Ostaješ trubač iz Stuttgarta, „drugo sve nek šutnja prekrije”

Draga Malkice, razmišljala sam da ovo pismo uputim samo tebi, da ono bude osobno i privatno u najstrožem smislu riječi, ali kada sam vidjela tvoj drhtavi rukopis na poleđini dramatične fotografije, da čak nisam mogla pročitati sve riječi, a koja je fotografija indikativna za mnogo hrvatskih iseljenika i prognanika, kada sam uronila u sadržaj tvojega lica (s povećalom), dobro razgledala pustopoljinu kao posljednje počivalište tvoga Bože, postalo mi je jasno da ovo mora biti razgovor oko tvoje uloge u hrvatskoj povijesti i povijesti književnosti, pa onda i razgovor o običnom ljudskom životu kojega si provela i provodiš u Stuttgartu. Bit će to trenutno samo moj monolog i ne mogu pobjeći od činjenice turobnih sjećanja koja se miješaju s osjećajima nade i radosti iz vremena našega prvoga susreta. A zovem ga razgovorom jer je to nekako zvučno i mnogi se tako hvale da su imali razgovor s nekim velikanom da bi se pomnijim pretragama ustanovilo kako ih velikan nije ni zapazio ni osvrnuo se na njih u svojim memoarima. Suzilo mi se grlo i zagrcnula sam se kad sam pročitala tvoje stihove koji svjedoče da naše prijateljstvo nije imalo ništa od one svakidašnjice ljudskih neobveznih intima, nego se obraćalo nama objema, kako si zapisala, kao „znak trajnoga poštovanja”. Ono je uvijek zahtijevalo kameno postolje kakve hrvatske romaničke ili gotičke građevine, koja ustobočena u nama dvjema nadmašujuća stoji u tom odnosu ne dajući nam nikako da ispustimo u razgovoru kontrahiranu povijest, osobnu, ali i narodnosnu. Trebalo je to susretima obnavljati i zalijevati tvojim odsustvom i mojom nazočnošću u domovini. Obraćam se tebi i razgovaram s tobom koja to želiš u žudnji za domovinom, ali ujedno i našoj hrvatskoj sadašnjoj javnosti, koja te vjerojatno više i ne pozna, onoj javnosti i onoj hrvatskoj sadašnjosti koja je tebi bliza, a ti si njoj daleka, kao što je to bilo od prvoga dana tvoga bijega 1972. godine.

Ta je pristigla fotografija s likom tvoje sićušne figure i grobom supruga Bože toliko znakovita za jedan život izbjeglice i prognanika, da bi mogla stajati kao signum hrvatske prošlosti uopće. Ništa i nikoga ne ću sada spominjati iz duboke tame našega kroatanskog proživljenoga stoljeća ili dva stoljeća, ne ću dokazivati da sam o toj temi pročitala ove i one spisatelje, bilo kao domasjedeće i uhljebljene po metodi odanosti režimu, bilo po istom sudbinskom istovjetnom putu tvome, a u vlastitoj domovini nepodobnima, a ne ću ni o onima koji se vratiše kad je sve krvavo bilo gotovo i slobodna domovina ih dočekala, a oni se nadali velikoj časti pa domovinu i državu - obje - zamrzili jer ne osvojiše kakvo ministarsko mjesto na zamišljenoj vlastitoj poziciji. Napisali stihove i knjige u kojima gade sve i svakoga, pa i one kamene temelje o kojima su sanjali u daljini, kao što si ti sanjala svoju Hrvatsku i ono sićušno djetinjstvo u Zavidovićima na ušću Krivaje u rijeku Bosnu.

Malkica Dugec

Grob u Stuttgartu je tvoja jedina veza s dalekom prošlosti kad ste oboje bježali pred uhićenjem, ali isto tako on je tvoja sadašnjost. Niti možeš ostati u miru bez dodira s domovinom, niti možeš otići jer tvoj Božo leži u njemškoj zemlji. Ne možeš ga ni prenijeti u domovinu. Ako je Penelopa čekala svoga supruga u raskošnom kraljevskom dvoru, bila nutkana od velmoža da se uda, jer on nije dolazio, kaže pjesnik, deset godina, ti si u jedinstvenom položaju, posve različitom, nalik mnogim hrvatskim i ne samo hrvatskim prognanicima i izbjeglicama danom iskustvu iščekivanja susreta koji te čeka tek nakon smrti. Onda ćete se sresti vas dvoje, puno si o tome pisala. Tamo u njemškoj zemlji. Ili ovdje u domovini. A možda Tamo o kojem ne znamo ništa.

I dok je pjesnik, kažu slijepi, pisao o sudbini dvoje voljenih jer bijahu slavnoga kraljevskoga roda, dotle si ti bila pjesnik koji je jedini mogao o maloj i skromnoj povijesti duša pisati. Jer ima sudbina koje su brojne i toliko česte da nikoga ne privlače, kao što je i danas još uvijek privlačna besmrtna saga o antičkom kraljevskom paru Odiseju i Penelopi.

I tvoje pjesničke oči odlaze na put Tamo, jer u dubokim godinama čovjek gubi dio po dio svoga fizičkoga bića. A duša pjeva. Ona je ispjevala i stih koji je na grobnoj ploči voljenoga: „Ljubeći Hrvatsku darivamo se Vječnosti...” Tamo na vrhu kamena hrvatski troplet, možda jedini na proplanku, kao i razapeti hrvatski grb na križu, ukras na grobu. Nema mramora ni sjaja bogatoga posljednjeg počivališta – samo zemlja i posađeno cvijeće crveno, bijelo i plavo. Naslanjaš se na grob i sve simbole koji ga rese. Tu je tvoj oslonac. Jedini.

Kako je suprug Božo Dugeč umro 17. ožujka 1990., nije dočekao slobodnu Hrvatsku. Nije dočekao ni prve slobodne izbore. U to rano proljeće prije prvih demokratskih izbora umro je u pedeset i osmoj godini života. A vas dvoje sami.

S crnom haljom i šalom prekrivena dolazila si u susret ljudima koji su na pragu nade u slobodnu domovinu hrlili preko mosta u Budimpešti i zajedno s vrlom i odanom Ivonom Dončević doputovali na međunarodni kongres Paneuropske unije. Čovjek pamti i efemerije koje ostaju zauvijek: crni veo obavija tvoju sitnu figuru, vjetar s Dunava silinom zakasnjele zime brije nam lica, a ti mi prilaziš i mi se gledamo – na pragu smo nemogućega, puni strahova da „crveni” ne će dopustiti slobodne izbore ili će ih falsificirati. Ni smrknuta lica skupljenih obrva naših manjinskih prijatelja ne ulijevaju sigurnost u provedbi ove nade. A vas dvije, Ivona i Malkica, pune ste optimizma. Slutnja je jaka i moćno nas vuče na prvi susret tisuća ljudi. Mi ćemo biti i govornice, drhtava glasa, ali ne utihloga. Odvjetnice Hrvata. Bila je to čast.

Tako je Kairos, kojega smo spretno dočekale u preletu nad nekada nemilom Mađarskom i ovim mostom, donio novo razdoblje hrvatskoj domovini. Bit će i krvavo i slavno i sretno pa i mračno nakon smrti prvoga Predsjednika. A nama, tebi, Ivoni i meni, ništa nije moglo poništiti radost sanjanog postojanja Republike Hrvatske. Ivona prognanica od 1945. a ti od 1972. kao tri Parke koje stoje na pramcu lađe obuzete romantičnim pričinima srdačno smo otkrivale svoje identitete - izbjegličke i one domovinske. U oba slučaja kroz prepoznavanje i bliskost otvorio se niz godina suradnje i prijateljstva. Trideset i dvije. Otkrilo se i tvoje odsustvo iz domovine - danas 2022. pola stoljeća.

Ono što je bilo nenadmašno bio je susret mnogih duša koje su se slile na raznim mjestima u inozemstvu i u domovini, ali s jedinstvenom gotovo nadrealnom slikom slobodne i neovisne Hrvatske. Kao iz tvoje poezije.

Malkica Dugeč

Mnoštvo je tvojih stihova našlo svoje teme u izgubljenoj i nađenoj domaji, kako ju zoveš. „U Domaje toplom zagrljaju, da se prepoznaju”... kako je i u ovom pismu koje primih zajedno s fotografijom. U svakoj tvojoj posveti našem prijateljstvu tijekom ovih trideset i dvije godine, zvuči ispod teksta uvijek slutnja Hrvatske na klisu jednoga Viktora Vide, one neokaljane i snovima obavijene.

Kad je Društvo hrvatskih književnika 2016. objavilo tvoju zbirku pjesama „Poticaj buđenju” (uredništvo Ivica Matičević i Antun Pavešković) u okvirima Male knjižnice DHK, glavni su likovi u drami pjesnika bili domovina i Bog. Ni manje ni više. Sva vještina lirskoga pisanja, sve vrste pjesništva obilato zastupljene, nisu nadmašile ove teške i zlatne riječi koje, bojim se, ne bi bile danas dobro došle, ne samo u Republici, nego i u drugim časopisima diljem Domaje. Osobito u izričitom stihu koji se ne skriva iza ponižavajućih i ispraznih nebuloza. Spominješ „strast provalije” u jednom stihu koja sintagma je tako znakovita u beznađu čestih pustinja koje nam se nude na „trpezi” uglednih časopisa i zbirki. Ti si i tada bila tamo u tom Stuttgartu iz kojega ćeš doći samo u duši i duhu, jer grob je tvoj onaj Božin. I napisala si mi u posveti „Ja čak iz daljine, iz prohladnih soba” ... u kojima ispisuješ kasne stihove i lirske proze posjećujući svoju Hrvatsku samo u mislima. Nekoliko iznesenih svakodnevnih podataka kao onaj da s nedostatnom mirovinom ne možeš više putovati u Hrvatsku, stoji kao rez nad našom snagom koji kida nade u skoro viđenje, ali ostaju uspomene. Jedna je i ova.

Vozimo se u tvoj i Božin Donji Miholjac, predstavljat ćemo tvoje prozne zapise: Dubravko Horvatić, ti i ja kao treći slijed u ognjenim riječima. Najgušći oganj na kojem si se grijala mnoge prognaničke godine bio je Dubravkov. Knjiga opisuje vaše življenje u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća u domovini koja se u pogrješno vrijeme probudila iza sna i digla glavu. Taj zanos i rad Matici bio je i tebi i Boži, oboje ste bili profesori u Donjem Miholjcu, najljepši trenutak u životu. Svi znaju sve: kako se batinalo poslije Karađorđeva, kako se „hapsilo”, udaralo na sve koji su radom u MH ili drugim sukladnim djelovanjem ikako bili u dodiru s Hrvatskim proljećem. Istaknut u tom radu Božo bježi noću jer saznaje da će ga uhititi. Tebi se piše možda isto i tako se malo kasnije i ti upućuješ u daljinu gdje se nadate da vas ruka dragih čuvara otrcane jugovine ne će dohvatiti.

Predstavljanje tvoje knjige proznih uspomena na te dane u Donjem Miholjcu napunilo je dvoranu. U prvom redu sjedili su neki kojima si onomad uspjela izmaknuti iz šaka. Mirno su slušali. Bez grižnje savjesti. Gledali su te možda i s porugom. Oni su tu, nisu morali bježati. Sve što su imali umnožilo se, od jednoga ugojenoga prasca - sada ih je deset, od jedne kuće - tri! Oni su prilagođeni. I tvoje se umnožilo. Kad si bježala noću u njemšku zemlju, nisi tamo imala ništa. Sada imaš grob.

Na povratku s toga predstavljanja mnogo reminiscencija na dane o kojima smo govorili, a nadomak Bjelovaru, Horvatić odaje posvetu kolegi Željku Sabolu. Zgranut nad zlom što je snašlo Hrvatsku, otišao je samovoljno na put Tamo. Nije morao saznati da će za deset dana po njegovoj smrti početi strašni pokolji u Vukovaru. Možda nije ni čuo za riječ Sajmište, ono se pročulo tek 15. rujna 1991. Kao da je slutio da ne će moći podnijeti tolike prošle i buduće smrti.

S Hrvatskom u sebi

Na brojnim predstavljanjima tvojih zbirki u DHK okupljala si društvo (od kojih smo se mnogih već i oprostili zauvijek): Joja Ricov, Mato Marčinko, Nedjeljko Mihanović, Hrvojka Mihanović Salopek, Marija Peakić Mikuljan, Vinko Nikolić, Đurđica Ivanišević i mnogi, mnogi drugi.

Mislim da se danas nas dvije možemo vidjeti preko suvremene tehničke stvari - skypea. Ali nikada više dodirnuti. A važan je dodir s čovjekom, čovjek je željan dodira dobrote, iskrenosti, pravednosti, skromnosti i ljepote koju nosi u sebi i daruje. „U Domaje toplom zagrljaju, da se prepoznaju...” Stoga se sjećamo srdačnih zagrljaja mnogih što dolažahu u DHK, ali isto tako i slučajnika kojima se nije milila tvoja poezija, bila je prejasna i nije mogla ispuniti njihovu spoznaju, kojoj je kontra njihovoj postavio kao temelj još Antun Barac – veličina malenih. Hajde da budemo maleni, maleni poput nobelovca Saramaga koji je kazivao da su ga odgojili djed i baka i da je skupa s njima za hladnih noći spavao s malim praščićima da se ne smrznu. Maleni smo u dvorištima naših drevnih „kapija” u kojima zvoni dječji glas malenih odjevenih u košuljice, malenih u sreći i u jadu. Oni koji nisu trebali malene, već samo gorostase kojima se dijele nagrade zvučnih imena i koje se prevodi na neke strane jezike, bijahu ponekad najnenačitaniji, a neki puno manji citiraju se i danas.

Mnogi pišu velebnim globalističkim stilom o prostranstvu novoizašlih gloriozno vrsnih djela, a onda uzmeš jedno jedino i jedva čekaš posljednju stranicu jer sve je puno poželjnih formula na isti način: redovi beznačajnih redaka, vrveži riječi koje padaju auktoru na pamet kao kapi kiše, pa red sladostrasti i dubokog opisa kojeg zavređuju njegovi probavni i slični organi, pa red kratkoga spomena vremena u kojem plovi u svom automobilu ili tramvaju od – do. Može i obrnuto. Što više apsurda, hermetizma, nadfunkcije jezika, alogičnosti, bezkauzalnosti, sarkazma i ironije!

Malkice naša bliska i daleka, pišeš o neostvarenim susretima jer smo stigle na posljednji prag koji je dosta visok. Nogu moraš štapom podupirati i poput Edipa znati odgovor na pitanje sfinge. I ne vrijedi puno spoznaja da se vrijeme i prostor prožimaju na nama nepojamni način: ostaješ trubač iz Stuttgarta, „drugo sve nek šutnja prekrije”. Al* ostat će zabilježeno na mnogo načina i u mnogo tvojih objavljenih zbirki ono što je bio sukus tvoga života, ona kaplja tako moćna kao lijek ili otrov, a popio ju je i Matoš kojega si uvijek voljela i još ga voliš:

„Ne, ne, g. profesore, mi nismo šoviniste, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdnje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska hrvatska žena sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostatcima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjerenik, mislio kao jeftini revolucionari koji cijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma, kao ime peštanskog renegata po pet seksera. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitirano, nije soba za izdavanje, ono je doista SVETO, jer je IDEJA, jer je RELIGIJA, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svoga individualnoga života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizma i opsjene. Neka nam se ne nabraja klasična i moderna narodna tolerancija.” (A.G.Matoš)

Unatoč tome da je novo doba tehnike i medija toliko uznapredovalo, unatoč tome da za najsavršenijim uređajima sjede”eggheads-intelektualci”, često izobličeni od govora mržnje protiv vlastite domovine, pomalo na rubu histerije što ona uopće postoji, što se usuđuje postojati neovisna; unatoč njihovu čestu vrlo sofisticiranu znanstvenu drilu, kojem su neki i ideološki podvrgnuti od samoga rođenja, unatoč tome i inim silnim preprekama... među kojima je niz veličina malenih poslagano u Dolini Nigdini Prešućenih, možda baš stoga uspješno preživljava ova Hrvatska java kao san o njoj samoj.

Ne će se, moja Malkice, ni tvoje ni moje knjige prodavati od Vardara pa do Triglava, ne će ni u njemškoj ili kojoj drugoj zemlji, ne ćemo pjevati razdrljenih prsa u Jataganmali u Beogradu, ne ćemo čavrljati u Francuskoj 7, ne ćemo se sprdati, kako kaže Gustl, s hrvatskim pravicama. I ne ćemo žaliti za carstvima patnje i užasa. Naslonit ćemo se na grob ma gdje bili, grob je najsigurniji oslonac ne samo nama na pragu Tamo, nego i mladima. Samo to još ne znaju.

Nevenka Nekić

Sub, 18-05-2024, 06:26:21

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.