Ivan Raos
Kada se Raos prvi puta pojavio u hrvatskoj književnoj javnosti u zbirci „Utjeha noći“, 1942. godine (s Petrom Meštrovićem), ja sam rođena! (Ivan Raos rođen je 1921. u Medovu Docu.)
Pokazalo se da je djelo Ivana Raosa poput kamenoloma: mnogi su iz njega odvaljivali veće ili manje gromade kad im je trebalo, ali nikada onako i na onoliko iskren način, kao on. Uvijali su odvaljeni kamen u krpe i zakrpe, skrivali ga pod raznim imenima. On to nije činio. U tome je njegova veličina.
U Raosovu vrlinu ide i nepodmitljivost u procjeni svoga naroda, njegovih vrlina i mana, njegove bijede i drhtaja duše.
Nezaboravna je ljubav koju je osjećao prema svome rodnome kraju i hrvatskome narodu. Ona se javljala kao konstanta pa kad bi se istrošile sve strasti, ta bi ljubav, neobjašnjiva i prozračna, kao ljudska duša pred Bogom, stala pred njegove likove u posljednje dane života i dozvala ih.
Veličina je Raosova u iskrenosti koje u njegovo doba nije bilo na pretek. Kad je on pisao one nezaboravne retke iz „Prosjaka i sinova“, mnogi su šutjeli ili bili ušutkani po mračarama diljem jugosramije-države. Raos je govorio o svetoj vjeri, o onima koji mrze sve što je hrvatsko, o zastavi, o bijegu i izumiranju naroda, o dolini zemaljskih suza u kojoj živimo dok ne stignemo u nebesko slavlje i molitvu, a to su dva svijeta koja razapinju čovjeka. Govorio je o gubitku hrvatske države 1918. i kako još uvijek breca zvono od onoga dana. I polako je nestajao iz školske lektire.
Mučio se I. Raos i tražio odgovore o prokletstvu Zvonimirovu, o mržnji velikih koji nam ni svece ni blaženike dugo ne dadoše, mučio se da dokuči narav stoljećima zgnječenoga i rasutoga naroda diljem svijeta, lamentirao o neslozi Hrvata.
Govorio je o zlehudim godinama vukojarca, godinama koje dohode i odhode, opet i opet iznova, da bi konačno ukrotile ovu „prokletu djedovsku zemlju“.
Pa ipak, kad bi govorio o Hrvatskoj, vidio ju je živu, poput Viktora Vide: eno je kao bijela kula na glečernom visu, oko nje plaze magluštine i sikću vatreni zmajevi, ključa glib, ali ne će preplaviti svetoga praga otačkoga… Hrvatska kraljuje u oblacima…
Bio je obuzet sjetom stoljeća, stajao nekako poviše i vidio i prije svoga otoka mrtvih da ne će naći osobito mjesto u školskim lektirama jer stalno pita: kako se to podijelismo? Kamo nestadoše ti mnozi okupatori, koji su ostajali samo dok im je to probitačno bilo, na ovom kamenjaru, za koji njegov narod veže korijenje i skrovita čula kao i „prokletstvo Božje“.
Još u godini njegove smrti 1987., tragao je za mogućim strahotama ostvarenja Zvonimirova prokletstva i navodio kako nam je ono suđeno umjesto rose: „Živjet ćete i množiti se, ali gospodari njeni nikada više ne ćete biti… sami ćete podmetati glave pod jaram uvijek novih gospodara… raštrkani po svijetu zanijekat ćete i zemlju i ljude…. ali i umirati s poklikom ŽIVJELA HRVATSKA!“
S koliko je mudrosti i poznavanja govorio o vjeri u Boga, ali i u stare poganske duhove: tko može zaboraviti njegova vilinskoga Proska, Proščića, kojega je našao i kod fratara, ponekad jedinih učenih ljudi koji su bili sva luč narodu. Bilo je učenih Hrvata, tamo u Dubrovniku, ali i dalje koji su svoje talente rasuli svijetom - do Rima, Beča, Carigrada, Venecije, Arapa… No svi su se kad-tad vraćali tom čađavom djedovskom ognjištu, pa makar na samrti.
„Ima negdje uz Jadran-more Jauk-planina - nitko ne zna što je za njom... čuju se jauci grozoviti, jecaji, ali ipak ostati u njoj, ukopati se u kamen, u gomilu, u stećak djedovski, obijeliti kosti ponižene… Koliko li će to tisuća godina umirati narod moj i tvoj, koji za svetu vjeru položi tisuće života, pa mu opet ne dadoše ni jednoga sveca, ni blaženika… Ili si naredio (pita ljutito Boga) da sveci i pape niču samo među onima koji nasilja čine!?“
Bilješke don Petra kažu: „Svijet se sužava i sužava, kao u krvavu snu, u snomorici. Gdje li se djenuše one puste zemlje i gradovi, posuti draguljima katedrala, čudesnim palačama i mirisnim vrtovima… kud se djenuše puste uljudbe i kulture, što me iz stotina knjiga zapljuskivahu i življahu u meni kao dio mene, i primahu me kao dio sebe? Ostade samo gorko zelje i tuga za nekom neodređenom i neodredivom Hrvatskom, u kojoj se nikad neće razdaniti…“ I još dalje: „Hrvatsko ime mrsko je i krvavo onome koji neće hrvatskoga jezika ni hrvatskoga prava. Na Hrvatsku mrze oni kojima se hoće gospodstva na hrvatskoj zemlji, nad hrvatskim narodom. Da, sloge nećemo imati pod hrvatskim imenom s onima, koji bi htjeli da zaboravimo hrvatsku prošlost, da se odrečemo hrvatske budućnosti. Da, sloge neće biti s onima što od hrvatske države otkinuše udo po udo, te za se prirediše pokrajine, županije, kotare, gradove, slobode za svakoga, izim za samoga Hrvata…“
„Za hrvatskom zastavom ustat će jednodušnije puk, ti ćeš zastavo uvijati grdne narodne rane; ti sama sljubiti razdore; ti ujediniti što zlotvori iscijepaše; ti zacijeliti što vjekovi rastočiše…“
Njegove su proročke i ove riječi: „Narod bježi i izumire. Ni djecu ne rađa kao što je nekoć rađao. Djeca više nisu milost, već prokletstvo Božje. I tako će vam se, mili moji, ostvariti ono drugo proročanstvo, pjesnikovo. Ovaj će narod sam sebe ubiti, a drugi će zasjesti na njegova brda i polja, uz rijeke i more… Kažu svejedno je „Gut Morgen“ ili „Dobro jutro“. A ja vam kažem nije, jer onaj koji veli „Gut Morgen“, misli na Siegfrieda. Ne mogu ja s „Dobro jutro“ misliti na Siegfrieda, već na Prpu i Zrinskoga, na ovo naše junačke i slavne sirotinje.“
„Naši su preci imali dva svijeta: dolinu suza i slavlje nebesko… U molitvi su se sjedinjavali s Bogom i s anđelima, sa svecima i svim svojim mrtvima. A mi molimo iz straha i običaja. Mlako.“
Ivane Raosu, prijatelju moj, imao si u mnogome pravo, a hvala Bogu, u nečem si i pogriješio: dobili smo ipak blaženike, svece pa i svoju državu. Ali što je s nama? Naš jezik više nije srce bića, danas on sve češće pronalazi sebe u prostačkoj skarednosti, banalnosti, bizarnim i ispraznim stvarima, onima koje ne obvezuju, ne podnose pojam skladnoga i lijepoga, snažnoga. Oni, ti korisnici novih riječi, imaju tzv. ironijski odmak, bez istinitog ispovjednoga tona. Stari naši književnici i njihova djela izbačeni su, postali su nepoćudni, nemoderni, paorski ili ognjištarski, kako ti drago. Zamjetno je da se zametnulo i sve to Tvoje negdje putem u budućnost, a reformatori naših duša ukinuli su i ponizili te Tvoje kruhove majčinskih žrtava, svu tu sućut za proteklim i veliku ljubav koja je preplavljivala Tvoje retke.
Eto, nisi doživio novi Domovinski rat, pa ni ove napuštene domobrane kojima prsa zjape kao prazno gnijezdo iz kojega je netko potjerao prhnule ptice, njihov zvuk i pjev.
Znam da slušaš zvona Gospe od Anđela što se glase u Imotskom, a ja i mnozi sa mnom čitaju Tvoje retke polako, jedan po jedan, dan na dan , jer oni sadrže vjeru i misterij Otkupljenja.
U Medovu Docu je kostela, prag, sirotinjsko ognjište i sjena Tvoje majke koja mijesi kruh i dolazi na taj prag da Te dočeka. Ona ne zna da u glavnom gradu Tvojih i mojih Hrvata caruju mega-plakati na kojima piše „Danas ne kuham“. To neke ženske hodaju onako, ne kuhaju i ne peru dječicu, kao što si i predvidio. Ne valja biti prorok u svome dvorištu. Ali za ljubav tvoje ljubavi i svih ljubavi koje su izrasle na kamenu Jauk-planine, za brižnost nad ljepoticom tvojom Hrvatskom, za vječno žalosni smijeh kojim si i nas obdario, napisah onu dramu i položih je u sličan kamen – kamen Velebita.
(Povodom nagrade za monodramu „Ispovid Marije Mijatove sestri Grgici“, Imotski, 2002. godine)
Nevenka Nekić
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.