Nomen est omen

Ova latinska ne vrijedi uvijek. Ima časnih ljudi čudnih imena koji su žrtve toga imena, a ima i obratnih slučajeva. Čitaš nevjerojatne budalaštine ili prostakluke koje je ugledni akademski list objavio samo zato jer je ime slavno. Pisali smo o tome u nizu naših kolumni i kopirali potrebne stranice kao dokaz svoj tvrdnje. Ali naša su skribomanska i analitička tekstovlja potpuno zanemarena od mjerodavnih ili onih na koje se odnose. Naravno, mi iz ove pozicije nemamo ni novca, ni moći ni podlosti da podmetnemo tvorcu takvih zapisa neku prepreku i onemogućimo ga u daljnjem trovanju javnosti. Pri tom mislimo prvenstveno na našu mladež.

Često se u javnom prostoru pojavljuje naša Istra u kojoj bi tak'i i tak'i s arlaučućim imenom pjevali domaćinima i turistima. Repertoar je bio i ostao na razini „otišo si, sarmu probo nisi”. Sjećamo se još gorih mudroslovlja kao „bum cile bum”. Je li taj cile đuvegija ili samo refrenski cik, nije ni važno, kao ni ono bum... Sada su neki drugi opet u modi čije stihove ne mogu citirati jer slabije čujem. I ta vrsta duhovnoga nasilja koja se uporno provodi u glazbenom polju, omiljela je nekim upravama gradova i pitomih naselja uz obalu našega mora, osobito u Istri. Zašto baš u Istri?

Istra je doživjela dvije katastrofe: talijansku fašističku okupaciju 1919. godine i komunističko-četničku useljeničku promišljenu okupaciju 1945. godine. Prije ove druge okupacije izvršena je krvava epizoda bacanja u fojbe. O tome se uglavnom zna. Druga okupacija imala je plan skovan u beogradskim laboratorijima gdje se četnicima zatvorenim u tzv. oslobođenju osiguralo pravo da biraju: ili dobiti novac od nove vlasti i poći po naredbi u određeni kraj, ili biti suđen. Naravno, mnogi su dobili dekret za Istru. O tome smo pisali.

Sada se nakon 78 godina potomci četnika, unuci i poneki praunuk, pa i doseljenih oficira JNA koji su imali pravo birati mjesto boravka nakon umirovljenja, a tada su mnogi izabrali njihovo lepo more, potomci dakle tih nacionalnih i kulturoloških profila bane u našoj Istri. Kažemo našoj, jer oni ju nisu prihvatili u njezinim povijesnim i duhovnim gabaritima, oni nisu bili nikada integrirani u način života, vjeru, zapadnu kulturu pa ni u imenički nazivnik. Kad izgovaraju imena sela i gradića naše Istre, melju jezik narječja toli specifičnoga kojega nikada nisu naučili, naglasci im nikako ne odgovaraju, a ni starodrevna imena Istrana, pa ni Istrijana. Naše iskustvo putovanja i snimanja filmova u Istri potvrdilo je ove nalaze.

Sada se gubimo u raspravama, kad se pojavljuju agresivne fizionomije pevaljki arlaeušnih i drčnih kobajaga koji bi rado nastupili u kakvom ljupkom istarskom gradiću ili čak Puli i Rovinju, dopustiti nastup ili ne. U prilog nastupa glasnogovornici gradova tvrde da postoji dovoljno velik interes u publici, a oni koji ne žele dolazak truba iz Dragačeva, da to nije primjereno ovom podneblju. Zamišljamo kako more u utihi pod zvjezdanim nebom miriše na sol i alge, ptice i vjetar šuškaju u rodnoj vali, njišu se bijeli kajići, a gosti umetnici urlauču glasovima iz turskih vremena. Tada su cviljele zurle i oštrim zvukovima parale tuđe nebo, danas to čine ovi gosti.

Nikako da se usklade sopile i tamburice, harmonike i violine s još uvijek stranim zvucima nastalim daleko. Vjerujem da bi se publike našlo i za goste jer pučanstvo iz 1945. se namnožilo, zadržalo na našim pitomim crvenim grumenima istarske zemlje, na obalama dobrih destinacija, neki su se pridružili starosjediocu, maslini i turizmu, u početku kao gospodari, a sada kao sugrađani, često upravitelji. Oni najtvrđi koji žive u prošlom stoljeću očeva i djedova, još uvijek trebaju duhovne vođe iz arsenala koji je do jučer nosio šajkaču i pendrek. Oni će napuniti dvoranu.

I to bi bilo opravdano. Ali to da će i naša pobedastila mladež dojuriti na takav dernek, to je ono što zabrinjava i pitamo se: kako smo ih odgojili?

Ipak, vjerujemo u razborit odabir ako kućni odgoj bude primjeren i hrvatskoj svjetski poznatoj klapskoj pjesmi, šansoni iz duše jednoga Olivera, kanconi iz repertoara Vice Vukova, Meri Cetinić ili Vinka Coce.

Ne ćemo odabirati zvuke za mlade, oni bi trebali znati što vole. Postoji i sakralna glazba, barokna i još davnija, postoje drevne istarske pjesme i instrumenti koji bi bili zanimljiviji turistima.

A posebno je pitanje koje ostavljamo moćnijim od nas: zašto Thompson ne smije pjevati u Istri?

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.