Mjerilo je Križ

Nama ne treba nikakvih dokaza da bismo povjerovali. Nekima. Ne znam koliko nas točno ima, Stepinacali znam da je jučer 17. travnja 2020., a bio je petak prije Bijele nedjelje, Maloga Uskrsa, mnogo vjernika molilo i sklapalo ruke s nadom da će vitki sjeverni zvonik naše Katedrale Sv. Marije i blaženoga Alojzija Stepinca biti uspješno skinut kako bi se spriječila veća nesreća. Od potresa oštećena Katedrala čekala je podržavana rukama molitelja i svih onih ukopanih ili zabilježenih na neki način u tom našem Hrvatskom panteonu, da se vjetar smiri, da se pripreme svi alati za taj pothvat kakav nikada nije izveden u našoj povijesti. Ne samo sakralnoj. Valjalo je sačuvati ne samo ranjeni zvonik, nego i samu Majku Hrvata da se ne uruši.

Snaga i znamen

I trebalo je recitirati Kranjčevića i Matoša da se u riječima koje se slijevaju u to središte naše slavne i tužne povijesti nađe potporanj, uvijek transcendentalan, koji nama pomaže da podnesemo realitet ovoga materijalnoga svijeta. KatedralaGrađena prije osam stotina godina odolila je nasrtajima raznih barbara, nije rušena dok se nije Zemlja pomakla prije 140 godina, ali kao feniks izrasla je ponovno u visinu. Nisu je srušili ni u dva svjetska rata, ni u Domovinskom oslobodilačkom ratu. Dočekivala nas je svo vrijeme našega života vidljiva izdaleka istaknutim zvonicima kao kruna našem Zagrebu, kao misao i znamen, njoj smo se vraćali sa svih putovanja. Ne kao kamenu urešenom gotičkim fijalama i dekorom, ne kao djelu nekoga vrsnoga arhitekta, ne samo kao sakralnom mjestu, nego i povijesnom središtu silnica koje emocionalno sažimaju sublimirane suze i nade hrvatskoga naroda. U njoj počivaju mnogi velikani našega sna i prkosa, u njoj su najsnažnije ruke umjetnika izradile votivne i fragilne uspomene. Nju su neki mrzili, a drugi ljubili, branili joj u crvenom carstvu da obnovi plavi krov, branili da se ukopaju posmrtni ostatci mučenika i blaženika Alojzija. A narod je dolazio jer ona je postojala kao snaga i znamen, kao naš veliki AMEN.

Rušenje ili spuštanje sjevernoga zvonika nije bila nikakva igra. Mi koji ne znamo kako bismo to izveli, možemo se samo diviti i biti ponizni pred vještinama stručnjaka, spretnosti majstora izvoditelja, vojnih znanja o miniranju, hrabrosti članova Gorske službe spašavanja i svih ostalih koji su sudjelovali u pothvatu stoljeća. Očekivali smo da će javna državna televizija, ma kako se zvala, poslati nekoliko kamera i novinara koji nešto znaju o Katedrali, neke koji znaju pitati bilo koga koji su tih dana pa i jučer bili u blizini i dostupni na neki način za odgovore.

Ne shvaćajući domet ovoga događaja

Nismo očekivali nikakav povijesno-estetski ekspoze o Katedrali (iako nam ne bi smetao!), nego samo malo znanja novinara o postavljanju glavnih pitanja kad se ovakav neviđeni događaj zbiva. Tamo su bili mnogi koji su mogli odgovoriti na pitanja kvantitete, opreme, o imenima ljudi koji time rukovode, imenima hrabrih penjača, rukovoditelja dizalicom itd... Ništa od toga nismo doznali. Ta nam saznanja ne bi posve umanjila strepnju i iščekivanje dobroga ishoda za koji smo molili, ali pokazalo bi se da takozvana hrvatska televizija ne sabotira ovaj događaj dajući mu značenje prodaje povrća na trgu. Očekivali smo da se kamere nalaze na primjerenom mjestu (bar kao one RTL), da Katedralaće pratiti spuštanje zvonika jer postoje vizure koje su pokazale druge TV–kuće, ali ne! Onaj dramatični trenutak bio je na posljednjoj etapi zaklonjen drvećem i nekim krovom iza kojega je stajala nevidljiva kamera. Druge valjda nije ni bilo.

Cijelo vrijeme iščekivanja provelo se u potpunom muku i osim dva puta ponovljenoga saopćenja da se priprema eksplozija, ništa se nije čulo. Kamera stoji tako da se spuštanje jednim dijelom nije vidjelo od same dizalice, a umjesto ikakva objašnjenja, čuje se nejasni razgovor u blizini mikrofona, a ono što je najviše iritiralo, povremeni hihot neke dražesne mlade osobe. Nije jasno što je to bilo iz nevidljivih usta tako smiješno u činjenici koja se upravo treba uz sve moguće opasnosti dogoditi?! Tako smo uz hihot umjesto suvislih podataka i očekivanih novinarskih bar nekakvih objašnjenja, dočekali da se otkrije lice novinarke koja je upućena od urednika da prati ovaj događaj. A bio je nalik na teferič kako kažu u Bosni.

Morao je urednik dobro birati da pošalje potpunu analfabetu (ovo je prikladno u ženskom rodu, iako neuobičajeno!) koja nije mogla postaviti nikakva pitanja, osim da je nakon svega najavila dva odgovorna lica. Siroto djevojče stajalo je bespomoćno i lepršavo raspuštajući svoju golemu kosu da ipak bude u trendu“dopasa“, ne shvaćajući domet ovoga događaja. Nakon njoj napornoga dana i totalne šutnje, nakon bijednoga snimanja netalentirane kamere, stigle su dvije izjave.

Ljubav za Katedralu

Događaj su pratili razni znatiželjnici - bilo je vjernika, bilo je zainteresiranih samo za tehničke probleme, bilo je i onih Katedralakoji su navijali kao u jednim „rodoljubnim novinama“ - oba su pala! Bilo je i onih koji se uopće nisu nadali takvom hrabrom potezu i još nedavno, prije neki dan, u Gradskoj skupštini navijali da se crkve ne popravljaju, nego škole. Ti dragi crvenoglavi pupoljci i pupoljke rodoljubne Hrvatske posve su nevini od svakoga znanja pa u stanju virgo intacta, ne znaju, dakako, da je baš uz tu Katedralu bila i naša prva škola! Ikada!

Nije prvi puta da HRT sabotira i ponižava vrijedne događaje, ljude i povijesne uspomene naše Hrvatske. Od onijeh partijskih vremena pa do danas nastanili su onu zgradurinu, o čemu smo pisali, mnogi koji nisu ni stručni ni dobronamjerni.

Treba biti svjestan da se naša generacija oprašta od onoga Zagreba u kakvom smo se rodili. On nikada više ne će biti isti, ne može, bez obzira na napore materijalnoga tipa, jer ni duhovno više nema onu snagu koju je pokazao devedesetih. Snažni osjećaji pripadnosti jednom vremenu i ariji razbili su se i otvorili vrata onima koji nemaju savjesti u malim stvarima, a takvi postaju zlotvori u velikima. Bar prema Schopenhaueru.

Nama je uvijek ostajala nada, ufanje i ljubav. A najveća od svega je ljubav, ljubav za našu Katedralu, za sve naše svetinje, za Domovinu i Boga za koje smo uvijek bili spremni unatoč nemilim vremenima. Opet ćemo uzdići križeve na zvonicima Katedrale, bez obzira na visinu. Ona nije mjerilo. Mjerilo je Križ.

Nevenka Nekić

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 10-08-2020, 23:23:21

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.