Takvih urednika Balkana poput gospona Montyja imamo na pretek

Nakon tragičnoga osjećanja koje nas prožima svakoga studenog, osobito oko 18., naše se molitve uvijek okreću onim nepronađenim i zaboravljenim žrtvama čiji se posmrtni ostatci nalaze u našoj, sigurno i u tuđoj zemlji ili u mutnim dunavskim valovima. Gledala sam ih i 1948. kod Batine, ne znajući da to nije posljednji Vukovarpogled ili saznanje u jednom ljudskom životu. Bili smo mali, dječja srca nisu slutila veličine zla koja postoje, nisu slutila da je Zlo konstanta koja paralelno egzistira s Dobrim. Dunav je kao golema rijeka, silna i prikrivena tekla u našoj himni koju tada nismo pjevali. U posljednjem broju Hrvatskoga tjednika (18.11. str. 31.) piše da je poslije okupacije Vukovara ostala nepoznata sudbina 2630 osoba, a da su se tijekom mirne reintegracije otkrile masovne grobnice u samom gradu i oko njega - više od 50! Iz njih su ekshumirani brojni posmrtni ostatci. Koliko znamo nisu sve jame pretražene, a ponavljam kao Katon u Senatu da su okupatori zabetonirali najveću jamu na tržnici koja je jedini objekt što su ga načinili dok su držali grad. Što je ispod betona? Također nam je saopćeno da se u bajeru na putu za Negoslavce nalaze mnogi, ali nikada se tamo nije tragalo.

Možda i griješimo, ali to su saznanja domaćih branitelja i naše rodbine.

Upravo je ovih dana završila nizanka „Duga mračna noć“ Antuna Vrdoljaka i ponovno razotkrila silnu moć zla u našim životima. Prilikom prvoga prikazivanja filma istoga naslova i auktora, napisali smo poveći osvrt na to uprizorenje i on je objavljen u Hrvatskom slovu. Vladao je gotovo tajac što se tiče kritika i komentara na film koji se usudio dirnuti mračni inferno komunizma, osobito njega, što je do tada bilo nezamislivo. Javio mi se sam redatelj i pitao tko sam ja, Duga mračna noćnakon što je pročitao vjerojatno najjasniji ogled o svom uradku. Iznenadio se jer nije imao pojma da dolazim u Imotski, da sam član komisije za Raosove monodrame i da sam slikala prizore Imotskoga pa i kuću Vrdoljakove „babe“, tj. bake, kako vam drago. Sliku je kupio tadašnji liječnik u tom našem srcu hrvatstva, a slika je bila replika stare razglednice s početka dvadesetoga stoljeća u sjajnom tonu sepije, kako se izrazila jedna kritičarka izložbe. Bilo kako bilo, tada je Vrdoljak zažalio što nije znao za sav taj moj angažman oko Imote. U razgovoru s Vrdoljakom pamtim moje glasno protivljenje njegovoj izrečenoj namjeri da bi možda snimao nizanku o Titu. Ja sam zavapila da svoje snage usmjeri na igrani film o Domovinskom ratu. Nismo imali ni jedan film koji bi zavrijedio dobru riječ o oslobodilačkom i domovinskom ratu. Nakazni i lažni likovi uronjeni u blud, pijanstvo i krađu punili su bljutave filmove auktora, koji su dobro financijski podržavani od strane hribarskoga havca, snimali i snimali. Od pašta šute do vlaka za Vukovar, a poslije i puno gore.

U ponovnom gledanju nizanke koja je upravo završila, imali smo gotovo iste osjećaje i mislimo da bi trebalo nastaviti priču do „Druge duge mračne noći“ u Domovinskome obrambenome ratu. Umjesto ljigave nizanke o malome Perici, koju smo pokušali gledati, trebalo bi snimiti film o ratu s naslovnim likom maloga-velikoga Luke koji nije ponovio pogrješku svoga oca Ivana, ali sudbina mu bijaše slična. Onako tompsonovski. (Namjerno preskačem film o Gotovini.) Ako bi tko imao snage za snimanje ovoga nastavka, možda bismo dobili prvi dobar i istinit film i ne bismo ostali na „Harrisonovom cvijeću“, jedinom filmu koji tuđim očima bolje prikazuje jezivu stvarnost našega rata, od mnogih pokvarenih redatelja i scenarista hrvatskoga roda koji su snimili bijedne i sramotne uradke. U tim filmovima naše branitelje prikazuju kao razbojnike, pijanice i psovače, primitivce i pljačkaše. Čak i dokumentarni filmovi ponekad zabrazde pa namjerno prešute (poradi dotacije sa Jean Michelsumnjivoga izvora) da je npr. Jean Michel bio hosovac, vjernik, da se majka borila s miteranovskim službenicima, bila ponižavana... itd... O tome smo sve napisali. Kako to da se od tisuća ljudskih tragičnih sudbina nije odabrala bar jedna i stvorio film kakve snimaju Amerikanci, Englezi, Francuzi, Mađari, Česi i drugi. Zašto nikome nije zapela za umjetničko srce i mozak tragedija veličanstvenoga žrtvovanja hosovaca u „štafeti smrti“: pad Bogdanovaca, hosovci vode u proboj civile kroz minska polja, oni su na čelu, čim jedan pogine, na njegovo mjesto stupa drugi... i tako sedam puta!!! Ostaju još četvorica ranjenih hosovaca koji leže u mrzlini kukuruzišta danima...

Oni koji su devedesetih godina prošloga stoljeća odlučivali o našoj sudbini, nikako nisu bili pravednici, s naravno postojećim iznimkama. Jedan od političara je i gospon Monty kojega smo opisali u pripovijetci „Dobermani“ (Zbirka „Bodljikave pripovijetke“, 2013.) Taj dotični gospon koji se ovih dana opet spominje, nastanio se dobrotom poslodavca RS u vili koja je nekada pripadala Aci Rankoviću. Mjesto je snovito, blizu Dubrovnika. On je čika dobrica - lobist, on predlaže svašta i koješta kako bi se riješili problemi na tzv. Balkanu o kojem on ne zna ništa jer u životu nije pročitao nikakvu relevantnu literaturu o tom prostoru. Ta je njegova potpuna nevinost od svakoga povijesnoga i civilizacijskoga poznavanja ovoga prostora zgužvana u nekoliko fraza koje ponavlja kao lobist samo jedne strane, kazuje da smo svi mi ovdje jednaki i zapravo smo plemena, kako nas je zvao Montgomerydevedesetih, a uz njega ne samo talijanski ministar vanjskih poslova, (homoseksualac kojemu se kasnije sudilo za nasilje nad djecom), nego i mnogi vrli beamteri EU, kako smo plemena, a ne nekakvi narodi. Ali, dobro je biti lobist, aktivist, demonstrator općenarodne pobune i otpora, isplativo je. Uvijek. Ništa se takvoga ne radi bez novca. To dobro znaju izdajice kojih ima nažalost u svim segmentima društvenoga života bar jedan posto. Isus je imao svoga Judu.

Takvih urednika Balkana poput gospona Montyja imamo na pretek, ne samo u povijesti, nego i danas. Neki su po zanimanju sa sumnjivom stručnom spremom, (visoki položaj u Bruslju, a po struci nogometni sudac!), ali oženili se ljudi negdje iz Kuršumlije ili Čačka i sada je pogled na prostor posve drugačiji. Možda će biti još jasniji kad konačno proradi UNA TV i počne odašiljati na „našem jeziku“ poruke po balkanskim gudurama, da plemena konačno shvate kako su samo dijelovi istoga naroda. Zna se kojega. Taj govori „našim jezikom“ za kojega su se izjasnili i našijenci iz jednoga rvackoga instituta. Sjećamo se i časopisa „Naš jezik“ kojega smo dragovoljno morali kupovati mi koji smo onomad bili nesretni profesori hrvatskoga jezika.

I tada smo bili za europske činovnike divlji i egzotični stanovnici neistraženoga prašumskoga područja. Znalo se za Dubrovnik i Brijune. Ostalo - terra incognita.

Naš puk čuvao je baš u seoskom sloju hrvatsku baštinu, a osobito u prostorima koji i danas vrve istrijanima, jugoslovenima i sličnim antifašistima. Ta Istra koja se nalazila na razmeđi talijanskih presizanja i srbijanske trgovine, Istraostala je ranjena, a vrli sinovi njezini: Drago Gervais, Viktor Car Emin, Rikard Katalinić Jeretov, Eugen Kumičić, Mate Balota i drugi vapili su riječju i djelom, dizali duh seljaku udarenom ognjem i mačem od strane dragih nam odgajatelja Talijana. Jer u gradovima su talijanaši i nešto pravih Talijana dugo branili da se zapjeva U sej vrime godišta i Seh duš dan. Tako Mate Balota kazuje kako jaki i plećati istarski seljak nije išao u to vrijeme na ponoćku jer nije smio pjevati ove drevne od glagoljaša naučene pjesme. Selo naše trudno nije poznavalo pojam kažina, on je dolepršao u gradove, kao što vidimo i u Zagrebu gradu. Ali to je druga tema.

I onda i danas je bilo lobista, egzorcista koji istjeruju hrvatski duh iz prignječenoga stanovništva Istre.

A u Zagrebu je najbolje što manje stanovništva. Neka ostanu samo moženovci i dovoljno onih umjetnika i umjetnica poput Vedrane Rudan koja je mogla što je htjela. Osim kad je dirnula u Židove. Tu je sagorjela. Nije mi jasno zašto se mi ne ugledamo na Židove? Mislim da je Franjo Tuđman pokušao upravo to i čvrstom rukom uspio učiniti ono što smo čekali stoljećima. Morao je opraštati kojekakvom šljamu koji je i tada i danas smišljao kako srušiti državu, kako poslužiti gosponu Montyju, kojih je uvijek bilo, a danas se ističu zakriveni demokracijom. Osobito neki novinari imaju prevashodno zadatak rušenje države i priključak na novu Balkaniju: najstrašnija su pristajanja Bleiburgsinova mrtvih očeva s Ovčare uz takvu bagru. To je neshvatljivo. To što neki Tihomir L. laže da smo mi bombardirali Sarajevo iz Kiseljaka, nije toliko strašno. Balavac, možda glup, možda plaćen. Tko će znati. To što je neki Z. Jovanović alias Š. pokazivao slikom i riječju gomile mrtvih u Vukovaru kao braniteljske žrtve - nikom ništa. Od toga se tipa ne može ni očekivati nešto drugo. To što neki Mate K., žalosni profesor s FF u Zagrebu „obavlja nuždu“ na svetom polju Bleiburškom natopljenom krvlju gdje pedeset godina nije rasla trava ni drugi usjevi, nije začudno. Ta odgoj i mržnja sve mogu. Ali da netko čiji otac leži na dnu ovčarske jame pristane uz krvnika, e to ne mogu shvatiti nikada. To je čak strašnije od nekog dežuskoga gologlavobradatoga dna do kojega netko može saći. Ekstrakt mržnje izliven pod okriljem demokracije i umjetničke slobode. A zamislite što bi on radio da je imao priliku odabirati puškom ili nožem u tom istom Vukovaru dana 18. studenoga 1991.? Jer ova mržnja nije od jučer. Ne. Nije li, čini mi se, dojahao u džipu s „osloboditeljima“ odmah po uništenju Vukovara, ali ne pamtim da je zavapio nad razorenjem.

Na temu priglupih novinara od kojih neki ne bi položili običnu gimnazijsku maturu, sjajan je primjer izvjesne Željke O. koja je imala široke ruke za svoju piramidu na TV… Tu je dovodila svakojake likove, a dovela je i Đokicu M. pa ga Vukovarske elegijepredstavila kao dragoga glumca iz komšijske države. Samo da je pročitala bar jednu knjigu o stradanjima u Zadru i na Golom otoku, saznala bi da je ta dobričina od čovjeka nekoliko ljudi smjestila na Goli otok, dok je bio ravnatelj Zadarskoga kazališta. Mnogi su pokojni, a mnogi ga pamte u tišini svojih strašnih sjećanja.

Nas gospon Monty ne mrzi, on nas prezire. Njemu odgovara leskovačka mućkalica i lijepi honorar, udobna vila nadomak legendarnoga Dubrovnika, ako je još tamo. Čujemo da se malo kaje, da govori kako je ipak pogriješio, kako je Hrvatima trebalo u Bosni priznati treći entitet. Kasno Mujo na Kosovo stiže. Zapravo za njega nije kasno. Udobno zavaljeni u TV stolice jednoga romantičnoga Romana časkaju dvojica ispraznih, nedoučenih pa i lažljivih pipina malih od kojih ni jedan nije rodio Karla Velikoga. Dapače, njegujući dragi spomen na ranije emisije romantičara, sjećamo se gostovanja Vesne Pusić, onih laži o njezinoj rodbini i njegovu ruganju pokolju na Jelačić placu 1918. kad je krv iz tridesetak mrtvih i ranjenih tekla do Frankopanske u kojem pravcu su bježali civili i domobrani.

Sjedi tako gospon Monty, još se uvijek češlja na razdjeljak s desne strane, a unutar mojih tužnih misli probija se melodija U razdjeljak te ljubim... Onaj drugi jedva se smjestio u stolicu. Golemi su njegovi dosezi.

Mnogi političari s europskoga kišobrana ponad Jugoslavije dobili su svoje mjesto u fantazmagoričnoj pripovijetci broj 8 u mojim „Vukovarskim elegijama“ davne 1999., prije Franjine smrti. Ima knjiga u knjižnicama. Prepoznat ćete ih, te političare, u mom tekstu iako sam im promijenila imena. A vjerujem da se oni teško mijenjaju.

Bog neka čuva Hrvatsku.

Nevenka Nekić

Sub, 8-02-2025, 13:06:43

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.