U povodu smrti Mile Nekića (Tompojevci kraj Vukovara, 1947. – Osijek, 2022.), hrvatskoga patnika i uznika, slikara i časnika hrvatske vojske

Na dan 10. prosinca 2022. preminuo je u Osijeku veliki hrvatski mučenik, uznik, dragovoljac, časnik hrvatske vojske i slikar Mile Nekić. Biografija mu obiluje  tragičnim trenutcima – od odlaska iz bijede jugoslavenskoga sela u Australiju  1969., suradnje u legalističkim borbama tiskovinama za osamostaljenje Hrvatske, pisanja o jugoslavenskom totalitarnom režimu koji uništava Hrvate, spaljivanja jugoslavenske zastave na utakmici Velež – Australija (kao jedino tvarno nasilje!). Neprekidno praćen od Udbinih doušnika i provokatora  nenadano je s petoricom prijatelja uhićen i proglašen čelnikom terorista –  poznatih kao „Australska šestorka”. Udbini suradnici u suradnji s australskom tajnom službom podmetnuli su u optužnicu nepostojeću činjenicu da su u stanu Mile Nekića pronađena četiri paketa eksploziva, a on je kolovođa planiranoga nasilja u Australiji. Petorica prijatelja prošli su s laganijim presudama (bez ikakvih dokaza), a Mile Nekić doživio je da mu sudac ili tužitelj?! krivotvori  iskaz u kojem on „priznaje” posjedovanje eksploziva, samo ne želi potpisati!!! Dobio je deset godina zatvora! O toj suradnji australskih tajnih služba i Udbe napisane su knjige i povijesni dokazi, a posljednja knjiga engleskoga autora počela je izlaziti u nastavcima u Hrvatskom slovu, jer ju nitko nije htio prevesti na hrvatski jezik! Možda je zato Hrvatsko slovo moralo biti ubijeno i prestati izlaziti. Strahovlada Udbe i sada gospoduje.

O sudovima i pravdi napisat ću onako kako vidim toga sudca, a ovo proizlazi iz njegova pravoga prezimena – „Bljuvit”. Taj se brale istaknuo u tom australskom procesu, a poslije dobio akreditive za još višu funkciju – sudac za zločine u Haagu! I tamo se opet nadočepao Hrvata. Imali smo čast biti u izobilju na pladnju sudcima i svjedocima sraštenih obrva, džepova punih lažnih dokaza i onih krvavih novaca što ih je obrvadžija donio sa sobom iz iste Australije, kunući se da je ustaša! Ti naši „zločinci” Hrvati „locirani, uhićeni i transferirani”, tako nekako, gadi mi se ponavljati, još čame u zatvorima! A Udba još zatvara listove i branitelje.

Mile Nekić dobro je iskoristio zatvor i završio Likovnu akademiju, te postao akademski slikar i još u zatvoru imao izložbu koju mu je otvorio ministar unutarnjih poslova kako bi dokazao da se od krvavoga terorista može oblikovati pravi čovjek!!! Anglosaksonska laž i uznositost, a krvavih ruku na svakom kontinentu gdje su nogom stupili.

Rat u Hrvatskoj taman je počeo kad se Mile Nekić javlja po povratku iz Australije i odsluženih svojih deset godina robije te postaje dragovoljac. Postiže i visoki čin za istaknute zasluge u ratu, ali njegova prava ljubav je slikarstvo. Izlagao je u Zagrebu na više mjesta – Klovićevi dvori, Mimara, Hrvatska paneuropska unija i drugdje, a potom diljem Hrvatske.

Jedna izložba bila je njegovu dragom Osijeku nepodobna: „Žrtve totalitarističkih režima – nacizma, fašizma i komunizma”. Našla se neka Udbina buba i zabranila izložbu. I to kad je već bilo znano da je na odlasku.

U Zagrebu je imao izložbu u Mimari pod nazivom „Tena”. Smatrao je da mu je to najdraža izložba. Ali, gle vraga: našao se neki Udbin krvavi sin i napisao da je Mile Nekić namjeravao otrovati Sydneyski vodovod cijankalijem i to je bio veliki naslov u Globusu: Trovač sydneyskoga vodovoda, i stajala je bočica na sličici kao dokaz! na kojoj je pisalo baš to... Klipan ili klipanica novinarska nije znao da toga nema čak ni u optužnici! Udba je odradila svoje. Zato ih treba pomilovati, svakako!

A slikao je zaista originalno i svaka je izložba bila novost i obogaćenje likovne hrvatske sadašnjice. Od nekoliko eseja što sam ih pisala o njegovu slikarstvu, izdvajam ovaj koji je znakovit u ovome trenutku. Mile Nekiću, ratniče, patniče i umjetniče – neka ti je laka tvoja ljubljena hrvatska zemlja!                                                

TO JE MOJA ZEMLJA

 Izložba slika, crteža i skulptura

Biografija osobne likovne poetike Mile Nekića za mene počinje prvim susretom početkom Domovinskoga rata: bile su to u impastu izvučene ekspresionističke slike, naglih i jadovitih poteza eksplodirane energije, koncentrirane na tragiku ljudskoga bića. Lica izobličena bolovima, ruke košćate, tijela tamna. Umjetnikov fantazmagoričan impuls razvio se u zanatskom smislu školovanjem na likovnoj akademiji tijekom izdržavanja zatvorske kazne u Australiji, ali palimpsest je bio u njemu odavna spremljen u elementarnoj snazi, lomio se, protezao i kovrčao u silovitom potezu linije težeći ekspresionističkom realizmu. Već tada je njegova izražajnost likovnoga svijeta imala prizvuk nadrealnoga pa i apstraktnoga.

Fenomen te mračne i tamne noćne misli plijenio je fokusom muke i straha, spoznaje da je to krvotok i limfa koje nose u svome koritu vrijeme i prostor, ne samo individualnoga slikareva rukopisa, nego i prostore njegove Domovine razorene u ratnom vihoru. Spajao je vizije svijeta i vlastitosti, naglim potezima stvarao simboličku napetost.

Ne pripadajući tada ni jednoj skupini umjetničkih gibanja u Domovini, njegov usamljeni lik grčevitoga gestuoznoga izraza isticao se na brdu patnje to jasnije i oštrije. Ratni crteži ugljenom odavali su samrtne muke kroz britki i snažni rukopis i sabirali očaj, bijes i negodovanje. Prelijevao je u likovnost vreli dah uskipjele strasti koja se može mjeriti s dubokom tamom Edvarda Muncha, ili strahovima i dramatikom glazbe jednoga Šostakovića iz simfonije nad mrtvim gradom.

U razvojnom nizu Mile Nekić ulazi vremenom u novu fazu pomalo apstraktnoga i linearnoga, dvodimenzionalnoga svladavanja likovne poetike.

Njegova Slavonija odjekuje i književno u slikama – to je razdoblje TENE. Ciklus nazvan tim imenom (prema Josipu Kozarcu) donio je paskalovsku šutnju, zakovani pokret i geometrizirani lik, oguljen do apstrakcije. Lik je to stiliziran, ograničen jasnom i zatvorenom linijom i sveden na jednostavnu formu. Ono što je kao novum ušlo u interpretaciju jest kolorit. Ponavljanje lika čitljivo je, bez erotike, plošno, ali jakoga kolorita. Tako višeputna Tena nestvarna, lišena konceptualnoga i tematski odvojena od mimezisa, kao da predstavlja neki mir, zaboravljen pokret u prostoru, petrificiran ženski portret iz davne lektire.

Ovim ciklusom počinje novi odnos slikara Mile Nekića prema boji. Mnogi slikari otkrivaju boju nakon niza godina, a njeno djelovanje vodi ih u nova stanja duha. Boja može pružiti neočekivani doživljaj, ona posjeduje čudesnu skrivenu erotiku i simboliku koja se u zapadnoeuropskom likovnom životu uvijek nalazila kao jedan od glavnih i esencijalnih elemenata motiva.

Na tragu novoga ekspresionističkoga, gotovo fovističkoga odnosa prema boji nalazi se i ovaj ciklus slika To je moja zemlja. Koncepcija i nadahnuće izrazito su kontrastni: snažni kolorit, blistave, raskošne boje, tonska odanost modrini, zlatu, ultramarinu i pariškomodroj u snazi valera, dok iz njih izranjaju tamni čempresi, žuti grmovi ili suncem obasjani otoci. Kao kontrast toj začudnoj vedrini stoje ili leže ljudska tijela, heraldički nepomična u skeletnoj scenografiji, apstrahirana od nepotrebnih detalja, zaustavljena na imaginarnim mostovima, položena na plohu zemlje, ili u lutanju danteovskim prostranstvima, zatvorena jasnom linijom koja je jedina naracija, koja oplakuje mrtvo tijelo, žene u prolazu okrenute leđima, a vrijeme se naselilo kao žuta proustovska ploha nekog zaboravljenog popodneva. Tamne figure polako putuju prema đermu, tom starom simbolu Slavonije; one su na nekom pobožnom hodočašću kroz zelenu ravnicu prema izvoru vode, izvoru života. To je njihova obećana zemlja s bijelim đermom kao središtem života, a drveće je crveno, fovistički jarko kao kontrast tamnini figura.

M. Nekić: Tena, 2002

M. Nekić: Pješački most, 2006.

M. Nekić: Sokol ga nije volio, 2011.

M. Nekić: Jesen, 2011.

Kafkijanski prizori beživotnih tijela ili slijepih građevina sugeriraju smrt i uzaludnost parbe sa sudbinom, snježnom pustoši i realnom povijesti koja se bez namjere fabuliranja, smrznuta i bez prepoznatljivih lica, događa na novi originalni način u likovnom zapisu Mile Nekića.

Smrt (Sokol ga nije volio) i pustinja života odjevena u crno, kontrastirana u kardinalskocrvenu zemlju na kojoj je položeno zlaćano tijelo, nadnesen crni konj i gavran, dok u daljini stoji izvor vječne vode, možda je najsignantnija slika ove izložbe.

Jednaka sjeta i osama osjeća se i u crtežima. To je pomalo barokno poimanje pejzaža: drvo je usamljeno, suhih grana, zid oronuo, most preko kojega dugo nitko ne prolazi. Taj makabristički tamni timbar kazuje puteve kojima nema jasna cilja, zapuštene i napuštene slavonske njive i pametarom pometene ljudske sudbine. Naoko realizam, a u dubini melankolija, elegija ozračena slikarevom lirskom tišinom koja, uopće uzevši, vlada na svim uprizorenjima ovoga ciklusa. Bolna tišina koja ne sadrži naboj fontenbloške ili valdingerovske razgaljenosti duše nad arhitekturom moćnoga drveta, pejzaža uopće, nego utisnućem večernjega očajanja u hermetičkom martiriju bez utjehe.

Skulptura Pod Križem komponirana kao sukob elipse i vertikala ljudskih figura, daje nadu: Krist silazi s Križa i daje ruku obitelji koja mu nudi dijete, traga za smislom, moli zagovor. Likovno ostvarena u ekspresionističkim sažimanjima ljudskoga tijela, na samom rubu apstrakcije, donosi i vrijeme i prostor – vrijeme je uvijek isto, puno boli i patnje, a čovjek je zaboden poput igle u to vremensko dok traga za Vječnim. Plastika kao da je iz epohe Bijafre i u povijesnoj europskoj tradiciji korespondira s razdobljima svijesti šezdesetih godina, očajanjem i očekivanjima, ali slikar Mile Nekić zna koga treba očekivati – ne Godota, nego Boga.

Tako se od početka Nekićeva stvaranja u likovnosti može naslutiti: prva crta bila je već zadana, kao i posljednja.

Nevenka Nekić