Pjesme o domovini

Skromno misleći o snazi pjesničke riječi davne 1996. otiđoh do Petra i on odmah odluči napisati pogovor za tu stihotvorinu. Ta njegova odlučnost prema skromnoj zbirci kao nečem zamijećenom na njegovu davnom i poznatom putu po hrvatskom književnom polju, učini da se osnažilo i moje razmišljanje: ne može biti sasma uzaludno ni moje putnikovanje domovinom i zapisima o malenim mjestima s toga puta zabilježeno. A hodočastilo se od Vukovara do Krbave, od Krbave do Istre, od Istre do Aržana, od Aržana do Livna. I sve to postade Croatia petrea. Dodali smo minijaturne sepijom izvedene motive rukom autora pjesama i objavili knjižicu u nakladničkoj kući Matice hrvatske u Livnu, Franjevačke knjižnice i arhiva u Mostaru i Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak u Mostaru.

I tako knjiga prvijenaca nastalih u gluhoj noći rata, krvavih dana i očaja koji traži čudo i snagu, a već posjeduje ljubav i nadu, nađe se u Petrovoj radionici i on zapisa u pogovoru i ovo: „I kao što je 'Croatia petrea' našla Nevenku Nekić, nadam se da će i ova knjiga naći čitatelja kojemu Hrvatska nikada nije bila moda, već sveta rana:

'Za vječnost se žrtve na pečate urezuju
a krvnike se briše
misli u crkvenoj lađi Vid Šubić
CUSTOS SIGILLI
godine Gospodnje

kroz suze mu prolaze zrake sunca
s uskoga prozora
i navaljuju s morem krvi
s krbavskoga razbojišta
gdje ni kravosica više nema
od jeseni prošloga goda

Kažu da pustom Krbavom
luta oguljene kože sveti Bartol
noseći u rukama glavu mladoga Derenčina

zapisa Vid Šubić u teški libar
i klekne na hladni kamen'

Nevenka Nekić zna da i najobičnija riječ počne svijetliti kada dirne tragiku jednoga čovjeka, ali i jednoga naroda! Petar Šegedin, Zagreb, prosinca mjeseca 1996. godine.”

I knjižica pođe u svijet. Pisalo se o njoj nekoliko puta, ponešto čitalo na nekoj predstavi, slušalo na valovima radija. U moru domoljubnih stihova ništa izuzetno, ali ni išta neprihvatljivo. I kao da se tim pjesničkim slikama moglo složiti neku duhovnu i geografsku ranjenu Hrvatsku koja se dubokim starim ranama odupirala izumiranju, a liječila gorkim travama kao na pashalnu večeru.

Možda baš zato, nađe se i onih kojima je smetala ovakva kamena Hrvatska i jedan od njih reče: ne može stati ni za jednom pjesmom! Ne da mu se artistički ne sviđa, ne da je nešto neistinito ili nevaljalo u bilo kojem načinu, ne, to on ne može progutati jer govori o onom što spominje Petar: velika je tema koja dira tragiku pojedinca ili naroda. Tema. A ovaj koji se odmicao od pjesama misli, kako baš to ne treba biti tema. Tema može biti bilo kakva o bilo čemu, misli academicus, a bitno je da se pojavljuje bez nacionalnih oznaka.

Pljesak se dobije kad isti academicus ustanovi da je netko dobar pjesnik, tada se dotičnome objavljuju stihovi u najuglednijim časopisima. Citiramo samo mali dio tih nespornih vrijednosti koje smo mogli čitati a po preporuci istoga academicusa: „Režim / Ležim i režim / mješte da bježim / i poslom se bavim / pa naokolo davim. /Neka skapa /papa i kad / ne papa.” I tako dalje. I još puno gore.

Nikada nismo ni pomislili da smo ušli na Parnas pjesnika dostojni, svjesni svojih snaga ostasmo na livadama proze i tragike, drame i ostalih mogućnosti. Izleti u nebo ponad Hipokrene bili su samo naša jadna čežnja, pokušaj, s namjerom svjedočenja boli na licu svoje zemlje. Kad se citira naš Matoš, on je ne samo partikula narodne duše, on je ujedinjujuća partikula, osovina oko koje se možemo okupiti, zapjevati, zavapiti, slaviti, biti lijepi, ponosni, svrhoviti. Malo je onih koji su tako jasni i jaki i blistavi u jednostavnosti najvećih napora što ih zajednica poduzima. Pa i kad se napori pretvore u poraz.

Ali nekako nas boli vrijeđanje zdravoga razuma. Sunovrat u ponor besmisla i prnja kojima se prikazuje pjesništvo nenacionalnoga predznaka kao veliko i snažno, dovelo nas je do prijezira stvarnih vrijednosti. Naše najbolje uspomene nisu samo one iz pobjeda. One su i zajedničke tuge, oplakivanja, neotkopani i zaboravljeni dragi suputnici, groblja na Marjanu ili Boninovu, Daksi ili Kornatima. Uzašli u Slavu, izvojevali pobjedu.

Uz prigodni Dan domovinske zahvalnosti listam i ovu pjesmu nastalu u Livnu, posvećenu onima, a bilo ih je 90 mladića, koje su partizani strijeljali. U staroj livanjskoj Likaruši najprije nađoh ljekovite pripravke, a onda dodah svoje:
„Ako li pogrmi rastuće lune”

„ Ako li pogrmi rastuće lune
to dobro kaže
ako li protutnji gromovnik
to mnogu smrtnu vojsku kaže
mnogu skutu nemoć
mnozim korabljam buru
i pogibiju velicim
i vitri velici”

ako li pogrmi rastuće lune
sjahat će s planina Dinarinih
umorni putnik u crveno-bijelu plaštu
u zlatnu kacigu utonuo
s tamnim mačem u koricama

svoj život skončat će u ruševini prastaroga doma
u ruži praznine
u srcu vjetrova
zvonima djetinjstva
dišući uz zmiju što spava na opakoj istinitoj knjizi

odjeknut će tužbalica majke
i sve će biti zaboravljeno
osim te ljubavi.

Gdje su zastave u mom Zagrebu?

Nevenka Nekić