Otmjeni i pedantno začešljani Herodi

Ne mogu reći ništa novo o „problematičnom“ Božiću, majci Mariji i Josipu, kao ni o zvijezdi repatici, tri kralja, pastirima i Herodu. E, oprostite o Herodu bih mogla nešto prozboriti. On se nekako najmanje spominje ovih dana u pozlatu ukrašenoj EU, iako u nevidljivom duhovnom prostoru harači nemilice. Ne ubija djecu svojim mačevima, ne prolijeva krv po ulicama, ne banči javno i skaredno, ne. To se „prevazišlo“. Kao da je ostao samo njegov otisak u priči iz Biblije, hologramski jasan i providan, ali nedotakljiv i odjeven u suvremene likove vrlo decentne i otmjene, pedantno začešljane, po najnovijoj modi. Uzeo je Herod višeglavi lik muško-ženski i prozborio pomirljivo prema svima, osim prema malome Bogu, Božiću. Ima Herod i lik otmjene dame s prefiksom „von“ i slavnim imenom Ursula, (inače mučenica pogubljena 452. godine), u srednjem vijeku vrlo omiljela svetica, zaštitnica mnogih gradova, zemalja i sveučilišta, a po njoj su nazvane i redovničke zajednice. Kao kći britskoga kralja hodočastila je u Rim zajedno s 11 000 djevica. Mučeništvo je stekla po teškoj smrti u Koelnu kada ju hunski kralj, koji je zauzeo grad, daje ubiti zajedno s 11 000 djevica. Onda se pojavljuju anđeli i pobiju hunsku vojsku.

Ursula je postala zaštitnica i djevica, a njeni simboli u ikonografiji kršćanstva su kruna, u ruci strijela, palma ili zastavica s križem, te djevičanski plašt (Schutzmantelheilige). Spomendan je 21. listopada.

Roditelji su morali biti vrlo zatucani kad su dali ime djevojčici Ursula. Džaba im ono „von“. Ipak bi bilo primjerenije Ruru, Susu, a mžzda i ono sada predloženo Malika, koje se može još više obezličiti i onda dobijemo Lili, (imamo kućnu ljubimicu mješanku Lili!) Kaka, ili konačno samo MLK. Onda bismo postigli potpuni traženi besmisao. Nije netko, nego nešto. A što? Možda djevica, možda djevac, možda pijevac, pjevica ili sve zajedno, nešto neutralno, da ne bode imenom i spolom. Nema spola.

Mali se Božić rodio kao muško. Koje li drskosti! Tu je prva pogrješka Oca njegova. Kako se samo domislio-muško! A rodila ga majka, žena k tome! Marija, Mirjam, prijatelji Židovi dignite glas! Ta cijela ta obitelj jest židovska! Palimo mi i menoru, čitamo revno Stari zavjet, slavimo i junake i proroke, eno nam se djeca zovu David, Estera, Aron... Moj nećak Abigail. Ali dragi naši neznani „kolege i kolegice“ u EK ne diraju židovska imena. Eee, to je opasno. Ne diraju ni arapska, muslimanska, jer znaju što ih čeka. Udaraju samo po novozavjetnima, kršćanskim imenima i njihovim značenjima. Tako kao Herod.

Božanska posla su preuzeli u EK. Na primjer rođenje Isusa. Imaju problem teološke i fizičke naravi: rodila ga djevica k tome! Sve nešto nepoželjno „kolegicama“ kako ćemo morati zvati svjetinu iz liberalnih i sotonokratskih krugova u EP. Ma ne samo u EP, nego i ovako, svakodnevno. Tako ću morati ili možda htjeti nekoga „nevaspitanoga“ i tupoga klipana zvati „kolega“. Nema više: gospodična izvolite sjesti! Nema više gospođo, je li vam teška trudnoća? Ili možda starost? Nema više: čovječe što radiš? A kamoli „dame i gospodo“! Možda bi se vremenom uvelo kao na životinjskoj farmi. Tamo su svi jednaki osim jednoga koji je jednakiji. Ima, ima nade! Možemo mi. Jer dokida se riječ čovjek.

Čovjek se mora utopiti u masi, on se mora zvati gomila, rulja, a sve pod laži koja se zove u ime djevice imenom Ursula i kompanije u EK - čovječanstvo. Nije djelo Božanstvenu komediju napisao čovjek Dante, nego čovječanstvo. Nije vatru pronašao čovjek, nego čovječanstvo. Kao da čitam svoje studentske udžbenike ruskih auktora u kojima se umanjilo svako ime, svaka osobnost, pa i Periklova. Struve i Kalistov pisali su sveučilišni udžbenik hodajući po jajima. Nema velikana do li Staljina, tu i tamo Lenjina. Jedino ti pisci u doba sveznajućega SKPb nisu bili izloženi potrebi istaknuti da su sve osobe „nebinarne“. Sada će morati. A kako bi bilo dobro da to uvedemo i u matematiku! Nema binarnosti i gotovo!

Zaboravljivi globalisti i „kolegica“ Ursula morali bi ipak najprije promijeniti svoja većinom kršćanska imena, kao što su Angela, Peter, John itd., pa onda zatražiti da se populacija izbezumljenih i odnarođenih kršćana, bivših, odreknu davati djeci opasna imena kao Marija, Ivan ili Josip. Namjerno su izostavili Josipa, ili možda nisu? Jer Marija i Josip su muž i žena, a mali, njima u EK nemili Isusek, je središte obitelji. Što će nam obitelj? Osobito otac! Sve možemo, i Možemo, bez oca, bez majke, koja najčešće dangubi ako ima više djece.

Naše stare majke imađahu i po desetoro djece raznoga spola, a bile su ljenivice da im nema para. Povazdan su sjedjele i čavrljale u kafanici, pušile i pijuckale kavu, dotjerane i produženih nokata, a dica, koga briga! Kad sinovi izginu i kad im ne znaš groba, uvijek imaš još nekoga u rezervi. Starica mati - kakav otrcani pojam. One su davale ta gadna imena – te Ante, te Josip, te Ivan, te Stjepan i sve tako. Pa još k tome dojile djecu! Ide majka Marija u Egipat, pred nožem Herodovim bježi, doji dijete, a Josip ju čuva. Zaustavlja ju EK i pita: Kolegice, koje ime si dala djetetu?

Imamo mi brojeve pa se lijepo mogu zvati Primo, Seksto ili Decimo, na primjer. Kao i Julio! Kažu da je to poradi jednakosti. Kao – svi smo mi jednaki, a tko želi nešto drugo, treba ga kazniti. Ne će upisati ime djeteta u važne dokumente, ako nije u kratkom kalendaru EK.

Ovo me sjeća na vremena dvadesetoga stoljeća. Došli roditelji u fratra ili „ujaka“ da krste dijete. Kako ćete ga zvati? Goran, kaže otac koji radi u Opštini. Ajde lijepo kući, ili Ante ili nikako! Odbrusi fratar. Stari je to vic, ali gledajte kako je opet moderan! I bit će dok je svijeta i vijeka.

Kakva je ovo žalosna priča u Došašću! Gorka i prazna kao i praznici kojima nam prijete. Znaju oni da moramo biti prazni, prazni od ljepote jer je u njoj istina, prazni od dobrote i savjesti jer dolaze od Boga. Oni, ti naši duhovoditelji, žive u korijenima riječi praznici - u praznom, praznini. Već i riječ blagdani nije dobra, sumnjiva je, tu se nešto blaguje, tu je neka blagost, tu je neki blagoslov, tu su dani kad se veličanstvo smisla života otvara kao na najvećem mozaiku u Hrvatskoj u crkvi Sv. Josipa u Karlovcu.

Veliki umjetnik Josip Botteri Dini na divovskom divot-mozaiku u središtu kojega je rođenje maloga Božića, sažeo je sve silnice zemlje i neba. Mnogi su slikali već 2000 godina na razne načine taj trenutak kad se Božjom rukom položilo malo Djetešce u bijedne jasle. Mali živahni dječačić. Ne nebinarna bezlična masa, nego Istina, Put i Život.

Istina je samo jedna. Laž je mnogostruka.

„Ako gazda poželi, da laješ na oca i na majku svoju, a ti laj! Ako poželi da se kolješ sa rođenom braćom svojom-ti se kolji!...Pasji moral, nije li?“ Fran Mažuranić, prije više od sto godina.

Vjerujem da Istina postoji, makar je nazirali samo u zrcalima koja ponajviše zrcale nas same. Mi možemo vidjeti samo ono što je jedan trenutak, ne više od trenutka. Stoga nam ostaje pojmovno nedostižno sve što je beskraj, vječnost i besmrtnost. A sve je to sabrano u veselom smijehu ili plaču Isusa-djeteta koji glas odjekuje svemirom i obećava: Bit ću s vama sve do svršetka svijeta.

Sretan vam, dragi čitatelji, blagdan Božića!

Nevenka Nekić