5. prosinca

Jučer je bio peti prosinca 2018. Ležim u virozi i čujem da se pred pločom koja bilježi 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu okupilo malo društvo koje možda zna što se zbilo toga tragičnoga dana, a možda sluša iz obične znatiželje govornika kojega ne poznam, a čiji glas mi dopire putem tuđega mobitela. Sav je zagrcnut u želji da što brže ispripovijeda okupljenima ondašnje, ali i današnje zablude koje vode Hrvate u neku sjajnu budućnost. Spominje uhićenja ondašnja i današnja, nasrtaje na hrvatsku novu državu kao i vinovnike tih zbivanja tako komplementarnih u prostoru i vremenu. Oko skupine stoje policajci. Tko zna čuvaju li govornika i slušatelje ili će poslije neki biti privedeni. Uvijek ima onih koji mogu uzviknuti zabranjenu sintagmu za dom spremni, a nikada ne znaš jesu li to „mahniti“ Hrvati ili žbiri koji su zaduženi za takve rabote.

Oni, ti žbiri, izvanredno uredno odrađuju svastike na Poljudu, bojanje partizanskih spomenika, podmeću eksplozive pod pragove židovskih ustanova, na židovskim GaženjeDugo je trebalo da se dozvoli postavljanje ploče na tom mjestu. Skromne ploče na spomen ne samo tih žrtava koje su pale u borbi za slobodnu Hrvatsku, nego i svih strašnih pokolja koje je nad nama izvršila srbijanska soldateska i petokolonaši koji nisu prestali s tom akcijom do danas. Kako su uredno raspoređeni po svim važnim resursima - od prosvjete i znanosti pa nadalje - nastavljaju gaženje Hrvatske na razne načine, ali ponajviše isisavajući novac iz naših resursa za blaćenje vlastite države, jer ovo nije njihova domovina.grobljima, rasprostiru jaja ustaških guja koja vade iz njedara tamo gdje treba, ubijaju naše Paičiće, bacaju u zatvore branitelje koji puta Purde ili Glavaše, Norce itd., bolesne i stare udaraju na ulicama kao npr. Zdravka Tomca, provaljuju u stanove ideoloških protivnika kao pokojnoga Slobodana Novaka i obitelji Mrkoci, napadaju tvorno povjesničare poput Loze, upadaju u stanove i preslušavaju moćnu Nevenku Nekić, lome ruku dr. Čavar, pale štandove udrugama koje se bavi obiteljima ili pravdom izjašnjavanja putem referenduma, bacaju prostačke letke pred Katedralom itd... itd.

Sljedbenici pakla prve jugolažije

Ti dragi žbiri sljedbenici su onih koji su toga petoga dana ulaska u pakao prve jugolažije naredili da se puca u masu naivnih domobrana i civila koji su tražili republiku, zamislite, republiku Hrvatsku!!! S prozora na ugaonoj zgradi Jelačić placai Jurišićeve tadašnji šef zagrebačke policije, već taj peti dan!, dragi braco djeduške naše slavne Pusićke, naredio je da se masa strijelja. Grozno je brojati mrtve, pa ipak - prema podatcima bilo je oko sedamnaest mrtvih i tridesetak ranjenih. Svi su bježali u pravcu Masarykove. Krv je tekla zaista sve do te Masarykove koja i danas nosi ime političara koji je obožavao Srbe, ali ne i Hrvate. Naši su politički i duhovni suborci bili i ostali Slovaci.
Moj otac ležao je tada u bolnici Milosrdne braće (od koje je bolnice ostala samo kapela Ranjenoga Isusa, a u toj je bolnici 1914. umro i moj najdraži A. G. Matoš), ležao je otac bez oka koje je upravo izgubio na Galicijskoj bojišnici, inače bi vjerojatno i on srnuo u bezizgledni boj za republiku.

Dugo je trebalo da se dozvoli postavljanje ploče na tom mjestu. Skromne ploče na spomen ne samo tih žrtava koje su pale u borbi za slobodnu Hrvatsku, nego i svih strašnih pokolja koje je nad nama izvršila srbijanska soldateska i petokolonaši koji nisu prestali s tom akcijom do danas. Kako su uredno raspoređeni po svim važnim resursima - od prosvjete i znanosti pa nadalje - nastavljaju gaženje Hrvatske na razne načine, ali ponajviše isisavajući novac iz naših resursa za blaćenje vlastite države, jer ovo nije njihova domovina.

Podlosti

Šalju pisma i lažna svjedočenja po značajnim institucijama diljem svijeta, zabavljaju narod kojekakvim idiotskim porukama s elektroničkih medija, igraju se u kojekakvim povjerenstvima (o čemu sam pisala!), nastoje onemogućiti istaknute hrvatske športaše poput Luke Modrića (koji ih najviše žulja!), onemogućavaju referendume oko vitalnih pitanja kao što je posvajanje djece, glasački zakoni i sl. Sjajno su podijelili snage za sve podlosti koje nam čine, a sablasno bijedni i prozirni saborski zastupnici oporbe grizu kao hijene na koje ugrize nema tko odgovoriti. Njih je malo a pomno su razradili zadatke. Nas nema. Kad treba braniti i taksativnim dokumentima poricati njihove laži, Sabornica je s desne strane prazna. Uglavnom.

Sada očekujem da slavni ideolozi koji žale što 1945. nisu „do kraja obavili posao“ konačno obave posao. Ništa lakše. Oružje smo opet po treći puta predali, dobro se osjećamo, osim tamo nekih Bruna ili Glasnovića, Hasanbegovića, Krstičevića, Medveda i njihovih ponekih kolega.

Opet ćemo se dogodine sabrati u posve beznačajnom broju pod pločom koja opominje da smo već peti dan po ulasku u kraljevinsku jugovinu bili poklani kao janjci. Čak ne znamo ni imena koja bismo trebali na dodanoj ploči ispisati pokraj ove postojeće. Nisu ubijeni brojevi, nego ljudi koji su bili za domovinu spremni.

Nevenka Nekić