Demoni u Šarengradu

Luis Borges u svom je zaigranom stilu rekao da Bog može učiniti da ne bude ono što je nekad bilo. Toma Akvinski to je odavno porekao kazavši: ne može ni Bog izbrisati prošlost. Jer to bi brisanje značilo izmjenu svijesti svijeta, budući da se jedan događaj odražava s mnoštvom posljedica koje opet imaju svoje posljedice i tako u nedogled... U nastavku svoga razmišljanja Borges se složio s Tomom Akvinskim.

Fra Milivoj Marušić složio bi se s Tomom Akvinskim jer je svjestan da ne može izbrisati ono što je nekad bilo u Šarengradu. Ta se vremena zgušnjavanju, a zla i očitosti apsurdnoga, ali i namjernoga zločina, stalno obnavljaju u mislima i osjećajima, u onome prepoznatljivom, zaprepaštenom i sjetnom pogledu na slike, pogledu okrenutom više unutarnjem nego vanjskom.

Fra Milivoj Marušić bio je deset godina župnikom u Šarengradu prije nego li je protjeran. Kaže da je tamo poslan kako bi popravio crkvu Svetoga Petra i Pavla. Šarengrad je mjesto uz Dunav u Srijemu. Važno je to mjesto bilo nekada, temelji crkve sežu u XI. stoljeće. Poslije su ju Turci razorili. Samostan i crkva bili su obnovljeni u XVIII. stoljeću poslije odlaska Turaka. Stariji povjesničari poput Đure Szabe navode da su u vukovarskoj županiji bila 33 grada (misli se na utvrde), a u srijemskoj 17 gradova. To isto donosi i mađarski povjesničar Csanki. Još u prvoj polovici XX. stoljeća ostatci šarengradske utvrde bili su znatni. Nekada se grad zvao Athya, Othin pa i Voćin kao onaj u Slavoniji. Naziv Šarengrad od novijega je doba. Kao posjed Athya spominje se godine 1275., kao varoš 1481. Tu je onda Ivan Morovički osnovao samostan Svetoga Duha i u njega su došli bosanski franjevci. U novijem našem vremenu stigle su u Šarengrad časne sestre karmelićanke i svojim marnim rukama sve uredile: novosagrađeni prostor župnoga stana, dvoranu za mladež, čistile i pazile na bogati inventar koji se skupljao od 1683. godine, kad se crkva prvi put obnavljala poslije odlaska Turaka. Tada je dobila baroknoklasicistički oblik, orgulje, oltare, propovjedaonicu, kaleže, misale u srebrnim okovima, kadionice i crkveno ruho.

I tako sve potraje do 1991. godine.

Četvrtoga listopada te zlohude godine, priča mi fra Milivoj Marušić, otišao je, s tamnom slutnjom u srcu, čestitati svetoga Franju braći u Ilok. Tijekom objeda zazvonio je telefon: časna sestra javlja iz Šarengrada da pucaju na njih s tri strane. Pucala je JNA, ali kako je u njoj bilo još Hrvata, neki su se trudili da prebacuju preko crkve. Tako u tom napadu na samostan i crkvu nije bilo velikih pogodaka, ali su bili uništeni drugi objekti oko crkve.

U Šarengradu tada više nije bilo domaćih Srba, kojih je inače samo 19 kuća. Otišli na vrijeme. Osim toga ovo nije bila njihova sveta i tvarna domovina koju treba čuvati. Tako su opet započela mrkla turska vremena i fra Milivoj Marušić nije se mogao vratiti u Šarengrad. A dobio je i znakovite poruke. Već 6. listopada počeo je teći zbjeg iz Šarengrada. Hrvati su bježali kroz šume do kamiona s malim zamotuljcima u rukama. Na licima praiskonski strah od pogroma dok bacaju pogled na svoje livade i oranice, ostavljaju svoje kuće živih i mrtvih otaca, a suze kao kristali titraju u očima.

Stižu u iločki samostan gdje ih može stati šezdesetak. Ostali su pod vedrim nebom. Ima ih oko sedam stotina... Dijeli se zajednički hrana. Noći su prohladne i oblačne, u ljudima jeza i nada istovremeno.

Fra Milivoj dalje svjedoči da se vratio u Šarengrad 11. listopada na misu. Za njim su išli i mnogi vjernici. Zdvojnost i očaj lebdjeli su na toj misi dok je fra Milivoj govorio: morat ćemo napustiti Šarengrad.

Poslije mise uzeo je vrijedne stvari iz crkve i samostana i pošao se skriti u podrum. Isto kao u doba kad su sadašnji komšije bili akindžije i martolozi u turskoj vojsci i imali pravo pljačke i nasilja prije nego što stignu askeri. Tako i sada skrili fratri sve dragocjenosti - kaleže, misale, kroniku, dokumente, monstrance, dragocjenosti časnih sestara... sve do nekih boljih vremena kad se budu vratili. Tornjeve i zvona ne mogu skriti. Njih će napadači oskvrnuti.

Raspojasani jamari na čelu sa zadriglim đeneralima, masnim psovačima, lopužama drevnoga duha koji ih ne napušta, spremaju se u pljačku. Fra Milivoj to zna, zato brižno skriva blago svojega puka. On je jedan u nizu kroz mnoge vjekove koji to iznova čini. Onda su se braća franjevci dogovarali tko će ostati u Iloku da bude s pukom uz crkvu. Izbor pada na fra Marka Malovića. On i sam želi ostati blizu Vukovara jer tamo ima roditelje i brata o kojima ništa ne zna. Potom narod i fratar odlaze u Ilok u naivnoj nadi da će se sutradan vratiti. To nažalost nije bilo moguće. Vojska JNA ušla je u Ilok i tako su svi ostali zarobljeni do 17. listopada kada su ih sve prognali. Zadnja misa u Iloku bila je u podrumima samostana kao u starokršćanskim katakombama: titraju svijeće na improviziranom oltaru, narod plače, čuju se jecaji, a fra Milivoju se stisnulo grlo i ne može čitati.

A onda je uslijedio onaj poznati odlazak. Uzeli su samo ono najnužnije što je moglo stati u vrećice. Ostavili su sve pa i uspomene na ljepotu i tugu proteklih dana života. Život im daruju komšije, ne ubijaju ih jer ima tu posla i strana bijela garda iz europskih prostora koja gleda, gleda i gleda... Ostaju tu prognanicima i intimne sitnice koje život i čine dragocjenim, po tome će kopati prljavi prsti kavanskih silnika izmigoljenih iz tamnih balkanskih gudura. Uz crni jezik zla demoni će bacati ono što im ne treba, gazit će tuđinci i opoganiti i sveto tlo crkve. Tamo su tragali za blagom, ali ga nisu našli.

Časne sestre smještene su u autobuse, ostali puk u kamione, kolona kreće oko sedam ujutro, i svi dušu u se, kako kaže moj fra Milivoj, i žele što brže otići da se komšije ne dosjete nekom zlu. Ali demonska pratnja koja je razmještena na svakih pedeset koraka s puškama i strojnicama pobrinula se da kolona do četiri sata poslije podne prijeđe samo tri kilometra! Stalno su ih zaustavljali, pregledavali, pljačkali, zastrašivali, vrijeđali, a onda na koncu tog trećeg kilometra potpuno opljačkali. Časne sestre i ostale istjerali su iz autobusa te ga zaplijenili, oduzeli svima zadnju imovinu i potjerali ih prema Šidu. Sada su svi u kamionima i prate ih pucnjava, povici o klanju i prostakluci s obveznim dodatkom – ustaše! Iz drumskih razbojnika bazdila je rakija, raspomamili se epski eritrociti i pjesma o junacima „njiove istorije”, a tamo dalje čeka prognanike tamni prolaz kroz šumu gdje se odvajkada može ubiti čovjeka.

Srećom živi stigoše u Šid. Tu ih dočekuje srpska televizija i snima sa svih strana. Njihovu bijedu i uplakana lica dobro su odmah iskoristili: prikazuju ih na TV kao protjerane Srbe „sa vekovnih ognjišta”. Takve su slike i tekstovi odaslani u cijeli svijet, kao i ona o ubijenoj „srpskoj deci” koja su ležala uz vukovarsku bolnicu! Neka je televizija također objavila takvu snimku i tekst iz usta spikera Zorana Jovanovića alias Šprajca! I nikom ništa.

Kasnije kolona stiže u Lipovac gdje su ih čekale ruke pomoćnice. Tamo daleko ostali su njihovi domovi, tamo se bijelio grad na gori, Ilok i malo dalje Šarengrad, mio i pitom uz staru obalu Dunava. Opustjeli gradići u kojima se strijeljaju psi koji bježe na groblje. Orgijanje i maroderski krici ispuniše gradove naše.

A što je bilo s dragocjenostima zakopanim u podrumima? Nešto je pronašao i sačuvao fra Marko Malović koji je izdržao svih šest godina maltretiranja i poniženja, a nešto je našao prošlih godina (iza ratnih operacija) fra Milivoj.

Tako povijest samostana i crkve, kronika pa matične knjige i ine dragocjenosti ostaju spašene za budućnost.

Dok razgovaramo fra Milivoj Marušić gleda u svoje prekrižene ruke i zna da ne će moći zaboraviti. Radovat će se opet sa svojim pukom lijepoj svagdašnjosti i blagdanima, ali zaboraviti ne može.

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.