Cenzura na HRT

Dragi naši čitatelji portala HKV, sigurno ste primili mnogo čestitaka za Božić i novu godinu 2019. koja ima puno dana i vrlo je neizvjesna. Može nam donijeti i dobro i zlo, a želimo biti vjerni Kristu i naći malo sreće i zadovoljstva za našu djecu, sebe i našu domovinu Hrvatsku. Neopterećena potrebama za vlašću i novcem, živim svoj mali život pridonoseći ponekom riječi njegovoj dobroti i ljepoti. Nikada jedno bez drugoga. Tu je i istina, FilmoviBila sam sretna da naši gledatelji saznaju o temama iz hrvatske povijesti, kulture ili hrvatskoga jadranskoga podmorja. Snimala sam prema svojim scenarijima, vodila priču pred kamerom, sudjelovala u montaži, odabrala glazbu za svaki film (osim za Hrvatsko podmorje!), snimala svoj tekst u offu, kako se to žargonski kaže. Jednom riječju mogu nazvati filmove svojim autorskim djelima.pratilica koju jureći hvatamo svakom novom knjigom o našoj blistavoj i ujedno tužnoj prošlosti. Blistavoj po pobjedama u znanosti, kulturi i osobito u posljednjem obrambenom Domovinskom ratu.

Moj skromni doprinos u povijesnom i kulturnom prostoru naše nove Republike Hrvatske sastoji se između ostaloga i od 56 snimljenih dokumentarnih filmova koji su krajem devedesetih i početkom novoga tisućljeća bili novost i svojim opsegom obuhvatili zaista mnoštvo do tada nepoznatih tema. Ne pišem ovo da bih zadivila nekoga, ili podsjetila kako sam postala bogata od honorara. Ne, sve je to bilo u nemoguće skromnim uvjetima koje nam je na jedvite jade osigurao glavni urednik Znanstveno-obrazovnoga programa tadašnje HT Marijan Bušić, a koji program, dakako, više ne postoji. Neki filmovi su prikazani jednom, neki više puta, a neki mnogo puta. Za reprize, kako čitatelji ne bi zamišljali moje honorare, mogu priložiti HAVCeve ispise - najčešće od 5-7 lipa po jednom scenariju za polusatni dokumentarac, do nekoliko kuna. Novac Havca, toga divnoga izuma milih političara nagnutih lijevo, uglavnom čak nisam ni dobila, ali to nije ni važno. Nema tu lažne skromnosti, to su samo činjenice.

Bila sam sretna da naši gledatelji saznaju o temama iz hrvatske povijesti, kulture ili hrvatskoga jadranskoga podmorja. Snimala sam prema svojim scenarijima, vodila priču pred kamerom, sudjelovala u montaži, odabrala glazbu za svaki film (osim za Hrvatsko podmorje!), snimala svoj tekst u offu, kako se to žargonski kaže. Jednom riječju mogu nazvati filmove svojim autorskim djelima.

Bilo bi nepravedno izostaviti i redateljicu Mariju Jović, koju je odredio Marijan Bušić. I sada će netko reći, što nas briga za sve to. Ali već samo navođenje naziva tema dat će jasniju sliku, koja sada pohranjena u dubokim prostorima arhiva HRT počiva u miru. (Kao što je epizoda Zagrebulje iz kultnoga „Maloga mista“ počivala pola stoljeća.)

„Povijest ženskim rukopisom“

Najprije tu je ciklus „Povijest ženskim rukopisom“. Nemojte pomisliti da se radi o nekakvoj feminističkoj frljičevštini. Naslovi poput: Kraljica Jelena, Čika i Vekenega, Kraljica Katarina Kosača, Beatrica Frankopanka, Cvijeta Zuzorićeva, Mila Gojsalića, Katarina Zrinska, Anica Bošković, Dragojla Jarnevićeva, Ivana Brlić Mažuranić - govore o posve drugačijem profilu znamenitih žena koje su ostavile svojim radom i djelima, kulturom i religioznom čistoćom tragove na dugoj fresci hrvatske baštine. Filmovi su snimani na originalnim mjestima života spomenutih osoba, s izuzecima izvan Hrvatske jer nam TV nikada nije mogla dati ni jednu dnevnicu da odemo npr. u Graz i snimimo prostor gdje je ukopana Katarina Zrinska i sl. Unatoč tome filmovi su doživjeli veliko zanimanje i bili traženi od gledateljstva. Ali to je bilo prije dolaska komunista na ponovnu vlast. (Sve ove naslove s dodanim, a nikada snimljenim tekstovima, objavila sam u knjizi „Hrvatske heroine“. Dodani su Diva Grabovčeva, Slava Raškaj, Dora Pejačević i Jelena Zrinska. U rukopisu scenarija ostali su Faust Vrančić, Ruđer Bošković kao i tri heroine.)

Cijela ta nizanka sada počiva u podrumskim arhivima HRT, a gledamo ljigave i često posve netočne priloge nekih knjazova o znamenitim osobama iz hrvatske povjesnice, (drsko i podlo prikazuje se ubijeni Stipica naš Radić u kolicima koja vuku guske!), rijetko o ovim slavnim ženama, a ako i budu u dokumentarnim prilozima, onda s ponekom lascivnom podlosti.

Istovremeno sam snimala filmove o našim Crkvenim doprinosima hrvatskoj baštini, filmove o neizostavnim redovima ili pustinjacima. Nizanka „Bračka kvadrifora“: Andrija Dorotić, Povaljski prag, Pustinja Blaca, Zmajeva špilja. Potom „Legende, kronike i zapisi“: Glava Petra Kružića, Oko Tulovih Greda, Smrt Mladena Šubića Bribirskoga, Lokrumsko prokletstvo.

Snimila sam ifilm o Nadbiskupskoj klasičnoj gimaziji u Zagrebu. Prikazan je samo jednom. To je najveća škola koja je ikada sagrađena u Hrvatskoj, s najvećom dvoranom za predstave, s jedinstvenom Zvjezdarnicom itd. Dakako, odgojila je stotine svećenika i ja sam imala čast biti profesoricom u tom slavnom prosvjetnom gnijezdu.

Film o prošlosti Vukovara

Poseban doživljaj bio je snimanje filma o prošlosti Vukovara - od postanka u nalazištima Vučedola, preko srednjega vijeka do danas. Većina naših slavnih „intelektualaca“ u otužnom Hrvatskom državnom saboru tipa marasa, beljaka i sličnih, ne zna kako je ta prošlost izgledala, kakve su kulturološke i ine stožerne temelje imali Vukovarci kad su otvorili svoju gimnaziju, glazbenu školu, više novina, a o crkvi da ne govorim. Slavu i sjaj u doba grofova Eltz ne samo da se od 1918. godine pa u doba komunizma zatiralo, od ono malo Srba koji su tu u ranijoj povijesti živjeli, ali nikakvu značajnu ulogu u usponu grada Vukovara nisu imali. Osvijetlila sam tu činjenicu dokumentarno i vjerojatno stoga taj film također počiva u arhivima HRT.

Za više od 30 filmova o „Hrvatskom podmorju“ i „Ušću hrvatskih rijeka“ radila sam scenarije koji se odnose na spomenike izvan podmorja, sudjelovala kod montaže i oblikovala tekstovlje za standard hrvatskoga jezika za sve pa i prirodoslovne podatke. Redatelj i glavni ronilac bio je Miro Andrić, iz vojne službe protjerani visoki časnik, sudionik Domovinskoga rata, koji je zadužio svojim angažmanom i prikazom ljepota te vrijednosti hrvatskoga podmorja prvi puta našu hrvatsku javnost.

Moj auktorski film - scenaristički, redateljski, glazbeno OstvarenjeMoj auktorski film - scenaristički, redateljski, glazbeno oblikovan - ostvaren je u dokumentarcu o kiparu Mili Grgasu čiji javni spomenici rese diljem Hrvatske mnoga mjesta. Jedan svi poznajete - to je spomenik Vatroslavu Lisinskom na glazbenoj palači Lisinski. On nije nikada prikazan na HRT jer je Mile bio deklarirani Hrvat, izradio je kip Alojzija Stepinca, Majke Božje i uopće bio nepodoban. Film je tri puta prikazan na Laudato TV. Mile je takoreći u posljednjim trenutcima života mogao vidjeti film s bolesničke postelje.oblikovan - ostvaren je u dokumentarcu o kiparu Mili Grgasu čiji javni spomenici rese diljem Hrvatske mnoga mjesta. Jedan svi poznajete - to je spomenik Vatroslavu Lisinskom na glazbenoj palači Lisinski. On nije nikada prikazan na HRT jer je Mile bio deklarirani Hrvat, izradio je kip Alojzija Stepinca, Majke Božje i uopće bio nepodoban. Film je tri puta prikazan na Laudato TV. Mile je takoreći u posljednjim trenutcima života mogao vidjeti film s bolesničke postelje.

Posebno nagrađeni scenarij i tekst u offu bio je za film“Draga Gospa Ilačka“. U konkurenciji na Trsatu u nizu sakralnih filmova dobio je prvu nagradu, a komisija je naglasila da je nagrađen ponajviše poradi teksta koji sam napisala i interpretirala.

Moj narod treba istinu o sebi

Kome treba ovaj popis? Možda ipak gledateljima koji nisu posve zaboravili da se može prikazati i ove dokumentarce umjesto uvezenih, ili pak domaćih koji se bave vrlo često efemerijama, izostavljajući bitne događaje iz hrvatske povijesne i kulturne baštine. Nemojte zamišljati da bih ja osobno imala neke posebne materijalne ili ine koristi - ni onih nekoliko lipa ne stiže do mene. A ni ne želim ih. Stalo mi je da moj narod nešto sazna, nešto vrijedno o samome sebi, da se duhovno uzdigne ponad bljutave kaljuže u kojoj se valjaju političari i novi valovi „umetnika“, da bude ponosan. Ali morali bismo učiniti kao Česi- doći, izbaciti stare putnike-činovnike u HRT koji lutaju putevima divljih svinja i početi prikazivati bar nešto, pa i ono iz arhiva nesretne i prokazane propale Austro-Ugarske, Kraljevinske Jugoslavije, endehaške i komunističke muke hrvatskoga naroda. Bogu hvala da ipak povremeno gledamo na drugim TV postajama dokumentarce koji nastaju snagom i voljom auktora iz posve novih rakursa zornih prikaza istine o našoj slavnoj i tužnoj prošlosti.

Drugovi s HRT! Gdje su moji filmovi? Gdje su slavne osobe iz naše burne prošlosti? Gdje su dani slave, ljepote i domoljublja i tko nam to isključuje mikrofone na Jelačićevu trgu kad pola milijuna Hrvata čeka pjesmu? Tko određuje nevrijedne i vrijedne sadržaje na ekranima? Da, to pitam ja kao auktorica, kao stvarateljica sitnog kamenčića u mozaiku naše baštine od Dubrovnika do Vukovara! Ništa ne tražim, ništa ne očekujem, ništa ne trebam, moj narod treba istinu o sebi. Za istinu je spreman.

Nevenka Nekić