Samo istina

Utorkom u 20 sati treba gledati emisiju Nade Prkačin na Laudato TV. Uvijek kvalitetni i Prkačindostojni gosti, istina svjedočenja kao temelj, a uz to i nove knjige iz do sada zabranjene ili prešućene povijesti. Na sreću postoje povjesničari-amateri, ali njihova svjedočenja nitko od službujućih doktora povijesne znanosti ne spominje, bar ne u javnim glasilima, jer se dotrajale i nevjerodostojne petrificirane laži ponavljaju od 1918. do danas. Uobičajilo se da i mala mjesta objavljuju svoje VoćinSablasne su mjesece proveli Hrvati u tim selima i samom Voćinu sve dok se nije pokazalo pravo lice krvnika: okupacija, ropstvo, logori, ubojstva noćna pa onda i danja, a život nije vrijedio ništa. Svatko je mogao ubiti po želji koga hoće. Sve što se zbivalo polako se pretvaralo u pakao koji je kulminirao u prosincu 91. godine. Ubijeno je odjednom četrdeset i osam Hrvata, a u zbroju s onima iz okolnih sela blizu devedeset. Znaju se imena i prezimena, boravišta i sve ono ostalo o krvnicima. Podnesene su i prijave, svjedočenja, ali do danas za Voćin nije nitko odgovarao...monografije koje donose informacije od najdavnijih vremena postanka mjesta do današnjih dana. Tako su se nedavno pojavile dvije knjige o Voćinu koje pouzdano tumače povijesna zbivanja, s osobitim naglaskom na Domovinski obrambeni rat u knjizi „Zločin za koji nitko nije odgovarao“.

Poučena dugogodišnjim iskustvom znam da ne će narod pohrliti čitanju tih knjiga, stoga smatram da sam dužna bar Voćinnekako odati počast dvojici dragih gostiju - branitelja Ivanu Đuzelu i Darku Božičkoviću i knjigama koje su priredili i prezentirali u emisji.

Tijekom emisije su opisani tajni i zlim namjerama protkani događaji u Voćinu i okolnim selima naoružavanjem srpskoga stanovništva. Do jučer „komšije“ koji navrate na kavu i rakiju, odjednom stranci koji su naoružani upali u dvorište i prijetili. Sablasne su mjesece proveli Hrvati u tim selima i samom Voćinu sve dok se nije pokazalo pravo lice krvnika: okupacija, ropstvo, logori, ubojstva noćna pa onda i danja, a život nije vrijedio ništa. Svatko je mogao ubiti po želji koga hoće. Sve što se zbivalo polako se pretvaralo u pakao koji je kulminirao u prosincu 91. godine. Ubijeno je odjednom četrdeset i osam Hrvata, a u zbroju s onima iz okolnih sela blizu devedeset. Znaju se imena i prezimena, boravišta i sve ono ostalo o krvnicima. Podnesene su i prijave, svjedočenja, ali do danas za Voćin nije nitko odgovarao...

Strašno je bilo slušati opise smrti koje su vjerno i dramatično iznijeli ovi svjedoci u emisiji. Pomisliš da je ipak vladar na ovozemaljskom putu čovjekovu sam Sotona. Naravno, ako mu pružiš ruku.

Slika pustoga Voćina 1949. godine

U meni je rasla kao tumor slika pustoga Voćina 1949. godine. Mrak, naša prisilna baraka u kojoj provodimo tu strašnu godinu, a svakoga dana dolaze oni u kožnim kaputima i prijete mom ocu koji je bačen iz Zagreba u ovu poklanu pustopoljinu s nalogom da popravi željezničku prugu za dopremu drva s planine jer je inženjer za niskogradnje. S planine silaze vukovi, pravi vukovi, jer te je zime zapao duboki snijeg i putovi su bili zameteni a vukovi gladni. Naslanjaju šape na noćne prozore naše barake, a danju dolaze drugi vukovi i stalno ispituju oca što Voćinje radio u NDH. On je Hrvat, znači ustaša. Ništa ne mogu dokazati, jer ničega ni nema što bi trebalo kriti, a treba im, netko mora nešto i znati raditi, ne može se samo ubijati kao da je to zanat.

Mnogi nisu osvanuli koji su tada omrknuli u Voćinu. Crkva je bila srušena. Postojala je neka čemerna drvenjara na kojoj je pisalo SRZ (Seljačka radna zadruga) i prodavali su sol, petroulje i još neku danas zaboravljenu stvar. Sjećam se da je samo nas troje u razredu bilo Hrvata jer su drugi nestali tijekom Drugoga svjetskoga rata. Ako nisu partizani, ubili su ih četnici. Putem do škole prolazila sam uz šumu i drhtala od strahova.

Poslije više od šezdeset godina 2010. imali smo Peti kongres Žrtvoslovnoga društva u Voćinu. Moj dolazak je bio pun suza i lupanja srca. Sve su se slike ponovile, strahovi nasrnuli na dječje tijelo.

Prije toga skupa obišli smo jednu od grobnica skrivenu u šumama Papuka. Uz samu crkvu blizu Slatinskog Drenovca na putu u šumi u okrugloj grobnoj jami nađen je strašan broj ubijenih- 462 žrtve. Svi su prostrijeljene lubanje, odrasli, žene, djeca, ali nema ni jednoga vojnika!. Kažu nam da je bila neka međunarodna komisija, ustanovila, umotala u crne vreće za smeće i vratila u grobnicu. To su oni s Križnoga puta moje drage nove prijateljice Margaret Grahovac. Slika o kojoj nitko ne piše. Najmanje naši vajni službeni historiografi koji stoluju na sramotnim katedrama.

Strašan rukopis

Na Kongresu sam imala zadatak predstaviti knjigu Margaret Grahovac Siegrisst „Koliko je daleko do nikada“. (Objavio Ante Beljo koji je danas predsjednik Žrtvoslovnoga društva.) Pročitavši taj strašni rukopis plakala sam i sada je trebalo naći dostojanstva i smirenja da predstavim brojnim sudionicima Kongresa strahote ove autobiografske proze autorice koja je doputovala iz dalekoga Vancouvera i sjedila u prvom redu. Rodom iz Koliko je daleko do nikadaSladojevaca prošla je kao petogodišnje dijete Križni put, silovana od partizana, a otac, majka i sestrica ubijeni. Svi su u dvorani grcali kao i ja koja sam trebala sačuvati prisebnost duha.

ObnovaObnovili su kuće, Voćin živi! Živi! Obnavlja se crkva, puna škola djece, divne i razigrane djece, a onda i misna dvorana kojom se služe do konca obnove crkve Gospe Voćinske.No, kako reče jedan komentator na portalu – zlo nema posljednju riječ. Ne samo u Bibliji. Govorila sam tada na poziv predsjednika Žrtvoslovnoga društva dr. Zvonimira Šeparovića, govorila tri puta. Ali morala sam zagrcnuta izaći iz dvorane u kojoj su prikazali film o zločinu u Voćinu 1991. godine. To moje sre nije moglo podnijeti. Ni jedna zvijer to ne čini, ali dragi „komšije“ učiniše. I odoše.

Pa onda ugledah vani obnovljenu crkvu, našu možda jedinu sačuvanu u obnovama iz razdoblja gotike. Još nije bila uređena ponutrica, ali arhitektura ponosnoga zvonika opet je uzdigla svoj vitki stas ponad vesele graje mnoštva djece. Odakle tolika djeca? Ide mi u susret moj bivši marljivi učenik sada velečasni Mladen Štivin i gotovo se rasplačem od radosti. Odakle toliko djece? Ima ih , kaže, četiri stotine trideset dvoje!!!To su doseljenici iz Letnice, Hrvati s Kosova! Obnovili su kuće, Voćin živi! Živi! Obnavlja se crkva, puna škola djece, divne i razigrane djece, a onda i misna dvorana kojom se služe do konca obnove crkve Gospe Voćinske.

Samo taj jedan dan sažeo je cijeli moj život u klupko kao i dragoj Margaret Grahovac koja je posjetila mjesto svoga rođenja, patnje i ovoga otkrivanja istine. Jer samo znajući istinu,dragi naši prijatelji, možemo biti spremni za Domovinu Hrvatsku.

Hvala Nadi Prkačin novinarki Laudato TV, hvala svima koji su branili Hrvatsku!

Nevenka Nekić

Ned, 19-05-2019, 09:29:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.