Zašto zločinci nisu kažnjeni?

Svatko ima svoje najbliže, kamo spadaju članovi obitelji ili one koje smatra prijateljima. Ako Nekićimaš dva-tri prijatelja, velika je to stvar u životu. Imati stotine ili tisuće prijatelja, kao što se neki predstavljaju na elektroničkim novotarijama, jednostavno nije moguće - morao bi se svidjeti raznim idejama koje se roje u njihovim glavama, morao bi popuštati u najsnažnijim trenutcima kad se kali i razdvaja istina od laži, morao bi podilaziti glupanima i pokvarenjacima i što kažu u Bosni svako jutro govoriti: Dobro jutro čaršijo na sve četr strane!

Dobro je imati gusto sito za prosijavanje prijatelja, a jedno od najvažnijih pitanja koje postavljaš sebi je ono: koga biraš da ti štiti leđa u ratnom vihoru?

To me je naučio dragovoljac i junak Vrbovski iz Vinkovaca dok je branio Vukovar. Ako i tren posumnjaš da ovaj ili onaj ne bi bio dovoljno tvoj da to učini, ili da ti nisi u njemu našao toliko srodnu dušu, ne možeš ga zvati pravim prijateljem. Ovo mudrovanje rezultat je dugoga života koje mi je podario Gospodin pa se u našim godinama sliježe golemo ljudsko vrijeme od gotovo osamdeset godina.

Rak rana

Eno nađoh svoje utihnule 15. rujna 1991. u Hrvatskom tjedniku od 19. studenoga 2020. na stranici 27. pod rednim brojem 175, 176, 177, pa onda malo dalje pod rednim brojevima 694 i 695. A malo iza toga smrtonosnoga popisa stoji tragičan lik dragovoljca Davora Markobašića, koji je morao dugih trideset godina spavati i bdjeti s mišlju o stravičnom zločinu nad svojom trudnom Ružicom tamo.. .onoga kobnoga dana na Ovčari. Svi znaju zločince imenom i prezimenom koji su to sve počinili, ali to nisu nikada osudili i razriješili zločin nepojmljiv ljudskom umu. Tko nije razriješio i osudio? Sudstvo. Ne apstraktno sudstvo - ono ima imena i prezimena sudaca i tužitelja koji su jedini Ratvlasni da to osude. Ali oni nisu osudili, nisu žrtvama pružili ruku pravde ni pravice, nego su ih još dublje zatrpali ovom hrvatskom zemljom.

Eno ih, sjede u mirovini kad odsluže svoje šutnje, zataje svoje ladice pune imena i likova ubojica koji mrgolje od zadovoljstva. Oni su, to sudstvo, rak-rana ovoga društva. Oni se ne mogu ispričavati kao u doba komunizma: morali smo suditi po zapovjedi! Ne, gospodo hrvatskih imena i prezimena, ne, nemate opravdanja!

Vi ste vjerojatno učili bar nešto na pravnim studijama o povijesti prava. Možda ste čuli za prvi zakonik koji je stvoren u vrijeme hetitskoga cara Šupilulijume ili onaj puno poznatiji Hamurabijev zakonik? To su temelji ljudskoga organiziranoga i uljudbenoga zajedništva ma koliko krvavi zakoni bili. Oni su ono - oko za oko, zub za zub. Uklesan je bio Hamurabijev zakonik na kamene stele i postavljen u sva veća mjesta tada golemoga carstva. Počivao je na uzajamnosti i proporcionalnosti kazne i zločina. Ako graditelj sagradi kuću koja se sruši i ubije sina stanovnika te kuće, neka se ubije sin graditeljev!

Mi nismo više u tom stanju odnosa prema pravdi, mi smo dobili i spoznali najprije Deset zapovijedi Božjih, a potom veličanstveni, strašni i čudesni zahtjev Isusov: ljubite i neprijatelje svoje! To je najteži i najbolniji zahtjev naše vjere i tko ga dosegne, zaista može postati svecem. Najblaže rečeno većina ljudi kaže: ne zaboravljamo, ali ne mrzimo. Ne želimo istom mjerom vratiti krvniku, želimo mu sve najbolje, ali neka ga moje oči ne vide, samo neka mi kaže kamo je zakopao moga najmilijega, moga prijatelja, neka mi vrati njegove kosti, pa onda neka se kaje i ja ću mu oprostiti. Hoću li ga ljubiti? Ima i onih koji to mogu. To su veliki ljudi. Tako nas uči naša Crkva i vjera.

Zločinci nisu kažnjeni

Ja vas, prijatelji razuma, pitam zašto je to tako? Zašto zločinci nisu kažnjeni, a onaj koji zahtijeva da se to učini, biva progonjen, ponižen, gurnut na margine društvenoga i javnoga djelovanja. Mora taj tražitelj pravde kopniti kao Penava; biti ušutkan kao mnogi novinari poput Dujmovića; mora tražitelj biti razapet lažima nepismenih fahidiota s tragičnoga FF ili sabora, poput našega najvećega svjetskoga stručnjaka za sankrt akademika Mislava Ježića, čak bačenoga Sudposla u istoj minuti kad je navršio 65 godina, što u svijetu znanosti predstavlja najzrelije doba; mora biti uporno i suludo optuživan poput najvećih zaslužnika za hrvatsku državu, poput Franje Tuđmana.

Pokojni velikan hrvatske književnosti i kulture uopće Slobodan Novak nakon što je napisao svoju knjigu “Protimbe“, popljuvan je i likvidiran iz javnosti, čak i fizički skoro dotučen. Ima u njegovoj besmrtnoj polemici jedan sjajni izraz koji objašnjava mnogo toga oko osude zločina ili nečinjenja osude: kaže da su se kadrovi koji nastavaju najvažnije funkcije u novoj hrvatskoj državi „iscrvili iz šinjela“. Znamo tko su ti i kad malo pročeprkamo po genealogiji dotičnih, sve se poklopi kao u bajci kad se skidaju maske sa začaranih. Samo što u bajkama uvijek pobjeđuju pravednici, a u životu na ovoj zemlji toga većinom nema.

Goleme ništarije vuku se po površini značajnih ustanova sve do svoje mirovine, a onda u miru krckaju reš pečene janjce i odojke, voze se na svojim jahtama dok im vjetar smorac mrsi ostatke par dlaka na glavi, a usnula eskort-dama drijema na provi umjesto pulene. To je ljepše nego biti u nekom suterenu broj devet. Ali najprije odradiš taj suteren, jer sva gamad mili iz podzemlja o kojem sam ispisala četrdesetak knjiga pa za ovaj puta evo odlomka iz jedne moje knjige koje više nema nigdje, iako mislim da je najljepša što se opreme tiče, a duboko uronjena u hrvatsku povijest, koju je bilo najteže predavati u onim vremenima pa čak i u ovim, jer nikada se nisu proganjali matematičari ili liječnici, ali profesori hrvatskoga jezika i povijesti, uvijek, a nekima su i razbijali lubanje.

„Legenda o svetoj Priski i Valeriji„ počinje Razgovorom na nebu.

Lucifer: Mogu li razgovarati s Tobom?

Bog: Slušam.

Lucifer: Ljudi su pretežno nesretni. To me veseli. Ali kako Ti to podnosiš?

Bog: Jednom će neki filozof reći misao koju sam mu darovao u času njegova prosvjetljenja da ljudima samo nedostaje volja da bi bili sretni. Biti sretan je velika umjetnost duše.

Lucifer: Ponekad nemam dobar pregled nad vječnosti. Koji je to filozof?

Bog: Leibnitz.
Lucifer: lakše vidim ono što mi je blizu. Zato sam u svako doba nazočan svugdje. Sada vidim da će ubiti Staša, Dujma, Prisku i Valeriju. Kako si to mogao dopustiti?

Bog: Ja to nisam dopustio, ja se samo nisam uplitao u sudbine da ne povrijedim slobodu čovjeka.

Lucifer: Dakle, Ti sve unaprijed znaš?

Bog: Da. Ali čovjek sam bira svoju sudbinu. Ja ju samo znam.

Lucifer: A je li on može odabrati neku drugu sudbinu? Ah, vidim kako se smješkaš, glupo je pitanje jer sama riječ sudbina nosi u sebi zadanu i nepromjenjivu vječnost.

Bog: Mogao bi, ali ne će. Zna se da ne će. Postoje dvije rijeke: iz jedna se grabi besmrtnost duše, a iz druge poništenje te besmrtnosti. Oni drugi idu tebi. Svojevoljno.

Lucifer: Dakle Ti znaš sve što ću ja uraditi?

Bog: Naravno.

Lucifer: Zašto me trpiš. Zašto me ne uništiš?

Bog: Jer te želim spasiti, a to će onda biti uništenje tvoje zle biti.„

Knjiga se zove „Legende, kronike i zapisi“, objavilo ju je Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1997. Legende kronike i zapisiMolili smo malu dotaciju za tisak od ondašnjega Ministarstva kulture. Dragi čovjek Biškupić nije htio ni čuti, odgovorio je da on nema veze s knjigama. Ja sam to potvrdila pred mnoštvom svjedoka. Tako smo ostali u ljubavi nalik na ovu sadašnju s milom ministarkom. S njom se nikada nisam srela licem u lice. Bog je vrlo milostiv.

Ništa zato, knjiga je kao i onih ostalih četrdesetak, objavljena u ediciji FIAT LUX.

Zanimljivo je da u njoj ima čudesnih roršahovih mrlja: ono što je bilo tako davno - poklapa se s onim danas. Tu su svi: junaci i krvnici, izdajice i pravednici, okrunjene glave i sirotinja, lažljivci i istinoljubci, demoni i anđeli.

Bili su u njoj u tim opisanim davnim stoljećima Ante Gotovina, Slobodan Praljak, Mirko Norac, Janko Bobetko, Markač, Brodarac i Merčep, Blaškić i Kordić. Bilo su i pape - Ivan Pavao II., pa Benedikt XVI. samo su se drugačije zvali. Neke smo osobno poznavali, neke smo posjetili u logoru, s nekima smo bili prijatelji, a nekima smo slali u zatvor knjige kao jedino oružje koje smo imali. Oni su pisali sjajna pisma puna vjere i ljubavi, nade i snova o svojoj domovini Hrvatskoj. Osobito za blagdane.

Vjerovali su u isto ono s početka ovoga teksta: tko je moj prijatelj? Kako sam iskoristio svoju slobodu izbora? Iz koje sam rijeke pio?

Nevenka Nekić

 

Pon, 8-03-2021, 23:18:03

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.