Čovjekoliki političari i ostali

Najprije o ostalima. Možda nekoliko riječi o nemoguće lošem i dosadnom Dnevniku HRT. Najprije su si stvorili plavi bazen goleme kvadrature za koji smo mi naivni gledatelji povjerovali da će nam se na tim veličanstvenim plohama prikazivati karte zemalja, uvećane slike znanstvenoga mikro i makro-svijeta, biološka čuda ili štogod slično. Ali ne, ostala je ta modra unutrašnja kapsula kapetana Nema iz mašte J. Vernea – prazna. Nikada ni ogrebotine na njenim nadstvarnim zidovima. Jedino se pojave tankonoge urednice-spikerice i najprije, da bi valjda opravdali tu kvadraturu, postave se na sredini impozantne dvorane, a onda šeću do stola na lijevoj strani koji je prilično udaljen od onoga drugoga na desnoj strani. Tamo vode goste.

Potom počinje očajno loš dnevnik: ne mislimo samo na lukave praznovjernosti koje donosi probirući ono novotarija što ne smiju smetati vladajućima, nego i sami sadržaj odabranih vijesti najčešće izgleda ovako: neka alarmantna vijest o padu nečega ili napadu na nekoga; ako je to učinio branitelj – odmah ide njegova slika kako u lisicama, a bilo je i u lancima na nogama, ulazi u sudnicu, ako se pak radi o palikući koji ima ime i prezime, ali je iz nacionalne kvote zaštićenih Srba, onda se ni po cijenu španjolske čizme u koju bi bacili urednice dnevnika, ne može doznati njegovo ime; ako radi Hrvatski državni sabor nađe se poneki škandal, potom slijedi detaljno izvješće o stanju na cestama: koliko je automobila prošlo ovoga vikenda na traci amo i traci tamo, zašto je zastoj, recite koliko čekate? A vi? Koliko je to zarade? Koliko postotaka više nego lani, koliko su zaradili na kartama, koliko je poskupio benzin i to svaki cent svaki tjedan, a koliko će pojeftiniti, kako izgledaju kupači na Bačvicama, igraju li picigin i u veljači, a kako na Lapadu leže madraci. Potom se na samom kraju Dnevnika pojavi neka tanka vijest o ratu u Ukrajini i Gazi, bez ikakvih značajnih komentara, ali ako se u komšiluku dogodio neki strašni zločin, to će biti bar sedam dana dugačko elaboriranje.

Najzgodniji su novinari izvjestitelji koji ispituju ubogog svjedoka prometne nesreće pa se obvezno uhvate kakve osobe s govornom manom koja uporno tvrdi da nije ništa vidjela i čula, kune se da je spavala, da je tek sada nešto doznala, ali novinarče ne ispušta mikrofon, sili nesretnika da se napreže i sjeti bar nekoga zvuka u dubokom snu. Ako je moguće, kamera ne prikaže stvarno stanje, nego vrluda sokakom i gura se na lice novinarki koja ne može doći na kraj s kosom što joj prekriva lice, oči i ulazi u usta.

Jedno je sigurno: ako želimo čuti pametnu vijest i komentar koji ima utemeljenja u prikazanom, a odnosi se na vanjsku politiku, onda poslušamo Ivanu Petrović s Nove TV. Informativni program HRT ima turobno površne urednice i urednike, u čije obrazovanje ne ulazimo. O jezičnim bravurama raznih terenskih izvjestiteljica i izvjestitelja trebala bi posebna rasprava.

Dakle, svakako najbjedniji TV-dnevnik je onaj HRT kao glavne hrvatske kuće. O sadržajnim propustima, o redoslijedu vijesti koji bi trebalo mijenjati, o vijestima koje nikada nisu objavljene na HRT a bile su sudbonosne za Hrvatsku, drugom prilikom. Na prvi pogled sve je postalo jednako važno što znači malo važno. Prednost imaju vijesti o umrlima koji odoše s ovoga svijeta ogrnuti purpurnim kabanicama, još uvijek zatvorenim pozlaćenim gumbima do vrata, da se ne vidi podstava puna hrvatskoga jada i krvi. Odlaze na drugi svijet po zakonima prirode i stari komunistički kadrovi (dugo poslije svojih žrtava) a osmrtnice su znakovite: jugoslavenske stižu od vrhova vlasti u oblicima lauda što slave zločince, hvale njihova dobra djela! i potpuno zaboravljaju prvih 80 godina života tih čovjekolikih stvorenja. Padaju riječi tuge i slave na katafalke, a mi mislimo na letke s nebodera usred Zagreba što ih je davnih dana prosula hrvatska mladost u nadi slobodne Hrvatske. Izvolite, vaša gadosti, služili ste odano i nosili znakove moći i slave, dok su padale glave, šapću oni koji još uvijek ližu rane čija se pokožica nikako ne može posve zaliječiti. Svaki čas neki moćnik, neki čovjekoliki političar drevan kao Metuzalem, ode s ovoga svijeta i odnese sobom sjećanja na velike plavetne, prostrane stanove i lijepu vikendicu pred kojom je zavezao svoju jahtu ili kakav drugi oblik prestiža, pa onda i sjećanja na ona putovanja, bezbrojna putovanja, kojima je obradovao sebe i svoju djecu da vide svijeta i uzmu ono najbolje što se može naći.

Ne kažemo, možda su ti naši oznaši okupljeni u sekcijama hajkaša, tamo u svijetu našli i Gaudijevu neponovljivu crkvu Svete Obitelji, možda su se gušili u zanosu gotičkih delirija gledajući rozetu u crkvi Notre Dame, možda su dugo buljili u kakvu fresku u Sikstinskoj kapeli, nikad se ne zna. Kod kuće su možda viđeni na koncertima, osobito onima Antonija Janigra dok sa Zagrebačkim solistima izvodi Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija, a znaju i to da je Igor Stravinski o tome rekao kako nije nikada čuo bolju izvedbu. A toliko ljubljenu Jugoslaviju možda su obilazili zbog ljubavi prema povijesti po frankopanskim gradovima, možda su stigli baš na izvor Cetine da vide starohrvatsku crkvu Svetoga Spasa oko koje je starohrvatsko groblje, ali im nisu dali daleke 1989. godine članovi nacionalne manjine da se uhvate restauriranja iste! Stigli arheolozi i restauratori, radnici i znatiželjnici sve do crkve, a tamo netko s puškama brani pristup!

Nije li to nekako blizu ovih događanja oko kojih Miro Bulj ima velikih okapanja: došli neki čak izdaleka, viče Bulj, „morbidno je, čak iz Srbije…“ da okupaju i šamponiraju sebe i svojega kera na samom izvoru Cetine, pitke vode kojom se napaja ne samo Sinj, nego i otoci. Pa neka balavica mu kaže da su joj preci odobrili ovo kupanje! Nema vode za kupanje sve od Niša do Cetine, moj Bulj! Eh, da je to našem HRT Dnevniku pa da zagrmi u interesu spasa pitke vode! Možda bi oni to i rekli, ali pravednu stranu ne bi zauzeli, oni su za inkluzivnost, kao i u Parizu. Pa ne će valjda kratiti Čačankama slast kupanja u hrvatskom izvoru?!

Inkluzivni su svi koji slave vampirske ostatke jugovinaške crvene kabanice, jer na njoj ima mjesta i za nove čovjekolike političare. Oni su kupili peronsku kartu za uspjeh i na njoj je još uvijek žig kojega je oblikovao Dušan Dragosavac, stručnjak za jezik i pismo, čuvar pečata, doktor znanosti. (Sve ovo proizlazi iz istinite zgode koja je imala biti sedamnaesta točka optužnice za Marka Veselicu. Drug Dule polagao doktorat pa na upit komisije odgovara kako je u prvom komadu obalio Marxa, a u drugom Engelsa. Poslije je vođka nešto isturio, tute je opet obalio i tako redom. Komisija sluša i prekida kod svakog „obalio“, ali Dule napreduje. I to do samoga kraja. Dobio doktorat. Ali ne odmah. Morao pogurati i isturiti pa obaliti komisiju drug Svileni. Kasnije se ta puno dulja zgoda s još bravuroznih riječi prepričavala u društvu pa se u tom istaknuo Marko Veselica i tako je to trebalo podvući pod 17. točku optužnice: Vrijeđao druga Dušana Dragosavca. Ali onda na suđenju, koje je vodio drug sudac Hamilton, ona bijaše preskočena. Mislilo se da će se i narod dobro nasmijati!) I ode Marko u buturu bez sedamnaeste tačke.

Ma sve su to vesele zgode čovjekolikih političara i naroda praznovjerna. Ima toga još. Ima i ona s karinskim slučajem. To je bilo godine Gospodnje poslije Hrvatskoga proljeća. U Karinu vjersko slavlje i procesija pjevajući korača put crkve. Kadli eto Turci, ne braćo, milicajci na konjima pa udri po procesiji. Nasta tučnjava u kojoj i naši momci koju odvališe. Ali oni što brekću s konja, vidi vraga, imaju puške i pištolje. Uhitiše naše momke pa s njima u Zadar. Ali momci imaju majke, sestre, bake i tetke. Došle one drugi dan i sjele pred zatvor. Šute ili mole. Onda pjevaju svete pjesme. Milicajci tjeraju ali ne tuku. To će oni devedesete. Konačno žene, ne rodne teoretičarke ni kojekakve prostakuše sa srednjim prstom u zraku, oslobodiše sinove i očeve pa zapjevaše kad su došli kući. A potom napisaše kao i u Pridragi na gustirnu: Živila Rvacka mila primila!

Ni tada nije TV Zagreb (nije bilo HRT!) prenijela istinu, nego se obalila na Karinjane da ih se ima kazniti i procesuirati kao ove sada u Imockom. Gadovi mladi, pivaju i slave! Pokazat ćemo im njihovoga Boga! Neš ti! Procesuirati viče Predsjednik vlade, viču iz slavne srpske manjine, predsjednik države se zagrcnuo dok gura prst u nos, svi se uspaničarili: vidi ustaše! Odakle se samo stvorili?! Odmah 700 eura za zastavicu, napis ili uzvik!

To što je onomad oko Karina ostalo nekoliko njih bez bubrega, a takvih Karina je bilo koliko i sela u Hrvatskoj, plus bajbokana u gradovima, to se i nije zaboravilo. To se umnožilo, braćo mila, ostali neki sa sjećanjima ovakvim, a neki s blistavim čovjekolikim uspomenama. U sekciju hajkaša učlanili se jugotradicionalisti, poneki ušli i s kartom na voz koji se vozi po starom voznom redu sve do komšiluka. Tima se bavimo u Dnevniku HRT, uopće pogled preko plota je zanimljiv, prijelaz plota je postao opasan, odande iz komšijskih avlija trebaju doći, čujemo, ove godine obvezne predstave u naša kazališta, umjesto da netko snimi komediju balkanski špijun u našoj režiji.

A zanimljivo je i ponašanje naše agencije IKA-e: tko je bio na komemoraciji u Macelju? Napisao kolega Borovčak, napisao, ali IKA obrisala to ime. Što mislite čije?

Nevenka Nekić