Kao bijeli svileni vez na oglavlju konavoskih žena

Bogu hvala završen je bijeli most kao vezeni ukras nad morem. Ej, kako smo bili radosni! Činio se kao vilinska prikaza iz sna kad se pojavio u cijelom obliku, razapeo mreže ponad modrine valova i nije nagrdio krajolik.

Sve ili bar približno sve rekli su cijenjeni i manje cijenjeni svjedoci svečanosti prigodom otvaranja Pelješkoga mosta. Meni nije ostalo reći ništa nova, a ipak želim spomenuti vrsnost nekih (ne)spomenutih zaslužnika za ovu ljepotu koja je k tome i korisna.

Prvo je ruka, um i osjećaj za ljepotu graditelja mosta inženjera gospodina Marjana Pipenbahera, Slovenca i svjetskoga umjetnika ovih kreacija kojih je sačinio na papiru i u stvarnosti više od 200! Svaka je gradnja drugačija, primjerena prostoru i volumenu, arkadijskom ili urbanom ambijentu, materijalu i snazi kojom će prebroditi neki jaz što otežava ljudski život. Zaista se iskazao izgradivši takvu golemu kreaciju, a čini se kao bijeli svileni vez na oglavlju konavoskih žena. Čestitamo, majstore Pipenbaher!

Objavljen je na HRT-u prije otvaranja mosta njegov kratki intervju u Dubrovniku gdje on skromno progovara o svom remek-djelu. Impresivna je u tom iskazu i njegova radost da nitko od radnika nije ni ranjen ni smrtno stradao prilikom gradnje. To je, kaže, znak da će na sretnim temeljima dugo potrajati. Taj humani podatak nije zaboravio. Ali njegovo se ime zaboravilo.

Njegovo ime nitko nije na otvorenju njegova djela ni spomenuo.

Režija priredbe otvorenja Pelješkoga mosta povjerena je poznatom redatelju Krešimiru Dolenčiću. Iza njegova djelovanja u struci, ne samo u kazalištima, stoje stotine dobrih uradaka. Mnogi ga pamte po svjetski poznatoj režiji Aide na Tiananmenu, najprostranije i najsloženije režije ikada u povijesti Aide. Zanimljivo - baš u Kini.

Netko ga je upamtio po redateljskom osmišljavanju (2018.) dolaska naših nogometaša ovjenčanih srebrom iz daleke Rusije na Jelačić plac. Opet se nemili Hrvati i Hrvatice okupili u stotinama tisuća i slavili ne samo nogometnu pobjedu, nego više od toga, puno više. Onda se sluge koje vežu konja gdje im aga kaže (Bog mu dao duši lako ili nekom još živom poturici koji je to organizirao, možda čak bez agina znanja, tko će znati, ah, nitko ništa ne zna i krhko je znanje... reče davno Cesarić) dogovorili da svojom rukom izvuku žicu u trenutku kad je Marko Perković Thompson trebao zapjevati. Odmah pade ljaga na Dolenčića, čak se neki kunu da su ga vidjeli gdje izvlači žicu iz štekera, rečeno po zagrebački. Drugi koji ga poznaju govore da su takvi čini nespojivi s njegovom osobnošću i dostojanstvom etičke osobe. Najvažnije je posvađati Hrvate i najlakše. A zlo je dovitljivo. Tko je u pravu? Ne znam. Obilazili smo Hrvatsku i slavili u njegovoj režiji s braniteljima u Vukovaru i Iloku. Je li se promijenio? Je li putom izgubio svoje domoljublje?

Bio je sjajan odlikaš u danas napadnutoj Klasičnoj gimnaziji, ljubitelj umjetnosti i znalac glazbe, već je onda nadmašivao i isticao se između mnogih dobrih. Ne samo znanjem. Dobivši sjajno obrazovanje imao je zacrtan put i ostvario ga. Posebna Dolenčićeva odlika jest lepršava vedrina njegova duha, sklonost humoru i bujna mašta koja se godinama samo razvijala i pokazala na ovom otvorenju sudbinskoga Mosta da poznaje i glazbu i tradiciju i povijest svoga naroda. Neki tvrde da je namjerno („ili slučajno” – što je isto), zaboravio uvesti u program najvrjednije čimbenike – dubrovačke branitelje. Ako je to istina, i ja mu zamjeram, jer da nije bilo njih, pa ma koliko bili malobrojni, ne bi bilo ni oslobođenja toga bisera naše povijesti i slave njezinih umova koji su čak i danas suvremeniji od mnogih – kao Ruđer Bošković. Ali ne znam tko je uz njega pravio raspored programa.

Bilo bi se s Gradom dogodilo ono što su primitivni rakijaši izgovorili: Ćemo da ga rušimo i sagradimo lepši i stariji! Ti su branitelji u Domovinskom obrambenom ratu u odnosu prema surovim i lopovskim srpskim i crnogorskim napadačima imali malo oružja, a čudesnu snagu tijela i duha i tamo gore, da, tamo gore ponad Grada odigrali povijesnu bitku, kao i u Čepikućama. I trebalo je dati, prema izboru samih branitelja, da njihov član i predsjednik Marko Mujan prvi u koloni prijeđe Most. Ali oni su, nažalost, u prošlosti, a moderni automobili su budućnost. I moj je naslov takav. Marko je trebao s razvihorenom još jednom hrvatskom zastavom kojih je bilo, o da, u svečanosti prvi koračati. A neki bi ipak opet napisali da to nije pravedno i dobro...

Onda se u novinarskim upitima onako podlo i kao mali ugrizi đavolskih zuba, na raznim televizijama svih vrsta, amo i tamo, kao čude – zašto to otvaranje nije bilo ovakvo ili onakvo. Svakako drukčije. Taj ili ta bi to bolje! I to neki nikogović iza kojega nema djela koje bi bilo spomena vrijedno, a kamoli da je dionikom cjelokupne hrvatske uljudbe. Jer strašno je kad se ime Hrvatska i njezine izvedenice spominju stotinu puta u jednom danu.

Hvala Krešimiru Dolenčiću na raskošnoj predstavi, na domoljubnim silnicama kojima je bilo prožeto sve odabrano, i vizualno i slušno, u svoj ljepoti i snazi; hvala mu na zanosu koji je probudio u gotovo anemičnim stanovnicima Hrvatima (koji su na drugom mjestu u nabrajanju naroda u vlastitoj državi).

Prvi program HRT bio je rezerviran, s odmakom, tijekom prijenosa i to od jutra. Cijeloga dana uzalud smo tragali za nekima od izvođača u programu. Doputovali izvođači iz dalekih krajeva, a nisu vidljivi. Ponešto, kao bljeskovi munje u nekoliko sekundi ili minuta, pojavio bi se neki prizor na HRT, slučajno se omaknuvši. Samoga redatelja svečanosti pokazivali su i on je tumačio nekoliko puta isto: tih KUD-ova ima preko četrdeset. Onda smo bili prisiljeni otvoriti N1 i tu je bilo mnogo više izravnih događaja, razgovora, svjedočenja, snimaka mosta iz raznih rakursa. Uvečer na HRT prvi program cijeli sat prije svečanosti bavio se objašnjenjima o maču-piču!!! Namjerno to kažem tako vukovski pisano jer zaista nije bilo ni vrijeme ni način da se sada bavimo drevnim predkolumbovskim južnoameričkim Indijancima! Ni riječi o toliko pojedinosti koje su donijeli na N1 prije same glavne svečanosti. Ta vidljiva ignorancija, pa možda čak sabotaža HRT, trajala je čak i tijekom svečanosti: nije se brinula tko je i kako došao na svečanost, koliko ljudi uzvanika komentira i kako se ponaša. Gdje sjede naši branitelji, hoće li tko govoriti? To kao i okolica na kopnu oko samoga Mosta bila je dobro prikazana na N1, iako su mogli poslati nekoga novinara koji zna nešto o cijeloj situaciji kao i povijesti ovih prostora. No, hvala i na ovome. Dužnost HRT-a obavio je N1.

Gledajući tako novinare i jedne i druge TV, uočili smo da nekima nije baš sjelo to raspojasano veselje i značenje ovoga milenijskoga mosta. Neke su se novinarke raspitivale kako će sada jadni ljudi putovati preko Pelješca kad nema cesta ovakvih i onakvih tamo dalje; zabrinule su se kako će se stvarati gužva na mostu, zašto se uopće prije svih tih cesta otvara taj most? Jedna je kokica skakutala i upravo na N1 pitala zabrinuto neke razdragane ljude - zašto most, a nemamo dovoljno vrtića?! Prvo vrtići u pustoši raskomadane i iseljene Hrvatske, a onda ovakvi ne-potrebni mostovi!

Da ne govorimo da se histerija u susjednoj nam BiH prijateljskoj čaršiji dizala s pjenom na ustima. Ne samo zbog onoga Nijemca koji nam kroji sudbinu Hrvata, nego i zbog najobičnijega jala. Zavisti. Uboga je sada sudbina njihove flote koju Pelješki most i dalje ograničava, a ne sudbina Hrvata kojima je već i omča pripremljena, dok se age i internacionalistički globalisti i veliki demokrati okupljaju. U čoporu smrdi, kaže Krleža, ali je toplo.

Ono što nitko nije (namjerno) pokazao tijekom toga važnoga dana za hrvatsku državu, opisao i uperio kameru, bila su dva golema anđela na obali Komarne i Brijeste. Da, prijatelji istine, oni tamo stoje već nekoliko godina, pozlaćeni, puni nade da će ukrašavati prilaz mostu kad se sagradi. To su postavili dobri ljudi, a i platili skupe odljeve. Oba anđela dio su glavnoga oltara iz crkve Sv. Marije u Lepoglavi, crkve koja je dio dugogodišnje kaznionice u kojoj su hrvatski osobito politički zatvorenici bili mučeni i ubijani. Bio je i Alojzije Stepinac. Anđeli su uvećani na cca 2 metra, uredno su postavljeni na postolja i dočekuju goste na prilazima Pelješkoga mosta. Onaj u Komarni upire zlatnim prstom u pravcu Dubrovnika, a onaj u Brijesti rukom pokazuje prema sjeveru gdje leži glavni grad svih Hrvata. Kamera je više puta klizila duž obale i uhvatila u desetinki sekunde i anđele, ali bez zastajkivanja. Užasno smetaju ti anđeli, oni su barokni pa nisu komunistički proizvod, oni su likovi iz snova, iz omrznute vjere u nekim glavama, njih nikako ne valja snimiti i pokazati Hrvatskoj i svijetu. Oni su dio one čežnje o kojoj su sanjali obični mali ljudi potresena srca koje se radovalo Mostu. Možda je netko ubrao poljski cvijet i stavio pod noge snažnome anđelu, a to nije smjelo pred javnost. Uopće - tko je o tome trebao progovoriti koju riječ? Možda je trebao biskup prigodom blagoslova? Možda. Zna li on za njih? Možda. A možda je trebao i gospodin Bebić koji tamo odavna živi? Ne znam. Da sam bila tamo, učinila bih to. Ne samo da su sjajni primjerak barokne sakralne umjetnosti sjeverne Hrvatske, nego su ispunili san o Mostu. Netko će reći: nisu oni, nego kineski i drugi radnici. Mislite? A meni se čini da su pomagali u svemu.

Razgovor s gđom Ankicom Mamić, komentatoricom javnih zbivanja, koja je gostovala na TV N1, pokazao je da je oduševljena Pelješkim mostom, da je duboko svjesna činjenice vrijednosti njegova postojanja i da je toliko lijep. Odbila je male podle insinuacije novinara oko ovoga i onoga, kao da svako djelo čovjeka ne nosi u sebi opasnost bez obzira na dobru namjeru. Ostaviti moguće nedostatke i radovati se jedan dan - to je bila njezina poruka. Hvala joj.

Hvala svima koji su na bilo koji način pridonijeli gradnji Pelješkoga mosta i pozdrav obojici anđela. Oni su sanjali i čuvali most već tada. Ostavite jedan mali poljski cvjetić kraj anđela ako putujete u pravcu Mosta.

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.