna… Tu se ubrajaju i oni podrijetlom odasvud koji su radom pridonijeli francuskoj državi. Ali ipak je čudno da u sastavu Reprezentacije nema ni jednoga bijeloga Francuza. Možda ima, ispričavamo se zbog neznanja. Ali već ih dugo ne vidimo.

Jedino što nismo prihvatili u ovoj igri bilo je originalno nasilje nad našim vratarom Dominikom Livakovićem koje je izveo Mbappe, jedri momak, snažan i hrlovit kojega je kamera najviše snimala. Na prizemljenoga Livakovića koji drži loptu objema rukama nasrnuo je udarajući nemilo nogom, koljenom u glavu i gdje dohvati, a možda je bilo i malo kopačke. Kao u najobičnijem uličnom cipelarenju nastojao je silom udaraca natjerati našega vratara da ispusti loptu. Odmah sam se raspitala kako nije sviran jedanaesterac u našu korist, ali su mi, neznalici, objasnili da to nije u ovoj situaciji moguće prema pravilima tim i tim… da, sve je to više od športa.

Kako bilo da bilo, bili su bolji od nas. Naši veterani i cijela ekipa Vatrenih zaslužila je veliki aplauz izdržavši one nalete spretnih crnih boraca, onih koje su nekada bijeli Francuzi prezirali, tukli i ubijali po svojim kolonijama, zabranjivali im postojanje vlastite države, ponižavali njihovu kulturu. Sada su očito druga vremena. Bar u športu.  

Ovo moje tumačenje nogometa sigurno je nepriznata verzija viđenoga, ali to je tako kod nas nogometnih amatera i neznalica. Stoga čitajte s blagonaklonošću.

Nevenka Nekić

Ilustracija: HNS