Zagreb naš svagdanji

Dugo sjećanje nije uvijek ljekovito. Ali ima dana kad smo bili presretni i njih čuvamo u sjećanjima kao nagradu za život čiji smisao nam nije uvijek jasan. Ti lijepi dani daju razlog za nadu i svrhu života.

Ništa u novom svijetu nije posve crno kao ni u onom prošlom. Naša djetinjstva protekla su u raznim oskudicama, a opet ih volimo i sjećamo se nježnosti i dobrote bližnjih unatoč svim nedaćama. Tako se sjećamo i okolice u kojoj smo živjeli, koja nas je opajala ljepotom, glazbom, tišinom i nezaboravnim susretima. Grad je bio čudo, veliki uspavani div u dječjim očima koje su upijale vizure i sanjale.

Na uglu Varšavske i Gundulićeve u zgradi broj sedam, čuje se tramvaj iz Ilice, ali ne smeta kad se naviknete. Vremenom dobije prigušeni zvuk i ostavlja mjesta glazbi koja je dopirala iz Glazbenog zavoda onih davnih poratnih godina. Glasovir, flauta, solo-pjevanje, orkestar... sve to činilo je sastavni dio našega djetinjstva, a tišine ulice bez značajnoga prometa bile su pravi raj. Puštali su nas u špilhoznama na asfalt pred kućom i igrali smo se raznih dječjih igara. Nismo smjeli šarati po kolniku i nogostupu crijepom, nismo smjeli jako galamiti, a kamoli učiniti nešto još gore. Odmah bi se pojavio pozornik i strogo opomenuo. Tada nisu postojali sprejevi, dosta skupi danas, kojima bi se, ajmemeni, pošarali zidovi zgrade. Ta je nezamisliva divlja gesta mogla stajati novčane kazne.

Danas, dakako, gusti promet ometa bilo kakvo zadržavanje djece na kolniku ili nogostupu. Isparine otrovnoga plina, jurnjava i kaos označuju naše novo doba. Ali zato postoje parkovi. Naša je sreća bila velika kad bismo pošli u Tuškanac. Prošli bi kroz Tuškanov prolaz, pogledali u trgovini kućnim ljubimcima ribice, kanarince i papige, te odšetali u Tuškanac, koji je lijep i ljeti i zimi. Danas rijetki šetači zalaze u njega kao ciljani prostor mira i ljepote. Klupe su bile uz stazu sve do stuba koje vode na Gornji grad. Onda bismo uzašli na prostor Ilirskoga trga pa odšetali na uzvisine koje su nas oduševljavale starinama i vrtovima našega grada.

Na povratku smo gledali u izloge kavane Corso, jer još uvijek je stajala onako secesijski lijepa kao i njena posestrima u Medulićevoj.

Novine su bile u trščanim okvirima i mogle su se lagano čitati, stolovi od mramora i drveta, lusteri oblikovani onako kao u Beču ili Budimpešti. Pio se još kapučin, jeli su se krafni ili slani štapići. Tko je imao novca. Zidovi zgrada bili su malo oštećeni, ali čisti.

Jutro je počinjalo pitomim dozivima kolportera koji je ispod naših prozora uzvikivao: Borba, Vjesnik, Narodni list, Grička vještica, Grof Monte Krist!

Sve to izvikao bi u komadu i pobudio zavist. Jer bilo je onih koji su spuštali kroz prozore na ulicu košaricu na konopu i slali novac za određene tiskovine, a kolporter bi slao naručeno. Sveščići Gričke vještice bili su sanjano blago u djetinjstvu. Misteriozno, tajnovito i čarobno u opisima Gornjega grada i punih stolova obilja u velikaškim kućama što su nestale.

Tramvajem smo nedjeljom polazili na Okrugljak koji je u to doba bio okružen šumom i kukuruzima. Mirisalo je i sijeno, trčale guske i purani, nebo se plavilo ponad Sljemena i starih kula Medvedgrada.

Polazak na Sljeme bio je kralj naših radosti. Ništa do snova, zelenila i  potoka s bistrom vodom. Uz Kraljičin zdenac zastali bismo i po stoti puta molili da nam pripovijedaju o tajanstvenoj kraljici, sablasnoj crnoj prikazi dalekih stoljeća. Koliko slasti u tim bajkovitim prostorima, suprotnim našim svakidašnjim običnim danima.

Ove male sličice iz djetinjstva čuvaju neki različiti Zagreb kojega više nema. Pa naravno, kažemo, kakva je to besmislena kuknjava ili selektivno odabiranje slika iz djetinjstva; odmaklo je više od sedamdeset godina od toga doba, svijet juri, sva se tehnologija uprla da oduzme tišinu, lagani hod  i male užitke. Sve mora biti veliko, brzo, silovito, dohvatno u najkraćem roku, uništeno ako nam se ne sviđa.

Kad smo krenuli u susjedne nam zemlje, opazili smo da još uvijek postoje stare kavane, oslikane fasade, sačuvani spomenici. Pa čak i u zemljama pod kapom komunizma. U Budimpešti su postojale stare ulice koje su uglavnom nosile imena drevnih mađarskih vladara ili zaslužnika. Ostao je čarobni oslikani podrum „Matjaspince” datiran u 15. stoljeće, u kojem ste mogli jesti izvrsne kobasice, a paprikaši i gulaši mirisali su na ulici i draškali nosove prolaznika. I tu su sjedalice bile drevne a stolovi drveni  koji podsjećaju na srednji vijek. U Pragu su se sačuvale pivnice „U Fleku- 1499” i „U kalicha”. Te legendarne pivnice sačuvale su do danas onaj ne samo jestveni i pivski rafinirani užitak jednoga naroda, nego i dugo doba kultivirane i probrane misli tradicije u koju ubrajamo i mnoge popratne običaje: vrsnost i ljepotu dokolice neobremenjene jednoumljem.

U Beču ste mogli otići na skromne i opuštene Simeringerheide, ili kakvu gostionicu s violinistom koji svira valcere uz pratnju bajsa. Doduše, Beč nije ni dana stenjao pod komunističkom čizmom i nitko im nije zabranio ništa. Svoju su prošlost prebojili i nastavili život kao da nikada nisu uplovili u nacizam.

Zagreb je morao biti najprije strijeljan, onda građanski likvidiran, a potom u dugom slijedu godina komunizma izruiniran do neprepoznatljivosti. Svaki je generacijski niz zaboravljao ponešto baštine urbane sredine, običaje tradicije koja je samo jednom šiknula u polusvijesti zatrtih oblika - u filmu „Tko pjeva zlo ne misli”. Mali odah od turobnih sedamdesetih godina nasilja. Jedino je film „Izbavitelj” Krste Papića alegorijski otkrio podzemne štakorske vizije koje su nagrizale grad i zemlju.

I sada gledamo rezultate tih planiranih i stihijskih nasilja. Stari Donji grad  potpuno je devastiran u najboljem dijelu. Ne samo potresom, ne, on je progutan u odvratnim šarotinama po fasadama, otpalim plohama fasada, u paučinama zaraslim izlozima. Izgubljene su male prodavaonice, popravljaonice, urarnice, postolarnice, zalogajnice, cvjećarnice,  kavanice... Pustoš i turobnost.

Najstrašnije su pošarane fasade. Ako pođete u neki grad poput Graza, Segedina, Bratislave, ne ćete naći tako uništene čitave kvartove. Netko vodi računa da se podivljalim junošama stane na kraj. Ondašnje doba socijalizma govorilo je da su te šarotine „umjetnost ulice”, da se mladi moraju identificirati! Sada živimo u svijetu te identifikacije koja otvara ponor nasilja i opće slobode bez granica. O besmislenosti takve „umjetnosti” napisane su knjige. Drugo su slikari murala, art grafita, kao recimo u europskim gradovima gdje stari zidovi procvatu od ljepote takve umjetnosti.

Tješi nas postojanje brojnih gradića naše Hrvatske poput Bjelovara, Našica, Varaždina i drugih koji su uredili svoje fasade u stilu istovrsnih u susjednim zemljama. U Slovačkoj ćete rijetko naići na takav vandalizam. Dođete li npr. u Košice, zadivit će vas sveukupnost baštine i briga za ljepotu. Crkva Svete Elizabete nije dodirnuta divljim šaranjem, kao što je to u Zagrebu po tko zna koji puta crkva Svetoga Vinka. Takav vandalizam  srozao je Zagreb na dno, postao je siva metropola unakažena prljavštinom šaranja koje nitko ne sprječava niti kažnjava na bilo koji način. Služba pozornika ne postoji. Ne isplati nam se.

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.