Đavo i njegove sluge u politici
Ima jedan književnik kojega nisu voljeli – Miro Glavurtić. Umro je nezapaženo i kao tijelo i kao literarno djelo. Stvarao je u Srbiji kao Hrvat u doba komunističkoga nasilja, pisao i slikao, bio nepodmitljiv i onda poslije smrti „Ljubičice bele“ ugledao lice još gorega sotonističkoga tipa isturene brade (govorio je da sliči na Mussolinija) te se s obitelji uspio spasiti i prebaciti u Hrvatsku.
Ovdje nije bio dobrohotno primljen, nešto zbog njegovoga otvorenog govora, a nešto i zbog zavisti. Imao je petlje da svima otvoreno kaže što misli. A potegnuo je i jedno pitanje za koje ni vjernici ni nevjernici nemaju sluha: Sotona u politici! Bilo je to izuzetno hrabro i mnogi su se užasnuli: ili je lud, ili hrabar! Tu temu o kojoj i danas šute mnogi, ali koriste razne rječetine koje ukazuju da je kolega imao pravo, znak je ne njegove ludosti, nego pronicljivosti i hrabrosti. Konačno i vjere u Evanđelje da je Isus imao posla s demonima i Legijama. O tome Crkva danas slabo progovara kao da nije ni postojalo. Napredna Crkva.
Jer kako protumačiti anakronizme i imbecilne, kontradiktorne i podle koalicije koje se sklapaju nad zaklanim mrtvim domobranima i za dom spremnim ratnicima, hrabrim i sjajnim darovitim bojovnicima koji su zaslužili bar jedan istiniti film, govorio je Miro Glavurtić. Neki se ne mogu sjetiti jer su bili mali kad je Glavurtić pisao:“ Ovih proteklih godina imali smo prigode susretati se zaista s velikim herojima koji su herojski i ginuli. Užasava me da bi mogli ostati anonimni. Nažalost, heroji su uvijek i svugdje iznimke, u masi mediokriteta i kukavica.“
Vo-đa! Đavo!
Glavurtić je započinjao temu koja nije dobila svoj transcendentalni akcent gotovo nigdje: ni u književnosti (osim nebuloza o Hrvatima kao vampirima u mozgu Brešana), ni u filmu, ni u kazalištu, (ne računamo kretenastu bolest Frljićevu, ili dičnu iznimku Dujmovića), a također ni u medijima raznih vrsta. Sva sada vladajuća bulumenta nije ni najmanje sklona takvom pogledu na stvarnost koju je odavno providjela sva vrijedna literatura (pr.) dvadesetoga stoljeća. Ova sadašnja mediokritetska pisanija zanosi se još uvijek tamom i krvlju propale jugosramije, koja je svoj smrad pokrivala pred kraj lešinskoga stanja parfemom za muškarce “Vožd„.
Niste to vidjeli? O, da, bio je taj parfem snažan i mirisao na kame i pijane četnike, a lansirao se iz Beograda od znakovitoga imena Slobodana. Skupovi su skandirali diljem zemlje Srbije: vo-đa-vo-đa-vo-đa... Potom su skandirali u Vukovaru: Vo-đa! Vo-đa!, a odjekivalo je Đavo! Đavo!
Tada se taj veliki balkanski parfem „Vožd“ kao smrad širio iz Beograda, da bi završio novim parfemom „Kragujevka“- ručnom bombom koja se proizvela u Kragujevcu. Ovo novo poglavlje je pokrivao parfem „Serb“ i oba su paradigma jedne političke i diplomatske makinacije koja nas je užasnula. A kraj se nije ni nazirao. Nisu oni tražili samo junačke glave, tražili su sve hrvatske glave „naokupe“ kako bi rekao Petar Zrinski, da se konačno obračunaju u „Konačnom rješenju“ s tim hrvatskim separatizmom. Pokrenuli su paklene sile o kojima je govorio zaboravljeni špijun Zorge na stratištu: “... iza svih nas stoji jedna paklena sila“. Nije to bila samo metafora. Poslije toliko zla koje su nam učinili, i to ne samo prožvakana JNA i četnici, nego i SPC čiji su se voždovi u mantijama slikali naoružani i blagoslivljali ubojice, ne samo u Dalju, nad jamama pobijenih Hrvata.
"Nož u zubima"
Zgranuti nad zlom priklonili smo se mišljenju umnih filozofa poput A. Finkielkrauta i naišli na njegove riječi kojima nas opominje, na gadosti u vlastitim glavama, kojekakvih materijalistički i plitkoronećih umnika koji su isplivali na površinu jer su tako lagani da ne mogu potonuti. Eno ih sjede na vrhovima najvažnijih naših ustanova. Neki kemičar mucajući tumači povijest, neki liječnik tumači povijest, neki fićfirić s dvogodišnjim ekonomatom tumači književnost, (ne smiješ ih dirati - počne te progoniti povjerenstvo za koješta i svašta, ni krivog ni dužnog.) Šupljina povijesnoga njihovoga tumačenja voždovih čina koju nalaze samo u grabežnoj naravi srbijanizma i patrijaršiskim htijenjima za proširenjima teritorija, nisu dostatna da objasne svu mračnu bit, sav okultni đavolski sjajno izveden pokolj, koji se već odavno pretvorio u hrvatski grijeh. U toj inverziji je veličanstveni uspjeh ne samo njihove promidžbe, nego samoga Zloduha koji im pomaže. Nema tu nikakva ludila kod filozofa i spisatelja (M. Bulgakov), nema, to su one neprotumačive činjenice koje nose nevidljivu duboku podzemnu nit o kojoj i Biblija govori.
Uzalud se mi rugamo da su oni, ti naši komšije, talenti u brlogu slobodnoga svinjarstva, primitivni opančari, (za koje je pomalo ciganski uzviknuo neki Mesić da će otići iz Hrvatske i odnijeti samo prašinu na svojim opancima, tako nekako), uzalud. Oni imaju velikoga pomoćnika Đavla osobno i svi napori oko kleveta koje šire svijetom, a vožd je sada Legija, nailaze na odobravanje simpatizera sve do tzv. vrha UN… Naši mlaki i mrljavi odgovori nikoga ne uvjeravaju u pravednu borbu u Domovinskom ratu, u pravo na ispravljanje, reviziju povijesti, koja vrvi lažima, podmetanjima što se gomilaju kao mistika i mit u kojem se rađamo s nožem u zubima.
"Đavo u politici"
Kolega Glavurtić imao je priliku održati predavanje „ Đavo u politici“. Bilo je to davnih godina na Kaptolu 27. Srećom je bilo ljeto pa su svi prozori bili otvoreni, jer nikada ni jedan predavač nije imao toliko slušatelja: u dvorani su sjedili na podu, na prozorima, izvan dvorane stajali i sjedili na zemlji u okruženju, pa i na prolazu i ulici. Varate se ako mislite da je to bilo neko plitko i vašarsko predavanje. Bilo je oštro i potkrijepljeno citatima značajnih umova. Tako je citirao u okviru našega hrvatskoga duhovnoga stanja filozofa povijesti Arnolda Toymbeya: svaka zdrava civilizacija i svako zdravo društvo označava obilje relacija među jedinkama, kao i među institucijama društva.
A u Hrvatskoj je posvemašnja odsutnost takvih relacija, krajnje siromaštvo, krajnji jal i zavist. Poznato je da tiranin uzima stupidne kokoši za svoje vjerne sluge jer želi biti najpametniji, a prave i velike umove uklanja potezom pera. Mediokritete, kao nataknute glave na kolce iz turskoga doba, pušta da govore u seansi na kojoj sudjeluju akademici, nagrađenici za pornografiju, ljigavi jeguljasti izmicatelji pravdi, pozdravljači „dobro jutro čaršijo na sve četr strane“, kokice liftingirana lica, kevkajuće pekinezerice koje u životu nisu pročitale jednu ozbiljnu knjigu, mjenjači imena i prezimena, preskakivači iz stranke u stranku, arhivari dokumenata kojima ucjenjuju, podli zadrigli upirači prstima u sve heroje i iskrene branitelje : „locirati, uhititi, transferirati“!
O odnosima Đavla osobno s političarima, o njegovoj snazi, o njegovoj zasluzi za pretvaranje nekoga Miloševića u sjajni medij koji je to srbijansko imanentno zlo pretvorio u krv i njome natopio našu hrvatsku zemlju, govorio je Glavurtić dugo i ozbiljno i pitanjima nije bilo kraja. Za drage afežejke dodao je kako je još veće đavolje stvorenje bila Mira Milošević Marković. Inspiratorica, kao i danas njihova žensko-muška figura na čelu političke elite. Ona se udala za svoju ženu. Žive u slozi. Ne tuku se kao neki naši muškardini koji su oženjeni svojim mužem.
Kad je sve prošlo, mislili smo da je prošlo, a kad tamo nije. Nema u njih katarze, nema uvlačenja očnjaka, sve se ponavlja: najprije kao parfem kojega možete kupiti i u Hrvatskoj, samo ima drugo ime, pa onda kao dva otrovna smradna trolista - snv i spc, koji lažu uz pomoć Oca laži, potom kao slobodnohodajuće zločince što zagađuju naše gradove i prošlost, a u svakom od tih znakovlja baulja trajna opsesija srboslavije, velike i moćne.
Ako je rabota protiv Hrvata, ima para!
Bilo je i naših u izobilju koji pohrliše poslije krvoprolića u beli grad, bilo je. Vukovar je pao, sjećam se, a neka Mira F., Bog joj dao mira, razgalila prsa na stolu valjda u Skadarliji pa udri u veselje. Takve se danas žali i slavi. Eto ti opet inverzije! Zatvorilo nekoga profesora koji je stavio na zid sliku Gotovine i Markača prilikom uhićenja i to u znak prosvjeda! Odmah izbačen, zgažen, rekao bi dični Krleža, kao krijesnica u majskoj noći.
Ostadosmo sami, gazimo jedni druge, ponižavamo se, a Đavo gleda i zabija kontru i kukavicama i junacima Hrvatima po cijelom svijetu: priređuje on potomcima Vožda izložbe - čas na njima slikom prikazuje kako Hrvati ubijaju Srbe: čas u Jasenovcu, čas smo ih pobili u Domovinskom ratu, (svijet obavještavaju njegovi pomagači, kao novinar HRT koji otkriva one leševe „srpske dece“ u Vukovaru kraj bolnice!), čas smo ih ubijali u davnoj prošlosti, pa onda opet danas, čak po manastirima! Milijuni se tamo preko Drine nađu za propagandu protiv Hrvata, a bome i kod naših hrvatskih plataca ministarskih ima za takvu istu propagandu podosta! Ako je rabota protiv Hrvata, ima para. Nas koji nemamo djela protiv svoga naroda, progutala su ždrijela crnih lista.
Vožd je na vrijeme poubijao intelektualce poput bleiburških i inih žrtava – Budaka, Kosa, Klarića, Mortigija, Perice, Dirnbacha, Mašine i niza drugih. Ili je na smrtne muke u logoru stavljao Vjenceslava Čižeka, Antu Bakovića, Zlatka Tomičića, Joju Ricova, Vladu Gotovca, Zvonimira Bartolića, Jurja Lončarevića, Antu Sekulića, Višnju Sever, Antu Stamaća, Gojka Sušca, Mirka Vidovića itd...itd.
Vožd je koračao velikim koracima i naša je domovina tutnjala. Nastavio je sitnijim kao Legija danas. Vožd ne samo da je stigao, on nije nikada ni otišao iz ove svete i izmučene hrvatske zemlje. Šalje povremeno male demone da gade po našim drevnim spomenicima, smrade i zazivaju novi rat, novu krv, vesele se potresima. A ovi su pokazali da smo opet okupili srčanu mladost koja nošena zavjetima svjedoči da možemo računati na njihovu spremnost za dom.
Nevenka Nekić