Đetići odlučili da postoji Bog

Ovo je otužna priča, podla i lažljiva. Sastali se nositelji kape sa tri roga i pjevaju: Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga! I tako od 1941. do danas ujutro! Danas je 22. lipnja 2022.! Ali, varamo se. Danas su odjednom naručili dva sjajna djela za svoju lažnu promociju kako bi pokazali da im je Bog, koji se u tim djelima spominje uz domovinu, toliko drag, da ga, eto, vole koliko i domovinu Hrvatsku. Ne samo da ga vole, nego su to oduvijek činili kao što su oduvijek voljeli domovinu Hrvatsku, njezin jezik i baštinu. I nikada nisu ubijali Hrvate.

Prionula braća uz Nazora kojega su, prema svjedočenjima sestre i rodbine, na prevaru odveli u partizane u osamdesetim godinama života, i dali mu konja i slugu da ga čuva i njeguje. Strpali u auto bez kaputa, preveslali Kupu i eto poznatoga pjesnika na tzv. slobodnom teritoriju.

Na ovom junačkom skupu 22. lipnja izvedena je njegova pjesma, ali ne neka iz vremena troroge kape, koja govori o „beloj ljubičici”, nego posve sakralna sadržaja. Inače vjernik Vladimir Nazor ima u svom opusu većinom rodoljubne, povijesne i metafizičke teme, a ove sakralne objavljene su više puta pa i takoreći nedavno pod nazivom: „Liturgijski kalendar u stihovima Vladimira Nazora / s Nazorom u zvoniku” u uredničkom izdanju don Stanka Jerčića. Nikada do sada nije se pojavila takva čežnja za profinjenom poezijom i glazbom kao u ovoj prigodi naših đetića iz šikare.

O Nazorovu odlasku u partizane pisao je veliki povjesničar književnosti dr. Nedjeljko Mihanović koji se dugi niz godina bavio djelima i životom Vladimira Nazora. Znajući da je star i ne može naškoditi, stavili ga partizani na konja i poštedjeli mu život, za razliku od naivnoga Ivana Kovačića, kasnije prozvanoga Gorana, koji je mogao kad-tad reći kako je „Jamu” pisao za vrijeme trajanja Španjolskoga građanskoga rata, a ne ustaške jame, za koju nije nikada vezivao svoje veliko i dramatično djelo. Ostade mladić u nepoznatoj šumi...

Viđeli hrabri đetići da publika nije posve oduševljena onim izvornim i velikim pjesmaricama u kojima su najpobožnije bile one pjesme tipa ubićemo, zaklaćemo neprijatelje, odlučili danas da postoji Bog i to u pjesmama jednoga pravoga partizana! Pa nisu njegova djela nastala do životne dobi osamdesetih godina nestale, one postoje i danas, ali se u lektiri jedva spominju, osobito ove sakralne. Neš ti „Anđela u Zvoniku”! Ovo nije pjesma, ali zvuči kao pjesma.

Onda đetići potegli „Milu Gojsalića”, operu Jakova Gotovca. Ako je igdje domovina - Poljička republika - srasla s Bogom i svim vrlinama koje proizlaze iz čestite vjere i ufanja, onda je to upravo na ovom komadiću hrvatske zemlje. Ako je ikada bio jedan lik pobožne djevojke prožet tolikom ljubavlju za svoj dom da je spremna i umrijeti, onda je to upravo legendarni lik Mile Gojsalić. Njen uznositi junački čin ovjekovječio je Ivan Meštrović i ona brončana stoji ponad provalije Ilinca i gleda ljepotu svoje hrvatske zemlje. Postavljena je poslije pokolja partizanskih i četničkih osobito, kao spomen na majke, sestre, nevjeste, djevojčice, bake i prabake. Majke su rađale u čestitim brakovima s muževima, puno su rađale, da se sjeme ne zatre. Vjera, ufanje i ljubav više su održali na životu taj puk, nego oni skromni obroci blitve i malo tijesta u soparniku. A gamad turska navalila na tuđe, pa makar i sirotinjsko. Uvijek nečista sila s istoka. Tema za sjajno glazbeno djelo koje se nije izvodilo baš često u doba vladavine đetića hrabrih, kao ni „Nikola Šubić Zrinski”. Neš ti Za dom!!! A posebno poznata i slavna arija koju Mila pjeva prije samožrtvovanja ”O zemljo moja” završava molbom da joj tu zemlju čuva dragi Bog!

Taj visoki ton O u riječi Bog koji se penje u nebo, zvuči dramatično, duboko vjernički i časno, da se nikako do sada nije izvodio po šikarama diljem „oslobođenoga teritorija”. Takva su djela bila u tami nepostojanja, kao što i danas mnoga takva počivaju s pečatom ogavnosti u ladicama novih đetića. Ne puškom i nožem, nego zametni u nigdinu.

Bili jednom jedni Karagmazovi, pisala sam prije pedeset godina i bilo je objavljeno u sada propalom časopisu „Maruliću”. Nema nam više ni „Hrvatskoga slova” ni „Marulića”. Tako smo ostali na nešto časopisa u MH, i jednoj Republici u DHK, ali ne primaju svakoga, pa makar bio vrstan, ako nije podoban. Vidjet ćemo kako će naša baština ovoga tipa biti sada u novoj upravi MH. Uzdajmo se i budimo ponizni, kako je rekao Dalić iz Livna. Ni Nazora ne bi da im nije nekako naglo zatrebao, pa ni Jakova Gotovca.

Uvijek se radilo o časti: kad nemaš svoje blago, duhovno ili materijalno, zgrabi tuđe. Ovo što su đetići odabrali danas, nakon osamdeset godina, mogu izvoditi, ali znaju da to nije njihovo duhovno blago. Jednostavno nije.

Nevenka Nekić