O pustoši naša!

Vrsni demograf dr. Šterc (FHS) upravo je, kao i uvijek, izrekao istinu: Trebalo bi nagrađivati ljude koji nastavaju Banovinu i slične prostore u našoj RH. Misli on kao i mi koji se slažemo s njegovom konstatacijom, ne samo na ovaj strašni potres koji je slomio i prostor (zemlja otvara zastrašujuće rupe i prijeti odronima, raspuklinama) i materijalna dobra što su ih ljudi stjecali desetljećima, nego i na povijesni kontekst. Vrsni je stručnjak za demografiju i zna kakve posljedice donosi opustošena zemlja koja je stoljećima bila na udaru navalama divljih hordi s istoka. Posljednjih gotovo pet stotina godina prvi jauk kad krenu Osmanlije, čuo se na Banovini. BanovinaUbojstva, roblje na konopcima (u molitveniku Katarine Zrinske piše na margini da su baš te i te godine 50 000 robova Turci odvukli na konopima, sve zdrave radne snage), opljačkana i spaljena imanja seljaka koji su oduvijek plaćali najstrašniju cijenu ratovanja. Jauk se čuo stoljećima, a pomoći uglavnom malo. I drago nam supremativno Austrijsko carstvo slabo je slalo potrebne snage za obranu toga prostora, kojega je u jednom trenutku naselilo došljacima Vlasima i stvorilo vojni kordon.

U postojeću Glinsku pukovniju postavilo Carstvo jednoga časnoga i hrabroga vojnog zapovjednika koji će postati simbolom iscrpljene Hrvatske - Josipa Jelačića Bužimskog. Čak je i on vodio manje bitke s tim Istokom i turbanima, na čijem čelu su tijekom prodora bili upravo Vlasi - martolozi i akindžije.

Ali dr. Šterc govori o sadašnjosti ili bližoj prošlosti trudeći se da nedoučenim i tupavim upraviteljima ove zemlje hrvatske dokaže da je stanje na Banovini prijeteće baš u demografskom smislu. Poslije Domovinskoga oslobodilačkoga rata vratili se ljudi i našli svoje kuće srušene ili vrlo oštećene. Naš dragi rođak M.Č. bio četiri godine branitelj, pa onda morao svoju kuću iznova graditi. Najprije su je dragi komšije opljačkali (našao dio namještaja u obližnjoj ulici kod komšije koji se nećkao, ali ipak vratio ukradeno!), pa onda bacili bombe i kuću razarali. Marno radio i opet kuću sagradio. To je bilo po drugi puta, jer se prvi puta rušila 1941. Sada je ponovno treći puta pred srušenom kućom, spašava stvari u opasnosti da mu se sruši gornji kat na glavu, ujedno pomaže onima koji su još potrebniji, jer Petrinja je mala i svi se znaju.

Neki su već otišli i napustili starinske petrinjske ulice, dragu im plažu na obali Kupe, lijepi park koji su komšije djelomice razorili i u obližnjoj mesnici ubili dvoje ljudi pa objesili na kuke za meso. Sve se, dragi moji, zna. Preostali Petrinjci koji ne žele napustiti Petrinju okupljaju se u crkvenoj dvorani i griju uz staru peć, a ne u Sv. Lovri koji je oštećen i nesiguran. A taman su ga izgradili od temelja kojega nije ni bilo poslije vladavine komšija u Petrinji.

Vratimo se na aktualnu temu demografije i načina kako zaustaviti iseljavanje. Mislim da je dobro pogledati primjer ovećeg naselja na granici Austrije i Njemačke kojega smo posjetili 1997. Ne ću opisivati standardno ljupko uređeno iseljavanjemjesto, nego samo njegov ustroj upravljanja i naseljenosti. Sve se zasniva na supsidijarnosti koju oni koriste do maksimuma, ne kršeći nimalo zakone EU. Bar su nam tako rekli. Dakle, cijelo mjesto živi od pivovare koja je stara 700 godina. Čak je zgrada u kojoj drže ječam, a zovu je „nova“, sagrađena 1760. I nisu imali potrebu graditi noviju, nego su uredno održavali ovu u kojoj ječam zrije i pušta klice. Nikada nisam vidjela proizvodnju piva pa je sve bilo zanimljivo: nove su bile instalacije, cijevi koje danas zahtijeva takva proizvodnja, savršeni uređaji koje kontroliraju radnici zaduženi za taj posao. Komplicirani dovodi vode i ostala tehnologija zahtijeva stručnjake za svaki dio procesa. Imaju tri bunara iz kojih crpe vodu koja se dva puta dnevno kontrolira poradi kakvoće. Tu je izrada bačava, cijevi, oprema boca, naljepnica, polja se zasijavaju na vlastitim prostorima koji pripadaju gradiću K. i nikome se ne prepuštaju. Ostalo zemljište zasađeno je šljivama i od njih se također pripravljaju razni prehrambeni proizvodi - od pekmeza do bombona. Posebni dizajneri opremaju svaki proizvod inovativnim i originalnim detaljima. Ono najvažnije zacrtano je u Statutu gradića K.: na prijamu kod gradonačelnika pročitano nam je kako se Statutom grada K. štiti prostor i ljude. Nitko ne smije prodati zemlju ili nekretninu strancu - samo domaćem stanovniku. Garantira se gradskim troškovima školovanje djece i studenata za sve moguće profile stručnjaka vezanih uz proizvodnju piva, raznih vrsta, poljoprivrednih proizvoda, dizajnerskih poslova, reklamnih i drugih poslova kojima se slava toga maloga mjesta nadaleko poznaje. Dakako, postoje i sve ostale mogućnosti - od građevinskih do drugih struka. Onaj tko odlazi iz gradića, a takvih je neznatan broj, mogu prodati imovinu ili sugrađanima ili Gradskoj upravi. Nema nezaposlenih, ni jedan. To je njihova EU.

U isto vrijeme mi prodajemo strancima, i to često onima koji su nas ubijali ne samo u prošlom ratu, a i drugima, Slavonijasvoje nekretnine, vode, šume, komade obale, otoke itd. Suludo se kao milijunaši ispružismo u ljetnim „ligilštulima“ s pogledom na morsko plavetnilo i ostavismo na milost i nemilost tisuće tona otpalih jabuka, krušaka, i drugih poljoprivrednih proizvoda po Banovini, Slavoniji i ostalim plodnim prostorima Lijepe naše. Da ne govorimo da se više ni vuna ne otkupljuje pa se zaklanim ovcama i janjcima krzno baca u smeće, a na proizvodima od vune piše - podrijetlo Novi Zeland! Nismo sagradili ni jednu tvornicu za preradu takvih proizvoda, za otkup, za skladištenje, nego se šverceri bave uvozom, a naši preostali poljoprivrednici sve više napuštaju poslove i zemlju.

A država će biti onoga čija je zemlja i onoga koji ima djece koji će je baštiniti.

Posjet gradiću K. na granici s NJ. ostaje mi neizbrisiv - kako se čuvaju ljudi, sigurnost njihova života, spokoj i dobrota čestita posla, poštovanje zakona (Statuta grada), korištenje supsidijarnih mogućnosti za koje ni jedna komisija EU nije našla da su neprimjerene. Ali oni nemaju nikoga u upravi grada koji je bio član bande koja grad ruši, pali, a ljude ubija. Imaju osjećaj za obitelj, mjesto rođenja i domovinu u kojoj žive.

E, sad će se naći vrli pan-orbićani, globalisti, borci za slobodno kretanje robe, ljudi i ideja u bezgraničnom prostoru ne samo EU, nego cijeloga svijeta, pobuniti i pljunuti na taj primjer. Sve što postoji u tom gradiću K. proglasit će rasizmom, fašizmom, ognjištarstvom, Statut će postati „govor mržnje“, zakoni nacistički. Naći će se naše hrvatske razne udruge tzv. nevladine, koje tamo u tome K. ne postoje u smislu života bez rada, a na korištenju državnih novaca, pa će graknuti do neba. Ima udruga, ali u slobodno vrijeme. Ima i plesnih i kazališnih i slikarskih i alpinističkih, socijalnih po potrebi za stare i nemoćne, ima, ima svega. Ali ne bez rada. Zna se što plaća gradska uprava, a što je privatna stvar za egzibicije. Nema prostačkih plakata, šaranja po fasadama (nismo vidjeli ni jednu jedinu!!!), urlanja kroz megafone kojekakvih uspaljenih crvenih neradnika, ničega od toga nema. Otvorene su „gemitlih“ gostionice, pije se pivo i razni drugi napitci, ima plesova subotom i nedjeljom (bili na takvom), brojne prodavaonice nude maštovite proizvode od šljiva i drugoga voća, svatko nešto radi. Nitko ne prosi, nitko ne krade. Ako krade, a sigurno se nađe, biva strogo kažnjen što također piše i u Statutu. A postoje i državni zakoni, naravno.

Vjerujemo da nisu bolji ljudi od nas Hrvata, nego postoje zakoni kojih se moraju pridržavati. Inače slijedi kazna.

Sjećam se iz devedesetih dragoga seljaka i saborskoga zastupnika Pankretića Starijega koji je trebao biti ministar HSSpoljoprivrede. Inteligentan, čestit, skroman i realan u političkim procjenama, znao je voditi svoje dvorište vrlo uspješno. Znao bi i državno. Nije mu dano.

To je trebao biti i čestiti obrazovani prijatelj Stipac, jedan od rijetkih preživjelih članova HSS-a iza onoga rata. Imao je praktične i normalne vizije razvitka našega sela, ali nije bio u stranci koja je morala primiti i one zločince što su pobili njegove sunarodnjake HSS-a. Bio je nemili rat, a njega je vrijeđala Pusićka nakon jedne tribine na kojoj smo se našli i prijatelji i neprijatelji ove Hrvatske. I baš ona se našla da otrovnim jezikom zmijskim navali na pristojnoga Stipca. To je inače bio moj jedini susret s tom osobom i ujedno jedini izravni verbalni sukob. Umre Stipac i propade HSS čini se zauvijek.

Ne znam tko danas obnaša tu visoku dužnost ministra vezanu uz zemlju i seljaštvo (koje se više tako ne zove, nego opege-ovce) jer je kao sramotno seljaka zvati seljakom, pa makar imao i veliko imanje i bio školovan na kojem fakultetu. Čini mi se da su ti ministrići mladi ljudi koji nemaju ni kokoš, a kamoli neko dugogodišnje iskustvo u vođenju imanja vezanih uz zemlju.

O pustoši naša! Voziš se kroz prostor naših pustih sela pa zajaukneš: evo piše da se ova kuća i okućnica poklanja! I tome smo svjedoci. Zašto je moj M.Č. bitku bio četiri godine? Zašto svi naši branitelji?

Prva odluka trebala bi biti: sav novac, milijuni koji se daju neradničkim udrugama, dati poharanoj Banovini! Uvesti obvezni ročnički tromjesečni rok da bi i oni mladi koji nisu priskakali upomoć nešto shvatili i naučili ne samo o oružju, nego i pomoći svomu narodu. Ovim mladima koji su dojurili na Banovinu i dali sve od sebe što imaju i mogu, a najviše ljubavi, svaka čast i hvala, od srca im hvala, volimo ih i tiho plačemo u molitvi da se ovaj dio naše domovine spasi.


Nevenka Nekić

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.