Zašto Dujmović ne može biti član DHK?
Ima ljudi koji znaju od prvoga dana zrele svijesti gdje im je dom, tko su i tko su im predci. Iako su rođeni početkom šezdesetih godina, stekli su školovanjem i vlastitim naporima uz obvezno gradivo i ono drugo što je bilo bitno ne samo za suvremenost njihovoga odrastanja, nego i prošlost svojega naroda kao i opću svjetsku povjesnicu. To nisu imali prilike učiti u školi, ili su mogli saznati poluistine.
Imaju takvi pojedinci potrebu pisati i iznositi istinu o temama koje razotkrivaju zlo i laž ne samo iz prošlosti, kao što je ona iz 1918., 1945., 1991., nego i suvremenu darvinističku narav raznih politika, pa i po cijenu vlastite egzistencije. U novinarskom svijetu opstaju kroz bitke i česta seljenja jer ih izbacuju podanici bilo kojega vlasnika mozgova neke agencije. Osobito su na meti istrošenim pristalicama diktatorskih likova, režima nasilja i smrti. Njihove duše su stare, jer su potomci nekada mladih junoša, omladine i kozaračkog kola, okoštalih savjesti, ljudi i neljudi, za koje je Vlado Gotovac jednom rekao: zašto da moju savjest tuđa savjest sudi?!
Jedan ovakav naš hrvatski novinar odan svojim korijenima, dramski pisac i književnik je Tihomir Dujmović. Pitat ćete kud sad pored ovakvih nesreća, korone, potresa i drugih nevolja koje skočanjiše naše dane na goli opstanak, navalila da piše o T. D.? Uvijek je bilo, dragi moji, nevolja svake vrste, pa ipak su postojali ljudi i sudbine koje bi preživjele i doprle do nas iako su postojale na ovozemaljskim putovima prije niza stoljeća. Proći će svi ovi dani i polako se zaboravljati jer da nije tako, ne bismo mogli opstati. I sada ima onih koji bulazne u svojoj nedozrelosti da je Bog kriv ili je čak namjerno poslao ove muke svim narodima svijeta.
Odgovaram mudrim i vjerničkim riječima velikoga slikarskoga meštra Josipa Botterija Dinija: “Stvoritelj je iznad svakog straha. On je sama Ljubav i Riječ. Jednom će dati na znanje svakome od nas zašto je nešto bilo. Nikako i ništa On nije činio i dopuštao, a da bi bilo besmisleno i u mržnji prema svojim stvorenjima.“ (pismo 7. siječnja 21.)
Tako je jednako relevantna neka pojava i sudbina pojedinca koja zrcali opće stanje, kao i mnoštveno zlo koje nas je snašlo. O toj pojavi kao turobnoj i konstantnoj govorimo i pišemo pod raznim naslovima: neprovedena lustracija, ostatci komunizma, izdajice domovine i tome slično. Nisu svi zli, ne, njihova djela su zla, a oni ponekad i ne znaju što čine. Među njima, tim progoniteljima domoljublja, ima ljudi koji ne znaju kamo idu, ali žele što brže stići.
Slučaj T. Dujmovića jedan je od takvih neprekidno i podlo progonjenih i gurnutih u stranu. Inače se to u dvorištu zove malo mrkve - malo batine. Što to smeta drugove i drugarice, koji drže u rukama gotovo većinu medija, kod novinara i književnika T. D.?
Uzmite samo jednu njegovu knjigu od onih deset koje je napisao, „Hrvatska u raljama djece komunizma“ pa ćete vidjeti otvorenost i istinitost pisma, hrvatski jezik bez nepotrebnih anglizama, srbizama i tome sličnih nakaza; vidjet ćete golu istinu koja nije inspirirana ljutnjom poradi vlastitoga probitka, nego željom da prokaže domaće krivokletnike i na ljevici i na desnici.
Dobit ćete niz imena koja otkriva istraživački novinar i dobar stilist T. D. i usuđuje se pisati baš o svakom nevaljalcu ozbiljno, uz poneki ironični dodatak. Postavlja pitanja i nalazi odgovore u samim počiniteljima koji su, neki od njih, malo u Saboru-malo u zatvoru. Na koncu se vidi kako su carevi i župani goli golcati. To ih smeta. Britko je pero otkrilo bijedu riječi i djela naših vrlih političara, a oni čak ni smokvin list ne stavljaju pred stidne dijelove, („vješaju se po granama kao orangutani i češu“ reče jedan drugi analitičar), jer su bestidni.
Raskošan je i barokni rječnik T. D. Užitak je čitati njegove verbalne bogate asocijacije koje nisu slučajne i nedokazive. Upravo je i to razlog njegovoga potucanja od nemila do nedraga. Daleko od toga da nije i radio i bio vrstan. Bio je na radiju, na televiziji, u uredništvima raznih novina i dopisništava. Ali ponekad dulje, ponekad kraće i gotovo redovito silom napušta radno mjesto.
A sada o onomu što je naslov ovoga zapisa - zašto nije primljen u Društvo hrvatskih književnika? U Statutu DHK u članku 9. piše: “Članom DHK može postati književnik koji je objavio tri knjige nedvojbene književne vrijednosti, uz uvjet da su doživjele ozbiljnu kritičku recepciju. Uz isti uvjet članom DHK može postati dramski pisac, kojemu su izvedena tri djela u profesionalnim kazalištima. Bez obzira na broj objavljenih knjiga članom DHK može IZNIMNO postati i književnik čije je djelo doživjelo ozbiljnu kritičku recepciju.“
Napisao je T. D. deset knjiga raznih književnih rodova, auktor je tri drame koje se uspješno izvode diljem Hrvatske i inozemstva (ne u HNK ili Kerempuhu, ali u prepunim dvoranama). Podnio je uredno molbu za članstvo u DHK i čekao godinu dana da bi dobio odbijenicu. U njoj ne piše zašto je odbijen. Samo da je odbijen. Zanima nas zašto? Neki su primljeni u DHK s jednom ili dvije anemične knjižice, neki su čekali i nikada nisu dočekali, a neki nisu ni podnijeli molbu za članstvo, a bili su svjetski poznati pisci.
Bilo bi dobro i ljekovito da hrvatska javnost dobije odgovor od „Povjerenstva za primanje i provjeru članstva (pet članova)“, članak 44. u sklopu Povjerenstva Upravnoga odbora prema Statutu DHK. Valjalo bi znati uzroke te animoznosti?, netrpeljivosti? prema jednome talentiranom spisatelju. Što T. Dujmović nije priložio molbi: knjige, drame, podatke o izvedbama, dokaze o kritičkim recepcijama? Ako mu nešto nedostaje, dobro bi bilo iznijeti u javnost. Time bi se odklonila svaka sumnja u nepristranost Povjerenstva. (Inače, auktorica ovoga napisa dala je ostavku na članstvo u Časnom sudu i Povjerenstvu za statut i opće propise.)
Nevenka Nekić