Pucača tokom noći

Eto, moji prijatelji, to je jedna vijest priopćena nedavno na našoj dalekovidnici, a tiče se daleke i nesretne zemlje Ukrajine. Urednik i njegova izvjestiteljica, mlađahna novinarka, htjeli su nam poručiti da je u ratu o kojem govore bilo pucnjave tijekom noći. Riječ pucača bila bi prikladna za kakvu zagorsku spelanciju u stilu Tituša Brezovačkog, ali nikako za vijesti s krvavog razbojišta. Takva riječ dobra je u književnom dijalektičkom izričaju, tamo ima boju i zvuk koji odgovaraju šaljivom ili rugajućem, neozbiljnom i opuštajućem.

Druga riječ, tokom, ima pravo značenje kad opisuje tok vode ili kakve druge tekuće tvari, ali ovdje se odnosi na vrijeme i stoga je pogrješno uporabljena. Ta značenjska razlika je samo obogaćenje hrvatskoga jezika, a ne potiranje, tako da se može racionalno podijeliti: tok i tijek. Ovo tijekom, kao i mnogobrojne druge riječi svojstvene hrvatskom jeziku, imaju dugu stoljetnu uporabnu vrijednost koja se ovjerava u rječnicima kroz stoljeća, a poglavito u književnim i inim djelima. Rukohvat, osobno dizalo, zrakoplov, časnik, kolodvor, umirovljenik itd., još prije četrdesetak godina ove riječi bile su na indeksu zabranjenih upravo zato što su hrvatske. Nije stoga nepoznato kako je žrtva u Domovinskom oslobodilačkom ratu dr. Šreter ubijen i zbog toga jer se služio hrvatskim jezikom u Hrvatskoj. Tako je nekom oficiru u penziji još u Jugoslaviji upisao da je časnik u mirovini i bio razapet kao nacionalist. Svi znamo da je taj oficir morao biti Srbin ili jugoslaven i da je mrzio samu riječ hrvatski, a i hrvatski jezik. O ovoj činjenici ne moramo govoriti.

Zaključak da se pažnja nad pisanim i izgovorenim smatrala nacionalističkom, nije nestao ni danas. Nitko danas ne osporava pisanje književnih djela bilo na standardu ili dijalektu; nitko ne brani nikakav privatni lokalni govor, kazališni, filmski ili srodni umjetnički izražaj. Odredbe koje bi regulirale javno i službeno i odijelile od ovoga drugog segmenta, imaju upravo snagu samo ako postoji zakonska snaga dokumenta koja određuje to javno i službeno.

Samo u analizi ovih dviju riječi (pucača i tokom) o kojima smo pisali, već se ogleda potreba za Zakonom o hrvatskom jeziku u javnoj uporabi. Mlada novinarka bi u slučaju da imamo Zakon, dobila odmah ispravan tekst lektoriran još u Uredništvu. Time bi se podsjetila na nekada naučeno gradivo u školi, ili pak dobila prvi put informaciju o značenju tih riječi. U slučaju da mora sama oblikovati vijest, morala bi imati znanja o jeziku kojim se službeno javlja u dalekovidnici. Tim znanjem koje je dobila u školi izbjegla bi nakazni oblik riječi pucača, koji je ne samo netočan, nego i uvrjedljiv jer govori na sprdajući način o ubojstvima i patnjama u ratu. Ta bi osoba morala proći kontrolni test i pisani i usmeni, ako kani biti javni dopisnik ili izvjestitelj. Ne vjerujem da na ozbiljnim TV postajama Italije ili Francuske postoje takvi novinari koji griješe ovako grubo u značenjima ili pak u naglascima i drugim oskvrnjivanjima riječi, kao što to rade u Hrvatskoj. I ne samo pogrješnim  značenjima riječi nego i dužina, sintakse, gubljenja nekih svojstava riječi kao što su povratni glagoli koji to više nisu, izgubili povratnu zamjenicu; zamjena ili gubljenje roda, broja i padeža i tako dalje. (Samo jedan primjer. Kažu nam: Dobar veče! Muški rod i srednji zajedno. Ili kažu: Dobro večer! Srednji rod i ženski zajedno! Rijetko znaju da je večer dobra!)

Zakon mora donijeti razdiobu na službeno i javno koje obvezuje, od onoga privatnoga i umjetničkoga. On mora navesti sve ustanove u kojima javnost i službenost mora obvezivati na usmeno i pisano obraćanje isključivo na  standardnom obliku hrvatskoga jezika, a tu primjenu moraju kontrolirati lektori. Standardi se uče u školama i stoga je to prva i najvažnija stuba na kojoj počiva sveto drvo jezika, kako ga zovu Heidegerovi sljedbenici. eidegerovi sljedbenici, Heidedegerovi

Jezik je živo biće drevnoga postanka jer ga u životu održavaju živi jednako koliko i mrtvi. (Ima i tzv. mrtvih jezika na koje se pozivaju mrzitelji Zakona, tvrdeći da Zakon želi spriječiti život i mijene hrvatskoga jezika, i da ga želi pretvoriti u mrtvi jezik.  Ne sačuvati od najezde engleštine, srbizama i inih narušitelja u kojem prednjači neznanje! U toj kontradikciji počiva njihova odbojnost prema zaštiti svekolikih pravopisnih, gramatičkih i ostalih standarda hrvatskoga jezika, jer ga prema njihovom shvaćanju ni nema! To što ja znam što znači: Kevo, idem da đuskam u dragstoru! ne znači da se tim jezikom može govoriti u sudnici ili školi.)

Dosezi naših mrtvih govornika - puka hrvatskoga jezika, mrtvih književnika, jezikoslovaca, znanstvenika, političara i svih inih zaslužnika koji su tijekom povijesti stvarali hrvatski jezik, toliki su i neprolazni, duboki i temeljni, spoznati ili još neistraženi, da nikako ne smiju biti zapostavljeni. Ti naši mrtvi stvorili su prve rječnike, usporedne rječnike, gramatike i pravopise, nezaboravna djela na kojim temeljima i mi nastavljamo graditi kuću jezika. Kuću bitka, jer jezik je možda najvažniji identitetski dionik ljudskoga bitka kao osviještenoga kulturološkoga plodonosnoga i mogućega postojanja. Kako ću se uklopiti u svijet ako ne Baščanskom pločom i živim izričajem materinskoga ili materinjega jezika? Oba izričaja, i onaj drevni i onaj suvremeni, imaju podjednako značenje u smislu važnosti trenutka kad su se pojavila.  

Jezik zovemo i domom i rodom i zavičajem. I sve što je stvoreno u jeziku, postalo je našom neospornom baštinom. Stoga je ona najveće narodno dobro koje održavamo i njegujemo, u njemu iskazujemo našu kognitivnu inteligenciju, ali i onu etičku i estetsku. Etička spoznaja svijeta prva dolazi  ne samo školovanjem, nego prvenstveno odgojem u domu slušajući glasove i riječi, pouke i primjere života. Spoznaja je to svih trezora tajni koje nam daruju naši očevi i majke: dugačkih samoglasnika naše dične Slavonije, kratke i britke ikavice, drčne šokačke pisme i tuge nad životom. To kao jedan primjer.

A svaki dijel naše domovine ima sličan a opet svojstveni originalni izričaj. Tako nas naša Istra zadivi nježnim i škrtim,  šušljetavim i pažljivim glasovima kao da se hrvatski jezik skriva pred osionim Talijanima ili drugim strancima koji ga poharaše i materijalno i duhovno. Tu su minijaturne „kućice bele… voćići… mići doćići…“, sve je tako skromno i skladno, a brižno se čuva kao najveće blago. Čuva se po nonićima i nonicama, ocu i materi, svećenicima jednako kao i po školnicima koji su, ponekad po opasnosti za život, učili djecu materinji jezik. Jer kad neprijatelj navaljuje na narod, na njegovu kuću i zemlju, njegovu opstojnost, prvo napada Boga, a onda jezik. Ili oba istovremeno. A mnogo toga je jezik, izgovoren ili prikazan na drugi, alegorijski način. Tako je i zastava jezik, i himna je osim glazbe i jezik, i tradicijska odjeća je jezik, nakit za naše šešire je jezik, naši špenzli u Slavoniji su jezik, naša jela su jezik… Naša lička kapa je jezik pa kad su kasnih tridesetih godina prolazili moji prijatelji na putu do škole u Gospiću, nosili su kao dječaci tu kapu. Ako im u susret idu dva žandara, a uvijek su išla dvojica, onda bježe djeca u grmlje jer će im nabijati kapu na nos ili bacati u blato. I pozdravi su veliki jezični znak: Faljen Isus i Marija! Bog te pratio! Zbogom! Adio! Serbus! Ljubim ruke! Kistihand! Zdravi bili! Bok! Ćao! Nisu u standardu, oni su naši baš unutar vrijednosti etičkoga karaktera, oni ne podliježu nikakvom Zakonu. Samo zakonima srca.

Za svaki dio hrvatske narodne nošnje postoji naziv koji ne postoji nigdje drugdje, ni u kom jeziku. Kako smo mi pomorska i primorska zemlja i narod, prirodno je da vladamo, da, baš vladamo, nazivima za morske vjetrove, pa ih možda imamo pedesetak ili čak više na broju, i znamo ih i deklinirati i komparirati, stupnjevati njihovu snagu i značajke. Pomorci znadu i one neimenovane. Ono kad nije ni lebič ni jugo, nije ni forca juga, nije ni levant, ni sinjal na buru… Divnoga li rječnika i raskoši koju mi imamo, a mnogi nemaju jer nemaju mora…  

(U isto vrijeme jedan danas izumrli narod Čilota na jugu Južne Amerike ima za vjetrove i nekoliko stotina naziva. Oni su srećom zabilježeni u rječnicima i ostali su za nas koji ćemo ih proučavati nakon smrti posljednje Čilotkinje Rose (1979.) iz plemena Yagan, koja je bila udana za Hrvata Miličića. Dakle, taj zanemareni i zapušteni, prezreni narod o kojem smo pisali u više navrata, narod čije lubanje su Englezi kupovali za Britanski muzej kao primjer napol životinja, imaju nazive za vjetrove kao vrlo bogat dio svoga jezika, bogatiji dio od Engleza. I naravno, različit. Oni nemaju Baščansku ploču, ali nisu zavrijedili prijezir. Njihovo jezično blago sabrano u rječniku danas je, osim muzejskih artefakata, jedini dokaz njihovoga postojanja.)

Silna je snaga jezika upravo u zavičajnim govorima jer su oni osjećajima obojeni i utisnuti u biće kao ništa drugo. Zvuk  domaće riječi ima titranje gotovo kao udarci srca koje prati korake sina dok ispraća mater na zadnji put i čitavi svjetovi izrastaju oko riječi mater. Gotovo da nema pravih pjesnika koji nisu pisali o majci, mami, materi, jer sve do nedavno u našem etičkom hrvatskom biću ona je srasla s Majkom Marijom u nerazmrsivo klupko. (U gangama koje nose i tugu i strast ljubavi i žal i prkos nevoljama svijeta, oproštaji od zavičaja sažimaju se u liku majke. „Majko moja, čemeru i tugo, ne ćeš sina ugledati dugo“. A kad se ona moli i nada, onda gleda u Majku Božju: „Majko Božja i tvoje milosti, kaži di su sinove mi kosti.“)

I tu je sažetak svemirske snage ljubavi koja izlazi iz najmanje čestice zemlje i neba. Jezik je i zemlja i nebo, on je taj koji se raduje, plače, diše, ruga ili šepiri u nenadmašnim inačicama  kao pravi život. Nenadan, tvorbeno mekan i podatan, starinski i nov, topao i jak k'o dobro vino. I nitko tko govori hrvatskim jezikom, svojim dijalektom ili pak standardom, nije protiv Zakona o jeziku.

Da, treba ga zaštititi od baraba koji bi ga prodali za lonac kaše, koji bi ga izmiješali s nasrtljivim engleskim, njegova gramatička i ostala pravila iskrivili i učinili nevažnim pred licem javnosti i svijeta, njegov duboki kod zanemarili, pretvorili u bezbrižno jato zbrkanih riječi koje nemaju korijena. Smeta im što imamo (ili bi tako trebalo biti) pravo na svoj jezik u zajednici EU.

 Jeziku pjevamo ode kao živom biću, laude, tugovanke, naricaljke, ljubavne riječi mu tepamo, stavljamo ga na razinu majke i voditelja kroz život. Divimo mu se, volimo ga.

I danas jednako tako kao u proteklim  stoljećima, u sličnom  omjeru, imamo snažne stručnjake za jezikoslovna polja koji sudjeluju kao veliki eruditi na svjetskoj sceni i njihovi se prinosi svjetskim jezikoslovnim prostorima izučavaju na fakultetima. Imenujmo samo dva imena i učinimo time nažao još mnogima: Radoslav Katičić (pok.) i Mislav Ježić. Njihovi posezi idu u dubinu jezikoslovne povijesti ljudskoga roda, ne samo hrvatskoga jezika. Njima ne smeta Zakon o jeziku. Oni ga poštuju i ne srame se svoga jezika. A znaju mnoge druge…

Hugo Friedrich u „Strukturi moderne lirike“ između ostaloga kaže: „… S vremenom ćemo naučiti razlikovati dnevne avangardiste od pozvanika, šarlatane od pjevača…“, a mi dodajemo: jezik hrvatskoga naroda treba braniti od izroda koji ga za ljubav globalizma niječu ili imaju još kakvu namjeru u komšiluku koja im se nudi. Njih je Dante stavio na dno.

Jednom smo napisali u Književnim ogledima (str. 338.) i ovu misao o njima: „Njihov je zanos u bezobzirnosti, nehaju prema oltarima uzvišenja, otkrivenim nečasnim namjerama i ciljevima…“

Nevenka Nekić