Komšije, recite gdje su naši pokojni?

Kao i onda kad je Krivousti glasno rekao u Hrvatskom državnom saboru: Ono smo 1945. obavili šlampavo! Mislio je na klanje Hrvata i inih od Bleiburga do Gevgelije na Križnim putevima. I kao i onda - Krivoustome ništa! To nije bio govor mržnje i nije se odnosio na Hrvate.

Onda je došao popis stanovništva 1948., moj prvi u životiću, u kojem je bio manjak Hrvata gotovo jednak kao ovaj danas. Tko pobjegao, tko ubijen, tko se izjasnio drugačije ako je spašavao glavu.

Danas je slika uzroka manjka Hrvata djelomično slična, ali ipak nije ista. Nedostaje onih koji su samovoljno napustili Hrvatsku jer žele bolji materijalni život, a uz to i položaj koji im osigurava obrazovanje i marljivost. Neki su odlučili da nemaju djecu (poznajem dosta takvih), neki više ne mogu gledati lica svojih ubojica i silovatelja kako šetaju našim ulicama; drugi su djecu zamijenili kućnim ljubimcima, a neki nekretninama.

Morat ćemo proširiti groblja jer čujem da će svatko moći ponijeti u grob i sve svoje nekretnine. Vile i kućerde, marine i vikendice, višekatnice i hacijende. Možda ponesu i pokretnine, čitave galerije slika, preparirane nosoroge i lavove, krokodile i nojeve, čitave muzeje stilskoga namještaja itd. Za neke će se graditi piramide da se i kipovi bogova mogu dostojno smjestiti uz mrtvaca. Jer sada ima bogova u izobilju. Neki javno psuju trista bogova, ali ja mislim da ima i više. Onaj naš stari, Onaj Koji Jesam, dobri i ponekad gnjevni Bog što nas spaja sa Židovima, čini se umoran i rezigniran gledajući nova vremena kad se ljudi igraju bogova više nego ikad u povijesti. Isus je davno odustao prosvjedovati u prosvijećenoj Europi, ostaje mu ova neprosvijećena u kojoj Hrvati igraju glavnu ulogu koju su dobro utvrdili tijekom povijesti: Repetitio est mater studiorum!

Tim golemim grobnicama punim nekretnina, popunit ćemo prazne predjele Lijepe naše. U selima koje povremeno obilazim, stoje na kapijama obavijesti: Prodajem za 5000 eura! Ili čak piše: Poklanjam kuću i okućnicu! Pođite, vidjet ćete! Dakle, bili su tu neki pa po latinskoj - Omnia mea mecum porto – otišli u prosvijećenu Europu koja im pruža sve što nemaju kod kuće. Nikako ih ne treba osuditi. Treba se veseliti! Tamo postaju sretni i nikome ne nedostaju.

O, gorke li misli i riječi! Imamo mi u izobilju raznih lokaliteta punih duhova - Gvozdansko, Zrin, Modruš...tko bi sve zapisao, a osobito možemo komemorirati nove pustinje - od Dalja do Konavala - iz kojih duhovi nikada ne će iseliti. Njih ćemo posjećivati, nad njima se klanjati. Nema sela ni zaseoka u kojem nije zločin poharao ljude i imanja, toga zaista imamo u izobilju. Tu je sve do nedavno vrijedio komšijski zakon (nalik na onaj iz 1944. auktora Josipa Hrnčevića) s člankom 27: “Kod ustanovljenja o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi odluku po slobodnoj oceni“. Nekako mi se više puta u sadašnjosti pričini da i dalje postoje takvi zakoni. Ali vjerujem da se radi o možebitnoj mojoj fantazmagoriji, sklona sam sanjarenju. Tako mi se još u snovima javlja dragi drug Stevo Krajačić kojem su za vilu na sjeveru grada dovozili odrasle goleme borove i pravu morsku vodu za bazen! Daaa! To je bila žrtva za radni narod, pa onih drugova koji su poput Glavnoga imali po pet-šest, a Glavni 72 vile diljem planete! Ali to je sve prošlo! Vičete mi. Nije, drugovi, nije! Sve se to ponavlja, oživjela Croatia! I to opet neki komšije i partijaneri, ili njihovi sinčići, kćerčice, a ne kako je mili naš Gundulić falija: tko bi gori... a ja kažem taj gori i ostaje! Jer, ili si bio komšija, ili si morao oženiti komšinicu ako si hteo da imaš svoju uvalicu i neometanu vilu.

Zbog mnogo razloga nije mi jasno ni nakon svih godina života kako se može ići na proslavu u komšiluk. Oni koji nešto potanje znaju o tom belome gradu znaju da se otmjenije i pristojnije moglo, nekada davno prije II. svjetskoga rata, ići na Terazije i tu nešto slaviti. Osobito je bio slavan „Takovski grm“ poradi dobrih jela. Oni skloniji boemskom štihu odlazili su u Skadarliju „Kod tri šešira“ i sličnih kafanica. A samo fukara išla je u Jataganmalu - tamo je bilo svega i svačega, od noža do golih koža. Pa i naša jedna uvažena glumica provela je onaj dan, kad je pao Vukovar, u tom prostoru i zaplesala na stolu... kao u dobra stara vremena.

Treba paziti koga dodiruješ imenom i prezimenom u tekstu kad ti ključa krv u žilama. Možda od nepravde, možda od mržnje i želje za osvetom, ili od ljubavi možda. Ne želimo ponavljati znana nam imena koljača iz Vukovara koji su nam odnijeli u grob mnogo dragih osoba, ali ipak se čovjeku omakne poneko ime koje za sobom vuče krvavi trag tragedije vlastite obitelji, a pristaje uz krvnika. Ne baš doslovno, ali svakako u općem dojmu. To je nešto neshvatljivo. Ima vjerojatno razlog ta mlada slovkarica I.B. da se tako oportuno priklanja polucrknutom ostatku jugonostalgije, ima možda neka obećanja, neke koristi u bilo kojem smislu, jer drugačije nije moguće objasniti taj otklon od oca u Ovčari. Jednako tako jedan junoša B.G. koji slovi već odavno kao pulen onima koji imaju kost u grlu kad se spomene Hrvatska. I njemu je otac u Ovčari.

Sve su to pismeni ljudi, nisu doduše članovi Matice hrvatske, ima nas u Matici kaže novi predsjednik kolega Gavran, 4000! Postoje 123 ogranka što znači 32 i pol člana po ogranku. Ja već odavno nisam platila članarinu i razmišljam kako povratiti zanos kojim smo 71. pa kasnije 1990. ulijetali u poslove, mi pčelice radilice, iste nam Matice hrvatske.

Iako sam nekada samo u Ogranku od Karlovca do Ozlja imala oko 300 članova, poslije propasti Hrvatskoga proljeća nestadoše i oni i ja. Nisam, doduše, završila u bajbokani, kako je zatvor zvao veliki mučenik Ivan Brizić (iz moga romana „Kardinalovo srce“), ali zanimljivo je da nikada nisam dobila posao u svom zvanju, a predsjednik toga našega ogranka imao je posao i prije i poslije Hrvatskoga proljeća! U novoj samostalnoj hrvatskoj državi opet sam bila aktivni član kao suradnica Lava Znidarčića, vodila sam emisije na HR o iseljeničkim školama i surađivala koliko su mi snage dozvoljavale. Sada u Zborniku ni skraćeni tekst o djelatnosti nije mogao dobiti prostor.

Jedina mi je radost da se formirala peteročlana radna skupina za izradu Nacrta zakona o hrvatskome jeziku. U skupini su stručnjaci: akademici August Kovačec, Stjepan Damjanović, Mislav Ježić te jezikoslovci Tomislav Stojanov i Mario Grčević, koji je na čelu. Bog neka im pomogne. Posegnuli su u zmijsko gnijezdo. Hrvatski državni sabor trebao bi taj zakon odobriti! Bože, pomozi! Kad se Pocikuša uspravi i započne kozaračko kolo i neki uzviknu svoje parole kako to podsjeća na NDH, što su već rekli, vidjet ćemo kako će HDS većinom ili možda čak jednoglasno donijeti ispravnu odluku.

Inače u dobrim starim vremenima slova smo zvali velika tiskana slova i mala tiskana slova. Sada to više nisu. Kaže mi unuk da su to formalna slova. Onda ja idem razjasniti što je to formalno u rječniku stranih riječi: formalan, lat. formalis, koji se tiče forme: vanjski, po izgledu, 2. besadržajan (npr. formalna izjava) - izjava bez sadržaja, 3. formalna logika...

Nije mi postalo jasno zašto dijete uči taj naziv za slova umjesto onoga prije, a inače o programu i planu kojim se redom nešto uči, tu mi pamet stoji. Dobro je da su naša djeca pametna pa unatoč epidemiji i novotarijama preživljavaju. Nije to krivica učitelja. Netko se u ministarstvu dosjetio da treba reformu školstva početi baš od formalnih slova. Tako se dijete pita: što znači formalan, i zašto to nije jednostavno veliko tiskano slovo Z? A u knjizi mu stoji pitanje malim tiskanim slovima koja još nije učio: Poslaži ovaj niz brojeva u prigodni kvadratić kamo po veličini pripada!!! Ima još složenijih.

Inače, znam da ste ugodno iznenađeni sposobnostima i humanošću novih zagrebačkih vlasti. Dobar zakon o progonu obitelji s više djece, dobar lov na nova radna mjesta poslije izgona ljudi koji, navodno, primaju plaću, a ne rade, nove odluke o otimanju onoga što je već oteto 1945. (ovo pratim skrovito pa ne ćemo navoditi imena), skidanje imena trgova i ulica u sljubljenom stanju zanosa možemovaca i esdepeovaca, uvođenje građanskoga odgoja kojega ne znaju tko će predavati i što na sve to kaže Ministarstvo za to nadležno, pa onda polako plaženje čudesnih udruga koje su nevidljive kao iz bajke Carevo novo ruho: levijatani, srpske časti, united tribunsi i tome slični.

Radujem se da će, ako pobijedi referendum, odobravati zdravstvene odluke isključivo HDS i to nadpolovičnom većinom! Oni inače u slozi i dobroj vjeri rade na dobrobit Hrvatske. Uvijek se slože, ako je to na korist nas pučana koje zovu krdo, stado, gomila itd.

I opet kao Katon na kraju: komšije, recite gdje su naši pokojni, gdje je 1853 posmrtna ostatka, i zašto ste nam ubili 402 djece?! Samo kažite, pa vam šaljemo vesele potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku o našem trošku, još ćemo im dati i nekaj za „putnega stroška“! Jer, na koncu se o tome se „putnome strošku“ i dela.

Nevenka Nekić