Tko zaslužuje milosrđe? Koljači sa sjekirama i metcima ili žrtve?
Postaje nepodnošljivo čekanje da se onaj tko je vlastan sjeti započetih kauzalnih procesa za krvne žrtve naše crkvene prošlosti. One su samo djelić brojnih žrtava kroz stoljeća o kojima su nerijetko šutjelo, ili su se čak njihovi krvnici našli na pijedestalu kojega ne zaslužuju. Progoni me misao zašto je to tako, osobito poslije abdikacije Benedikta XVI. koji je na jedinstveni i svima začudan način ostavio pastirski štap da se ukloni očitim nasilnim, a nama nepoznatim pritiscima. Posjetio je ovu opustošenu domovinu Hrvata kao i papa Ivan Pavao II. i donio tračak nade da će uskoro najveći moralni auktoritet objaviti imena svetih i blaženih koji su stradali baš u službi vjere u Isusa Krista i obrani nevinih i časnih.
Neki od tih zaslužnika što stoje u čekaonici prolili su krv od četničkoga noža i to u doslovnom smislu poput Drinskih mučenica, časnih sestara. Odvedene sa zlokobnih Pala, mučene i zvjerski ubijene, čije patnje i mučeničku smrt znamo, a Drina im je isprala dijelove tijela, jer nisu ih samo ubili, nego su ih i rezali. Kao i naše mladiće u Borovu selu. Njihovu su odjeću uzele žene ubojica da sebi sašiju novo ruho. S nasljednicima tih ubojica netko razgovara tražeći savjete u svezi beatifikacije našega sveca Alojzija. Zar?
Bio je naš kardinal trovan i opet na poseban način prolio krv: trovan u logoru Lepoglavi, a kasnije od otrova morao liti litre krvi do smrti o čemu postoje vjerodostojni dokumenti. Već proglašen Blaženikom, čeka kao Isus pred Pilatom životom i krvlju zasluženu čast o kojoj se pregovara s njegovim posrednim ubojicama...
Ne znam kako su se zagubili fratri sa Širokoga Brijega. Ubijeni na pravdi Boga, kako se to kaže, počivahu u dubini one hrvatske šutnje koja i danas nekako umire na putu do Rima i stidljivo se lomi u ponekad gorkom svjedočenju.
Meni osobno poznato je svjedočenje fra Marka Dragičevića na javnim tribinama u Njemačkoj 1990. godine. Zajedno smo obilazili gradove i punili dvorane, a ljudi su plakali i nadali se brzom uznesenju hrvatskih žrtava. Ozbiljni proces kauze je u za nas nevidljivom tijeku, nejasno zašto i kako, polako puzajući pred opet razjapljenim raljama crno-crvenoga zmaja, jer ovaj nije mrtav, još maše golemim repom kao i svaki reptil. A moja domovina vonja čak do zrakoplova.
Znam da se priprema proces kauze za smrt časnih sestara milosrdnica koje su stradale djelujući kao i uvijek na dobrobit svih potrebitih. U bolnici koju su sagradile i koju kolokvijalno nazivamo Vinogradska, a bila je njihova do dolaska partizana, djelovale su kao najbrojnije medicinsko osoblje. To je jedina bolnica u europskoj ratnoj eri koja je skrila stotine Židova. Kao nagradu doživjele su 1945. smrt i protjerivanje. Sestrinske žrtve stigla je komunistička pravda i u bolnici Vrapče koja je u svojim podrumima progutala mnogo života. Potom su mrtvi i ranjeni odvoženi na Jazovku i bacani u jamu, a s njima i časne sestre jer su bile svjedoci njihovoga krvološtva. Samo jedna sudbina signantna je za njihove žrtve: ulaze drugovi partizani i jedan ima ugriz psa na ruci. Časna sestra priskače, uredi ranu, dezinficira i poveže. Tada ju on grabi za prsa i vodi u Jazovku upravo joj to i govoreći. Podatci o tim žrtvama upravo se pripremaju. I one će čekati u redu za možebitno dostojanstvo blaženica, iako je njihova žrtva krvna i zatajena po ubojicama.
Miroslav Bulešić, mladi svećenik, zaklan kao janje 1947. u Lanišću, u dičnoj Istri dok su vladali dragi osloboditelji, također čeka na red svetosti. Slijedio je svoga učitelja Isusa Krista. Ništa više.
Ne govorimo o preko 600 ubijenih svećenika u Hrvatskoj i BiH, tijekom i poslije Drugoga svjetskoga rata, što nadmašuje sve brojke u Europi jer ni u jednoj zemlji nije se toliko svećeničkih krvnih žrtava našlo. Ne će se za njih možda nikada pokrenuti procesi za proglašenje blaženima, ali oni su bili i ostali u našim srcima i povijesti upravo svetima. Mnogima se za grob ne zna. Sjajni komunist Bakarić rekao je upravo to: Neka se ne zna za grob Stepincu! Ali uzalud. Njegov grob je danas ona okomica u duhovnom i nacionalnom biću hrvatskoga naroda oko koje se okupljamo i mislimo na mnoge rečenice koje je izrekao u obrani čovjeka, mislimo na mnoge živote koje je spasio, na njegov skromni uspravni lik koji i danas nenadmašen stoji na pragu vjere i nacionalnoga ponosa.
A o njegovoj svetosti pregovara se iza zatvorenih vrata s opskurnim likovima. Unatoč svjedočenjima petorice papa, unatoč... Čudni likovi puni mržnje putuju put Rima i tumače tko je bio skromni i hrabri, sveti i asketski lik Alojzija Viktora Stepinca govoreći da je bio „ustaški vikar”. Pišu dopise na sve strane svijeta značajnim adresatima i poistovjećuju svoja nedjela s njegovim kršćanskim djelima. Od mnogobrojnih napora za spas ljudskih života izdvojimo samo mali djelić - od stotina spašenih: Židovi spašeni u Vinogradskoj bolnici koju su sagradile i vodile časne sestre milosrdnice, Stepinac je zajedno s njima spasio mnoge, a među njima i ove: Viktor Berfest, svjetski poznati kipar i medaljer, Stjepan Deutsch, otac poznate pjevačice Lee Deutsch, Leo Braff, koji je bio skriven tri godine u bolnici s. milosrdnica, Salamon Hochstadter, Jakob Maestro, Oskar Scheiber, Margarita Bohm, Chaja Brandler, Berta Dorner, Zlata Frankl, Martin Freund, Maks Hirschl, Franjo Mosinger, dr. Moric Levi i supruga Rifka, dr. Miroslav Schlesinger i supruga Marija, Hinko Schlesinger, Bernard Gruener, Zlata i Miro (Šalom) Romano, Isak Hendel, Hugo Ivan Holzmann, Robert Farkaš, Armand Moreno, Sidonija Geiger, Eleonora Freiberger, Đuro Švarc, Stella Jettre, Adela Froehlich, Mirjam Weiler i.... preko stotine nenavedenih, ne računajući cijeli starački židovski dom... Mnoge sestre milosrdnice zaslužne su za spas ovih i drugih života, ali nikada ni jedna nije dobila priznaje Jad Vashema, a također ni Alojzije Stepinac.
Upravo je u tijeku kauza za beatifikaciju časnih sestara milosrdnica, za njih sedam koje su strijeljane ili iscrpljivane do smrti u logoru. Uskoro će biti prezentacija knjige koja donosi mnogo podataka pa i ove o zajedničkom požrtvovnom radu kardinala Stepinca i časnih sestara milosrdnica tijekom opasnih vremena Drugoga svjetskoga rata.
I sada postavljam pitanje: tko zaslužuje milosrđe? Koljači sa sjekirama i metcima ili žrtve? Tko ima obraza da u ime ubijenih Hrvata u egzilu i njihovih obitelji traži milosrđe za ubojice? Jesu li se ubojice pokajali? Jesu li slučajno povjerovali u Boga koji jest jedini kadar podijeliti milosrđe ako se duša rasplače i zavapi? Jesu li ikada nastupili ti zločinci u javnosti i kazali da se kaju, da su spoznali svoje zablude, da su izdajnici unatoč tome što pripadaju hrvatskom narodu? Svaki narod ima izdajnike. Svoje Radake. Kako se zvao onaj nesretnik iz vremena Katarine Kosače od kojega je ostala samo pusta stijena.
Mi smo kadri reći: ostavljam te tvome grijehu i osuđujem taj grijeh, ali ne opraštam ja nego Bog kojem se moraš obratiti. Njih, te ubojice je vodio onaj isti đavolji odvjetnik četvrtasta i opaka lica koji se i sada lukavo umiješao i nagovorio naivne? dobronamjerne? neobaviještene? zaluđene? dužne? da se ponesu plemenitim porivom čiji korijen počiva u svakom ljudskom biću. Pa zašto nisu tražili da se spasi Hrastov, Norac, Paičić, Brodarac, Merčep i niz drugih koji još sjede u zatvorima jer su branili svoju zemlju? Zašto nisu tražili kaznu za dobro poznate zločince koji šetaju i podrugljivo gledaju svoje žrtve?
Čija je ovo zemlja? Kome se ne smije reći da mu je otac bio četnik? Kako može potomak odgojen od takvoga oca postići najviše položaje na kojima nema branitelja takoreći ni za lijek? Kako nam izgleda Hrvatski državni sabor? Tko nam upravlja glavnim gradom? Likvidirati je opet omiljena riječ, kao i poslije „oslobođenja”. Likvidirati obitelj kao temeljni uporni kamen za život, tisućama djece oduzeti pravo da djetinjstvo provedu s roditeljem ako to roditelj želi? Ni jednu kunu ne oduzeti opskurnim i lažljivim badavadžijama u tzv. udrugama kojih ima na stotine, ne udrugara nego udruga, ali zato marširati na tržište rada majke, kako to klipani iz uprave zlurado priželjkuju. Što je za njih koji MOGU 20 000 djece? Umjesto da svaki grad ili naselje nastoji utemeljiti taj zakonski okvir roditelj-odgojitelj, pa iako i u skromnim oblicima, hajdmo rastjerati i ovo u glavnom gradu i to u trenutku kada se iseljavanje povećava, jer više je vrijedan jedan iz Udruge za eksplicitno emitiranje slobodnih kongruencija u globalističkim razmjerima, na primjer, na sprdačinu, na laž, na blebetanje sveznajućih, nego obitelji koje odgajaju u miru djecu.
Da se vratimo na milosrđe. Glavni belzebubov ljepotan ili đavolji odvjetnik, koji je sastavio kobno pismo, imao je oca kojega sam na svoju nesreću poznavala. Kao šef jedne udbe u jednom gradu imao je, između ostaloga, zadatak da pazi na omladinu koja ne želi trčati štafetu (eno se upravo najavila jedna nosačica štafete!), ići na izgradnju Novoga Beograda, pruge Šamac-Sarajevo, partijske derneke po „Baniji” i tome slično. Osobito je opasan bio onaj koji ide u crkvu. Moga kolegu K. Valića koji je svirao orgulje u crkvi i tako zaradio za sendvič ili čarape, pozvao je na red i dragi otac još dražjega sinka, pljuskao u podrumu i nabijao šiltericu niz hrbat nosa do krvi. Kasnije je K.V. završio Glazbenu akademiju i otišao u Banja Luku. Bio je suradnik biskupa Komarice za glazbene večeri, orgulje u crkvi, dirigirao orkestrom i uopće bavio se glazbom. Ostalo pročitajte u mojoj pripovijetci „Princezina selidba”. Možete zamisliti što se sve događalo 1991. s njim u Banja Luci! I sada kršćanski odgojen, o milosrđu vrlo podučen sinak piše pismo da pomilujemo svoje krvnike! On koji je sudio i sudio, sudio i sudio, tužio i tužio svakoga tko bi krvnika prstom pokazao! Ako je bio kriv onaj nesretnik A.A. kojega je kao starca na nosilima konačno uhvatio i osudio, dao spaliti i na neznano mjesto baciti pepeo, mislim, nije ni trena pomislio da mu se oprosti još tih mjesec dana života koji su preostali. Bio je stariji od ovih njegovih dragih krvnika. Starost nije razlog za pomilovanje, ni za milosrđe, ako se nisi pokajao za svoja djela. Za dokazana djela, a okrutna i ponavljana djela, za mržnju koja i danas izbija iz njihovoga ambisa iz kojega polako opet izlaze i plaze po važnim ustanovama hrvatske države.
Nevenka Nekić