Što znači imati ime?

Kad su kolegu Vladu Gotovca uvodili u logor, zvali su ga imenom. Kad su ga nagovarali da se odrekne svojih riječi i potpiše molbenicu za otpust, zvali su ga imenom. Nije se nikada odrekao imena jer to je jedino što je posjedovao. „Njegov slučaj“ imali su čast proživjeti i mnogi drugi isto tako poznati kolege, ali puno je više onih nepoznatih kojima se ime nije odazvalo udarcem u gong javnosti i zabrujalo do visokih stuba međunarodnoga slavoluka. A bili su pravednici, nevino osuđeni, strijeljani, ugušeni u tišinama smrti bezvučnoga, bezimenoga, u masu uronjenoga žrtvenika domovinskoga.

Ime je vrijednosnica

Imati ime nešto je vrijedno i odano Bogu i istini, imali su ga oni kojima, iako su mrtvi, pružamo ruku i preko groba, svjesni da smo patuljci na ramenima divova. Imena su imali naši, moji predci, kao i svakoga čestitoga i nečestitog čovjeka. Odricanjem imena poradi podlih namjera gubimo mogućnost biti časni ljudi. Kaže Biblija da me Gospodin pseudonimpoznavao prije rođenja, prije vjekova i da me zazvao imenom. Ono, to moje ime je vrijednosnica koja mi treba za razgovor s Bogom i ljudima, stoga se ne skrivam pod nikakvim zaporkama, pseudonimima, skrivačnicama, ozbiljnim ili tupavim. Ne mijenjam ime kao neki primjerice saborski zastupnici i zastupnice da se sakrijem od svoga roda ili porodice. Jer i ta promjena je laž koja onda opet perpetuira novu laž i tako u nedogled. Bila Mara, pa onda najednom Brunhilda, Nijemica! Vidi vraga! Bio musliman, odjednom Nijemac Furtenberg, eli! Najbolji je ulazak u njemačka ili židovska rodoslovlja: ima jedna najveća vjernica židovska, a bila je sve što imamo i raspolažemo na ovim prostorima - od ateistice, preko pravoslavke, protestantice do konačno židovske vjere. Ovo se pokazalo da joj najbolje stoji. Molim da pravim i nepatvorenima ovo ne smeta jer se ne tiče njih. Duboko je moje poštovanje prema svima koji imaju istinite korijene u bilo kojem jatu. Tako moja djeca znaju napamet divnu „Ježevu kućicu“ Branka Ćopića. Bio pravedan pa ga ubili.

Tako mijenjanjem imena nastaje diskretni šarm nove buržoazije.

A neki našijenci u emigraciji nastoje sačuvati ime pa se potomci dovijaju i prilagođavaju u novoj sredini, a u onim se c-h-y-x i sličnim dodatcima imenu, uvijek nalazi i davno ime hrvatsko - npr. Mihovilović ili koje drugo. Njih danas boli čak i ono što su odavna zaboravili, a negdje duboko počiva ime nonota ili prapranonota.

Treba izuzeti od ovoga razmišljanja ona vremena kad su pseudonimi bili jedini način da se nešto napiše ili objavi ako Đurekovićje bilo istinita kritika slavne partije komunista. I to ne doma, ma kaki, to tamo vani, preko bare. Ako si bio bliže s takvim namjerama, prošao si kao Đureković.

Moj slučaj indikativan je za ta vremena. Pisati šezdesetih ili svih ostalih godina do 1990. za nas neke bilo je za javnu objavu nemoguće. Mogao si birati: poslati rukopis na neku adresu časopisa ili nakladnika pa čekati da ti kaže kao jednom meni: Čujte drugarice, ovo bi se moralo mijenjati tako i tako. Danas možete pisati bez problema o svemu što ne dodiruje politiku. Krv, seks, tijelo, to se nosi! A ne ovakve pripovijetke kao ...

U programima za škole bili su auktori koje je krasila crvena zvijezda na trorogoj kapi. Nema majci lektire bez „Pirga“, i tome nalik, inače prikladnih priča, nema.

Satirične pripovijetke

Onda smo mi beznadne tice sjedili i pisali za buduća vremena jer nismo htjeli mijenjati istinu ni imena. Tako sam bilježila na obični papir rukopisom i satirične i sarkastične i humoristične pripovijetke koje su objavljene poslije 20 ili više godina. Kad je stigla naša propala proljećarska godina 1971/2. i kad su pred mojim očima „hapsili“ pred crkvom u Karlovcu mladež i starež koja nije mogla u zaključanu crkvu Svetoga Trojstva, a potom su odmah prvih dana 1972. počela masovna uhićenja nas matičara, pospremila sam svoje pisanije u podrum pod dvije tone ugljena. Sve rukopise i dopise svojih prijatelja (kao Zlatka Tomičića, Ive Brizića, Mate Marčinka, Joje Ricova i drugih) zamotala sam u neku 13strašnihpričanepromočivu vreću i kartonažu, pa ako dođe do pretresa stana, bit će sačuvano. Ali ime nisam mijenjala. Kako je onda stajalo u udbinim dosjeima u Karlovcu i Zagrebu, tako i danas.

Među njima srećom sam sačuvala kratke ili dulje zabilješke iz kojih su nastale i upravo objavljene „Bodljikave pripovijetke II.“ (Đakovo, Đakovački kulturni krug, 2021.), šaljive zgode kojih je bilo kao i svagda u povijesti. Naravno da smo relativno bogato sačuvano pisano blago mogli objavljivati u novoj hrvatskoj državi. Tako je u proteklih 30 godina izašlo iz podruma i kasnijih zapisa u javni prostor svakome na uvid, mnogo knjiga. Među njima ima podosta šaljivih, satiričnih, bodljikavih i podrugljivih: Trinaest strašnih priča i jedna groteska (2001.), Tajne sfere (2004.), Hobotnica I. i Hobotnica II. (2006.), Gospodična i drug (2009.) Začarani dvorci Hrvatskoga zagorja (2011.), Bodljikave pripovijetke I. ( 2013.), Sudbonosni patuljak (2017).

Tako su se ove satirične između onih ostalih ozbiljnih knjiga, koje su ostale poznatije jer su posvećene tragičnim godinama domovinskoga rata i poraća, malo i pogubile. Jer, ne može se pisati lagano i šaljivo o temama koje pričaju jezive sudbine naših hrvatskih jama. Neki i to mogu, ali neki s pravim imenima ne mogu.

Neke su šaljive ili krajnje satirične bile objavljene u „Hrvatskom slovu“ kao što je „Blasfemije Prostakowsky“ koja je pripovijetka izazvala užas i strku u L. zavodu i potjeru za auktorom koji se potpisao svojim imenom i prezimenom. Pravim pravcatim! Ali on za „veličine“ koje se u pripovijetci opisuju, nije postojao, ili postojala. Ne postoji ni danas. (Postoji u povijesti književnosti Dubravka Jelčića, Karlovačkom leksikonu, Hrvatskoj književnoj enciklopediji itd.) Inače, osoba kojoj sam posvetila tu blasfemičnu pripovijetku da joj olakšam progon u vrlom zavodu, nažalost je umrla. Bio je to najveći auktoritet za religijsko područje, ali dragi Blasfemije ga je uništio. Pročitajte, drugovi, pročitajte! Ima tu još: „Proročki san“, „Enciklopedija čudovišta“, „Stipe ridikul“ i mnoge druge.

Eto ga, nešto od te moje satirične proze ocijenjeno je u brojnim kritikama, ali nisu kao ni ostala djela kojima su posvećene godine života što istječu, ušla u sve relevantne povijesti književnosti. Jok, nepoćudan čovjek koji ne mijenja ime, a ni svoje životne principe, svim je vlastima nepoćudan. Taki je red, reko bi naš Šova.

Pisanje u elektroničkim medijima?

Blagoslov je ovaj izum elektroničkih raznih oblika skrivačnica: pišem kao mali štakor, ali nitko ne zna koje je moje ime! Šifra! Neznana smo družina i nagrizamo svoju državu, gadimo je, čerupamo perje! Kinezi joj prave most jer je davno pukla na dva dijela, a u utrobu su joj nabili golemi vrh sablje krivošije. (Inače ideja o tajnosti imena je srodna onoj ruskoga pisca Aleksandra Grina i njegovoj noveli „Izbavitelj“, koju je kod nas ekranizirao uspješno Krsto Papić!)

Ali postoji i druga inačica pisanja u elektroničkim medijima: pišem prikazujući svoju fotografiju i ime koje mi treba donijeti slavu, jer sam (u oba spola) drčan, prost, bezobrazan, prazan, glup, „ prevejan“, mnogo lijep, bestidan, a pisanjemožebitno i lukav, za nešto i darovit, ili jednostavno - to sam ja! Pogledajte ljudi, čujte i počujte ili gledajte pa se divite, evo me! Neka svijet vidi da sam tu! Ništa nisam napravio u životu, ni dobro ni zlo, ali želim da svi na zemlji znaju kako sam važan i nazočan! Onima koji ne kriju svoje ime, ipak će biti lakše razgovarati pred licem Božjim. Imali su hrabrosti o nečem nevaljalom izreći svoje pristajanje, ili podržati osnovne vrijednosti pravde, istine i dobrote. Uvijek u dvojbi. To je nezgodan dar od Boga - eto ti sloboda!

Ima u tome nastojanju, da se sudjeluje po svaku cijenu u javnom prostoru, i jada i taštine, ima tuge i nade, ali ima i želje za pravednijim društvenim ustrojstvom u kojem će i glas maloga čovjeka donijeti promjenu. To je nalik na brigu za more - što je moja kaplja nafte u moru, žlica, ili decilitar nafte? Ima, ima utjecaj. Eno u našem malom ribarskom mjestu na Braču dođe velika i lijepa jahta, ili kakvo drugo plovilo, ispusti tu žlicu i cijela vala blista ljubičasto i sedefasto masno i smrdljivo danima, dok jadno more ne proguta. Ne znam ime toga sa žlicom koji sigurno pita - a što bi ta mala količina mogla naštetiti?

Nemoćan je čovjek u samoći svoga doma i smišlja puno puta kako naći izlaz iz anonimnosti. Neki se snašli pa prostački psuju na tzv. fejsbuku, ili tome sličnom izumu, oni također predstavljaju novu šarmantnu buržoaziju, sebe nazivaju urbanom elitom! Lako je onome na visokom brdu, taj bi bio neanoniman i bez psovki, ali ne može bez njih. Taki je, brate! Ali on bar ima ime! Prepucavanje je za sada riječima, za dalje ne znamo. Odgovara mu bez psovki, ali s prezirom i mržnjom drugo brdo, isto ima ime, ali kaj ga bumo sad spominali, se znamo.

Diskretna šarmantna buržoazija

Ima njih, te nove diskretno šarmantne buržoazije, koliko ti srce želi. Psuju, pokazuju srednji prst, učine se v kipec deti, kak bi rekli naši stari puntari, na tom elektronskom saopćalu, općalu. Opće oni i drugačije pa i to pokazuju. Sve za proslavu svoga imena. Ne samo muškardini, ima tu i silnih junakinja koje također opće preko takvih naprava, dižu i one srednji prstić, dugonokat, krvavo crven, nadoštuklan u salonu koji se zove „Studio za nokte“. Neš ti studija! Nije Crnoih stid i sram, ne, konačno se ispunjava neki carigradski ferman. Da ih uvati Turčin, te feministice, prije dvista godina, imale bi muza koja zaluta u ovu našu Rvacku a zove se Talija, što za reći. To su redom „dostojanstvene“ majke i poneka lipotica raspuštene kose do pasa, a i suknjica je nekako do pasa. Imaju ime i prezime, ne zna se čije, oli muža, oli dragog svoga. One će poučavati našu djecu moralu i životu jer sjede u nekim visokim katrigama ili su na štulama koliko su im štikle nikle.

Ne škodi nam malo podrugljivosti, je li? Lakše se živi. Ne moramo svi biti ni dostojanstveni, ni pametni, ni mudri, ni pobožni. Svijet bi bio dosadan. I stari Grci imali su jednoga neobičnoga boga. Ide tako šumom i sretne čovjeka. Vidi bog da je čovjek zalutao i pokazuje mu put. I padne čovjek u provaliju, jer to bijaše Momos, bog ludosti. Meni se čini da se najviše po lipoj Rvackoj šetaju Momos i Talija koja nosi u ruci masku smijeha. U zadnje vrijeme maska nema nasmijano lice, obično je, krpeno i urliče: ja bi na Jarun! Brez njeg ću ja umrit!

Eto ga o temi satira i srodno. Kako pišem usred kaosa koji nam predstavlja Talija? Bilo je toga i prije. Sjetim se kolege koji je s nekom dvojčicom svladao nešto zemljopisa na višoj školi, ali ne će on raditi u razredu! Sretnemo se, a on kaže da je ravnatelj svih glazbenih škola u Zagrebu!!! Lupa se po gornjem džepu kaputa gdje leži neka valjda crvena knjižica. To izazove kod mene momentalnu i suvišnu pobožnost i ja se samo prekrižim.

Nevenka Nekić

 

Pon, 12-04-2021, 06:18:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.