Što sam rekla na predstavljanju svoje knjige „Radnóti Miklós i dvije posljednje večere“ – DHK, 21. studenoga 2022.

Luis Borges u svom je zaigranom stilu i umu jednom rekao da Bog može učiniti da ne bude ono što je nekad bilo. Toma Akvinski to je davno porekao kazavši: Ne može ni Bog izbrisati prošlost. Jer to bi brisanje značilo izmjenu svijesti svijeta, budući da se jedan događaj odražava s mnoštvom posljedica koje opet imaju svoje posljedice i tako u nedogled... U nastavku svojega razmišljanja Borges se složio s Tomom Akvinskim.

Tko smo mi mali ljudi, nikako golijati misli, da opovrgnemo Tomu? Ona vremena koja su iza nas toliko su se okamenila i zgusnula, a osobito ona apsurdna i očita zla, da ih samim doticanjem u stvarnosti sada, otkrivamo i prepoznajemo kao svoju osobnu vječnost i prisutnost na ovom svijetu, pa tako i crpimo građu za zapis koji želi svjedočiti i ništa drugo. Doduše, književnost bi trebala biti ljekovita, pa i onda kada bilježi taj drevni sukob, u kojem na koncu prešutjeti nešto iz naše zajedničke prošlosti ne znači da ju možemo poništiti.

Stoga se moraju uvijek po nekom zakonu pojavljivati knjige koje se još nisu pojavile, jer teme iščezlih vremena vrebaju pisca koji baulja kroz ovu sadašnjost sve umornijim korakom, u fizičkom smislu, ali breme prošloga u njegovoj je svijesti silno živo i jasno kao nikada prije. Ono isijava iz svake dobre i istinite rečenice, a grca i guši u lažnim predumišljajima, u utrci za neku poziciju koja je zadana odavno tijekom crvenih vremena: prvenstvo amo ili tamo, dobitnica nagrade Sedam sekretara SKOJ-a da bi mogla putovati u zemlju snova SSSR, a poslije pisati o anđelekima. Ovisno o vremenu. Jedan od mnogih davnih slučajeva iz ovih naših hrvatskih dehakaovskih prostora. Nikako usamljeni slučaj. „Presumititi” se prema vremenskim potrebama za dobro življenje jest vještina kojoj zahvaljuje danas uvažena dama okićena anđelima i čast i vlast. Gundulić je imao krivo.

Ja preskočih ovaj let u zemlju snova sljedbenika crvenih ratnika iz svoje knjige na ovaj način, nisam na vrijeme osjetila potrebu obojiti svoju iskaznicu u crveno, a onda su nadošle teme o golom životu i Golom otoku diljem Panonije, kao osobnom činu, bez uljepšavanja, bez mljackanja fraza obogaćenih pornografijom ili raskošnim dodatcima u vidu poznavanja škotskih viskija i kanapea s delicijama po salonima koji su sada u modi, kao i angleštine umjesto nekadašnjih njemštukarenja, kako bi rekao Matoš.

Uvijek u društvu nepoćudnih i suprotivih nasilnom režimu, nisam uspjela pasti u mizeriju duhovnoga stanja, uvijek me spašavao moj ideološki recidivizam koji se može iskazati kao prgavo odupiranje ispiranju mozga. I onda i danas. Tako i ovo tematski i geografski malo omeđeno selo dobiva u mojoj knjizi goleme dimenzije jer nije duhovno propalo i nestalo u komunističkom krvoliptanju i kolektivizmu, kao ni u nacističkom.

Nešto neuhvatljivo sačuvalo je dušu sela koje je uvijek, kad se zbroje sve zasluge, spašavalo cijelu naciju. Gola egzistencija u panonskom beskraju, udaljena od vrtloga nedohvatnih svjetskih zbivanja i odluka, bez mogućih utjecaja na iste, na neki čudesan način svoju je tragiku pretakala u život, ma kakav bio. Umjesto ništavnih ideologija, selo se dubokim vezama upiralo na tradiciju, snove i ljepotu neba. Pa i psovka je imala svoje mjesto, kao i molitva za oprost, jer svijest o postojanju dobra i zla bila je najjača, okrjepljujuća misao, pravedna i čista sve dok nisu neki veleumovi europski i domaći, pokušali ostati, kako su rekli, s one strane dobra i zla.

Prostranost neba i osjećaj da nikada nisi sam prožima ovu knjigu uspomena. Mudrost umrlih i vječnost kao nemogućnost potpune smrti živih, odzvanja iz zbijenih riječi ove knjige, koje ritmom davnih romaničkih koraka moćnoga stupovlja gaze blato ravnice, ali na ulazu u kuću izuvaju čizme. Jer dom i plamen koji tinja u drevnim vratancima peći imaju svetost koja nikada ne jenjava.

A svijet je danas pun ljudi koji srljaju brzinom svjetlosti i htjeli bi stići, ali ne znaju kamo. Ljepota je osramoćena, misao o Bogu je satirana i samo „napredak” u kojem su svi istiniti, bez hijerarhije, godi mladcima, a kurentnim spisateljima osigurava udobni ležaj. Veliki meštri prevaranata šećući našim ostatcima zauvijek ispražnjenih panonskih sela, pronalaze za svoja djela lucidno i prokleto osobito branitelje, one iz naše za sada posljednje bitke osloboditeljske, njih - te branitelje, ali ne samo njih - ocrnjuju u raznim predstavama, filmovima, novinama i portalima svih vrsta. I bivaju nagrađeni za ta djela. I nije to samo praznina bez istine, ništavnost sa zlobom, to je raskrinkavanje akribije i duša spisatelja svih vrsta, duša što se nadnose svojom besplodnom tjeskobom nad puk koji mora pronaći novi modus vivendi.

Kamo? Kuda? Pitam se u knjizi, zar u tuđinštinu, zar bez djece, zar u ponor beznađa, sada kad imamo ono što likovi iz knjige nisu imali. Ali to ne piše tako izravno u ovoj skromnoj knjizi koja se gubi u ševarju blata i šumu vjetra naše Baranje. Ona je samo moj osobni iskaz bez uresa, doskočica i pamfleta. Tek goli život. Vjera u život. 

Nevenka Nekić