Skica za portret – Zlatko Tomičić

U povodu predstavljanja knjige „Niski krov“ u Karlovcu 13. veljače 2003.
i šesnaeste obljetnice smrti Zlatka Tomičića

Danas više nije moguće čuti glas jednoga od najvećih tragičara u hrvatskoj literaturi, čovjeka i književnika koji je, možda, u novije doba prije sloma komunizma, prošao najgore – pet godina samice u logoru. Dugogodišnje prijateljstvo s „nepoćudnim“ Zlatkom Tomičićem, izdvojilo ga je (uz Matu Marčinka) u krug najtužnijih pjesnika, a na nepravdu i užas laži i nasilja komunizma, najvećih protivnika. Govorio je o tome u svim žanrovima svoga prebogatoga književnoga opusa vrlo otvoreno, s primjerenom umjetničkom nadarenošću mislioca i fantaste, jezičnoga virtuoza i proroka. Stoga je bio progonjen na razne načine – do poraza komunizma robijama, a kasnije izolacijom, prešućivanjem i poniženjima.

Okupljao je svojom snagom pera i duha one koji nisu izbjegavali govoriti i pisati o istim nakaznostima sistema, koji su pristajali na marginalizaciju, ostanak u getu „nevaljalih i kvarnih“ intelektualaca, a nikada nisu isplivale na površinu književne istine o njima samima. Spadao je u red onih poput Solženjicina, Borisa Pasternaka, Ane Ahmatove, ili pak naših samaca usred crvenoga svemira Ive Lendića, Viktora Vide, Joje Ricova, Mate Marčinka, Radovana Grgeca i niza drugih iz kolone velikih i malih spisatelja.

Početi s kraja nečijega života možda je znakovito i bez namjere da bude sentimentalno i suzno, ponajviše je simbolično. Posjetili smo ga zadnjega dana života kad je ležao na smrtnoj postelji u bolnici Rebro, na trećem katu, soba br. 4. Bilo je vrelo ljetno dopodne 14. lipnja 2008. oko 11 sati. Ušli smo nas troje u sobu: Joja Ricov, njegova Slavica i ja. U želucu mi je bila nelagoda i titranje, srce mi je jače lupalo, dlanovi se znojili. Ništa mu nismo trebali donijeti: on je već bio gotovo izvan ovoga svijeta. Ležao je na visoko uzdignutu jastuku, glava se nekako smanjila i ostalo je samo golemo čelo. Hropac je bio jedini zvuk, uzimao je sasma malo zraka, usta otvorena, posvuda cjevčice. Blijedo lice i opuštene prozirne ruke nepomično složene uz tijelo. Stavila sam ruku na njegovo čelo – bilo je još toplo.

Joja je zaviknuo njegovo ime i za čudo Zlatko je na tren otvorio oči, no nije mogao govoriti, ni ruku stisnuti. Ali znao je da smo tu, da molimo Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu. Bljedilo lica i zamućen pogled posljednji koji nam je uputio, ostali su na rubu svijeta kojeg je napuštao. Joja nije mogao odoljeti i pozdravio ga je glasnim uzvikom: Zlatko, pozdravlja te tvoja miljenica Hrvatska, ovozemaljski dom, prijatelju naš! Neka te Gospodin primi u vječnu svjetlost! Opet je naglo otvorio oči kao da shvaća. Na ruci je imao narukvicu koju su mu darovali Joja i Slavica za prošli rođendan. Položila sam mali crveni pupoljak na jastuk, posljednji iz moga vrta. Odlazimo očiju punih suza. Ostaje samac usred svemira.

_______________                           

Dok smo silazili niz brježuljak, navirale su mnoge uspomene iz tolikih susreta i događaja koji sežu tamo do Hrvatskoga proljeća. Uspjela sam sačuvati samo jednu „Poslanicu Hrvaticama i Hrvatima“ koju je Zlatko poslao pretplatnicima i prijateljima „Hrvatskog književnog lista“ te davne 1971. pozivajući nas riječima na svojevrsni ustanak, bunt, vapio je. „Poslanica“ bi trebala biti objavljena uz ostali dokumentarni materijal u mojoj knjizi što čeka na red kod izdavača Josipa Pavičića. Od tada pa do smrti zajedno smo proveli mnoge sate na predstavljanjima knjiga, uređivanju časopisa „Ognjište“, pokušaja da obnovimo „Hrvatski književni list“, susreta koje smo zvali „Vidrićevi ditirambi“, a održavali smo ih u Mekušju, u seoskoj idili, na travnjaku ispred stare kuće u kojoj se rodila Višnja. Uvijek su u „Danima Vidrićevih ditiramba“ cvali jorgovani, iz ostarjele kuće dopirao je miris vlage i u travi se čuo zrikavac. Bila je to prava arkadija, a svatko je bez straha od kritike ili u očekivanju nagrada kojih nije bilo, čitao svoj tekst ili ga izgovarao napamet kao daroviti Joja. Kako je Zlatko boravio tijekom ljeta dulje vrijeme u Mekušju, tamo je pisao, čitao, osmišljavao ponovni povratak u književne i novinarske krugove. Bilo je to doba kad je mogao šetati do rijeke Korane i nekoga jutra, vrlo rano, nazvao me na telefon: „Sjedim na obali Korane, znaš li kako se hrvatski kaže glicinija?!“ Odgovorila sam nesigurno: „Mislim da je zanovijet?!“

Sve je to bilo iza njegovih tamnica, u razdoblju dok otvara novu stranicu i nada se, zasluženo, da će uspjeti ostvariti svoj hrvatski san. Kažem hrvatski, jer se njega ne može zamisliti bez one spomenute „miljenice“ koju je nad umirućim prijateljem zazvao Joja Ricov. Prema jednoj fotografiji, po sjećanju i nekim skicama izradila sam portret Zlatka Tomičića u ulju. Mislim da je psihološki i likovno vrlo dobar obzirom da sam amater. Nisam namjerno ostavila da mu niz lijevi obraz klizi suza. Sama se stvorila. Danas je taj portret u posjedu njegove djece.

Sastajali smo se mi „ognjištari“ u novoj državi i u prostorima DUH-a (Društvo umjetnika Hrvatske), koje je opet vodio kao najiskusniji bard Zlatko, a dolazio je u to poveće društvo i Josip Stošić, dragi prgavi znalac povijesti umjetnosti. Vodili smo žive diskusije poslije svakoga izlaganja.

U uredništvu toga prvoga, kratkotrajnoga života doduše, lista HKL koji je u naslovu imao strahovito iritantnu riječ „hrvatski“, kao bitnu oznaku njena sadržaja, a koji je počeo izlaziti u travnju 1968. i umro u listopadu 1969., u tom dakle uredništvu bili su mnogi moji znanci ili prijatelji: među inima bila je tu i Mirjana Matić-Halle, markantna hrvatska spisateljica („Luka ali ne apostol“), koja je imala u sebi i gen plemenitih rapskih Spalatina, a nalazili smo se u obitelji Bajzer-Spalatin svakog Markova. (Tu je dolazio i Krsto Spalatin koji je imao sreću ili nesreću da živi u SAD.) Napisala je Mirjana u hrvatskoj književnosti možda najstrastveniju novelu o ljubavi žene, a da pri tom nije koristila nikakve gadarije ni efemerije kao seksualni začin: pripovijetku „Lipe“. Odrješitost njena nastupa pamti se i u Društvu hrvatskih književnika, koje se u onim vremenima nije tako zvalo, kad je odgovorila muškim kolegama na provokacije o slabašnom „ženskom pismu“, koja se frazetina i danas koristi i koja iritira svojom stupidnošću – jer svi znaju – ili je pismo dobro ili loše.

 U drugim okolnostima susretali smo se Zvonimir Kulundžić, Juraj Lončarević, Nikola Pulić i nekolicina ostalih u getu „Marulića“. Ponekad svi zajedno i okupljeni oko uspomena na HKL raspredali o budućnosti slobodnoga pisanja u novoj hrvatskoj državi. Za HKL u najnovijoj Hrvatskoj književnoj enciklopediji izvjesna S. Coha piše: „Program i sadržaj lista svjedoče o dominaciji ideološke nad književnom ili književno-znanstvenom orijentacijom.“ Možebitno je da ju silno iritiraju otkrića hrvatske književne baštine koju je list nakon šezdeset godina izvukao iz tame i otirao prašinu i laži, a osobito rubrika o jeziku „Zgodno-nezgodno“ koju je vodio Julije Derossi pa i Vančikova „Jezična zrnca“. Tko se to usudio distancirati od srbizama?!

Kasnije kad ostvarimo novu hrvatsku državu, pokušat će Zlatko obnoviti HKL, ali i to će biti vrlo kratkotrajan izlet. Financijska pomoć nije stizala. U tom obnovljenom uredništvu isticao se danas umrtvljeni Stanislav Pejković Šodan, britki satiričar i daroviti dramski spisatelj. I on je dolazio redovito na „Vidrićeve ditirambe“, pisao za „Ognjište“, neko vrijeme za Hrvatski radio. Miloj nam Cohi smeta i taj obnovljeni HKL pa ona ponavlja još jednom: „... Iako u drugačijim polit. uvjetima, obnovljeni list nije znatnije promijenio ideološku orijentaciju ni programsko-sadržajnu koncepciju.“ Valjda se trebao usuglasiti sa sve ornijim „vukovcima“ koji i danas užasnuti moraju izgovarati sintagmu hrvatski jezik. Zato su je izostavili iz spomenute HKE!

Poslije propasti Hrvatskoga proljeća i tragičnoga sastanka u Karađorđevu, došao je tužan Božić. Počela su uhićenja. Stanovala sam tada u Karlovcu u kući nasuprot crkvi Svetoga Trojstva. Badnjak je bio strašna slika nasilja: mlade, osobito njih, opkolila je milicija svojim „crnim maricama“ i u ledenoj susnježici pretresala pred crkvom, naređivala da skinu kapute, cipele, stoje u čarapama u hladnoj kaljuži i tragala za tobožnjim oružjem. Bilo je i šamara, trpanja u „marice“. Tada smo sakrili kompromitantnu literaturu kao i Zlatkove listove i poslanice ispod gomile ugljena u podrumu.

Silazim niz brdo Rebra i jedva podnosim vrelinu sunca. Zlatko će umrijeti još iste noći. Završio je svoja lutanja svijetom – od nordijskih zemalja, do Irske, pa na Australiju i opet preko Velike Bare k našim iseljenicima. Susrest ćemo se bez dogovora jedne jeseni uoči rata u Švicarskoj kod fra Šite Ćorića – ja na nekom kruženju za Hrvatsku kulturnu zajednicu s predavanjem o banu Jelačiću, a Zlatko i Višnja na književnom pohodu. Tada je bila u našem iseljeništvu najpopularnija Zlatkova pjesma „Hrvatska, ljubavi moja“. Nije bilo priredbe a da se ne bi recitirala. Dobila je snagu Matoševe lirike. Bila je to godina 1989. kad se rušio krvavi komunistički svijet i padali zidovi, a Rumunjska je likvidirala svoga diktatora. Kod nas se dogodila poznata smjena, ali i rat je uskoro započeo. Zlatko je radio punom parom, objavljivao putopise, sjećanja, pjesme, pokušavao obnoviti spomenuti list, pokretao nove časopise. Bio je umno i fizički ojačan samom činjenicom da konačno ima svoju miljenicu. Kako li se varao! Uzalud njegovih osamdesetak knjiga, uzalud originalnost rukopisa. Šutirali su ga opet isti i odbijali subvencije za djela. On se nekako snalazio, objavljivao kao čudom, sam distribuirao, putovao, putovao... Svi njegovi talenti kao da su jurnuli u nizovima knjiga na svijet s namjerom da ga osvijeste, obavijeste, oplemene.

Zlatkovo postojanje bilo je nemoguće bez pisanja. Pisanjem je prevladavao osobnu tragiku, javnu i obiteljsku. Slušali smo ga bezbroj puta kako znalački govori o velikanima s kojima je proveo dio mladosti, znao je procijeniti i ljude i njihova djela.

Toga 13. veljače 2003. u Karlovačkom književnom krugu predstavljali smo zbirku pripovijedaka „Niski krov“ (objavljenu 2002.) inače manje poznato djelo. Pripovijetke su bile mjestimično hrapave što se tiče ujednačenosti književne vrste, kretale su se od realizma do fantastike, kompozicijski podređene trenutku zapisa koji su nastajali u glavi zatvorenika dok je čamio u Staroj Gradiški. Osjećalo se da sve dolazi od bola kao izvorišta, a ne neke umne komocije. Vani je opet propadao svijet. Svjetovi i vladari ne propadnu odjednom, postanu crvotočni i uruše se u krvi, najčešće. Tomičić je doživio propast raznih režima i nasilja – sve od 1941., 1945., 1971., 1990, i svaki puta je bio na strani nejakih. Ono najstrašnije što ga je mrvilo bio je boravak na dnu crvenoga carstva u katakombama Stare Gradiške, u krateru koji nema svjetla, samici, posljednjem krugu pakla kako je znao reći.

Osluškivanje koraka pred samicom jedan je od trenutaka koji opisuje: ne znaš je li to stražar hoda onako, iz dosade, dužnosti, ili se bliži mučitelj koji će se ove noći iživljavati nad tobom. Nije govorio kako su ga maltretirali, podsjećao je u tome na Stjepana Radića koji nikome nije povjeravao poniženja iz srbijanskoga zatvora. To osluškivanje noćnih koraka pred vratima samice i naslućivanje moguće strahote, dovodi do drhtavice i ludila – hoće li proći korak i postati u svojoj zvukovnoj sablasti samo bezazleni odjek, ili će postati infernalni prvi dio sotonske krvoločnosti. Ta silovita razapetost i dvojba obilježila je mnoga Tomičićeva djela, iz nje proizlaze njegova fantastika, nadrealizam i simbolika. Sve ima korijen u rascjepu koji počinje u samici kad žudiš i sanjaš život, a oni ti nude smrt.

Možda najbolja pripovijetka iz te zbirke je „Franz Kafka“. Ta je pripovijetka čekala da bude objavljena sve do godine 1997. i to ne u nekom književnom glasilu, nego u „Političkom zatvoreniku“. I kako se uistinu dogodilo u Kafkinim djelima i ovdje se upravlja životom pojedinca iz nekog nedosegnutog središta pomoću nepoznatoga mehanizma, a sve se odvija u mračnom i mučnom snu. Kategorije vremena i prostora gube svoju realnu zakonitost, a ni psihološka analiza nije prepoznatljiva po uzorima logike velikih psiholoških škola.

Tako se na neki mistični način tekst dodiruje s bajkom, mitskom fantazijom, ali poprište iracionalnoga je stvarnost ovoga svijeta. To je i san i alegorija i istina.

Kasnijim djelima pred smrt Tomičić će odlutati u tu alegoriju i mitsku fantastiku („Ruža“) i ostati zarobljen u strahotno velikoj građevini tisuća riječi ponirući u prošlost i egzotične krajolike Dalekoga Istoka.

U noveli „Tuđinac“ govori o sudbini književnika koji je izopćen, bez pristupa javnosti, a njegove knjige su priznanje osobne životne priče, samo opisane u trećem licu. Tomičić je rijetko progovarao o vlastitom udesu koji ga je progonio zbog pisanja o Hrvatskoj, njegovoj miljenici. Znao je reći da se pisanjem može umrijeti i prije fizičke smrti a da ne ostane ništa. I tu se opet dodiruju Kafkin turobni svijet i proroštvo o sudbini židovskoga naroda, pa čak i u onoj zamolbi Maxu Brodu da spali sve njegove rukopise, i samotnost Zlatka Tomičića koji se bavio sličnim mislima u noveli „Tuđinac“.

Mučna tišina samice stvarala je u njegovoj glavi obrise ovih pripovijedaka, trudeći se da odlaskom u neko drugo ili treće lice prikrije, ako ikada budu objavljene, infernalne i sablasne slike koje je proživljavao. Sve to podsjeća na pojam KETMANA kojega je lansirao Czeslav Milosz. Radi se o osobitom značenju, tj. gotovo antinomijskom obrtanju vlastita suda kako bi se sakrilo ono što se misli. No dežurni cenzori i vajni kritičari (poput Latunskog iz „Majstora i Margarite“), oni što dobro i voljko zarađuju u foteljama, uvijek bi iznova prepoznali ketmanski stil, a Zlatka Tomičića kao prirodnog neprijatelja vlasti. Oni su oduvijek mrzili antejsku patetiku koju je Zlatko često koristio, kao i sve one koji znaju biti sami, u samicama, ili na pustopoljinama zabačenih kamenih hrvatskih Zagora.

Danas je prava ugoda napisati štogod u stilu bezazleno erotske perverzije, uzviknuti živjela smrt i ispiti dobar škotski viski u otmjenom kafeu u trenu dogovora „ja tebi, ti meni“. Uz to ide intelektualistički razvedena gotovo nadrealna kritičarska opaska o kojoj je daroviti Dalibor Cvitan zapisao: „Sva ta književna filozofija bez obzira nazivala se mladim, srednjim ili starim marksizmom, tj. liberalizmom, ima jedino ime na buldožeru: smrviti sve pred sobom.“ Osobito ovakve kao što je Tomičić.

Postavlja se bitno pitanje: kakav je taj čovjek koji je morao tamnovati, tko je on, kakav je ušao u samicu, kakav izašao?

To pitanje nije nimalo nevažno za objašnjenje jednoga pisca. Ulazak u njegov svijet, ulazak je u pakao njegovih snoviđenja, u neprestanu bitku Thanatosa i Erosa. Njega nikada nije napuštala strast prema životu, traganje za ljepotom žene i vilinskim radostima planina koje su imale svaka svoju mitsku davninu. Te strasti održale su ga u životu i u danima samice kad su nastajale prve konture ovih pripovjedaka u zbirci „Niski krov“. 

Poput Kranjčevićevog „Zadnjeg Adama“ upisao je Zlatko Tomičić u hrvatsku književnost veliki upitnik koji još nije posve odgonetnut i dostojno raščlanjen.

Početak mu bješe borbeni allegro, poneki scherzo u ljubavnim temama, ozbiljnost srednjih tragičnih godina nedogledni tamni andante, a životna simfonijska utiha dramski nalik na Mozartov „Requiem“.

Nevenka Nekić