Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi niz tekstova posvećenih povjesničaru umjetnosti, arheologu, muzeologu, kolekcionaru, darovatelju i utemeljitelju muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj dr. Antunu Baueru (Vukovar, 18. kolovoza 1911. – Zagreb, 9. travnja 2000.) koji su objavljeni u knjižici „Život i rad dr. Antuna Bauera – prema kazivanju dr. Antuna Bauera“ (Đakovo, UPT, 1994.) autorice Nevenke Nekić. Neka ovi prilozi budu skroman doprinos čuvanju uspomene na osobu koja je svojim radom silno oplemenila i nemjerljivo zadužila hrvatsku kulturu, a prepuštena je – kao i toliki drugi naši velezaslužnici – potpunomu zaboravu. (hkv)

Život i rad dr. Antuna Bauera (17)

Pogovor

Ako je ljubav prema ljepoti, uz ljubav prema Bogu, najljepši mogući oblik postojanja, onda je dr. Antun Bauer potpuno obuhvatio svojim životom upravo te dimenzije.

Sve nas, koji godinama dolazimo u njegovu dragu kuću, primao je jednakom pažnjom i nježnošću darujući nam ono najbolje – ljubav prema čovjeku i umjetnosti. Ulazili smo u taj prostor kao u hram gdje su nas dočekivali bezbrojni likovi u skulpturi ili slici, porazmješteni i po najmanjim kutovima soba: od impresionističkih titravih platna do trbušastih glatkih bogova Dalekog istoka, od Vučedolske golubice do indijskog batika. Ta skupljačka strast i želja za darivanjem obilježile su život dvoje ljudi – Antuna i Antonije Bauer – i njihov značaj osjećali smo desetljećima: od Zagreba do Vukovara i Iloka ostavili su trag u zbirkama. Uvijek smo imali osjećaj da je na djelu ona antička: i ovdje prebivaju bozi. Profesor Bauer mislio je i djelovao ovako – svaka kapilara ove zemlje može postati mjesto božanske nazočnosti ako ima muzej ili galeriju; svagdje možemo ulaziti u blistave arkade duha i šetati pred drevnim izlošcima što nas vežu duboko u davninu s predcima; prepoznavati sebe iznova ili odgovarati na pitanja kroz metafizičku svijest ljepote.

Zato nas je trebala i morala najviše zaboljeti upravo izgubljena ljepota u ovom ratu i kad se sjetimo Vukovara, poslije suza za dragima i nevinima, zapeče nas neizreciva rana za izgubljenim umjetničkim djelima iz zbirke »Bauer« i Muzejom. Trebali bismo vikati na sve strane za porušene i uništene gradove i sela, dvorce, ljetnikovce, crkve, vrtove, muzeje i galerije, trebali bismo dobaciti više prijezira i gnjeva onoj Europi koja nas je prepustila barbarima:

Znaš li, Europo, da nema više našeg i Bauerova Vukovara, nekad toplog baroknog grada na obali Dunava?! On je sve naše – Guernica, Lidice i Lenjingrad. Sav je potonuo u ruševine: male obiteljske kuće secesijskih fasada prepunih girlandi cvijeća, poetični drvoredi koji su vodili srce baroka na stare trgove i ulice, volte osvijetljene laternama gdje smo u ritmu arkada polazili u pohode stoljećima. Nema više zbirke »Bauer« koja je činila Vukovar slikarskim i kulturnim centrom, nestale su slike starih majstora koji su prije stotinjak godina zabilježili tamnim kistom neponovljive trenutke iz života vukovarskih građana, pejzaže što su iščezli u ranama granata. Nema ni dvorca grofova Eltz, lijepog baroknog okeržutog zdanja prepunog muzejskih vrijednosti. Sjećamo se samo šetnji uz police u sjetnoj polutami koja je nudila ljepotu duha skupljenu od Vučedolske golubice do danas. Ne ćemo više gledati ni vizure franjevačkog samostana na hridini uz Dunav, nema više ni onog starog vinograda uz crkvu s kojeg se pružao pogled na starca Danubiusa, ni zvona nema, ni kaleža, monstranci, relikvija, svijećnjaka; lice Madone bačeno je u prah, spaljeni su barokni anđeli i njihovi zgrčeni prsti leže u blatnim rupama. Nikada više onakvog Vukovara Bauerove i naše mladosti, nestao je kao i stare vedute iz muzeja...

To je najveća rana prof. Bauera i on ju liječi jedinim mogućim načinom – skuplja novu zbirku za Vukovar koji će jednog budućeg dana opet BITI. Neiscrpna snaga profesorova života bila je i ostala NADA, nada da će ljepota na kraju pobijediti zlo Gorgonina oka.

Profesor Bauer sjeća se svih triju ratova u ovom stoljeću, pamti jahače apokalipse i odupire se uvijek istim štitom – štitom ljepote.

U njegovoj nazočnosti osjećamo da nam Europa nije superiorna.

Zapisivanje kazivanja započeto je dana 16. veljače 1993. godine u stanu dr. Bauera i njegove supruge Antonije, Krajiška 23 u 18 sati.

Nevenka Nekić

Zagreb, 1993.

K  R  A  J

Povezano

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (1)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (2)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (3)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (4)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (5)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (6)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (7)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (8)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (9)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (10)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (11)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (12)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (13)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (14)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (15)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (16)