Sunovrat
Hod za život ostaje u istoj getoiziranoj poziciji: za sada može po milosti Gradonačelnika i njegove Zamjenice hodati gradom po prijavljenoj ruti. Zastave na stjegove ne smije izvjesiti jer su ti stjegovi privatno vlasništvo Gradonačelnika i njegove grupe ljudi. Može za sada Hod hodati jer su sadašnje vlasti imale razumijevanja za tu, kako je gospođa Zamjenica rekla, skupinu koja nije njihov ideološki izbor, oni kao stranka Možemo su dobili vlast u gradu Zagrebu na temelju svoga ideološkoga nazora, a to nije kompatibilno s Hodom za život. Tome Hodu za život, koji je u njezinoj ingerenciji nešto posve zanemarivo, a to se vidjelo iz nehajnoga govora prilikom osvrta na problem, govora kratkim i jasnim rečenicama polustisnutih usana, tome fenomenu nema mjesta u njihovom gradu jer taj Hod zabranjuje ženama slobodu. Žene su izložene svim mogućim nepravdama, tumače zastupnice suprotive Hodu za život, prema tom Hodu i njegovim organizatorima, obiteljskim ljudima, one su izložene na milost i nemilost muškaraca, očeva, djedova, braće, supruga, sinova i to baš ovih pobožnjaka što gmižu kroz grad sa svojom djecom, koji stižu u sve većim povorkama na ulice mnogih gradova u ovoj još uvijek nazadnoj Hrvatskoj. A oni su krivi za razbojstva i ubojstva.
I dok se Hod za život sprema na svoj pohod, već su odavno izvješene zastave homoseksualaca u divnim duginim bojama na te iste stjegove koji su vlasništvo Gradonačelnika i njegovih ljudi u gradu Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata… One veselo lepršaju i nude apsolutnu slobodu sljedbenicima homoseksualnih udruga i raznih rodnih teorija kojima ne znamo imena i broja. Te ogorčene braniteljice slobode žena predstavljaju ove godine pet dosta ofucanih i olinjalih mladica koje su zasjele na asfalt i razvile transparent. One imaju prava zaustaviti Hod za život i vratiti ga u rupčage srednjega vijeka. One su snaga i volja koja ima pravo na protest bez obzira na većinu naroda. Kad marširaju oni pod zastavama homoseksualnim, ovi neljudi iz Hoda za život nemaju pravo sjesti na cestu i zaustaviti tu drugu povorku. A možda ovi branitelji života ni ne žele sjediti na asfaltu? Nisu to činili nikada.
U tom trenutku kada se kamera HRT zaustavi na onih pet ofucionistica, sasma je naravna potreba da se njih nešto i upita. Tako se ponavlja po tko zna koji puta da vrijeme u čudesnom Dnevniku dobiju fifti-fifti. One su moćne i vrijedne kao i desetak tisuća hodajućih za život. (Inače o Dnevniku HRT bilo bi potrebno govoriti opširno i dugo, jer ima materijala, ima, ima toga smeća i lažnih ili polulažnih, izostavljenih i prešućenih događaja domaćih i svjetskih, ima, braćo. Najvažnije je možda opaziti da postoji velika plava plastična bara u kojoj na praznom prostoru u početku Dnevnika stoji neka dugonoga i vitka osoba koju moramo vidjeti u tajicama usko priljubljenim uz tijelo i koja nam izgovori glavne vijesti dok se mi pitamo: čemu služi golema plava bara u kojoj se nikada ništa ne prikazuje? Ako je govor o ratu u Ukrajini, nedajbože da se prikaže kakva karta, jer nismo naučili ni glavne gubernije, a kamoli seoca i zaseoke te zemlje mučenice o kojoj smo ponešto pisali. Prošli smo kroz tu danas ponovno mučenicu zemlju davne sedamdeset i prve minuloga stoljeća i gledali sela i gradove koji opet „lepo gore“. U toj plavoj bari HRT prva je vijest najčešće o novcu, tom bogu Mamonu i njegovim sljedbenicima. Koliko će ovaj tjedan stajati litra benzina i za koliko centi je poskupjela ili pojeftinila. To je ako je ima na lageru, prva vijest! Da je bio slučajno Susret katoličke mladeži u Gospiću i na njemu se okupilo desetak tisuća zaista mladih mladića i djevojaka, o tome ni zuc. Ovo samo kao sitni dodatak jer tema HRT je golema, podla i zagušljiva i nikada razriješena od one kobne godine 2000. kada je nova vlast izbacila najvrjednije urednike jer su bili prohrvatski nastrojeni, njih gotovo stotinu, pa su od tih vremena onda i kao nepoćudni ostali neki Tihomir Dujmović, Javor Novak, Nada Prkačin i mnogi drugi. O tome bi trebalo upriličiti okrugli ili četvrtasti stol i pozvati sadašnje upravitelje HRT kao i tobožnje (Hrvatsko) novinarsko društvo da … Mi nemamo snagu Čeha koji su došli u kritičnoj masi i jednostavno izbacili te prokomunističke kadrove s televizije. Mi ćemo to jednoga dana riješiti demokratskim putem. Pa i takvim postupkom izazvat ćemo diljem naše zemlje i EU vriskove i kritike ljevičara svih vrsta i članice ofucionizma na rat protiv rigidne Hrvatske. Čehe nitko nije prozvao.
Vraćam se temi Hoda za život koja je dobila sitne sekunde i poneku minutu u javnim državnim medijima. Ona je sporedna, već idućega dana u životu hrvatskih upravljačkih glava ne pripada ni u demografske sfere, o kojima se inače malo pripovijeda u našim informativnim emisijama, unatoč tome što imamo vrsne stručnjake iz toga područja. Ne mogu se utješiti zaboravom i ne sjetiti se prošlogodišnjega hoda ofucionista u kojem je neki snažni i plemeniti lik muškarčine hodao odjeven ili bolje reći razodjeven u kondome i pri tome grlio i družio se s djecom!? Ni riječi osude od vajnih ministrica ili drugih zaštitnica i zaštitara dječjih prava, osude takvoga gnjusnoga performansa, barem riječima.
Sada smo došli do trenutka kada se možda prelijeva čaša smrada, a oni koji o tome viču i zapomažu, pozvani su da šute, prozvani su da ih se uhiti, da ih se osudi za konzervativizam i naopake misli koje treba likvidirati. A kako ćeš likvidirati misli ako prije toga ne likvidiraš čovjeka? Naopako je braniti obitelj u kojoj su otac i majka i njihova djeca, dobro je razoriti obitelj pa ostaviti djecu, ako ih itko rodi, neka se snalaze po kantama za smeće. Žena ima prava, treba da ih ima, i svako društvo koje uništava bilo čija prava potonut će u ludilo i zločin. (Iran je divna slika u kojoj žena nema dovoljno prava. Zagušljivost života postala je tamo nepodnošljiva, ubijanje po ulicama i zatvorima vratit će se kao strašni bumerang tome društvu kad jednoga dana žene uhvati nezaustavljivi bijes. Mi to vjerojatno ne ćemo dočekati, ali naši potomci možda hoće. Jer takav nasilnički pritisak na one koje su roditeljice i majke, sestre, supruge i bake kao i stvarateljice mnogo toga nježnoga i lijepoga, umjetnički izvezenoga i oblikovanoga u svim segmentima života, one koje odgajaju te buduće očeve i braću, zaista mora duboko ponižavati što im vraćaju takvim poniženjima. Siju oluju, žet će uragane. Odmetnut će se taj zgaženi ženski svijet od svojih i tko zna kako će završiti cijela civilizacija u tome trenutku.)
Ima li snage u našim životima da se osvijetli značenje svakoga čovjeka i njegova uloga u društvu s obzirom na spol? Može li jači udarati slabijega, a bez kazne?
Odavno je slika koja se rijetko pokazuje nestala s ekrana: neki mazgoviti kovčić ili sličnim imenom udara doktoricu Ćavar, ona pada i lomi ruku. I nikome ništa! Kako bi završilo da je npr. član DP udario Vesnu Pusić ili Daliju Orešković i slomio joj ruku?! Svi znaju koliko smo zabrazdili i postali ravnodušni što nam lome ruke, spaljuju zastave, uništavaju spomenike mrtvima, odbijaju priznati zločine i lažno predstavljaju ne samo prošlost, nego i sadašnjost. Tek sada vidimo koliko je lako izopačiti i maliciozno prikazivati sadašnjost kad pročitate novine SNV! Sav je njihov trud usmjeren da se Hrvatska Država prikaže kao ustaška i koliko god se trude da rigaju vatru na svaki potez bilo koje vlade, osjećamo kako se gube u toj zlobi i nakaznoj mržnji točno onoliko koliko su to činili drugovi komunisti u propalom režimu u odnosu na NDH. Instalirali su se po nacionalnom ključu da je svaki Srbin dobar za svaku službu, pa onda po ključu jugoslavenskih nostalgičara kojima treba dati traženo, pa sada i po tim slinavim matanićima svih rodova i boja. Ako se jedan aca pojavi na HRT, on ostaje bar dvadeset godina. On je neosporno inteligentan i promućuran. Svi njegovi gosti u emisijama, koje su eto dosegle broj tisuću, bili su zanimljivi i daroviti, kako kaže i pametni, od početka do konca. A kada se pogleda onaj podton u svakoj toj emisiji, kada se sagleda suma radova i misli svakoga gosta, neosporno je pozvan poradi gadljivosti, blago rečeno, prema Hrvatskoj Državi kao pojavnosti i uopće mogućnosti da takva tvorevina postoji. Nisu to jasne i glasne misli, o ne, to su izvučene tanke crvene niti koje nije slijedio samo jakov blaženi i njegovi, nego i urednik sa svim gostima. To je vješto pletivo nježnih satiričnih rečenica gdje se onaj poklik da ćemo se goniti do istrage naše ili vaše, ljupkim satirama upliće u predivo naizgled humoristično, inteligentno podmetnuto, jedva maliciozno. Onda se na račun nas odjene urednik aca u vjetar i obuzet svojom kosom poleti diljem dolina i planina. Na naš račun. Nije putovao samo on. Idu s njim snimatelj, tonac, osvjetljivač, vozač i još možda netko, pa se radosno plutajući ponad zemlje pogleda na nju i pojede štogod kod rođe tu i tamo. Kasnije će se ići u Srbiju na domaći domjenak. To s vjetrom u kosi nije malo koštalo. Čudimo se da nisu pristali uz obalu Ramskoga jezera i povirili što piše na onoj dugoj ploči s popisom od 992 imena ubijenih Ramljaka i inih jadnika koje pobiše četnici i partizani i onomad i nedavno. A ne, to bi pokvarilo romantiku vjetra u kosi i dobru klopu i spokoj sna. To bi te kadrove koji nastupiše poslije 2000. nepotrebno iritiralo. Kao što takve kadrove iritiraju pletenice iz Hude jame jer su vjerojatno lažne.
Tko uopće želi istraživati nekakve jame, to je prošlost! Treba govoriti o Jasenovcu, to nije prošlost, to je naša i njihova budućnost. Oni će o Jasenovcu govoriti i pisati memorandume uzduž i poprijeko bivše propale države, sve od pravedne Crne Gore koja nikada nije imala logore i nije napadala tuđu državu, pa nadalje. Ali ne će pristati na istraživanje Jasenovca i njegovih polja. To nikako. Jer istrage bi mogle pokazati da nema onoliko nesretnih žrtava koje su navedene u optužnicama kao i da nisu bile toga roda u kojega ih trpaju drugovi vlasnici Jasenovačkoga logora danas.
I tako, dok se nekima vijao vjetar u kosi, ili kosa na vjetru, Dujmović je pisao knjige o povijesnim istinama. Neka nam se nađu. Možda ćemo uskoro moći i njih naći u obveznim povijesnim udžbenicima.
Nevenka Nekić
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.